Umjetnost Sharon Stone prožeta je dubokim emocionalnim slojevima, otkrivajući njezinu jedinstvenu sposobnost prijenosa snage i osjećaja na platno. Godinama je njezino sredstvo izražavanja bila gluma, ali otkako je nominirana za nagradu Akademije, glumica je uzela kist u ruke u ranim danima pandemije Covid-19 i od tada ga nije ispustila.
“Jednostavno upadam u neku vrstu transa”, rekla je Sharon Stone o svojoj svakodnevnoj praksi slikanja tijekom intervjua za CNN. Nedavno je predstavila radove na svojoj prvoj izložbi pod nazivom “Welcome to My Garden”, koja će biti izložena do 3. prosinca u galeriji C. Parker u Greenwichu u Connecticutu.
Sharon Stone otvorila svoju prvu legendarnu izložbu
Izložba izlaže i sliku koja prikazuje zmijoliki oblik omotan oko pažljivo nacrtanih cvjetova. “Planet je naš vrt”, rekla je Sharon Stone o simbolici iza djela. “Mislim da mnogi ljudi ne poštuju planet, pretvarajući se da nema klimatskih promjena, da nema ekološke klimatske krize. I vjeruju da će problem nestati ako ga ignoriraju.”
Mnoge slike na izložbi bave se društvenim pitanjima, kao i osobnim iskustvima. “Stvorila sam ova djela da bih razumjela smisao kreativnosti koja proizlazi iz istine”, rekla je glumica. “Želim se osloboditi buke, suda i zagađenja našeg društva.”
Jedna slika, “A State of Affairs”, prikazuje gnijezdo krvavih zmija koje je glumica usporedila s patrijarhalnim društvom koje vjeruje da može samo “uzimati i uzimati”, bilo da je riječ o prirodnim resursima ili političkoj moći.
Kontemplativna slika “Jeruzalem”, s druge strane, nadahnuta je posjetom Zidu plača, gdje je glumica molila za mir. Izložba je otvorena samo nekoliko dana nakon iznenađujućih napada Hamasa na Izrael, pa je glumici još važnija jer je “svaka ratna žrtva nečije dijete”.
Slikarstvo je postalo važan oblik izražavanja za Sharon, koja je postala ikona devedesetih zahvaljujući ulogama u filmovima poput “Casino” i “Basic Instinct”. Slika poput “To je moj vrt, budalo”, na primjer, inspirirana je prijateljicom koja se borila da ima dijete i koja je imala pobačaj prije nego što je rodila u četrdesetima.
Kada je tast komentirao bebinu težinu nekoliko mjeseci kasnije, rekla je: “Bila sam uništena”, dodajući da je rekla prijateljici da mu se suprotstavi. Sharon Stone je naslikala “oštru” sliku kao odgovor. “Bila sam tako ljuta. Bila sam kao lik iz crtića”, prisjetila se glumica kreativnog procesa.
Snažna emocija iza njezinih radova privukla je vlasnicu galerije Tiffany Benincasa, koja već deset godina vodi galerijski prostor u Greenwichu nakon ranije karijere na Wall Streetu. “Možete osjetiti energiju”, rekla je o Stoneinim slikama. “Ona je potpuno posvećena.”
Prvi put je slikala kao dijete
Sharon Stone je počela slikati kao dijete, podučavala ju je njezina teta Vonne, umjetnice koja je ispunila obiteljski dom muralima. Kratko je studirala umjetnost na Sveučilištu Edinboro u svojoj rodnoj Pennsylvaniji prije nego što je napustila školu kako bi započela karijeru modela i glumice krajem 1970-ih.
Međutim, prijatelj joj je poklonio set za bojanje tijekom zatvaranja zbog Covida – a to je potaknulo val kreativnosti koji je doveo do toga da Sharon Stone da ispuni svoju spavaću sobu radovima prije nego što je pretvorila gostinjsku kuću na svom posjedu u Los Angelesu u domaći studio.
Sharon Stone sada svaki dan posvećuje nekoliko sati slikanju; ranije ove godine, postavila je svoju prvu izložbu u Los Angelesu u galeriji Allouche. Glumica sada veći dio vremena provodi u studiju pokušavajući prenijeti svoju viziju svijeta na platno. “Otkako sam imala moždani udar, vidim uzorke boja na zidu”, rekla je. Moždani udar izazvan masivnim krvarenjem u mozgu dovelo je do toga da je izgubila uloge u Hollywoodu, rekla je CNN-ovom Chrisu Wallaceu ranije ove godine. Ali također je promijenio njezin vizualni dojam. “Morala sam uzimati lijekove da to zaustavim, ali mislim da nikada stvarno nije nestalo, jer još uvijek vidim sve te dodatne boje svugdje.”
