Perfekcionizam u društvu je lažni prijatelj koji već dugo živi pod iluzornim plaštom podizanja standarda.
To je često izgovorena “slabost” na razgovorima za posao diljem svijeta, s neslužbenim shvaćanjem da su nerealni standardi zapravo tajno poželjni.
Stvarnost je udaljena od istine. Oboljenje od pedantnih ideala zapravo pridonosi većem broju izgaranja, lošijem mentalnom zdravlju i guši kreativnost.
Zašto onda, unatoč tome, društvo postaje sve više opsjednuto nerealnim standardima? Zašto su ljudi opsjednuti savršenstvom? Što se događa kada društvo previše ozbiljno shvaća savršenstvo?
Perfekcionizam – kako nam može naštetiti?
Korijen perfekcionizma leži u vjerovanju da je vlastita vrijednost temeljena isključivo na postignućima. Pokreće ga želja za zadovoljenjem i dobivanjem odobrenja.
Problem je u tome što perfekcionizam također hrani glas u vašoj glavi koji vam govori da niste dovoljno dobri.
Također može biti izuzetno izolirajuće kada nas sprječava da priznamo i prihvatimo naše sasvim prirodne mane te tražimo vanjsku pomoć, vodstvo i podršku.
Istraživanja su istaknula stvarno štetan utjecaj nerealnih standarda. Autori studije o perfekcionizmu napominju:
“Nove generacije mladih ljudi zahtijevaju više od sebe, percipiraju da drugi traže više od njih i sami postavljaju veće zahtjeve prema drugima.”
Sakupljajući podatke o više od 40 000 studenata u Velikoj Britaniji, SAD-u i Kanadi od 1989. do 2016., istraživači su proučavali je li perfekcionizam u porastu među studentima. To je prvo istraživanje koje uspoređuje perfekcionizam kroz generacije i došlo je do nekih zabrinjavajućih zaključaka.
Nisu samo otkrili da perfekcionizam raste, već su također utvrdili da bi on mogao biti odgovoran za povećane stope anksioznosti i depresije među mladima.
“Postoji rastući dokaz da porast psihičkog lošeg zdravlja mladih ljudi može proizići iz pretjeranih standarda koje postavljaju sebi i iz strogog samo-kažnjavanja u kojem redovito sudjeluju. Sve više, mladi ljudi imaju iracionalne ideale za sebe, ideale koji se manifestiraju u nerealnim očekivanjima u akademskim i profesionalnim postignućima, u tome kako bi trebali izgledati i što bi trebali posjedovati. Mladi ljudi očigledno internaliziraju suvremeni mit da stvari, uključujući njih same, trebaju biti savršene.”
Perfekcionizam nije generički i zapravo dolazi u različitim oblicima. Istraživanje je otkrilo zabrinjavajući trend porasta jednog od najštetnijih oblika perfekcionizma, nazvanog društveno propisani perfekcionizam. To je kada mislite da vas drugi drže za nerealna očekivanja kojima ne možete udovoljiti.
“To je također oblik perfekcionizma koji pokazuje najveću povezanost sa svim dimenzijama mentalnih problema, uključujući anksioznost, depresiju, socijalnu fobiju i suicidalne misli. Porast društveno propisanog perfekcionizma stvara snažnu pozadinu za gotovo epidemiju ozbiljnih mentalnih bolesti među mladima.”
Zašto sve više težimo nerealnim standardima?
Ako su nerealni standardi prilično loši, zašto su toliki ljudi perfekcionisti?
Toliko ih je, zapravo, da Katie Rasmussen, istraživačica dječjeg razvoja i perfekcionizma na Sveučilištu West Virginia, kaže da njihov broj doseže opasne razine.
“Čak dvoje od petoro djece i adolescenata su perfekcionisti. Počinjemo razgovarati o tome kako to ide prema epidemiji i da će postati pitanje javnog zdravstva.”
Razlog za takvo stanje vjerojatno nije samo jedan. Stručnjaci ukazuju na mješavinu čimbenika koji uključuju zahtjevna tržišta rada, nestabilne ekonomije, porast utjecaja i broja društvenih medija i standardizirano testiranje u školama od rane dobi.
Kulturne promjene stvaraju plodno tlo za stalno postavljanje viših standarda. Jedan od vjerojatnih kulturnih krivaca koje stručnjaci ističu je neoliberalizam.
