Ako ovog ljeta putujete na Pelješac, ovu adresu nemojte zaobići: Kapetanova kuća krije jednu od najljepših gastro priča juga Hrvatske
Postoje mjesta na hrvatskoj obali koja čovjek posjeti zbog pogleda, postoje ona zbog povijesti, neka zbog hrane, a postoje i ona rijetka mjesta na kojima se sve to događa istodobno, gotovo bez potrebe za dodatnim objašnjenjem, jer sam dolazak u njih predstavlja svojevrsni uvod u iskustvo koje će se nastaviti za stolom. Mali Ston jedno je od takvih mjesta, malo dalmatinsko naselje na početku Pelješca u kojem se na neobično malom prostoru susreću stoljeća povijesti Dubrovačke Republike, monumentalne kamene zidine, solane, more, školjkarstvo, vinogradi, kamenjar, miris mediteranskog bilja i jedna od najprepoznatljivijih gastronomskih priča hrvatskoga juga, a upravo se na toj tankoj granici između kopna i mora nalazi Kapetanova kuća, restoran koji je tijekom desetljeća postao mnogo više od adrese na kojoj se može dobro pojesti.
Mali Ston danas djeluje gotovo nestvarno kada ga promatrate iz perspektive suvremenog putnika, jer je riječ o malenom mjestu čija se važnost nikada nije temeljila na veličini, nego na položaju, moru, trgovini, obrani i prirodnim resursima koji su ovdje stoljećima određivali život ljudi, dok je njegova povezanost sa Stonom, gradom čije su obrambene zidine jedan od najupečatljivijih spomenika srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture na hrvatskoj obali, dodatno oblikovala identitet čitavoga područja. Turistička zajednica Stona upravo područje Malog Stona opisuje kao prostor u kojem se povijesna baština, solana i školjkarstvo nadopunjuju s gastronomijom, a današnji posjetitelj zapravo može u jednom danu proći kroz nekoliko stoljeća dalmatinske povijesti, prošetati uz zidine, pogledati stare strukture Stona, otići prema moru, kušati kamenicu iz Malostonskog zaljeva i završiti za stolom uz čašu pelješkog vina.
Upravo je Malostonski zaljev razlog zbog kojega gastronomija ovoga kraja ima karakter koji je teško preslikati bilo gdje drugdje na Jadranu. Zaljev je dug približno 28 kilometara, relativno je plitak i zaštićen, a njegov vapnenački krajolik ispresijecan je izvorima i vruljama slatke vode koje u more donose hranjive tvari, stvarajući prirodne uvjete iznimno pogodne za školjke koje se hrane filtriranjem morske vode. Znanstvena istraživanja povijesti malostonskog školjkarstva upozoravaju da je upravo kombinacija geološke strukture zaljeva, podzemnih izvora i prirodne produktivnosti ekosustava jedan od ključnih razloga zbog kojih je ovo područje stoljećima povezano s uzgojem kamenica.
Kada se govori o kamenici iz Malostonskog zaljeva, zato se ne govori samo o jednoj namirnici, nego o proizvodu čiji je karakter posljedica čitavog jednog krajobraza, od slatkovodnih izvora i planktona do temperature mora, zaštićenosti zaljeva i načina na koji lokalni školjkari generacijama rade sa školjkama. Europska plosnata kamenica, odnosno Ostrea edulis, u ovom je prostoru puno više od gastronomske atrakcije, jer predstavlja jedan od najvažnijih simbola lokalnog identiteta, a Malostonska kamenica 2019. godine postala je prvi hrvatski morski proizvod zaštićen oznakom izvornosti na razini Europske unije.
Povijest te priče seže mnogo dublje od modernog turizma. Arheološki nalazi upućuju na prisutnost kamenica u rimskim nalazištima na području Malostonskog zaljeva, dok povijesni izvori govore da je uzgoj kamenica bio organiziran već u 16. stoljeću, kada je područje bilo pod upravom Dubrovačke Republike. Tada uzgoj nije bio nikakav romantični hobi uz more, nego uređena gospodarska djelatnost nad kojom su postojala pravila, koncesije i obveze, a povijesni izvori opisuju čak i način na koji su se ogoljene grane potapale u more kako bi poslužile kao podloga za prihvat ličinki kamenica. Tijekom 18. stoljeća školjkarstvo je prolazilo kroz ozbiljne probleme zbog zloupotrebe ovlasti, pa je Dubrovačka Republika 1787. godine uzgoj kamenica dodatno regulirala i zaštitila.
