„Parazitska posla“ u Gavelli: Predstava u kojoj se svi prepoznajemo, ali se pravimo da nije o nama
Zagreb je sinoć disao kazališnim ritmom, onim koji ne traži posebne efekte da bi ostavio trag. Premijera predstave „Parazitska posla“ Kazališta Moruzgva u Gavelli okupila je one koji još vjeruju da kazalište može biti istinito, duhovito i bolno blisko u isto vrijeme. Gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, a na pozornici su Nina Violić, Sanja Milardović, Zdenka Šustić i Karlo Bernik utkali tri sata života u priču koja je, kako se pokazalo, svima poznata.
U toj jednostavnoj, a slojevitoj priči o obiteljskom suživotu, generacijskim nerazumijevanjima i sitnim navikama koje postaju način preživljavanja, publika je pronašla sebe. Autori Vanja Jovanović i Filip Jurjević stvorili su tekst koji u istom dahu nasmijava i razotkriva, a redateljski pristup podsjeća da najveća napetost uvijek nastaje tamo gdje se voli najviše.
Kad kazalište postane ogledalo
„Parazitska posla“ na sceni ne djeluju kao fikcija, nego kao produžetak nečijeg stvarnog dana. Ono što započinje dolaskom kćeri iz Njemačke pretvara se u niz komičnih, ali bolno točnih situacija. Sendviči, kriptovalute, stari nesporazumi i jedan nenadani gost samo su kulise iza kojih se razotkrivaju potreba za blizinom i strah od promjene. Publika se smijala, ali često i zastajala – jer nije lako gledati vlastite navike kako se pretaču u replike.
U dvorani su bili mnogi iz svijeta filma i kazališta – Judita Franković Brdar, Ljupka Gojić Mikić, Barbara Vicković, Ksenija Marinković, Mia Kovačić, Petra Kurtela, Filip Šovagović, Boris Svrtan i brojni drugi, koji su s osmijehom i tihim klimanjima pratili ritam koji im je očito bio poznat. Komad nije težio poruci, nego razumijevanju, a to je ono što ga čini kazališno živim. Predstava „Parazitska posla“ ne traži da joj vjerujete, dovoljno je da se prepoznate.
Na kraju, dok su se svjetla gasila, pljesak je trajao dugo i ravnomjerno, kao potvrda da istina, ma koliko bila gorka, najbolje prolazi kad je zapakirana u smijeh. Jedna gledateljica je nakon predstave rekla: „Ovo je kao ogledalo. Nasmiješ se, ali znaš da si to ti.“ Te riječi možda su najbolja recenzija koju kazalište može poželjeti.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Postoji nešto gotovo meditativno u darivanju biljke – osobito one koja je u isto vrijeme i skulptura, i dizajnerski predmet, i živi podsjetnik na pažnju koju ste nekome posvetili. Upravo zato posljednjih godina sve više kreativnih duša otkriva ljepotu kokedama, delikatnih zelenih kugli omotanih mahovinom koje izgledaju kao da lebde između prirode i umjetnosti.
Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.