Silvestar Mileta za HELLO!: “Značaj filmskih festivala ponovno je u porastu”

Silvestar Mileta magistrirao je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Njegova akademska izvrsnost prepoznata je kroz stipendije Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Sveučilišta u Zagrebu te Grada Zagreba, a nagrađen je i Nagradom za izvrsnost u studiju. Istaknuti je izvršni urednik Hrvatskog filmskog ljetopisa i stalni suradnik Filmonauta, dok su njegovi tekstovi i filmski komentari objavljivani u brojnim monografijama, na HRT-u, kao i na renomiranim platformama poput Kulturpunkta.hr.

Tijekom bogate karijere, surađivao je s prestižnim filmskim festivalima poput Animafesta, ZagrebDoxa i ZFF-a, gdje je djelovao kao urednik festivalskih publikacija, voditelj medijskog ureda te moderator razgovora. Njegov doprinos prepoznat je i na međunarodnoj sceni, sudjelovanjem u žirijima festivala u Solunu, Gijónu, Splitu i Zagrebu. Osim što se bavi poviješću i recepcijskim studijama hrvatske i jugoslavenske kinematografije, posvetio se i popularnoj kulturi te teoriji znanstvene fantastike, za koju je dobio prestižnu nagradu SFERA. Član je Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI te Hrvatskog društva filmskih kritičara, čime dodatno potvrđuje svoj status vodećeg stručnjaka u području filmske kritike i kulturnih studija.

Dani hrvatskog filma su među najznačajnijim manifestacijama koje predstavljaju aktualnu domaću produkciju svih rodova, s posebnim naglaskom na kratki i srednji metar. Znamo da se festival mijenjao tijekom vremena, no čini se kako je njegovo skorašnje 33. izdanje određeno promjenama. Kao novi umjetnički ravnatelj DHF-a, možete li nam dati pregled onoga što nas očekuje od 17. do 20. listopada?

Prva velika promjena svakako je preseljenje festivala u Karlovac i skraćivanje trajanja festivala na četiri dana vikenda i „predvikenda“ (četvrtak – nedjelja) čime se nastojimo prilagoditi i novoj i tradicionalnoj publici te ponuditi koncentriranu kvalitetu filmskog, popratnog i zabavnog sadržaja. Karlovac je oduvijek bio grad filma – mjesto čija filmska povijest započinje kada i hrvatska filmska povijest općenito, mjesto strastvene filmofilije, rodni grad vrijednih filmskih radnika i scenografija velikog broja domaćih i stranih filmova. Unatrag godinu dana Karlovac je i dom obnovljenog Kina Edison, najljepšeg hrvatskog kina čiji su korijeni u art déco-u 1920-ih, a sadašnjost u multimedijskom centru opremljenom svim prednostima suvremene tehnologije, uključujući i VR uređaje. Preseljenje DHF-a u Karlovac snažan je doprinos poželjnoj decentralizaciji kinematografskog sustava, ali Dani hrvatskog filma i dalje su dostupni Zagrepčanima za 45 minuta vožnje osobnim automobilom ili besplatnom autobusnom linijom koja će s Glavnog kolodvora tijekom festivala prometovati do Karlovca i natrag.

Druga velika promjena značajno je osnaživanje popratnih filmskih, razgovornih i profesionalnih programa. Posebno smo ponosni na retrospektivu Nebojše Slijepčevića, tri projekcije restauriranih klasika iz fundusa Hrvatske kinoteke, Zagreb filma i Hrvatskog filmskog saveza, posebnu projekciju novih SF-ova Dalibora Barića, kao i filmsko-diskurzivne in memoriame za Petra Krelju i Tomislava Kurelca. Mislili smo i na osnovnoškolce i srednjoškolce s novom hrvatskom animacijom za djecu i popularnim serijalom Videobox. Predstavit ćemo i karlovačku opću (VR filmovi) i filmsku (best off Kinokluba Karlovac) povijest, prikazati inkluzivnu projekciju u suradnji s Filmaktivom, a profesionalni program koji je otvoren svim zainteresiranim posjetiteljima sastoji se od produkcijskih analiza HBO-ovskog domaćeg hita Splashback i pulskog pobjednika Proslave, radionice filmske kritike, okruglog stola, razgovora s autorima, promocija knjiga i live podcasta s filmskim kritičarima. Zabavni program uključuje tri koncerta (gypsy swing Orient Expressa, blues The Gigsonsa i underground disco house DJ Romana) i filmski kviz.