Ta povijest važna je za razumijevanje Kapetanove kuće jer restoran nije nastao u prostoru u kojem je morska hrana slučajno postala gastronomski trend, nego u zajednici u kojoj je more stoljećima bilo dio svakodnevice, gospodarstva i identiteta. Kapetanova kuća nalazi se upravo na rivi Malog Stona, na mjestu koje je povezano s nekadašnjom funkcijom lučkog kapetana u vrijeme Dubrovačke Republike, zbog čega samo ime restorana nije slučajna marketinška konstrukcija, nego se oslanja na povijesni karakter prostora u kojem se nalazi.
Danas je na adresi Obala dr. Ante Starčevića 9 smješten restoran koji se u turističkim i gastronomskim vodičima kontinuirano pojavljuje kao jedna od ključnih adresa Malog Stona, a njegova pozicija neposredno uz more znači da gost ovdje ne dobiva samo tanjur hrane, nego čitav prostorni kontekst u kojem se ta hrana konzumira. Pogled na zaljev, brodice, kamen, rivu i okolne kuće nije dekor koji je naknadno dodan gastronomiji, nego prirodni nastavak svega onoga što se nalazi na tanjuru.
Kapetanova kuća pritom ima i vlastitu priču dugu nekoliko desetljeća, a izvori o restoranu navode različite početne godine njegova djelovanja, pri čemu se u pojedinim gastronomskim vodičima spominje 1974., dok se drugi izvori otvaranje restorana unutar današnje obiteljske priče povezuju s 1986. godinom. Zbog te razlike najpoštenije je govoriti o restoranu koji ima višedesetljetnu tradiciju i koji je tijekom druge polovice 20. stoljeća postao jedna od ključnih gastronomskih institucija Malog Stona, umjesto pojednostavljivanja povijesti jednom godinom koju svi izvori ne potvrđuju na isti način.
Ono što je puno važnije od same kronologije jest činjenica da se oko Kapetanove kuće razvila šira obiteljska gastronomska priča obitelji Kralj, koja je snažno povezana s razvojem turističke i ugostiteljske ponude ovoga kraja. U gastronomskim izvorima Lidija Kralj navodi se kao vlasnica, voditeljica i glavna kuharica, a upravo se njezin pristup kuhinji opisuje kao spoj tradicionalnih recepata, lokalnih namirnica i suvremenijih kulinarskih tehnika.
Takav pristup posebno je vidljiv u odnosu prema kamenici, koja je ovdje istodobno i zvijezda kuće i namirnica kojoj se pristupa s gotovo asketskim poštovanjem. Najbolji način da se shvati zašto je Malostonska kamenica toliko važna jest da je ne pokušavate sakriti. Turistička zajednica Stona navodi da se kamenica tradicionalno smatra najboljom kada se posluži svježe otvorena, sirova, hladna i tek s nekoliko kapi limunova soka, jer upravo takav način pripreme omogućuje da se osjete njezina prirodna slanost, mineralnost i karakter mora iz kojega je izvađena.
U Kapetanovoj kući upravo je ta jednostavnost važna. Kamenica ne mora biti pretvorena u spektakl da bi bila spektakularna, jer je njezina vrijednost već sadržana u samoj namirnici, u činjenici da je uzgojena nekoliko stotina metara ili kilometara od stola za kojim sjedite i da iza nje postoji čitava lokalna priča koju nije potrebno nadograđivati teškim umacima i agresivnim začinima. Gault&Millau posebno ističe upravo svježe kamenice s nekoliko kapi limuna, ali navodi i da ih kuhinja Kapetanove kuće interpretira na više načina, uključujući tempuru, pohanu verziju, pripremu na roštilju te kremastu juhu od kamenica.