Također eksperimentira s različitim tehnikama i materijalima kako bi postigla željene učinke. “Često koristim metalik boje jer stvarno volim tu reflektirajuću kvalitetu”, rekla je. “Počela sam uključivati boje u spreju jer nisam mogla dobiti tu vrstu hiper-refleksije na drugi način.”
“Opsesija” modernističkim slikarima poput Wassilyja Kandinskog i Joana Miróa utjecala je na apstraktnije slike Sharon Stone poput “Amelie”, diptiha nazvanog po legendarnoj pilotkinji Ameliji Earhart. “Mnogo sam razmišljala o tome kako joj je bilo biti toliko dugo u avionu sama, dan za danom, sat za satom”, rekla je glumica. “O čemu je razmišljala i kamo je išla, kakvi su bili svi ti beskrajni dani i noći.”
Slika široka 2.5 metra “Giverny” temelji se na posjetu vrtovima Claudea Moneta u selu Giverny, na sjeveru Francuske, gdje je Stone zamolila mladog sina čuvara lokacije da joj pokaže sva mjesta na kojima je impresionist slikao. “Puzali smo po travi na rukama i koljenima. I znao je točno gdje se popeti na most”, rekla je. “Željela sam naslikati vlastiti Giverny.”
Sharon Stone priznaje da može biti “malčice psiho” kako bi osigurala da umjetničko djelo odgovara viziji u njezinoj glavi. “To je jednostavno kompulzivno”, rekla je.
Umjetnost Sharon Stone ne samo da osvjetljava njezinu strast prema slikanju, već i duboku povezanost s izražavanjem emotivnih i društvenih tema kroz njezine izvanredne kreacije.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i umjetnički kolektiv MONTAŽSTROJ u završnoj su fazi proba za predstavu SOLARIS DVA, autorski projekt Boruta Šeparovića, čija će premijera biti održana u petak, 30. siječnja 2026. u 20 sati u Dvorani Ciscutti u Puli, dok je repriza zakazana za subotu, 31. siječnja u 20 sati, a predstava potom gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih 24. i 25. veljače, potvrđujući kako je riječ o projektu koji spaja inovativnost, interdisciplinarnost i suvremeni kazališni eksperiment.
U četvrtak, 30. listopada u 18 sati, Centar kulture Ribnjak otvara vrata javne tribine „Umjetnost u doba krhkosti – Kad pozornica postane bolesnikova soba“ i poziva sve zainteresirane da svjedoče kako umjetnost može pružiti utjehu i toplinu onima koji su najranjiviji. Tribina je dio festivala Jednaki u kulturi – Tjedan inkluzije 2025. koji od 20. do 31. listopada donosi programe posvećene povezivanju kulture i inkluzije.
Sinoć su u srcu Zagreba, u prostoru Društva hrvatskih književnika, otvoreni 46. Zagrebački književni razgovori, manifestacija koja već desetljećima okuplja one koji kroz riječi i analizu oblikuju razumijevanje književnosti i društva. Ovogodišnja tema „Distopija u književnosti“ postavila je pitanje koje se lako može prenijeti u svakodnevni život: koliko je naša stvarnost slična distopijskim vizijama o kojima čitamo i koje analiziramo. Razgovori okupljaju domaće i inozemne autore, teoretičare i kritičare koji se ne zadovoljavaju površinom, nego propituju korijene društvenih strahova i imaginacija. Distopija u književnosti ovdje nije apstraktni pojam, već okidač za promišljanje političkih, kulturnih i tehnoloških fenomena, prostor u kojem se reflektira suvremenost i otvara dijalog o tome što nas očekuje.
Od Samobora do Kine putuje se ne samo kilometrima, već i nadarenošću, predanošću i energijom koja ne poznaje granice. Ema Dujmović, tinejdžerica koja je tek nedavno zakoračila u svoj četrnaesti životni krug, već uspijeva povezati svjetove umjetnosti, jezika i glazbe na način koji rijetko tko može zamisliti. Svijet kineskog jezika nije samo stranica knjige ili apstraktni pojam; za Emu je to prostor u kojem se izražava, u kojem njena upornost i talent dobivaju oblik i priznanje. Putovanje do svjetskog natjecanja u Kini bilo je više od puta zrakoplovom, to je bio korak u globalnu zajednicu mladih stvaratelja, gdje je osvojila drugo mjesto u Europi i ušla među deset najboljih na svijetu. No njezina priča nije samo o natjecanjima; ona je svakodnevica u kojoj se talent pretvara u djela, a znanje u inspiraciju.
