HELLO
28 kolovoza 2025 00:30
HELLO! #HelloItsMe

Sankovićev životni put nije bio lišen izazova – još u djetinjstvu preživio je tešku prometnu nesreću zbog koje se kasnije borio s depresijom. No upravo su ti trenuci oblikovali njegovu empatiju, senzibilitet i duboku posvećenost glumi, pretvorivši pozornicu u prostor unutarnjeg iscjeljenja, ali i komunikacije sa svijetom. Danas je dobitnik nagrade publike „Galiano Pahor“ za najbolje uloge u predstavama “Yerma” i “Amarcord”, a u novoj kazališnoj sezoni publiku oduševljava u hit-mjuziklu “Priča sa zapadne strane”, gdje utjelovljuje čak dva lika – izazov koji traži gotovo nemoguću kombinaciju glumačke koncentracije, tjelesne spremnosti i scenske karizme.

Deni Sanković za HELLO!Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Ono što ga izdvaja jest njegova sposobnost da se potpuno preda procesu, da ulogu istražuje kroz tijelo, glas, pokret i glazbu, ali i kroz promatranje života i ljudi oko sebe. U njegovim izvedbama prepoznaje se strast za kazalištem kao mjestom slobode, dijaloga i stvaranja zajedništva, ali i hrabrost da kroz umjetnost progovara o najdubljim pitanjima suvremenog društva. Kao umjetnik koji je jednako inspiriran plesom, fotografijom, glazbom i filmom, Sanković ne prestaje tražiti nove forme izraza. Njegov cilj nije samo biti glumac, već cjeloviti performer – umjetnik koji se ne boji izaći iz zone komfora i iznova se pronalaziti u svakom projektu.

Deni Sanković za HELLO!Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Danas, kada ga gledamo na sceni, teško je ne pomisliti da je njegovo djetinje maštanje o životinjama, glazbi i igri zapravo bilo prva proba za ono što danas živi – kazalište kao pozornicu vlastitog života i prostor beskonačne transformacije.

Kao dijete, želio si biti veterinar. Što te odvelo od ljubavi prema životinjama prema pozornici?

Osim želje da budem veterinar, oduvijek je postojala i želja da se bavim umjetnošću. Zanimao me ples, pjevanje, gluma, a ljubav prema igri otvarala mi je stalno neke nove svjetove. Sportovi poput gimnastike, plivanja, rolanja i klizanja, također su obilježili moje djetinjstvo. Najviše sam se igrao vani, u prirodi, znatiželjno promatrao životinje i njihovo ponašanje koje me fasciniralo. Vrlo rano se zbog empatije prema životinjama rodila želja da budem veterinar, a kasnije su se naravno pojavile i neke druge želje, da budem npr. pjevač (često sam zamišljao kako imam svoj koncert ili sl.), kasnije me počela zanimati i fotografija, na tom putu želja da budem umjetnik neprestano je tinjala.

Koji trenutak iz djetinjstva smatraš ključnim za tvoj glumački poziv?

Bilo koji trenutak ispunjen kreativnošću i igrom. Bio sam i ostao jako imaginativno dijete. Gradio sam kućice, vrtove, izrađivao gradove od kartona, snimao svoje emisije, neprestano slušao glazbu, plesao, pjevao, izmišljao igre, oponašao svijet oko sebe… Ključan trenutak u djetinjstvu bio je kada sam u igri shvatio da mogu pretočiti svoju imaginaciju u stvarnost. Izmišljao bi likove, priče, stvarao njihove svjetove. Kasnije, krajem srednje škole kada su svi već znali što će dalje, shvatio sam da i ja moram odlučiti. Tada nisam znao kako postati glumac, odnosno odakle krenuti, s obzirom na to da se u obitelji nitko nije bavio umjetnošću. Sve to djelovalo mi je nemoguće. Saznao sam za školu glume u Rijeci koju sam onda i pohađao, a nakon bližeg upoznavanja s glumom uslijedio je prijemni za akademiju u Zagrebu na koju nisam upao, a onda iduće godine u Rijeci kod Rade i Lenke na koju jesam i tu je sve krenulo.