Decentralizacija festivala, ali i festivalska lokacija karlovačkog Kina Edison svakako su mamac za novu publiku. I to će svakako doprinijeti vidljivosti kratkog filma kojeg se nema priliku često gledati u kinima, zar ne? Među ostalim, bit će prikazan i film Nebojše Slijepčevića ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’, dobitnik Zlatne Palme na festivalu u Cannesu.

Znakovita je odluka autora i producenata da Čovjeka koji nije mogao šutjeti prijave u natjecateljski program Dana hrvatskog filma jer je riječ o središnjoj nacionalnoj smotri kratkometražnog filma. Do sada je taj film na hrvatskim festivalima igrao izvan konkurencije, ali nagrade DHF-a u našoj filmskoj zajednici uživaju veliki ugled i prirodno je da se međunarodno najuspješniji domaći film od neovisnosti za njih natječe. No i pored toga izvanrednog filma, natjecateljski program u središtu ovogodišnjeg DHF-a iznadprosječno je kvalitetan i broji više naslova o kojima ćemo vrlo skoro pričati kao o modernim klasicima – El Shatt Ivana Ramljaka, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Valerija Sare Jurinčić, Haljina za finale Martine Meštrović, Naša djeca Silvestra Kolbasa, Niska trava Davida Gaše… Zaustavili smo se na 39 djela od 175 prijavljenih, a gledatelji ih mogu birati prema tematskim ukusima jer smo ih s obzirom na teme i grupirali. Prevladavaju filmovi o obitelji, radu, identitetu, kolektivnim i osobnim sjećanjima, ali i oni izrazitijeg žanrovskog usmjerenja (SF, krimić, bajka). 33. Dani hrvatskog filma ustvari su best off domaćeg filma u protekle dvije godine i jedino na njima možete vidjeti ponajbolja djela svih rodova (igranog, dokumentarnog, animiranog, eksperimentalnog, namjenskog). Naša je trajna misija ukazivati na kvalitetu i istinsku uzbudljivost domaćeg kratkometražnog i srednjometražnog filma, a koji treba promatrati kao zasebnu umjetničku formu (danas uostalom vrlo popularnu ako je suditi po streaming i video sharing platformama), a ne tek stepenicu na putu prema dugometražnom stvaranju. Iako se ljudima iz struke može činiti kako su neki filmovi već dovoljno prikazivani, publika ustvari nema dovoljno prilike vidjeti domaći kratki film, a najveći problem predstavlja njegovo potonuće u zaborav nakon završetka festivalske distribucije. Zato je odgovornost DHF-a o njemu trajno brinuti putem retrospektivnih i baštinskih (arhivskih) programa.

Možete li nam reći nešto više o vašem putu do stjecanja magistarskog naslova iz povijesti i komparativne književnosti? Koji su bili najveći izazovi tijekom studija?

Pamtim divnu građu i pojedine, profesionalno i karakterno vrhunske ljude. Ako uzmemo u obzir da sam odabrao studije „po mjeri“ koji su mi išli razmjerno lako, najveći izazov bila je Bolonjska reforma na koju je moja generacija pionirski „naletjela“. Volim se šaliti kako sam se borio u Prvoj bolonjskoj brigadi, s golemom količinom nesnalaženja fakulteta, odsjeka, profesora i studenata. Zbog mahnitih, vjerojatno u bunilu donesenih programskih odluka i vlastite želje da završim ono što sam i započeo, tijekom diplomskog studija provodio sam dane i noći na fakultetu skupljajući desetke i stotine ECTS bodova. Naravno, bio je tu i izazov sazrijevanja – prihvaćanja činjenice da pohvale i tapšanja ne vode u konkretne pozitivne posljedice, da neki profesori nisu ono za što se izdaju itd. Studente bih također upozorio na „demona završnosti“ – odgađanje posljednjih fakultetskih obaveza prijeti odvesti u paralizu i „vječno studiranje“.

Što vas je motiviralo da se posvetite istraživanju hrvatske i jugoslavenske kinematografije, te koja su najzanimljivija otkrića koja ste napravili u tom području?