Relativno nova ideologija koja se sve više prihvaća od 1970-ih promiče slobodno tržišno natjecanje, istovremeno potičući nadmetanje.
Ovaj sustav zasnovan na zaslugama nagrađuje nas za izvođenje koje je bolje od drugih. Više ocjene, bolji rezultati i uspon na ljestvici poslova postaju prednosti u životu. Istovremeno, nedostatak konkurencije izgleda da se kažnjava, uz uklanjanje zaštita od neuspjeha.
Ocjenjivani smo i rangirani od vrlo mlade dobi, a oni koji ne uspijevaju osjećaju se nedovoljno adekvatnima i ugroženima.
Studije su sugerirale da kontrolirajući roditelji ne pomažu stvarima. Visoki standardi prenose se na djecu i čine prekritičnima prema sebi – što se dodatno pogoršava s godinama.
Kulturna priča sve više nas uvodi u lažno vjerovanje da je uspjeh posljedica zasluga i da nema veze sa srećom.
Unutar tog okvira, napredovanje u životu određeno je vrijednošću, a nedostaci se smatraju isključivo vašom vlastitom krivicom.
Što pokreće perfekcionizam?
Prema PsychCentralu, perfekcionizam može biti potaknut različitim čimbenicima:
Rigidna i visoka očekivanja roditelja
Visoko kritični, ponižavajući ili zlostavljajući roditelji
Prekomjerno hvaljenje za postignuća
Nisko samopouzdanje ili osjećaj nedostatka
Vjerovanje da se vaša vrijednost određuje postignućima
Crno-bijelo razmišljanje
Napori da se osjetite pod kontrolom
Kulturna očekivanja
Kako društvene mreže potiču nerealne standarde?
Istraživanja su otkrila da ljudi koji puno vremena troše na usavršavanje selfija vjerojatnije imaju problema s nezadovoljstvom vezanim uz tijelo.
Drugo istraživanje je otkrilo da što više selfija snimate i objavljujete online, vjerojatno se osjećate manje privlačno i manje samopouzdano, kako objašnjava profesorica Jennifer Mills:
“Iako mogu učiniti da krajnji rezultat izgleda ‘bolje’, i dalje su usredotočeni na aspekte koje ne vole kod svog izgleda… Tu je ovaj rolerkoster osjećaja anksioznosti, a zatim dobivanje potvrde od drugih ljudi da izgledate dobro… Ali to vjerojatno ne traje zauvijek, pa onda snimite još jedan selfie.”
Platforme koje ne uspijevaju točno prikazati stvarnost svakodnevno nas bombardiraju standardima idealnog, bilo da se radi o ljepoti, uspjehu, tjelesnoj formi ili moralu.
Brzih 5 minuta pregledavanja može nam predstaviti mnogo fotošopiranih slavnih osoba, modela s malom konfekcijskom veličinom i zavidnih utjecajnih osoba s navodno savršenim životom.
Nije li iznenađujuće da mnogi od nas smatraju nemogućim mjeriti se s fantazijom? Možda i nije.
Unatoč tome što je zabavan i praktičan alat za povezivanje, društvene mreže su također pokazale negativan utjecaj na mentalno zdravlje (posebno kod tinejdžera) te su povezane s problemima s tjelesnom slikom.
Za one koji su već ranjivi, online svijet može biti nemilosrdno mjesto.
Zašto je perfekcionizam tako štetan?
Daleko od toga da potiče napredak, perfekcionizam ima običaj ometati ga.
Ako strah od neuspjeha i pogrešaka postane vaš primarni problem, tada je primamljivo odgađati i odugovlačiti dok sve ne bude “savršeno”.
Možda nije iznenađujuće da je uspostavljena veza između perfekcionizma i odgađanja.
Nerealni standardi dovode do povećanja anksioznosti, što može potaknuti odgađanje i gušenje kreativnosti, ključnog elementa inovacija.
Problem s perfekcionizmom je taj što je ciljano usmjeren prema krajnjem rezultatu i stvarno zabrinut samo za ishod, a ne za proces.
Kada djelujete prema nerealnim standardima, tražite najbolje rezultate, ali motivirani ste više kao sredstvo izbjegavanja neuspjeha nego stvaranja nečega od vrijednosti.
Perfekcionizam ostavlja naše doprinose svijetu živeći pod strahom od prosudbe, kritike i odbacivanja.
Najvažniji problem s perfekcionizmom je što svi oblici rasta zahtijevaju neuspjeh.