Kako je izgledao tvoj prvi susret s kazalištem?

Iskreno, ne sjećam se prve predstave koju sam gledao. Mislim da moja želja da se bavim kazalištem nije proizašla iz svjedočanstva neke predstave, već svjedočanstvom nekog svog unutarnjeg svijeta i života općenito. Rekao bih da sam oduvijek imao kazalište u kući. Odrastao sam u temperamentnoj obitelji, često se događalo nešto „izvan okvira“. Mama je medicinska sestra, danas vlasnica staračkog doma “Kuća Sunca” na Krku, i strastveni ljubitelj glazbe i plesa. Kad sam bio dijete sudjelovala je u karnevalskim povorkama. Ja sam išao u one dječje, a odrasle povorke bih pratio preko tv prijenosa. Možda se upravo na riječkom karnevalu dogodila ta početna fascinacija kazalištem. Bio je to trenutak kada bi svako u gradu postao ono što želi. Kod karnevalskih grupa privuklo me to zajedništvo. Svi bi sudjelovali u kreaciji nekog svijeta koji je bio izražen kroz scenografiju, kostimografiju, plesove, nastupe, glazbu itd., a često su karnevalske točke komentirale probleme društva i politike. Mislim da sam od mame naslijedio tu strast i izražajnost, a životne okolnosti i moj senzibilitet oblikovali su moju osobnost i produbili ljubav prema kazalištu i umjetnosti općenito.

Koji je bio tvoj prvi glumački projekt i što te tada najviše iznenadilo?

Moj prvi glumački projekt bio je još na studiju, a riječ je o predstavi Shakespeare ljetne noći –
varijacije na Brijunima, u produkciji Ulysses Teatra, a u režiji Lenke Udovički i koreografiji Staše Zurovca. Tada sam još bio student prve godine glume i bilo je zaista posebno što smo već u toj ranoj fazi imali priliku raditi s profesionalcima na tako velikom projektu. Predstava je bila zasnovana na Shakespeareovim tekstovima, a izvodila se u ambijentalnom prostoru Brijuna, što je cijelom iskustvu davalo dodatnu čaroliju. Predstava je trajala tri sata, igrala se na tri lokacije na Malom Brijunu, a počela bi usporenim hodanjem ansambla prema suncu sve dok ono nije taknulo horizont. I dan danas mi je to jedna od najdražih predstava. Igrajući je nekoliko godina svako ljeto na Brijunima dalo mi je priliku da iskusim kako je vraćati se tako velikoj predstavi još jednu godinu stariji. Odrastajući svake godine drugačije sam pristupao izvedbi. Tekstovi su drugačije prolazili kroz mene, kao i sama predstava. Rasti kao čovjek i umjetnik i vraćati se Shakespeareovim stihovima koji su tako glasno odjekivali o bolestima društva koje se na žalost danas sve više i više šire svijetom, za mene kao mladog glumca to je bilo neprocjenjivo iskustvo. Posebno pamtim rad s Nigelom Osborneom, sjajnim britanskim skladateljem koji je radio glazbene dijelove predstave. On nam je otvorio jedan potpuno drugačiji pogled na zvuk i glas, učio nas je kako glazba može proizaći iz svega oko nas i u nama. Bio je izuzetno inspirativan, a rad s njim ostavio je trajan dojam na mene. Osim njegove umjetničke genijalnosti, duboko me dirnuo i impresionirao njegov dugogodišnji rad s izbjeglicama, posebno s djecom traumatiziranom ratom. Način na koji koristi glazbu kao sredstvo iscjeljenja i povezivanja bio mi je snažan podsjetnik na to koliko umjetnost može imati stvarnu, ljudsku vrijednost izvan same pozornice.

Kako se nosiš s tremom prije nastupa?