Tina Kadoić je kreativna snaga koja spaja disciplinu profesionalnog sporta i slobodu umjetničkog izraza, a njezino iskustvo u skakanju u vodu oblikovalo je i mentalni i fizički pristup poslu. Sport ju je naučio disciplini, snazi i izdržljivosti, ali i hrabrosti da pomiče vlastite granice, a upravo taj mindset prenosi u svaki projekt kojim se bavi. Kao snimateljica, razumije tijela izvođača jer je sama živjela fizičku i mentalnu borbu pokreta, a njezini kadrovi prenose energiju koja je ljudskom oku često nevidljiva. Kamera joj je od prvih dana služila kao alat da sačuva i ponovno proživi plesne trenutke iz mladosti, a kroz rad s vrhunskim plesačima i glazbenicima shvatila je da ona sama može pričati priče koje ples sam ne može do kraja izraziti.
Silvio Vujičić jedan je od najintrigantnijih hrvatskih umjetnika i dizajnera, čiji rad već više od dva desetljeća oblikuje domaću i međunarodnu scenu. Obrazovan u području tekstilnog i modnog dizajna, svoju je praksu proširio na suvremenu umjetnost, spajajući znanost, alkemiju i performans.
Kada braća i sestre udruže snage u svijetu televizijske produkcije, rezultat može biti nešto doista jedinstveno. Takav je slučaj sa serijom "Oblak u službi zakona", autorskim projektom Snježane i Gorana Tribusona, koji je kroz nekoliko sezona stekao vjernu publiku i pokazao da domaća televizijska scena još uvijek ima mnogo toga za ponuditi. No, što stoji iza ovog televizijskog uspjeha? Kako nastaje priča koja balansira između lakog krimića i obiteljske komedije, a likove čini tako bliskima i prepoznatljivima?
Pjesma Light Up, s kojom se Gabrijel Ivić ove godine predstavlja na Dori, nastala je iz ideje stare više od desetljeća i oblikovana kroz dugogodišnju suradnju s producentom Junom Ishidom, a danas se profilira kao nostalgičan, ali suvremeno produciran povratak energiji ranih 2010-ih, razdoblju u kojem su glazba, mladenačka euforija i noćni život funkcionirali kao zajednički jezik. Iako je riječ o njegovu prvom profesionalnom projektu ovakvog opsega, Light Up istodobno je i osobni glazbeni iskaz koji ne skriva emociju, nesavršenost ni proces nastajanja, već otvoreno govori o putu koji vodi od jednostavne ideje nastale u spavaćoj sobi do pozornice nacionalnog glazbenog natjecanja.
Dublinska post-punk četvorka Sprints, koja se u vrlo kratkom razdoblju profilirala kao jedno od najuzbudljivijih i najuvjerljivijih novih imena britanske i irske alternativne glazbene scene, stiže na INmusic festival #18, donoseći sa sobom energiju, sirovost i autentičnost po kojima su već prepoznati diljem Europe i svijeta. Bend koji posljednjih godina nezaustavljivo raste, kako po koncertnoj reputaciji, tako i po kritičkom odjeku, poznat je po eksplozivnim nastupima uživo i beskompromisnom zvuku koji bez zadrške komunicira emocije suvremenog trenutka.
Devin Juraj, mladi izvođač iz Pule, već nekoliko godina privlači pažnju javnosti svojim svestranim talentom. On je pjevač, plesač, glumac i autor, umjetnik koji na sceni spaja različite discipline u jedinstvenu cjelinu. Njegova karijera počela je plesom još u djetinjstvu, a kasnije je nadograđivana glazbom, kazalištem i video produkcijom. Studij izvedbenih umjetnosti u Engleskoj dao mu je formalno obrazovanje, ali istinska lekcija došla je kroz godine nastupa i kreativnog eksperimentiranja.
Ovaj tekst temelji se na analizi i podacima koje je objavio ugledni švicarski dnevni list Neue Zürcher Zeitung (NZZ), jedan od najutjecajnijih i najpouzdanijih europskih medija kada je riječ o društvenim, političkim i znanstvenim temama. U svom opsežnom osvrtu NZZ se bavi padom broja mladih osoba koje se identificiraju kao transrodne ili nebinarne, oslanjajući se na empirijske podatke, akademska istraživanja i primjere iz prakse. Posebna pozornost posvećena je podacima Sveučilišta u Zürichu, gdje je na Klinici za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju zabilježen značajan pad broja upućivanja zbog rodne inkongruencije – s vrhunca od 134 slučaja u 2021. godini, u razdoblju pandemije, na 60 slučajeva u 2024. godini. Ti podaci služe kao konkretan pokazatelj šireg društvenog i kulturnog pomaka koji se posljednjih godina može uočiti i izvan švicarskog konteksta.
Kantautorica Teenah predstavlja svoju prvu autorsku pjesmu „Čujem tišinu“, čime započinje novo i jasno definirano poglavlje u svojem glazbenom stvaralaštvu. Riječ je o svjesnom autorskom zaokretu i zvučno drukčijem iskoraku u odnosu na njezina dosadašnja izdanja, kojim se pozicionira kao autorica s izraženim osobnim pečatom i prepoznatljivim emotivnim izrazom.