Unapređenje zahtijeva neuspjeh, napredovanje zahtijeva neuspjeh, a postizanje bilo čega vrijednog u životu zahtijeva neuspjeh.
Ako postoji nešto što perfekcionisti ne vole, to je neuspjeh. Paradoks je da najveći uspjeh obično zahtijeva najveći neuspjeh.
Čak i ako cijeli život pokušavamo izbjeći neuspjeh, sve će nas rute povremeno dovesti do određenog neuspjeha, bili toga svjesni ili ne.
Istraživanja su sugerirala da čak i imati vrlo visoke osobne standarde može malo učiniti za nas.
U meta-analizi 43 istraživanja o perfekcionizmu i izgaranju, utvrđeno je da sportaši, zaposlenici i studenti imaju ili vrlo malu korist ili nikakvu korist od vrlo visokih standarda.
Liječenje nerealnih standarda
Ako želimo osloboditi sebe od bremena nerealnih standarda, sve počinje prepoznavanjem da perfekcionizam nije naš prijatelj. Zapravo nas pretvara u vlastitog najgoreg neprijatelja.
Kao istraživač perfekcionizma, Andrew Hill, kaže: “Perfekcionizam nije ponašanje. To je način razmišljanja o sebi.”
Moramo shvatiti da marljiv rad, predanost i revnost predstavljaju nešto sasvim drugačije.
Savjeti za suočavanje s nerealnim standardima:
Postavite pitanje svom kritičnom glasu
Kao i većina stvari u životu, pozitivna promjena počinje svjesnošću. Naučiti primijetiti negativan glas koji vas kritizira ili uspoređuje s drugima omogućuje vam da počnete postavljati pitanja.
Natjerajte se da tražite pozitivno
Ako imate tendenciju fokusiranja na svoje percipirane neuspjehe, počnite aktivno tražiti pozitivne stvari. Negativno razmišljanje često postaje nesvjesna navika koja može imati strašne posljedice po vaše mentalno zdravlje. Kada nešto pođe po krivu, umjesto da budete strogi prema sebi, shvatite da se pogreške i neuspjesi događaju u životu. “Razočaran sam, ali u redu je, ovo me ne definira, imam mnogo dobrih kvaliteta.”
Pokušajte se usredotočiti na proces, a ne na rezultat
Kada se osjećanje dobrobiti o sebi temelji na konačnom rezultatu, postavljate sebe za razočaranje. Premještanje fokusa s krajnjeg rezultata na proces učenja i ulaganje entuzijastične energije u proces može vam pomoći da se osjećate ponosnijima, bez obzira na ishod. Radi se o njegovanju mentaliteta rasta. To pomaže smanjiti pritisak jer je poanta u “činjenju”, a ne u rezultatu.
Radite na svom samopouzdanju
Nerealni standardi mogu biti znak niskog samopouzdanja. Perfekcionisti često teško podnose kritike jer su već sami prema sebi vrlo strogi. Vjerojatnije je da ćemo se negativno uspoređivati s drugima (bilo da se radi o uspjehu, izgledu, težini itd.) kada nemamo snažan osjećaj samopouzdanja i ljubavi prema sebi.
Na Morpurgovoj poljani 1, u neposrednoj blizini splitske Pjace, otvoren je So Much Sun, wellness bar koji ponudu temelji na smoothiejima, svježim salatama, hladno prešanim sokovima, hidratacijskim napitcima i drugim proizvodima namijenjenima gostima koji tijekom dana traže laganiji obrok ili brzo osvježenje. Iako se koncept oslanja na suvremene trendove zdrave i funkcionalne prehrane, njegova poslovna i komunikacijska logika od početka je postavljena tako da izbjegava strogoću koja često prati wellness industriju te zdraviju prehranu predstavlja kao dio svakodnevnog gradskog života, a ne kao režim koji od gosta traži posebna pravila i odricanja.