To je zapravo jedna od najzanimljivijih značajki restorana, jer njegova kuhinja ne pokušava birati između tradicije i suvremenosti. Tradicija je polazište, ali nije zatvor. Kamenica može ostati potpuno sirova i gotovo netaknuta kada je njezina kvaliteta takva da sama nosi cijelo jelo, ali istodobno može biti podvrgnuta drugim tehnikama kada kuhar želi pokazati drugu stranu iste namirnice. Takva filozofija omogućuje gostu da istu morsku kulturu doživi kroz različite teksture, temperature i intenzitete, bez gubitka osjećaja da se nalazi u Malom Stonu.
Ako je kamenica najprepoznatljiviji simbol mjesta, onda su riba, školjke, rakovi, sipe, kozice i ostali plodovi mora njegov širi gastronomski jezik. Kapetanova kuća oslanja se na mediteransku kuhinju u kojoj svježa riba ne traži mnogo intervencija, pa se u ponudi pojavljuje i riba pripremljena na gradelama, dok se morski karakter restorana nastavlja kroz različite rižote, tjestenine i jela od školjaka. Gault&Millau posebno izdvaja rižoto Kapetanova kuća, pripremljen sa sipom i njezinom tintom, čime se dobiva duboka morska aroma i karakteristična tamna boja koja već samim izgledom podsjeća na jednu od temeljnih tehnika dalmatinske kuhinje.
Upravo je crni rižot jedan od onih tanjura koji možda najbolje objašnjavaju zašto autentična dalmatinska kuhinja nikada nije bila samo pitanje luksuza, nego prije svega pitanje odnosa prema onome što je dostupno. Sipa, njezina tinta, riža, maslinovo ulje i nekoliko pažljivo odabranih dodataka mogu stvoriti jelo koje je intenzivno, duboko i kompleksno bez potrebe za velikim brojem sastojaka, a takva gastronomija savršeno odgovara karakteru Pelješca, gdje se najbolje stvari često nalaze upravo u onome što je lokalno, sezonsko i neposredno povezano s krajolikom.
Posebno je zanimljiv odnos Kapetanove kuće prema kopnenom dijelu Pelješca, jer priča restorana nije izgrađena isključivo oko mora. Gastronomskim vodičima navodi se da restoran koristi vlastito voće i povrće iz organskog uzgoja, kao i vlastito maslinovo ulje, čime se gastronomski identitet restorana proteže od zaljeva prema poljima i maslinicima.
To je detalj koji se lako izgubi kada se Kapetanovu kuću opisuje samo kao restoran kamenica, jer je njezina stvarna privlačnost upravo u tome što stol ne završava na obali, nego okuplja gotovo cijeli gastronomski krajolik Pelješca. More donosi kamenice, mušule, ribu, sipe i kozice, dok kopno daje povrće, maslinovo ulje, začinsko bilje i druge proizvode, a vinogradi Pelješca donose ono bez čega bi ovakav obrok ostao nedovršen, odnosno vino koje može pratiti različite faze obroka.
Pelješac je, naravno, jedan od najvažnijih hrvatskih vinskih krajeva, pa bi bilo gotovo nemoguće govoriti o gastronomiji Malog Stona bez vina. Lokalna ponuda tradicionalno se oslanja na snažna crna vina poluotoka, osobito na plavac mali, ali gastronomija šireg područja uključuje i bijela vina te različite stilove koji se mogu povezivati s morskim jelima. Kod kamenice pritom vrijedi jednostavno pravilo koje poznaju i lokalni domaćini, a to je da se svježa, slana i mineralna kamenica najbolje ponaša uz vino koje je neće nadjačati, nego će joj omogućiti da ostane u prvom planu. Turistička zajednica Stona upravo kombinaciju svježe kamenice i kvalitetnog pelješkog vina navodi kao jedan od temelja lokalnog gastronomskog iskustva.
I onda dolazi ono što mnogi posjetitelji možda najmanje očekuju, a to je desert, jer gastronomska priča Stona nije završena ribom. Stonska torta, odnosno stonski makaruli, jedan je od najneobičnijih tradicionalnih deserata hrvatske obale, jer njezina osnova uključuje tjesteninu, orašaste plodove, čokoladu, cimet i druge sastojke koji zajedno stvaraju rustikalnu, snažnu i vrlo prepoznatljivu slasticu. Gault&Millau upravo Stonsku tortu izdvaja među desertima Kapetanove kuće, opisujući je kao tradicionalni desert s makaronima, orašastim plodovima, čokoladom i cimetom.
