Goran Tribuson za HELLO!:”Pisanje me spasilo od dosade, alkohola i lošeg društva!”

U razgovoru s autorom scenarija, Goranom Tribusonom, otkrili smo da su kreativni procesi u stvaranju serije istovremeno i mukotrpni i zabavni. Ideja, kako sam priznaje, potekla je od njegove sestre Snježane, koja je zaslužna za dramski i vizualni oblik serije.

Zajedno su razrađivali koncept, likove i zaplete, a zatim su pojedinačno oblikovali epizode, svatko na svoj način. Taj kreativni duo dokaz je da suradnja između scenarista i redatelja može biti besprijekorna, osobito kada postoji povjerenje, ali i ponešto autoriteta – jer, kako Tribuson kaže, njegova sestra kao redateljica ipak ima zadnju riječ.

Slavni pisac Goran Tribuson seriju Oblak u službi zakona osmislio je sa sestrom

Glavni protagonist serije, policajac Oblak, oličenje je zakonitosti i pravde, toliko posvećen svom poslu da njegovi najbliži ponekad ne znaju treba li se tome diviti ili smijati. Njegova supruga Jagoda sanja o vlastitoj karijeri, ali uvijek nailazi na prepreke u vidu suprugove nepokolebljive pravdoljubivosti. Njihova djeca su poput malog ogledala društva – jedan je ulični fakin, a drugi briljantni školarac. Tu je i nezaboravni policajac Požgaj, više zauzet vlastitim privatnim poslovima nego službenim dužnostima. Upravo u toj galeriji likova leži šarm serije – oni su živi, stvarni i podsjećaju na ljude koje svakodnevno susrećemo.

Serija je uspjeh, ali nije bila bez izazova. Tribuson priznaje da je jedan od najvećih bio pronaći pravu mjeru između kriminalističkih zapleta i realnosti policijskog posla. Jer, kako sam kaže, policajci kakve poznajemo ne rješavaju kompleksne slučajeve ubojstava ili financijskih malverzacija – njihov posao je mnogo prizemniji, često i komičan u svojoj svakodnevici. Upravo zato su u “Oblaku” kriminalistične priče lišene spektakularnosti, ali bogate toplinom i humorom.

Pisanje scenarija uvelike se razlikuje od pisanja romana, nečega u čemu Tribuson ima dugogodišnje iskustvo. Film i televizija barataju slikom, dok roman oslanja na riječi i maštu čitatelja. Ipak, premda scenaristika donosi financijsku sigurnost, pisanje romana ostaje njegova prava strast.

No, koliko je “Oblak u službi zakona” zapravo autobiografski? Autor priznaje da u svemu što piše postoji djelić njega, bilo kroz vlastita iskustva, priče koje je čuo ili slike koje je zamislio. Čim se nešto pretoči u priču, prestaje biti stvarnost i postaje fikcija, tvrdi Tribuson. Ta se misao savršeno uklapa u duh serije – priče koje su nam istovremeno bliske i bajkovite, likovi koji su naši susjedi, ali i televizijski junaci.

Serija ne nosi veliku društvenu poruku niti teži moraliziranju. Ona je, kako kaže njezin autor, prije svega zabava s blagim kriminalističkim tonom. No, u njoj se ogleda jedno važno pitanje – kako izgleda zakonitost u svakodnevnom životu i gdje povlačimo granicu između pravde i razumijevanja? Na kraju, “Oblak” nas podsjeća da je zakon potreban, ali i da se čovjek ponekad mora znati nasmijati apsurdima života.

Kako je nastala ideja za seriju Oblak u službi zakona i što Vas je inspiriralo da je napišete?

Kad se radi o televizijskim serijama onda je moja sestra Snježana ta koja nešto smisli i tome pokuša dati dramski, odnosno filmski oblik. Princip je takav da se kao autori potpisujemo zajednički, ali svatko radi svoju epizodu. Kad tako radite onda prije realizacije morate obaviti više konzultacijskih razgovora u kojima ćete razraditi likove, tipove zapleta, ambijente u kojima se zbivanja događaju, ključne scene i slične stvari. Nakon toga svatko ima svoju slobodu da filmsku priču uobliči na vlastiti način. Kako je ona redateljica obično ima poneke izvedbene primjedbe koje rješavamo zajedno.