Što više iskustva imam, to se bolje nosim s tremom. Prije nastupa obavezno zagrijem tijelo
vježbama kako bih ostavio svakodnevicu iza sebe, zagrijem glas i radim vježbe disanja koje
umiruju tijelo i um. Uvijek si kažem: nije riječ o meni, već o liku kojeg igram. Trema me nikad nije kočila, ali znala je biti snažna. Na kraju krajeva, ona je znak da nam je stalo. Ipak, trema mi često daje poseban adrenalin i prisutnost.

Koji je najvažniji savjet koji si dobio od Rade Šerbedžije?

Da ne budemo samo glumci, već umjetnici. Da promatramo svijet oko sebe znatiželjnim okom i da njegujemo unutarnje tajne koje dolaze iz našeg djetinjstva, jer tu se kriju svi odgovori koji nas čine jedinstvenima. Studij Glume i medija pod mentorstvom Rade i Lenke za mene je bio revolucionaran. Radili smo angažirane predstave, festivale i duboko promišljali o društvu i
svijetu oko nas, što me dalje bitno odgojilo kao čovjeka i kao umjetnika.

Kako balansiraš između osobnog života i zahtjeva glumačke karijere?

Danas to dobro balansiram, no dok sam bio slobodni umjetnik, putovao sam stalno, živio u
koferu i često bio udaljen od dragih ljudi. Ipak, to iskustvo bilo je neprocjenjivo. Radio sam u
raznim gradovima Hrvatske, ali i u Mađarskoj i Grčkoj, gdje sam upoznao brojne umjetnike. Kao veliki ljubitelj putovanja, veliki dar je bio živjeti u svim tim gradovima u kojima sam radio i
upoznao ljude od kojih neke danas zovem prijateljima, a koji su opet svuda po svijetu. Danas
sam dio ansambla HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i to mi omogućava balans jer živim i
radim u gradu u kojem sam rođen te se mogu posvetiti svojim rutinama i obitelji. Naravno,
umjetnički život je nepredvidiv i nikad ne znaš gdje ćeš završiti s obzirom na to da kao glumac i izvođač možeš raditi u različitim poljima umjetnosti, a prilike znaju doći iz vedra neba.

Koji je najizazovniji dio pripreme za ulogu?

Teško mi je izdvojiti jedan konkretan izazov jer svaki proces nosi svoje. Imao sam prilike igrati
uloge koje su me pomicale i fizički i emocionalno. Neke traže da se ozbiljno zaroni u vlastite
rane i iskustva, što zna biti mentalno iscrpljujuće ako ne znaš kako se zaštititi. S druge strane,
postoje likovi koji traže punu tjelesnu posvećenost, sati fizičke pripreme, treninga, rada na
glasu, pokretu… Sve to volim. Za mene je najizazovnije upravo to balansiranje: kako se potpuno dati procesu, a pritom sačuvati sebe.

Kako se nosiš s kritikama i negativnim recenzijama?

Iskustvo s objema vrstama kritika mi je dragocjeno. Naravno, uvijek je lijepo kad te netko
pohvali, ali vjerujem da i negativne kritike mogu biti poticajne, ako ih ne gledaš kroz ego, već
kao priliku za rast. Najviše mi znače komentari kolega, profesora i, naravno, publike. Ona
iskrenost kad ti netko priđe na ulici i podijeli svoj dojam o predstavi, to nosi posebnu težinu.
Zanimljiva mi je ideja da bi kritičari mogli dolaziti i tijekom procesa rada na predstavi, svjedočiti razvoju, promjenama, traganju… Mislim da bi to dalo dublji kontekst onome što kasnije pišu. Također, često se predstava ocjenjuje prema premijeri, a znamo da ona nije kraj, nego početak života te predstave. Tek kroz nekoliko izvedbi ona dobije punoću.

Što te najviše motivira u glumačkom radu?

Motiviraju me dobri tekstovi, jasne redateljske vizije, strast kolega, empatija, publika. Motivira
me učiti i osjećati, mogućnost da nekom dam glas, da razumijem i osjetim drugog kroz ulogu i
da ga branim. Umjetnost kao komunikacija i zajedništvo.