Takav desert zapravo je savršen završetak priče o Stonu, jer ponovno spaja ono što se na prvi pogled čini nespojivim. Tjestenina kao osnovna namirnica, čokolada kao znak slatkog, orašasti plodovi kao trag mediteranske kuhinje i začini poput cimeta tvore recept koji je istodobno jednostavan i neobičan, a upravo je takva gastronomija često najzanimljivija, jer nije nastala u laboratoriju suvremenog chefa, nego u kućama ljudi koji su kroz generacije učili kako od dostupnih namirnica napraviti nešto što će se pamtiti.
Kapetanova kuća pritom nije ostala zarobljena u vlastitoj prošlosti, što je možda jedan od razloga njezine dugotrajne relevantnosti. Restoran je posljednjih godina prošao i kroz novu fazu oblikovanja interijera, a projekt obnove završen 2024. godine osmislio je dubrovački studio Proto-arch, dok je nova vizualna identifikacija slovo „K“ pretvorila u stilizirani profil brkatog kapetana, čime je povijesna priča restorana dobila suvremeni grafički jezik.
Još je zanimljivije da je upravo taj novi interijer 2025. godine osvojio BIG SEE Interior Design Award u kategoriji Hospitality za Hrvatsku. Projekt je oblikovan tako da poveže more, gastronomiju i lokalni identitet, pri čemu se morski motivi pojavljuju u rasvjeti, materijalima i detaljima prostora, dok su u interijeru korišteni elementi koji asociraju na kamenice, more i karakter Malog Stona.
Time Kapetanova kuća pokazuje jednu važnu stvar o suvremenoj hrvatskoj gastronomiji, a to je da tradicija ne mora značiti odbijanje suvremenog dizajna. Naprotiv, najbolji restorani destinacijskog karaktera često uspijevaju upravo onda kada znaju sačuvati ono što je autentično, ali istodobno razumiju da se način na koji gost doživljava restoran mijenja. Stara priča ostaje ista, ali prostor u kojem je pričamo može postati elegantniji, suvremeniji i vizualno snažniji.
U tome leži i posebnost Kapetanove kuće kao preporuke za putovanje. Ovo nije restoran u koji biste nužno trebali doći samo zato da biste „ručali u Malom Stonu“, nego mjesto zbog kojega se isplati organizirati čitav mali izlet. Ako putujete iz Dubrovnika prema Pelješcu, Ston i Mali Ston prirodno se nameću kao jedna od najzanimljivijih stanica na tom putu, jer u vrlo kratkom vremenu možete spojiti povijest, arhitekturu, gastronomiju, vino i morski krajolik.
Idealno iskustvo ne počinje sjedenjem za stolom, nego dolaskom u Ston, gdje je dobro usporiti i dopustiti prostoru da vas uvede u priču. Nakon obilaska povijesne jezgre i zidina, put prema Malom Stonu djeluje kao svojevrsni prijelaz iz kamene povijesti u morsku sadašnjost, jer se prostor postupno otvara prema zaljevu, a školjke koje ćete kasnije pronaći na tanjuru već su prisutne u krajoliku oko vas.
Još je snažnije iskustvo ako posjet kombinirate s odlaskom do jednog od lokalnih uzgajališta kamenica. Turistička zajednica Stona navodi da se iz Malog Stona organiziraju izleti brodom do uzgajališta, tijekom kojih posjetitelji mogu vidjeti način uzgoja školjaka i kušati kamenicu neposredno iz mora. Takav doživljaj mijenja način na koji promatrate restoran, jer nakon što ste vidjeli gdje kamenica raste, kako izgleda njezin uzgoj i kakav je okoliš iz kojega dolazi, tanjur pred vama više nije anonimno gastronomsko jelo, nego završetak jednog lokalnog proizvodnog ciklusa.