Kako biste opisali glavne likove serije i kakva je bila suradnja s glumcima koji ih tumače?

Najviše vremena potrošimo na oblikovanje glavnih, nosećih likova. Svi ostali, dakle manje važni, ponajčešće dobivaju svoje osobine tijekom pisanja. Glavni lik Oblak je savjestan policajac za koga su zakonitost i red gotovo božja zapovijed. U tome je toliko revan da često puta doživi i podsmijeh svojih bližnjih. Njegovu suprugu Jagodu muči želja da i sama radi te na taj način dopunjuje kućni budžet, ali njezin muž bdije nad time da se u toj namjeri ne bi poslužila protekcijom ili zaobilaženjem zakonskih uzusa. Imaju dva sina od kojih je jedan fakin, a drugi mali školski genij. Živopisan je i lik policajca Požgaja koji je neprekidno zauzet svojim privatnim poslovima i izbjegavanjem profesionalnih obaveza, Ali stalni gledatelji i predobro poznaju ove likove, dok će ih oni koji nisu gledali seriju veoma brzo naučiti razlikovati. Televizijska serija spoj je neke vrste light krimića i obiteljske komedije, što će reći da niti ne postoji potreba za složenim i “dubokim“ karakterima kakvi su junaci Braće Karamazovih ili Shakespeareovih tragičnih patnika. To je žanr u kojem očekujemo neku vrst zabave, prepoznatljivosti situacija i likova, koji su nalik nama običnim ljudima. Što se tiče odnosa s protagonistima serije uobičajeno je da mi scenaristi obavimo posao u radnoj sobi i ne odlazimo na set zanovijetati glumcima. To je ipak pitanje za redatelje a ne scenariste.

Serija je već doživjela nekoliko sezona. Jeste li očekivali ovako dobar prijem kod publike?

Moje sestra i ja smo svojedobno bili autori serije Odmori se zaslužio si koja je išla u pet sezona, i to u takozvanom prime timeu te više puta bila gledanija i od televizijskog Dnevnika. Napisali smo, ako se dobro sjećam, sedamdesetak nastavaka o pomalo ćaknutoj ali prepoznatljivoj obitelji, koji su uistinu doživjela veliki uspjeh, Stoga ni pišući Oblaka nismo rezignirali i plašili se kako će proći naša televizijska priča o policajcu. Trudili smo se biti zabavni, duhoviti i prepoznatljivi, a to su tri tajne uspjeha televizijskog serijala.

Koje su bile najveće izazove prilikom rada na scenariju i snimanju serije?

Ja vam ne mogu govoriti o redateljskim i filmskim izazovima, jer su to poslovi u kojima nisam sudjelovao. Što se tiče scenarističkih poslova postojale su stvari koje su me zbunjivale i s kojima sam se znao namučiti. Serija je trebala biti vrst lakog krimića, dakle morala je podrazumijevati nekakav krimen, odnosno počinjenje zločina, detekcijski intoniranu potragu za krivcem i njegovo razotkrivanje na kraju. A događala se u policijskoj postaji gdje su redom sve sami policajci. Opće je poznato da obični policajci ne rješavaju slučajeve višestrukih ritualnih ubojstava, da se ne upleću u sofisticirane financijske muljaže, niti razrješuju složena ubojstva počinjena iz strasti, grabeži ili osvete. Takve slučajeve obično rješavaju inspektori, dakle obrazovani kriminalisti. To znači da nam nisu trebali Zločini s velikim početnim slovom nego oni s malim, kakvi su primjereni policijskome rangu. To baš i nije tako jednostavno kako se na prvi pogled učini. Da bih shvatio što može, odnosno smije jedan policajac, morao sam pročitati nekoliko zakona i prelistati popriličnu količinu članaka iz takozvanih crnih kronika.

Kako biste usporedili rad na televizijskoj seriji s pisanjem romana? Koji Vam je proces draži?