Kako bi opisao svoj glumački stil?

Moj glumački stil je fizički, intuitivan i emotivan. Temelji se na dubokoj analizi teksta i emocionalnoj iskrenosti, ali i na pokretu, osluškivanju tijela i osjetila. Često istražujem likove
kroz pokret i zvuk, tijelo mi je često polazišna točka u stvaranju uloge, uz tekst naravno. Zanimaju me različiti stilovi i forme i zahvalan sam što sam dosad imao priliku istraživati širok
spektar kazališnog izraza. Iako često ističem važnost tijela, pokreta i glasa, što se više povezuje s fizičkim teatrom, to je jednako važno i u klasičnim dramskim predstavama. Volim igrati komedije i tragedije, a posebno me raduje kad se mogu okušati u koreodramama, mjuziklima, kabaretima ili malim, intimnim predstavama. Moj pristup je uvijek isti: iskren, predan i otvoren, bez obzira na žanr.

Koja ti je uloga bila najizazovnija i zašto?

Teško mi je reći, bilo je tu puno uloga i procesa na kojima je bilo izazovno raditi. Jedna od najzahtjevnijih bila je već spomenuta predstava Shakespeare ljetne noći, na kojoj smo radili tijekom studija. Iako smo bili na početku puta i vrlo mladi, tempo proba i izvedbi bio je izuzetno zahtjevan. Od pola sata usporenog hoda prema zalasku sunca dok ti neki kukac hoda po nozi, preko ritmičkog lupanja ispod velike stijene, trčanja kroz šumu, brzih presvlačenja, do borbe s vremenom i koordinacije koreografija, a sve to uz interpretaciju dubokih i izazovnih tekstova, na velikim vrućinama. Rad na toj predstavi bio je ogroman, ali i neprocjenjivo vrijedan. Izazovna uloga svakako je bila uloga Marka u predstavi Dobro je ništa Olje Lozice u teatru &TD. Riječ je o mladiću koji pati od depresije, a proces rada na toj ulozi bio je izrazito specifičan jer je nastajao kroz improvizacije. Improvizacije su znale trajati i po sat vremena, tijekom kojih smo ulazili duboko u emocionalne slojeve likova, ali i sebe samih. Kopati po takvim mentalnim obrascima, dotaknuti vlastite ranjivosti i suočiti se s vlastitim bolima, to je ono gdje gluma prestaje biti samo zanat i postaje osobna katarza. To iskustvo me oblikovalo kao mladog glumca i kao čovjeka. S druge strane, bilo je uloga koje su od mene tražile veliku fizičku spremnost. Uloga Larsa u predstavi Nigdje niotkuda (HNK. Ivana pl. Zajca) u režiji Ivice Buljana bila je jedna od izazovnijih uloga koje sam igrao u zadnje vrijeme, onda uloga Jeana u Nosorogu (Ionesco) Lenke Udovički u kazalištu Ulysses zahtijevala je snažan fizički izraz i preciznu kontrolu tijela, što je bio potpuno drugačiji, ali podjednako zahtjevan izazov. Slično je bilo i u predstavi Gamad u režiji Natalije Manojlović u HNK Zajc, gdje sam bio i glumac i plesač, zatim uloge Bernarda i China u mjuziklu West Side Story (Zajc) Lea Mujića itd. Takve kombinacije zahtijevaju koordinaciju, izdržljivost, i potpunu usklađenost glasa, pokreta i emocije. No ne govorim samo o igranju tih uloga, već i o istraživanju uloga tijekom procesa. Istraživati, isprobavati, kratiti, vraćati na početak, širiti i oblikovati fizički ili mentalno zahtjevnu ulogu iz dana u dan veliki je izazov. Osim što se u procesu gradi uloga, dobiva se i kondicija za daljnje igranje. Volim kada me uloga pogura izvan zone komfora, bilo da je to kroz emocionalnu dubinu, fizički zahtjev, ili istraživanje novih formi.

