Prirodna ili umjetna drvca: Koje odabrati za Božić?
Prirodna božićna drvca pružaju autentičan miris i blagdansku atmosferu, dok su umjetna drvca praktičnija za višegodišnju uporabu i nisu podložna otpadanju iglica.
Umjetna drvca skuplja su od pravih, no mogu se koristiti više godina i lakša su za održavanje. Međutim, prave božićne jelke su biorazgradive i bolje za okoliš.
Umjetna božićna drvca ne treba zalijevati i ne padaju im iglice. Mogu se pohraniti u kutiju, ali ponekad mogu biti teška za sastavljanje, za razliku od pravih drvaca koje samo treba staviti na stalak.
Prirodna ili umjetna drvca – oba imaju prednosti i mane
Umjetna božićna drvca koštaju oko sto eura i imaju prosječni “životni vijek” od deset godina. Prava božićna drvca srednje veličine koštaju oko 50 eura.
Umjetna božićna drvca izrađena su od metala i PVC-a – odnosno nerazgradive plastike dobivene iz nafte. Takva se drvca ne mogu reciklirati.
Na božićnim plantažama sije se novo drveće kako bi se nadoknadilo ono koje se posiječe. Prirodna božićna drvca mogu se reciklirati. Jedno pravo božićno drvce apsorbira više od jedne tone CO2 dok je na plantaži. Međutim, drvca se mogu tretirati pesticidima, herbicidima i gnojivima dok rastu i mogu na kamionima prevaliti velike udaljenosti prije nego što budu prodana.
Umjetna drvca su ponovno upotrebljiva i lako se mogu baciti kada više nisu potrebna. Međutim, ona nisu biorazgradiva i ležat će na odlagalištima otpada stoljećima.
Prava božićna drvca moraju se transportirati do odlagališta kako bi se reciklirala. Neki božićni rasadnici provode programe “treecycling-a” – recikliranja božićnih drvca.
Više od 100 000 ljudi samo u SAD-u radi u industriji božićnih drvaca. Većina njih radi na lokalnim božićnim plantažama koje posade dvije do četiri mladice za svako božićno drvce koje se posiječe te godine. S druge strane, industrija umjetnih božićnih drvaca većinu proizvodnje temelji u Kini.
Prirodna ili umjetna drvca – koja su ekonomičnija?
“Odabir” između prirodnih i umjetnih božićnih drvaca je dugogodišnja rasprava koja uključuje mnoge čimbenike. Evo nekoliko ključnih razlika između prirodnih i umjetnih božićnih drvaca:
1. Izgled i osjećaj: Prirodna božićna drvca imaju jedinstvenu, prirodnu ljepotu s mirisom borovine, dok umjetna drvca pokušavaju simulirati izgled pravih, ali mogu izgledati manje autentično.
2. Održavanje: Umjetna drvca zahtijevaju manje održavanja jer ne ispuštaju iglice i mogu se koristiti iz godine u godinu. S druge strane, prava drvca tijekom vremena ispuštaju iglice.
3. Cijena: Umjetna drvca imaju veći trošak na početku, ali mogu biti dugoročno ekonomičnija jer ih možete koristiti više godina. Prava drvca su obično jeftinija, ali morate kupiti novo svake godine.
4. Utjecaj na okoliš: Umjetna drvca proizvode se od sastojaka koji nisu biorazgradivi poput plastike i metala te dugo ostaju na odlagalištima otpada. Prava drvca su biorazgradiva i mogu se reciklirati ili koristiti kao kompost.
5. Rizik od požara: Prirodna božićna drvca su, kao biljke, podložna požaru ako nisu dovoljno hidratizirana. Ispravno održavano, zalijevano (ako je drvce u posudi) i držano dalje od izvora topline – i rizik od požara je minimalan. Umjetna drvca su manje zapaljiva jer su napravljena od materijala koji su otporni na vatru, ali ipak postoji opasnost od požara ako se na njima koriste neispravni ili oštećeni električni svjetlosni ukrasi.
6. Potpora lokalnom gospodarstvu: Odabir pravih božićnih drvaca može podržati lokalne gospodarstvenike, poput obiteljskih farmi, koja zapošljavaju ljude iz zajednice. S druge strane, industrija umjetnih drvaca većinom se temelji na proizvodnji u Kini.
7. Osobne preferencije: Na kraju, izbor između prirodnih i umjetnih drvaca ovisi o osobnim preferencijama, vrijednostima i potrebama svake obitelji.
Važno je pažljivo razmisliti o ovim čimbenicima pri odabiru božićnog drvca kako biste donijeli odluku koja najbolje odgovara vašim potrebama i uvjerenjima.
Zagreb će od 8. do 11. listopada ponovno biti domaćin velikog međunarodnog susreta ritmičke gimnastike. Jubilarno, deseto izdanje FIG Aura Cup Croatia održat će se u KC Dražen Petrović, a prema broju prijavljenih sportašica bit će najveće dosad. Tijekom četiri dana zagrebačkom će dvoranom proći više od 500 ritmičarki iz 27 zemalja, među kojima će biti reprezentativke i sportašice koje pripadaju samom vrhu svjetske ritmičke gimnastike.
Na Morpurgovoj poljani 1, u neposrednoj blizini splitske Pjace, otvoren je So Much Sun, wellness bar koji ponudu temelji na smoothiejima, svježim salatama, hladno prešanim sokovima, hidratacijskim napitcima i drugim proizvodima namijenjenima gostima koji tijekom dana traže laganiji obrok ili brzo osvježenje. Iako se koncept oslanja na suvremene trendove zdrave i funkcionalne prehrane, njegova poslovna i komunikacijska logika od početka je postavljena tako da izbjegava strogoću koja često prati wellness industriju te zdraviju prehranu predstavlja kao dio svakodnevnog gradskog života, a ne kao režim koji od gosta traži posebna pravila i odricanja.
Julius Meinl nas je odveo u Beč na tri nezaboravna dana, u grad u kojem se kava nikada nije pila samo zbog kofeina, nego zbog razgovora, susreta, rituala i onog posebnog osjećaja da vrijeme barem na trenutak može usporiti. U gradu u kojem je kavana odavno više od mjesta na kojem se naručuje espresso, ovog se rujna dogodio susret koji je toj tradiciji dao potpuno novo, moderno lice. Beč je od 3. do 5. rujna živio u ritmu kave, barista, mirisa svježe mljevenih zrna, preciznih ekstrakcija, savršeno teksturiranog mlijeka i kreativnih napitaka, a središnje mjesto svega bio je Julius Meinl Barista Cup 2026, međunarodno natjecanje koje je u austrijsku prijestolnicu dovelo najbolje bariste iz petnaest zemalja.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
Vlaho Arbulić još je jednom pokazao zašto već godinama slovi za jednog od najzgodnijih Hrvata, a ovoga puta u prvom planu našla se forma na kojoj mu bez problema mogu zavidjeti mnogi muškarci.
Par se vjenčao 27. rujna 2025. godine u Santa Barbari u Kaliforniji, a ceremoniju je vodio reper Lil Dicky, koji s Blancom i Kristin Batalucco vodi podcast.
Kate i Danny svoju su ljubavnu priču započeli 2016. godine, nakon što su se poznavali čak 15 godina. Par je 2018. dobio kćer Rani Rose, a Fujikawa je Kate zaprosio u rujnu 2021.