I jedno i drugo su narativne forme. I tu gotovo da završavaju sličnosti romana i televizijske drame, odnosno serije. Pišući roman baratate riječima ispisujući njima storiju i karaktere. Služite se naravno i organizacijom prizora i prikazivanjem likova, ali je sve to sasvim drugačije. Film, odnosno televizija, barataju slikom ili snimljenim segmentima izvanjskog svijeta, gdje su i prizori i karakteri neporecivo jasni. Kad vidite šumu obavijenu maglom i snimku Gorana Navojca za birtijskim šankom pred vama se nalazi gotova, relativno neprerađena stvarnost, dok je u romanu pred vama verbalni opis tih pojava koji sami morate znati vizualizirati. Naravno, pišem krajnje pojednostavljeno, ali tu je negdje i temeljna razlika ova dva medija, Film od vas traži vizualno praćenje i zaključivanje, dok je u romanu uvelike na djelu vaša mašta. Bez ikakve dvojbe mogu napisati kako više volim pisati romane no filmske scenarije. Premda je financijska korist scenaristike znatno veća od „napojnice“ kakvu dobivaju pisci. Prema nekim anketama svaki Hrvat navodno pročita pola knjige godišnje dok filmova i televizijskih serija pregleda višestruko više.

Kako je tekla suradnja sa Snježanom Tribuson na ovom projektu?

Pa mi funkcioniramo po tipičnom bratsko-sestrinskom kodu. Puno obiteljske ljubavi i puno svađe. Ali kad se radi o filmskoj i televizijskoj suradnji sve je oduvijek bilo besprijekorno. Možda i zato što je ona u tom poslu kao redateljica autorski i organizacijski nadređena meni pa je u principu, htio ne htio, moram slušati. Naime, pravi je autor filma redatelj, dok je scenarist suradnik uslužnog tipa. Ja nju ne mogu natjerati da pet puta premontira i izmjeni izgled filma, ali ona mene može da pet puta izmijenim scenarij. Možda je i malo kazati „pet puta“!

Ima li autobiografskih elemenata u seriji, kao što ih često ima u Vašim romanima?

Ma to je zbilja zeznuto pitanje. Nikad nisam bio policajac, nisam bio ni gazda sumnjive birtije, niti sam se kao Požgaj bavio vrcanjem meda i izradom strojeva za pravljenje ajvara. Ali kako sam osuđen na vlastito iskustvo, koje je jedini rezervoar iz kojeg crpim, sve ono što će se naći u knjigama i scenarijima, moglo bi biti posve autobiografsko. Jer u mojem iskustvu nije samo ono što sam proživio, nego i ono što sam čuo od drugih, pokupio iz knjiga, ono što sam sanjao, ono što sam želio kao i ono što nikako nisam želio biti. S druge strane kad napišete složeno i zatvoreno autorsko djelo ono odmah postaje fikcijom, koja ima tako malo veze s autobiografizma. U filmu Storytelling Toda Solondza postoji grupa koja se bavu kreativnim pisanjem. Vođa te grupe je ugledni pisac koji seksualno napastuje jednu od polaznica, o čemu ljubomorni član grupe napiše kompromitirajuću priču i pročita je na zajedničkoj sesiji. Pisac, vođa grupe mu kaže otprilike ovako: „Čim si napisao to je prestalo biti stvarnost i postalo fikcijom. Dakle na neki bi način sve literarno obrađeno moglo u istom času biti i autobiografizam i fikcija.

Vaša književna djela često prikazuju određene društvene fenomene i promjene. Što biste rekli da Oblak u službi zakona poručuje o današnjem društvu?

Ma to je zabavna serija s blagim mirisom krimića. Bilo bi preuzetno kazati da u njoj postoje velike društvene istine i da nešto važno poručuje današnjem društvu. Što je to današnje društvo? Djed i baka koji su u pričici o pravovjernom policajcu pronašli nešto smiješno i simpatično? Obitelj za večerom čiji članovi prate situaciju u pladnju s mesom i usput površno gledaju Oblaka u službi zakona? Mladi par koji u jednom trenu odluči napustiti tv program i preseliti se u spavaću sobu. No, da ne budem ciničan, u prvom redu televizija je rijetko kad kanal kojim bi se gledateljstvu slale neke jako ozbiljne poruke, pogotovo ne one politički neprikladne i neželjene. Koliko se sjećam uz Oblaka ne ide nikakva predikatizacija napomena, što je poziv za općeprihvatljivo praćenje. Poruke o tomu kako treba pazit na zube, odlaziti na liječničke preglede, ili biti human prema starima i siromašnima su pomalo smiješne i općepoznate, dok poruke kakve vlast ne voli obično odašilju razni „niskotiražni mediji“.

