Novo istraživanje pokazalo je da su od svih generacija oni rođeni između 1981. i 1996. najveći lažljivcina radnom mjestu i na društvenim mrežama.
Online casino PlayStar ispitao je 1306 sudionika, polovicu muškaraca i polovicu žena, da bi promatrali kako lažu u različitim okruženjima. Subjekti su bili iz Colorada, Illinoisa, New Jerseya, New Yorka, Pennsylvanije, Tennesseeja i Wisconsina.
Od svih generacija, milenijalci najviše lažu
Rezultati su pokazali da su milenijalci najgori prijestupnici, s 13% njih koji lažu barem jednom dnevno.
Nasuprot tome, samo 2% baby boomersa, odnosno onih rođenih između 1946. i 1964., lagalo je jednom dnevno.
Generacija Z(1997. do 2021.) i Generacija X(1965. do 1980.) također imaju puno više zajedničkog nego što su mislili. U obje skupine samo 5% priznalo je svakodnevnu prijevaru.
Gotovo trećina ispitanih milenijalaca priznala je da je ove godine izmislila svoje životopise.
Milenijalci najviše lažu na radnom mjestu, i to čak njih dvoje od petero lažu šefu “kako bi izbjegli neugodnosti.”
Gotovo četvrtina milenijalaca, odnosno njih 23%, i jedan od pet Gen Z-ja, odnosno njih 21%, rekli su da su ove godine lagali na društvenim mrežama kako bi impresionirali ljude.
Milenijalci fokusirani na novac, imidž i slavu
Nije ni čudo s obzirom na to da se milenijalci “više fokusiraju na novac, imidž i slavu” od prethodnih generacija, prema studiji iz 2012. objavljenoj u Journal of Personality and Social Psychology.
79% od ukupnog broja ispitanika tvrdi da nikad nije izmišljalo na internetu, pokazalo je istraživanje. Čak devet od deset ispitanika generacije X, odnosno 89%, i četiri od pet osoba koje dolaze iz generacije Boom, odnosno 86%, tvrdi da su ove godine bili potpuno iskreni na društvenim medijima.
Istraživanje je također pokazalo da treba pripaziti na muškarce, jer je za njih 10% veća vjerojatnost da će lagati na društvenim mrežama nego žene.
26% muškaraca priznalo je da su lagali jednom dnevno u usporedbi s 23% žena, ali istraživanje je pokazalo da je najčešća pogrešna predodžba o prijevari da je žene bolje uočavaju nego muškarci.
97% ispitanih priznalo je da loše prepoznaju kada netko laže.
“Ne samo da se muče shvatiti kada netko laže, već i vjeruju u mitove o laganju”, pokazalo je istraživanje.
Dok je 58% govorilo neistine kako bi izbjegli neugodnosti, a 42% lagalo kako bi zaštitilo svoju privatnost, nevjerojatnih 42% ispitanih priznalo je da su odlučili lagati kako bi zaštitili nekoga od ukora ili kazne.
Julius Meinl nas je odveo u Beč na tri nezaboravna dana, u grad u kojem se kava nikada nije pila samo zbog kofeina, nego zbog razgovora, susreta, rituala i onog posebnog osjećaja da vrijeme barem na trenutak može usporiti. U gradu u kojem je kavana odavno više od mjesta na kojem se naručuje espresso, ovog se rujna dogodio susret koji je toj tradiciji dao potpuno novo, moderno lice. Beč je od 3. do 5. rujna živio u ritmu kave, barista, mirisa svježe mljevenih zrna, preciznih ekstrakcija, savršeno teksturiranog mlijeka i kreativnih napitaka, a središnje mjesto svega bio je Julius Meinl Barista Cup 2026, međunarodno natjecanje koje je u austrijsku prijestolnicu dovelo najbolje bariste iz petnaest zemalja.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
U svijetu koji je gotovo opsjednut novim, starost je postala pomalo neobičan oblik luksuza. Svakoga dana pojavljuju se novi proizvodi, novi brendovi, novi restorani, nove kolekcije, novi koncepti interijera, nove tehnološke platforme, nove pjesme i nove poslovne ideje koje u kratkom vremenu uspijevaju privući pažnju javnosti, algoritama i tržišta, ali samo rijetke među njima uspijevaju napraviti ono što je u suvremenoj ekonomiji zapravo mnogo teže od samog lansiranja: ostati relevantne. Novost može proizvesti interes, može stvoriti promet i može osigurati naslovnicu, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz vrijednosti. Povijest kulture, dizajna, mode, gastronomije i poduzetništva iznova pokazuje da između nečega što je trenutačno popularno i nečega što će za dvadeset ili pedeset godina još uvijek imati smisla postoji velika razlika.
Pojam pasivne agresije posljednjih je desetljeća postao toliko prisutan u svakodnevnom jeziku da se danas susreće u gotovo svim oblicima međuljudske komunikacije, od partnerskih odnosa i obiteljskih konflikata do poslovnih odnosa, prijateljstava i komunikacije na društvenim mrežama, pri čemu je njegova učestalost upotrebe u velikom broju slučajeva nadmašila njegovu stvarnu sadržajnu vrijednost, jer se termin sve češće koristi kao opća oznaka za ponašanje koje je drugoj osobi neugodno, iritantno, hladno, neobzirno ili jednostavno neprihvatljivo, iako između takvog ponašanja i stvarne pasivne agresije postoji značajna psihološka i komunikacijska razlika.
Akademska slikarica i pjevačica Marijana Soldo predstavlja svoju četvrtu autorsku pjesmu „Pepeo“, nastalu u suradnji s dr. Feđom Imamovićem i produkcijskom kućom DreamLab. Nova pjesma govori o ljubavi koja je završila, ali nije nestala, o uspomenama koje vrijeme mijenja, ali ih ne uspijeva izbrisati, te o ljudima koji mogu otići iz naše svakodnevice, a ipak ostati trajno prisutni u nama.