Kako se pripremaš za ulogu koja zahtijeva fizičku transformaciju?

Uključujem tijelo u samom početku procesa. Radim s koreografima, koristim elemente fizičkog
teatra, istražujem način na koji se lik kreće, diše, zauzima prostor. Ponekad uključujem i sport ili prehrambene navike, ovisno o ulozi. Naravno u to su uključene brojne tjelesne improvizacije koje radim sam doma ili s kolegama, redateljima. Ovisi o kakvoj je transformaciji riječ. Glumački posao ne staje u kazalištu, on se često nastavlja i kada dođemo doma.

Koji je tvoj najdraži trenutak s pozornice?

Kada smo svi prisutni. Kada vrijeme stane i ne postoji. Kada te partner nadahnjuje svojom igrom. Kada se desi neplanirani trenutak koji svih obogati novom prisutnošću. Kada je publika duboko zagledana i osjeti te. Kada ti osjećaš njih. I kada ne postoji ništa drugo nego međusobno razumijevanje, osjećanje i putovanje kroz predstavu.

Kako se nosiš s tehničkim izazovima tijekom predstava?

Tehnički problemi su sastavni dio kazališta. Kad se dogode, važno je ostati u liku i rješenje pronaći kroz improvizaciju. Teatar je živa umjetnost i upravo u tim trenucima on postaje najautentičniji.

Koja je razlika u pristupu glumi na filmu i na kazališnoj sceni?

Film traži suptilnost i preciznost, dok kazalište traži veću izražajnost i snagu. Kamera vidi i najmanji treptaj, a publika u zadnjem redu mora osjetiti tvoju emociju. Obje forme traže istinu, ali s različitom energijom.

Koji je tvoj najdraži film i kako te inspirira?

Svaki dan odgovorio bi drugačije na ovo pitanje, no baš nedavno sam po treći put gledao Cinema Paradiso. Svaki put me pogodi na drugačiji način. To je film koji me duboko inspirira, ne samo zbog priče o ljubavi prema filmu, već i zbog emotivne snage kojom prikazuje odrastanje, sjećanja i prolaznost vremena. Sve u njemu, od glazbe, preko kinematografije, do odnosa između likova djeluje iskreno i nježno, a istovremeno izuzetno snažno. Podsjeća me zašto volim film kao medij, jer ima moć ne samo da nas zabavi, već i da nas vrati u neka vlastita sjećanja, probudi emocije koje možda nismo ni znali da nosimo sa sobom. Svaki put kad ga gledam, u njemu otkrijem nešto novo.

Kako se pripremaš za ulogu na stranom jeziku?

Slušam jezik svakodnevno, gledam sadržaje na tom jeziku i učim ga. Cilj mi je ne samo
izgovoriti, nego emocionalno razumjeti rečenicu. Engleski mi je vrlo blizak, učio sam ga od
malena i govorim ga često, a u kazališnim predstavama i serijama često sam imao priliku glumiti na nekom dijalektu (međimurski, dubrovački, labinjonski, čakavski, dalmatinski) ili drugom jeziku (talijanski, engleski, grčki), što me uvijek inspiriralo. U predstavi Memoria Civitatis (Sjećanja gradova) Edvina Liverića i Kate Gyarmati koju smo radili u Budimpešti u Studio K Szinhaz govorio sam monolog Fiorella La Guardie na transatlantskom američkom naglasku. Jako me raduje istraživati i učiti jezike kroz glumu. Trenutno učim talijanski.

Koje su prednosti i izazovi rada u mjuziklu?

Rad u mjuziklu za mene je spoj treninga, inspiracije i čiste energije. Najveća prednost je što u sebi sjedinjuje glumu, glazbu i ples, tri umjetnosti koje se međusobno nadopunjuju i pojačavaju. To stvara snažan emotivni doživljaj, kako za izvođača, tako i za publiku. S druge strane, izazov leži u tehničkoj zahtjevnosti. Moraš istovremeno pjevati, glumiti i kretati se, a sve to treba izgledati spontano i prirodno. Potrebna je velika koncentracija, kondicija i usklađenost. Ali upravo u toj složenosti i leži čar mjuzikla, on traži puno, ali daje još više.