Posebno je zanimljivo posjetiti ovaj kraj u ožujku, oko blagdana svetoga Josipa, kada se održavaju Dani malostonske kamenice, jer je upravo tada kamenica tradicionalno u najboljoj kondiciji i punini. Manifestacija okuplja lokalne proizvođače, ugostitelje, vino, glazbu i različite interpretacije kamenice, od sirovih primjeraka do kuhanih, pečenih i prženih varijanti, čime se cijeli Malostonski zaljev na nekoliko dana pretvara u pozornicu posvećenu jednoj jedinoj namirnici.
No Kapetanova kuća nije zanimljiva samo u proljeće. Njezina najveća prednost jest upravo činjenica da je gastronomija ovoga prostora toliko snažno vezana uz prirodu da se doživljaj mijenja sa sezonom. Ljeti je dominantan doživljaj otvorene rive, sunca, mora i dugog ručka uz pogled na zaljev, dok proljeće nosi kamenicu u njezinoj najboljoj formi, a izvan glavne turističke gužve Mali Ston može ponuditi nešto što je na najpopularnijim dijelovima Jadrana sve teže pronaći, odnosno osjećaj da gastronomija još uvijek proizlazi iz samoga mjesta.
Prema aktualnim gastronomskim vodičima, Kapetanova kuća danas pripada samom vrhu restoranske ponude Malog Stona, pri čemu je Gault&Millau ocjenjuje s 14 od 20 bodova i ističe njezinu poziciju jednog od najpoznatijih restorana s morskim plodovima na Pelješcu, dok Falstaff u svom izdanju za 2026. Kapetanovu kuću ocjenjuje s 86 bodova i posebno izdvaja njezin potpisni rižoto, kamenice i lokaciju neposredno uz more.
Takve ocjene same po sebi ne bi trebale biti jedini razlog za dolazak, jer restoran destinacijskog karaktera nije moguće svesti na broj. Puno je važnije ono što se događa kada se svi elementi spoje, a kod Kapetanove kuće oni se spajaju iznimno prirodno, od povijesne lokacije i obiteljskog kontinuiteta preko vlastitih poljoprivrednih proizvoda i lokalne ribe do kamenice koja je gotovo postala gastronomski sinonim za cijeli kraj.
Zanimljivo je i to da se u službenim turističkim dokumentima Općine Ston Kapetanova kuća i danas navodi među ključnim ugostiteljskim adresama Malog Stona, uz restorane poput Bota Šare i Vile Korune, što pokazuje da je gastronomska scena ovoga malog mjesta dovoljno snažna da privlači posjetitelje kao zaseban razlog dolaska, a ne samo kao usputnu postaju između Dubrovnika i ostatka Pelješca.
Ako bi se, međutim, moralo izdvojiti ono po čemu Kapetanova kuća najviše ostaje u sjećanju, to vjerojatno nije pojedino jelo, interijer, nagrada ili pogled, nego osjećaj kontinuiteta koji restoran uspijeva proizvesti. Sjedite na rivi, ispred vas je more iz kojega dolazi ono što upravo jedete, iza vas je povijesni prostor koji pamti Dubrovačku Republiku, nekoliko kilometara dalje počinje Pelješac sa svojim vinogradima, iznad svega je kamen karakterističan za jug Dalmacije, a na stolu se nalaze namirnice koje nisu slučajno odabrane da bi predstavljale destinaciju, nego su doslovno dio njezina svakodnevnog života.
Zbog toga Kapetanovu kuću nije sasvim ispravno opisati samo kao „restoran u Malom Stonu“. Ona je prije gastronomska točka na kojoj se susreću kopno i more, prošlost i sadašnjost, lokalna proizvodnja i suvremeno ugostiteljstvo, jednostavna dalmatinska kuhinja i ambicija da se ona predstavi na razini koju prepoznaju relevantni međunarodni gastronomski vodiči.
A upravo je to možda i najbolji razlog zbog kojega bi Kapetanova kuća trebala biti na popisu adresa svakoga tko želi upoznati južnu Hrvatsku izvan klasične turističke razglednice. Dubrovnik je veličanstven, Pelješac je spektakularan, Ston je povijesno fascinantan, ali Mali Ston daje svemu tome okus, a Kapetanova kuća taj okus pretvara u iskustvo koje traje znatno dulje od jednog ručka.
