Tihomir Stanić pokazao što znači živjeti književnost: Njegova „Na Drini ćuprija“ nije predstava, nego iskustvo

U Stanićevu tumačenju Andrić nije daleka legenda, nego prisutna svijest koja diše zajedno s publikom. Glumac, koji je ovom djelu posvetio dva desetljeća života, izgovara tekst kao da nastaje pred našim očima. Njegov glas prelazi iz šapta u ispovijest, iz pripovijesti u prisjećanje, iz emocije u smirenost. Sve što izgovori nosi težinu čovjeka koji razumije prolaznost, ali i njezinu ljepotu. „Na Drini ćuprija“ u njegovoj izvedbi postaje živa tvar koja se mijenja svakim pokretom i svakom stankom.

Bez glazbe, bez scenografije, bez ičega što bi moglo odvući pažnju, Stanićev nastup otkriva snagu same riječi. Publika je sjedila gotovo u tišini, ali to nije bila tišina dosade, nego ona rijetka i dragocjena tišina koja nastaje kad čovjek zna da svjedoči nečemu istinitom. Riječi su postajale slike, emocije su prolazile poput svjetla preko lica, a prostor HNK-a pretvarao se u most na Drini – mjesto susreta povijesti i sadašnjosti.

Kada je izgovorio posljednju rečenicu, publika je na trenutak ostala nepomična, kao da se nitko ne usuđuje prvi prekinuti tu čaroliju ravnoteže. Tek tada, kad su ruke progovorile pljeskom, bilo je jasno da su svi u dvorani svjedočili nečemu što nadilazi kazalište.