Kako bi opisao atmosferu rada u HNK Ivana pl. Zajca?

Atmosfera u HNK Ivana pl. Zajca je dinamična, poticajna i umjetnički izazovna. Ima nešto posebno u tome kada stvaraš u gradu u kojem si rođen i školovan, osjećaš i odgovornost i povezanost. U ansamblu vlada timski duh pun podrške, prijateljstva i otvorenosti, a redatelji i redateljice koji dolaze donose raznolike poetike, što mi daje priliku da neprestano rastem i učim kroz razne kazališne žanrove.

Kako pronalaziš inspiraciju za svoje uloge?

Inspiraciju pronalazim svuda, u svakodnevici, ljudima koje srećem, pričama, knjigama, glazbi, prirodi. Puno promatram. Zna mi pomoći i jednostavan trenutak na ulici, pogled, pokret, ton nečijeg glasa. Mnogo toga skriveno je i u našim sjećanjima i u pričama drugih. Likove često vežem uz neku životinju, boju, sliku, film ili glazbeni ton, volim istraživati takve simbolike.

Koje umjetničke discipline utječu na tvoj glumački izraz?

Ples, fizički teatar, glazba i vizualne umjetnosti. Ples mi je posebno važan jer kroz tijelo najbolje osjećam ritam i emociju lika. Glazba mi često daje ton i tempo predstave ili lika, a vizualna umjetnost mi otvara prostor mašte, osobito u radu na scenskim slikama.

Kako se nosiš s kreativnim blokadama?

Ne bježim od njih. Kad osjetim blokadu, dam si prostora. Pokušam se odmaknuti, boraviti u
prirodi, čitati, gledati filmove, pisati. Ponekad razgovor s kolegom ili jednostavna improvizacija
odblokira ono što je zapelo. Blokada je samo znak da nešto treba promijeniti ili dublje razumjeti.

Koji je najvažniji element u stvaranju uvjerljive uloge?

Iskrenost. Ako nisi iskren prema sebi, ni publika ti neće vjerovati. Bitna je i prisutnost, potpuna
predanost trenutku na sceni. Naravno, važni su i temeljita priprema, razumijevanje lika i odnosa u priči, ali bez unutarnje istine sve ostalo pada u vodu.

Kako bi opisao svoju idealnu suradnju s redateljem?

Idealna suradnja je ona u kojoj postoji povjerenje, otvorenost i međusobna inspiracija. Volim kada redatelj ima jasnu viziju, ali je spreman slušati i istraživati zajedno s ansamblom. Kada se stvori prostor slobode i povjerenja, tada nastaju najbolje predstave.

Kako balansiraš između profesionalnog i osobnog života?

To je stalni proces, pogotovo jer je glumački poziv nepredvidiv. Naučio sam da je važan odmor, kvalitetno provedeno vrijeme s obitelji i prijateljima, ali i postavljanje granica. Kad radim, dajem se potpuno, ali kad sam doma, trudim se biti prisutan i ne nositi posao sa sobom.

Deni Sanković za HELLO!Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Koji je tvoj najvažniji cilj u glumačkoj karijeri?

Moj najvažniji cilj je ostati vjeran sebi i neprestano rasti kao umjetnik i kao čovjek. Volio bi imati više iskustva na setu. Velika mi je želja biti dio snimanja filma. Za sada sam imao priliku snimati većinom strane serije. Osim toga, oduvijek me privlačila ideja performansa u najširem smislu te riječi i želja da se izražavam kroz različite oblike umjetnosti. Osim glume, zanima me i fotografija, ples, glazba i pjevanje. Volio bih nastaviti istraživati sve te medije i razvijati se kao performer. Možda se jednoga dana sve to sjedini i napravim vlastiti projekt. Do tada, važno mi je raditi s inspirativnim ljudima i biti dijelom procesa koji me izazivaju i nadahnjuju.