Jer kada se nakon svega ponovno izađe na rivu, kada se more polako smiri pred večer, kada se čaša pelješkog vina približi kraju, a iza vas ostane tanjur kamenica, ribe ili crnog rižota, postaje jasno zašto su najbolji restorani na hrvatskoj obali često upravo oni koji ne pokušavaju biti negdje drugdje. Kapetanova kuća ne pokušava od Malog Stona napraviti novu gastronomsku metropolu, nego radi nešto puno vrijednije: pokazuje koliko je sam Mali Ston već dugo gastronomski vrijedan.
Upravo zato, ako tražite mjesto na jugu Hrvatske koje može spojiti putovanje, povijest, more, vino i ozbiljnu lokalnu gastronomiju u jednome danu, teško je pronaći prirodniji izbor od Stona i Malog Stona, a Kapetanova kuća pritom ostaje jedna od onih adresa zbog kojih se na Pelješac ne dolazi samo jednom, nego se čovjek počne vraćati.
Zagreb će 3. rujna dobiti iznimno snažan uvod u novu jesensku gastronomsku sezonu jer u restoran Skenderica 1912. u Remetama stiže Michel Husser, jedno od velikih imena francuske visoke gastronomije i chef čija je profesionalna biografija neraskidivo povezana s obiteljskom kućom Le Cerf u alsaškom Marlenheimu, restoranom čija je Michelinova zvjezdica prvi put dodijeljena još 1936. godine i od tada, prema službenoj povijesti restorana, nije prekidala svoj kontinuitet.
U središtu Zadra, u povijesnom ambijentu Palače Cedulin, tijekom ovogodišnje turističke sezone razvila se manifestacija koja lokalnu gastronomsku i vinarsku ponudu predstavlja na način prilagođen suvremenom turističkom tržištu, ali istodobno ostaje čvrsto povezana s tradicijom i proizvodima zadarskoga kraja. „Demižana vina zadarske regije“ posljednjih tjedana privlači domaće posjetitelje, ali i velik broj stranih gostiju, kojima pruža mogućnost da na jednom mjestu upoznaju vina, maslinova ulja, sireve, med, sokove, domaće delicije i druge proizvode lokalnih proizvođača iz različitih dijelova Zadarske županije.
Postoje mjesta na kojima se tradicija ne čuva iza staklenih vitrina muzeja niti između korica starih kuharica, nego svakoga jutra ponovno oživi u mirisu svježe naribane korice limuna, toplini pećnice i rukama koje već desetljećima jednako strpljivo oblikuju tijesto prema pravilima koja se nikada nisu zapisivala u receptima, nego su se prenosila pogledom, iskustvom i povjerenjem između generacija žena. Upravo se takva priča već više od trideset godina odvija u kamenoj jezgri Korčule, gdje je Smiljana Matijaca svoj život posvetila nečemu što je mnogo veće od slastičarstva, pretvorivši očuvanje tradicionalnih korčulanskih kolača u životni poziv i dokaz da gastronomija može biti jednako snažan čuvar identiteta kao jezik, arhitektura ili običaji.
Postoje mjesta koja osvajaju spektakularnim hotelima, luksuznim marinama ili velikim plažama, a postoje i ona čija se posebnost krije upravo u njihovoj skromnosti, tišini i autentičnosti, zbog čega se svaki dolazak pretvara u iskustvo koje se dugo pamti, a upravo je takav Vrnik Arts Club, jedinstvena lifestyle i gastronomska destinacija smještena na otočiću Vrniku, svega desetak minuta vožnje brodom od povijesne jezgre Korčule, gdje se susreću priroda, umjetnost, bogata otočka baština i mediteranska kuhinja koja na najbolji mogući način interpretira okuse juga Hrvatske.
Korčula posljednjih godina sve snažnije potvrđuje status jedne od najzanimljivijih hrvatskih gastronomskih destinacija, no među brojnim restoranima i konobama posebno se izdvaja Maha Bar, mjesto koje uspješno spaja ozbiljno kuharsko iskustvo, suvremeni pristup street foodu i autentične okuse otoka u koncept koji jednako privlači lokalno stanovništvo i goste iz cijeloga svijeta, stvarajući pritom iskustvo koje nadilazi očekivanja klasičnog burger bara i pretvara svaki obrok u opušteno, ali gastronomski promišljeno putovanje kroz suvremenu dalmatinsku kuhinju.