Kritika je Vaša djela uvijek visoko ocjenjivala. Koliko Vam je važno priznanje struke u odnosu na reakcije čitatelja i gledatelja?

U tome možda ima istine koja mi nije toliko važna da bih skakao od sreće. Uglavnom književni se establišment danas sveo nas nekoliko časopisa koji se prodaju pretplatom i par listova koji u svojim prilozima uspiju pokazati manje od jednog postotka onoga što izlazi. Naravno, televizijski su prilozi rijetki i idu obično prerano ili prekasno, ne izazivajući gotovo nikakvu pažnju. Prikaz neke nove knjige u kojoj od emisija, primjerice Dobro jutro Hrvatska obično se utopi u obilju priloga o išijasu, ambicioznim uzgajateljima koza, festivalu malih tamburaša ne znam koje već pokrajine, smotri amaterskih kazalištaraca i tomu sličnih stvari. Kao da su pisac i čitatelj ostali sami sa staromodnim fenomenom koji se zove literatura. Nemam baš nekih velikih iluzija o kompetentnom književnom establišmentu, mnogo su mi draži inteligentni čitatelji za koje i pišem. Da biste uživali u kakvoj novoj, domaćoj ili stranoj knjizi, nije vam osobito važno poznavanje Shakespeareova endecasillaba, toponimika Ribanja i ribarskog prigovaranja, ili njemačko barokno pjesništvo kojim se bavi ekscentrik Smiley iz le Carreovih romana,

Kako je počeo Vaš književni put i kada ste shvatili da želite biti pisac?

Ja sam bjelovarsko dijete gdje smo svi bili zaluđeni rukometom. Svi klinci koje poznajem igrali su u nekoj od četiri ili pet Partizanovih momčadi, a književnost su doživljavali kao obligatnu gnjavažu na koju su ih prisiljavali nastavnici ili profesori tada hrvatsko-srpskog jezika. Taman kad sam uspio stići do druge momčadi po otvorenim prozorima grada stala je grmjeti glazba Beatlesa i Rolling Stonesa, klinke su počele nositi lasteksice, hlače koje su jako prianjale uz tijelo, otvoreni su i neki lokali po kojima smo stali do dugo u noć sjediti i cugati, pazeći da nas ne zatekne tadašnji direktor gimnazije. Nisam sto posto siguran kad sam odlučio postati piscem, niti mi je uopće jasno je li to bila jako pametna odluka. Upisao sam fiziku na PMF-u, a nakon toga i književnost na Filozofskom misleći kako ću u budućnosti na nekoj od srednjih škola u Čazmi, Križevcima ili Vrbovcu predavati djeci o književnim ljepotama djela Petra Hektorovića, Stanka Vraza i, recimo, Augusta Šenoe. Kad sam krenuo na studij Jugoslavistike bilo nas je sto osamdeset. Njih bar sto šezdeset pisalo je nešto sebi za dušu. Od sonetnih vijenaca preko drama apsurda pa sve do romana toka svijesti. Tako sam i ja počeo i nekim se čudom zadržao u literaturi, premda mi je otac imao uhodan klesarski obrt koji bi mi donosio mnogo pristojniji dohodak.

Često se spominje da su Vaša djela prožeta duhom pop-kulture. Koliko je ona utjecala na Vaš stil i tematiku?

S pop kulturom sam odrastao i dugo sam je držao vlastitom „domovinom“. Britanska rock invazija, Bob Dylan, traperice Levi’s, tenisice, kosa do ramena, američke vojne zelene jakne, 1968, studentski bunt, Rudy Dutschke, hipiji. Kad sam u sedamdesetima dobio nagradu Mladosti za najbolju knjigu mladih autora, pola sam nagrade potrošio za dvije karte Rolling Stonesa u Zagrebačkoj dvorani sportova 1976. Sve su moje knjige poluautobiografskog karaktera natopljene pop kulturom.