Kako vidiš razvoj hrvatskog kazališta u budućnosti?

Mislim da je pred hrvatskim kazalištem vrijeme velikih promjena. Potrebno je više otvorenosti, intermedijalnosti i hrabrosti. Mlađe generacije donose svježinu i nove poetike, i to treba prepoznati i podržati. Kazalište mora ostati prostor dijaloga, slobode i kritičkog promišljanja, a istovremeno biti pristupačno i živjeti s publikom. U tom kontekstu, zabrinjavajuće je vidjeti slučajeve poput nedavnog otkazivanja predstave u Benkovcu pod nasilnim pritiskom dijela javnosti. I to u sklopu festivala koji promiče nenasilje i solidarnost. Takvi postupci nisu bezazleni, oni su upozorenje. Posebno u ovim vremenima, kada nam fašizam ponovno kuca na vrata, kazalište mora ostati prostor slobode, različitosti i otpora. Ako Ministarstvo kulture ne stoji jasno i čvrsto kao podrška kazalištu i umjetničkoj slobodi, bojim se kamo ćemo stići i kao društvo, i kao kulturna zajednica. Kazalište nije luksuz, već nužnost svakog demokratskog društva.

Koji je tvoj savjet mladim glumcima koji tek započinju svoju karijeru?

Budite znatiželjni, strpljivi i hrabri. Ne pokušavajte se svidjeti svima, budite svoji. Njegujte svoju autentičnost, učite iz svakog procesa, čitajte, promatrajte, slušajte. Budite empatični i znatiželjni, razvijajte svoje kritičko mišljenje, ne dopustite egu da vas proguta i zapamtite da se ne radi o vama, već o liku kojeg igrate.

Deni Sanković za HELLO!Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Severina je zaigrala u kazališnim predstavama poput Glembajevih i Karoline Riječke. Koje je tvoje mišljenje o njezinom kazališnom angažmanu i koliko te inspirira rad s pjevačima koji kroče na kazališne daske?

Nisam imao priliku gledati Severinu u kazalištu, ali mislim da je jako hrabro i zanimljivo kada se umjetnici iz jednog izražajnog svijeta upuste u neki drugi, kao što je kazalište. Severina ima snažnu scensku prisutnost, glazbeno iskustvo i karizmu, a to su elementi koji se u kazalištu mogu vrlo dobro iskoristiti. Estradni je to pristup teatru, ali kao takav je legitiman. Severina je jedna od najpoznatijih ljudi u regiji i šire, što bi dovelo u kazalište mnogobrojnu publiku. Volim raditi s glazbenicima jer donose drugačiju energiju i senzibilitet i takva suradnja često bude obostrano obogaćujuća.

Kad bi imao priliku zaigrati u predstavi u kojoj Severina ima glavnu ulogu, koju bi ti ulogu najviše volio preuzeti i zašto?

Iznenađen sam pitanjem, nisam siguran, ali idemo izmaštati. Možda bi bilo zanimljivo raditi na nekom suvremenom mjuziklu ili novoj drami s jakim glazbenim momentima. Možda bismo mogli zaigrati modernu verziju Orfeja i Euridike, gdje bi Severina bila Euridika, žena koja se sama bori za povratak u život, a ja Orfej koji kroz glazbu pokušava ponovno pronaći ljubav.

Deni Sanković za HELLO!Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Kako ocjenjuješ potencijal Dubravke Vrgoč da s HNK Rijeka izazove istu pažnju medija i publike koju je ostvarila u zagrebačkom kazalištu?

Vjerujem da Dubravka Vrgoč dolazi s velikim iskustvom i jasno artikuliranom vizijom. Ako uspije povezati riječku publiku s relevantnim i izazovnim repertoarom, pažnja medija i interes publike sigurno neće izostati.