Postoje mjesta na Jadranu koja ne osvajaju pogledom na more s prve linije obale, raskošnim interijerima ili modernim gastronomskim konceptima, već nečim daleko vrjednijim – osjećajem da ste barem na nekoliko sati postali dio nečijeg doma, obiteljske priče i tradicije koja se na istom mjestu prenosi generacijama. Upravo je takvo mjesto seljačko domaćinstvo Gera, smješteno u Postrani, jednom od najstarijih zaseoka Žrnova, svega nekoliko minuta vožnje od grada Korčule, gdje kamen, maslinici, vinogradi i mirisi mediteranskog bilja i danas određuju ritam svakodnevice jednako kao i prije nekoliko stoljeća.
Odluka redateljica Ally Pankiw i Kate Herron da odbiju mogućnost rada na novoj HBO-ovoj seriji Harry Potter zbog neslaganja sa stavovima J. K. Rowling o transrodnim osobama predstavlja mnogo više od još jednog incidenta u dugotrajnom javnom sukobu oko autorice najpoznatijeg suvremenog književnog fantasy-franšiznog svijeta, jer se u ovom slučaju pitanje osobnog političkog i društvenog uvjerenja izravno sudara s načinom na koji funkcionira velika međunarodna audiovizualna produkcija, u kojoj se kreativni profesionalci, vlasnici intelektualnog vlasništva, producenti, glumci, redatelji, streaming platforme i publika nalaze unutar istog komercijalnog sustava, ali nemaju nužno iste vrijednosti, interese ni granice prihvatljivoga.
Glumici Emily Watson, kao priznanje za iznimnu glumačku karijeru i doprinos filmskoj umjetnosti, u Narodnom pozorištu Sarajevo sinoć je uručeno Počasno Srce Sarajeva. Jedna od najcjenjenijih svjetskih glumica, koja iza sebe ima niz nagrađivanih filmskih, televizijskih i pozorišnih uloga, na 32. Sarajevo Film Festivalu predsjedava žirijem Natjecateljskog programa - dugometražni igrani film, a u srijedu, 19. kolovoza u 10 sati, održat će i Masterclass u Bosanskom kulturnom centru.
Pojam pasivne agresije posljednjih je desetljeća postao toliko prisutan u svakodnevnom jeziku da se danas susreće u gotovo svim oblicima međuljudske komunikacije, od partnerskih odnosa i obiteljskih konflikata do poslovnih odnosa, prijateljstava i komunikacije na društvenim mrežama, pri čemu je njegova učestalost upotrebe u velikom broju slučajeva nadmašila njegovu stvarnu sadržajnu vrijednost, jer se termin sve češće koristi kao opća oznaka za ponašanje koje je drugoj osobi neugodno, iritantno, hladno, neobzirno ili jednostavno neprihvatljivo, iako između takvog ponašanja i stvarne pasivne agresije postoji značajna psihološka i komunikacijska razlika.
Postoje obitelji u kojima se o budućnosti djece govori mnogo prije nego što djeca uopće mogu razumjeti što budućnost znači, pa se tako kroz sasvim obične razgovore, obiteljske ručkove, fotografije s vjenčanja, priče o djedovima i bakama i planove za neke daleke godine polako stvara slika života koji se čini gotovo unaprijed određenim: jednog dana sin će imati djevojku, kći će imati dečka, zaljubit će se, vjenčati, možda imati djecu i nastaviti neku vrstu obiteljske priče koja se prenosila generacijama, često bez potrebe da je itko posebno objašnjava ili propituje.
Troye Sivan novim singlom „She’s the Best“ otvara novo poglavlje svoje glazbene karijere i istodobno najavljuje četvrti studijski album istoimenog naslova, čiji je izlazak najavljen za 9. listopada u izdanju diskografske kuće Interscope Records, pod okriljem Universal Music Groupa. Uz novu pjesmu predstavljen je i prateći videospot koji dodatnu pažnju privlači filmskim pojavljivanjem Nicole Kidman, čime je Sivan glazbenom izdanju pridružio i snažnu vizualnu komponentu.