U romanu Povijest pornografije bavite se odrastanjem u specifičnom vremenskom kontekstu. Koliko Vas osobno privlači tematika odrastanja i formativnih godina?

Povijest pornografije napisao sam kad sam bio sasvim blizu četrdesete. Kažu da je to vrijeme kad čovjek počne svoditi račune vlastita života. Učinilo mi se da je takozvani Bildungsroman najbolji način takve rekapitulacije. Uz to su velike promjene bile pred vratima: raspad dotadašnje države, demokratizacija i uvođenje višepartijskog društva, Domovinski rat etc. Tu je negdje i digitalno doba smijenilo ono analogno, što sam osjetio prešavši s pisaće mašine na primitivni XT kompjutor. Pisao sam taj roman gotovo dvije godine, što baš i nije bilo jednostavno, jer sam danju bio zaposlen u jednoj propagandnoj agenciji. Kad bih nešto pisao do dugo u noć, znao bih uzeti knjigu kakvog velikog majstora koja bi imala sličnu tematiku. Dakle pisao bih do dva ili tri ujutro, a nakon toga čitao Flaubertov Sentimentalni odgoj. Mnogi drže da je Povijest pornografije moja najbolja knjiga, premda ja više volim neke druge. Ali kad bismo gledali onako „rezultatski“, Povijest pornografije objavljena je u četiri domaća izdanja te prevedena na talijanski, češki, slovenski i makedonski jezik. Dakle čitljiva gotovo na čitavom teritoriju bivše države.

Napisali ste velik broj kriminalističkih romana. Što Vas najviše fascinira kod tog žanra?

Napisao sam sedam romana o istražitelju Baniću te još sedam s drugim glavnim likovima. Zapravo, odrastao sam uz kriminalističke romane i kriminalističke filmove. Romane sam kupovao na kioscima, bili su srpski, loše prevedeni i na brzinu skraćivani, i imali su logo X100. U njima je bilo i romana uglednih klasika žanra kao što su Raymond Chandler, Ellery Queen, Rex Stout, Mickey Spillane i drugi. Filmske krimiće sam gutao u bjelovarskom kinu Partizan. Svega je tu bilo, ponajviše Hawkesa, Wildera, Mayoa, Curtiza. Krimić je fenomenalan žanr, jer ga nikako ne možete napustiti. Bio on naivan, glup, nevjerojatan, loše pisan uvijek vas zanima što je bilo na kraju. Usto je i nekom vrstom socijalnog zrcala pojedinog društva, jer govori o tome tko ubija, koga to ubija, na koji način, u kojim okolnostima, kako reagira društvo, kako pojedinac etc. Kad to znate čini vam se da pred sobom imate detaljnu sliku određene sredine.

Mnogi Vas smatraju jednim od ključnih kroničara jednog vremena. Kako Vi doživljavate svoju književnu ulogu?

Ne držim se nikakvim kroničarem vremena. Istina je da pišem o jednom vremenu ali to je samo stoga što sam osuđen na to. Ne mogu pisati o Francuskoj revoluciji, o sektama u antičkom Rimu ili, o dolasku Hrvata na Jadran u sedmom stoljeću. U mojem je fokusu uvijek književnost koju želim napisati najbolje što mogu. Kroničari su osuđeni na vrijeme, prostor i istinu po čemu se čini da su oni više povjesničari nego li pisci. Usto mi je pomalo nelagodno kad netko trpa preda me zadatke koje ne želim niti ih volim.

Dobitnik ste brojnih književnih nagrada. Postoji li neka koja Vam je posebno draga?

Nevolja s nagradama je u tomu što ti se čini da redovito dolaze prekasno, baš u vrijeme kad te starost učini gunđalom koje se više ničemu ne zna veseliti. Sve moje nagrade su u nekoj vrsti inverzije,: čim bih ih kasnije dobio tim sam im se manje veselio. Dakle najdraža mi je nagrada Fonda Antuna Branka Šimića, koja mi je honorirana sa sto primjeraka knjige. Knjiga je djelovala ubogo, podsjećala je na mali prospekt neke istočnonjemačke tvornice kombajna, bila je mršavija od nekadašnje manekenke Twiggy, ali sam joj se kao dvadeset trogodišnjak silno veselio. U njoj su bile priče objavljene po raznim časopisima, toliko loše da knjigu nikad ne bih reprintao. Evo, vidite, već se staračka čangrizavost uvlači u mene.