Što misliš o mogućnosti oživljavanja predstave “Karolina Riječka” nakon svih ovih godina? Bi li bio zainteresiran sudjelovati u toj produkciji?

“Karolina Riječka” je važan dio riječkog kazališnog identiteta. Ako bi se radilo o umjetnički utemeljenom i suvremenom čitanju, svakako bih bio zainteresiran za sudjelovanje.

Deni Sanković za HELLO!Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Vjeruješ li da bi Dubravka Vrgoč mogla ponovno predstaviti Severinu na pozornici HNK Rijeka i time dodatno istaknuti njezin status značajne umjetnice?

Ako postoji koncept koji to opravdava, možda bi Dubravka Vrgoč mogla otvoriti prostor za takvu suradnju, no to ipak trebate pitati nju.


povezano sa: Kazalište

Premijera baleta Orašar

Zašto je zagrebački Orašar Rudolfa Nurejeva najpoželjniji blagdanski spektakl godine? Rasprodan u jednom danu, vraća čaroliju na koju smo čekali desetljećima

Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.

Kazalište

19 studenoga 2025

HNK Zajc//

Premijerna „Venezuela“ u Rijeci: Večer kad je ples progovorio jezikom emocije

Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.

Kazalište

15 studenoga 2025

Oznake:

Akademija primijenjenih umjetnosti Rijeka Amarcord Rijeka Deni Sanković Deni Sanković Amarcord Deni Sanković biografija Deni Sanković film Deni Sanković Galiano Pahor Deni Sanković glumac Deni Sanković HNK Deni Sanković inspiracija Deni Sanković intervju Deni Sanković karijera Deni Sanković karijera kazalište Deni Sanković kazališni svijet Deni Sanković kazališni život Deni Sanković kazalište Deni Sanković mjuzikl Deni Sanković mlad glumac Deni Sanković nagrade Deni Sanković novi projekti Deni Sanković osobno Deni Sanković predstave Deni Sanković Priča sa zapadne strane Deni Sanković privatno Deni Sanković Rijeka Deni Sanković serija Deni Sanković uloge Deni Sanković umjetnost Deni Sanković West Side Story Deni Sanković Yerma Deni Sanković životopis gluma Rijeka glumačka scena Hrvatska HNK Ivana pl. Zajca HNK Ivana pl. Zajca Deni Sanković HNK Rijeka HNK Rijeka Deni Sanković hrvatska drama Hrvatska drama Rijeka hrvatske predstave hrvatski glumci hrvatski kazališni glumci hrvatski mjuzikl hrvatski mjuzikli hrvatski talenti hrvatski teatar inspirativni glumci intervju kazališna publika Rijeka kazališna scena Rijeka kazališne zvijezde kazališni festival Rijeka kazališni hitovi Rijeka kazališni intervju Rijeka kazališni mjuzikl Rijeka kazalište Hrvatska kazalište i glumci Hrvatska kazalište i mladi kazalište intervju kazalište intervju Hrvatska kazalište Ivana pl. Zajca kazalište Rijeka kazalište Rijeka nagrade kazalište Rijeka predstave kazalište Rijeka repertoar kulturna scena Hrvatska kulturna scena Rijeka kulturne vijesti Hrvatska kulturne vijesti Rijeka kulturni život Rijeka Lenka Udovički studenti lifestyle intervju glumac mladi glumci mladi glumci Hrvatska mladi glumci Rijeka mladi hrvatski umjetnici mladi talenti Rijeka mladi umjetnici hrvatska nagrađivani glumci Hrvatska najbolje predstave Rijeka nova generacija glumaca novi glumci Hrvatska perspektivni glumci predstave Rijeka 2025 Priča sa zapadne strane Rijeka Rade Šerbedžija studenti repertoar HNK Rijeka 2025 riječki glumci riječki umjetnici riječko kazalište riječko kazalište program umjetnici Rijeka umjetnost Rijeka West Side Story Rijeka Yerma Rijeka zvijezde kazališta Hrvatska zvijezde kazališta Rijeka

druge vijesti