Julius Meinl nas je odveo u Beč na tri nezaboravna dana, u grad u kojem se kava nikada nije pila samo zbog kofeina, nego zbog razgovora, susreta, rituala i onog posebnog osjećaja da vrijeme barem na trenutak može usporiti. U gradu u kojem je kavana odavno više od mjesta na kojem se naručuje espresso, ovog se rujna dogodio susret koji je toj tradiciji dao potpuno novo, moderno lice. Beč je od 3. do 5. rujna živio u ritmu kave, barista, mirisa svježe mljevenih zrna, preciznih ekstrakcija, savršeno teksturiranog mlijeka i kreativnih napitaka, a središnje mjesto svega bio je Julius Meinl Barista Cup 2026, međunarodno natjecanje koje je u austrijsku prijestolnicu dovelo najbolje bariste iz petnaest zemalja.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
U svijetu koji je gotovo opsjednut novim, starost je postala pomalo neobičan oblik luksuza. Svakoga dana pojavljuju se novi proizvodi, novi brendovi, novi restorani, nove kolekcije, novi koncepti interijera, nove tehnološke platforme, nove pjesme i nove poslovne ideje koje u kratkom vremenu uspijevaju privući pažnju javnosti, algoritama i tržišta, ali samo rijetke među njima uspijevaju napraviti ono što je u suvremenoj ekonomiji zapravo mnogo teže od samog lansiranja: ostati relevantne. Novost može proizvesti interes, može stvoriti promet i može osigurati naslovnicu, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz vrijednosti. Povijest kulture, dizajna, mode, gastronomije i poduzetništva iznova pokazuje da između nečega što je trenutačno popularno i nečega što će za dvadeset ili pedeset godina još uvijek imati smisla postoji velika razlika.
Hrvatska kinematografija imat će snažnu zastupljenost u natjecateljskim programima 24. Zagreb Film Festivala, koji će se održati od 9. do 15. studenoga. U glavnom programu za Zlatna kolica natjecat će se dugometražni igrani filmovi Danas je mama živa Josipa Lukića i Sitni lopovi Mate Ugrina, dok će Male stvari Zvonimira Jurića u programu Ponovno s nama konkurirati za Zlatni bicikl. Ovogodišnji ZFF zagrebačkoj će publici tijekom sedam festivalskih dana predstaviti oko stotinu filmskih naslova, a domaći filmovi zauzet će istaknuto mjesto u dijelu programa posvećenom novim autorskim ostvarenjima.
Francuska niche parfemska kuća ānti ove je godine predstavila Kleopatru, svoj novi Eau de Parfum, a miris je sada stigao i na hrvatsko tržište. Iza kompozicije stoji Emilie Coppermann, jedna od etabliranih francuskih parfumerki, dok je polazište za miris pronađeno u priči o mliječnim kupkama posljednje egipatske kraljice.
Povodom 45. obljetnice brenda, OPI za jesen 2026. predstavlja kolekciju OPI’s Most Requested, koja ponovno uvodi neke od najtraženijih povučenih nijansi iz arhive i istodobno donosi njihove suvremene interpretacije. Kolekcija se oslanja na boje koje su tijekom prethodnih desetljeća stekle prepoznatljiv status među korisnicima i profesionalcima, a njihov povratak prati izbor novih nijansi razvijenih na temelju poznatih OPI tonova.
Na Morpurgovoj poljani 1, u neposrednoj blizini splitske Pjace, otvoren je So Much Sun, wellness bar koji ponudu temelji na smoothiejima, svježim salatama, hladno prešanim sokovima, hidratacijskim napitcima i drugim proizvodima namijenjenima gostima koji tijekom dana traže laganiji obrok ili brzo osvježenje. Iako se koncept oslanja na suvremene trendove zdrave i funkcionalne prehrane, njegova poslovna i komunikacijska logika od početka je postavljena tako da izbjegava strogoću koja često prati wellness industriju te zdraviju prehranu predstavlja kao dio svakodnevnog gradskog života, a ne kao režim koji od gosta traži posebna pravila i odricanja.
Penélope Cruz pojavila se 8. rujna 2026. godine na crvenom tepihu 83. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji u crvenoj haljini izrađenoj posebno za nju u ateljeu modne kuće CHANEL. Španjolska glumica i ambasadorica kuće nosila je kreaciju od crvenog vunenog krepa, a njezin večernji izgled bio je povezan s premijerom filma „Bunker“, novog ostvarenja francuskog redatelja Floriana Zellera u kojem Cruz nastupa uz Javiera Bardema. Film je prikazan u službenoj konkurenciji festivala, a u glumačkoj postavi nalaze se i Stephen Graham, Paul Dano i Patrick Schwarzenegger. Venecijanska Biennale navodi da film traje 126 minuta, da je snimljen na engleskom i španjolskom jeziku te da je francusko-španjolska produkcija.