Predavali ste na Akademiji dramske umjetnosti. Koliko Vas je iskustvo rada s mladim scenaristima i redateljima obogatilo?

Radio sam to trinaest ili četrnaest godina, predavao sam scenarij redateljima, dramaturzima i producentima. Među njima je uvijek bilo i po nekoliko jako talentiranih s kojima se i danas volim čuti ili vidjeti. Nadam se da su od mene ponešto naučili, ali sam i ja od njih podosta profitirao. Bilo je među njima momaka i djevojaka veoma načitanih, poznavali su knjige, pratili strane časopise, a često su mi donosili i kopije filmova koje zbog nekih razloga nisam uspio vidjeti. Radio sam i kao mentor scenarističkog natječaja Branko Bauer, a vodio sam i scenarističku radionicu medijske škole Filmskoga saveza koja se danas zove po Anti Peterliću. Problem tog fakulteta je u tome što se uglavnom ne uče znanja nego vještine. Ako je netko prikupio razna znanja, a nije uspio ovladati vještinama došao je na krivi faks.

Postoji li neko Vaše djelo koje biste voljeli vidjeti adaptirano u film ili seriju, a da to još nije realizirano?

Jedne je godine HRT imao u planu Povijest pornografije kao serijal. Ne sjećam se više u koliko nastavaka. Razgovarao sam tada s voditeljima programa, dogovarali smo se kako ćemo to raditi, tko će biti scenarist, tko redatelj i slično. Naime, ja nisam želio biti scenarist jer mi se taj posao učinio previše obimnim pa se razgovaralo o drugim autorima.To je trebao biti skup i složen projekt i nisam bio siguran da će ga HRT moći izvesti. Došli smo do trena kad smo trebali dogovoriti otkup autorskih prava, ali do toga nije došlo jer je baš u tom trenu smijenjena vlada. Ako se ne varam to je bio tren u kojem je na čelo vlade došao stanoviti Orešković, prvi slučaj hrvatskog premjera koji ne oznake hrvatski jezik. Naravno da je došlo i do bezbrojnih kadrovskih smjena i da je Povijest pornografije pala u zaborav.

Goran Tribuson otkrio nam je zašto mu je rad na televiziji puno draži od rada na filmu

Radili ste i na scenarijima za filmove. Koje su najveće razlike između filmskog i televizijskog scenarija?

Kod nas naravno postoje producenti, ali ne postoji producentska kinematografija. To znači da filmskim interesima uglavnom barataju redatelji koji imaju svoje projekte i za njih traže producenta. Kad radite filmski scenarij imate zakonski status autora, ali pravi autor je redatelj i on vam je šef. To „šef“ zvuči pomalo grubo, ali on je taj koji može od vas zatražiti da mu napišete onako uslužno pet šest verzija scenarija. Kad to uradite možda neće biti zadovoljan pa će u rad ne scenariju uvesti nove scenariste čemu se vi nećete moći protiviti. Na televiziji je sasvim drugačije. Ovdje imate dojam da je pravi autor scenarist, a redatelj tek izvedbeni djelatnik. Koliko god sam scenarija napisao, ne sjećam se da mi je ijedan redatelj išao prepravljati tekst ako se baš nije radilo o nekoj važnoj neizvedivoj sceni. Rad na televizijskim scenarijima mnogo me više veselio od onog na filmu koji sam već prije dvadesetak godina napustio.

Imate li trenutno neki novi projekt na kojem radite, bilo u književnosti ili na ekranu?

Objavio sam prošle godine roman Truba Cheta Bakera, zatim napisao nekoliko epizoda za Oblaka, a sad trenutačno radim na romanu koji bi se trebao zvati Groblje bezimenih. Radi se o malom romanu od sto pedeset kartica, koji ima fantastičnu priču i govori o zbivanjima oko čuvenog bečkog groblja za utopljenike, samoubojice, one kojima nije utvrđen identitet i slične slučajeve.