Filmologijom i filmskom kritikom počeo sam se baviti pod presudnim utjecajem izvrsne atmosfere među filmski zainteresiranim kolegama na Odsjeku za komparativnu književnost te na poticaj profesora Nikice Gilića. U njoj sam se zadržao jer je studentu poput mene nudila više prostora za akademski i profesionalni razvoj od znanosti o književnosti, a pogotovo od historiografije. Povijesne i stilskopovijesne teme kojima sam se unutar filmologije bavio pokazatelj su da me historiografija ipak nikada nije prestala zanimati. Što se tiče „otkrića“, ona se u nekom klasičnom značenju riječi vezuju samo uz filmskoarhivističke pronalaske, koji su ujedno i vrlo rijetki. Više je riječ o novim interpretacijama poznatoga ili o preuzimanju još nedovoljno obrađene, ali poznate teme. Povijesnih i filmskoarhivstičkih otkrića u klasičnom smislu imao sam, doduše, radeći kao povjesničar-istraživač na filmu Dnevnik Diane Budisavljević. Kao filmolog, ponosan sam na svoje studije o Goliku, Tanhoferu i Babiču, eseje o Zvizdanu, Uredništvu i Lumetu, većinu kritika koje sam napisao u Filmonautu, kao i na književnopovijesne i teorijske tekstove o znanstvenoj fantastici. Naposljetku, čast mi je bila uređivati neke vrijedne strukovne publikacije.

Kako doživljavate ulogu izvršnog urednika Hrvatskog filmskog ljetopisa i koje su ključne odgovornosti koje taj položaj podrazumijeva?

Ulogu izvršnog urednika vodećeg hrvatskog filmološkog časopisa obavljao sam od 2015. do 2019. godine u najtješnjoj suradnji s prof. Nikicom Gilićem. S obzirom na prirodu toga časopisa, koji ne okuplja samo znanstvene i stručne priloge, već i kritike, kronike, prikaze knjiga i festivala, studije različitih vrsta, metodičke materijale i sl. morali smo uvijek na umu imati kako nije riječ tek o znanstvenom časopisu, već i o posljednjem tiskanom mediju u cijelosti posvećenom filmu kojim se služi čitateljstvo mnogo šire od zajednice filmologa. Najmanji problem bili su tekstovi – njih smo u redu čekanja na objavu uvijek imali veliki broj i to uglavnom vrlo kvalitetnih. Glavobolje su zadavali financiranje, distribucija, promocija, rokovi neprilagođeni njegovu, počesto kolosalnom obimu, kao i manjak slobodnog vremena.

Kao stalni suradnik Filmonauta, kako birate teme o kojima pišete? Koje su vam najdraže teme i zašto?

Posljednji broj filmološko-filmofilskog časopisa (uglavnom) mlađe generacije kritičara Filmonaut objavljen je 2018. godine. Iako sam imao punu slobodu u izboru tema, ustvari sam najviše volio uredniku Mariju Kozini prepustiti da mi dodjeli temu za koju je (pokazalo se u pravilu ispravno) vjerovao da će mi ležati. Značaj Filmonauta bio je, vrijeme će pokazati, višestruk. Mojoj generaciji dao je rijetku priliku za pravi kulturni kružok u kojem smo mogli dijeliti i saznavati mnogo toga o svjetskom i domaćem filmu. Uz to je donosio neke nove perspektive i stilove pisanja kakvih nije bilo niti u Ljetopisu, niti bilo gdje drugdje. Iako nominalno nadahnut Sight&Soundom, bio je ustvari ponajviše nalik njujorškim underground magazinima. Vjerujem da je njegov sadržaj gotovo od samih početaka bio bez premca i da će jednom biti predmetom proučavanja nekih budućih filmologa. Ono na čemu je, sasvim očekivano, posrnuo bile su distribucija i promocija, odnosno činjenica da se, poput većine naših dobrih kulturnih priča, temeljio na radu nekolicine zanesenjaka čiji entuzijazam i slobodno vrijeme imaju svoj vijek trajanja.

S obzirom na vaše iskustvo kao moderatora razgovora i urednika festivalskih publikacija, kako se pripremate za ove uloge i što smatrate ključnim za uspješnu interakciju s publikom?

Temeljita priprema omogućuje vam da pred publikom i sugovornicima ostavite dojam spontanosti. Nikada mi se nije dogodilo da pred njih izađem bez da sam pogledao, pročitao i promislio sve ono što čini temu večeri. Moderator se treba posebno čuvati a) suviše kompleksnih ili tehničkih pitanja i b) pretjeranog demonstriranja vlastite potkovanosti u temi o kojoj se govori. Uređivanje festivalskih publikacija traži, pak, stanovitu preciznost, ali i sklonost timskom radu.

Kako bi opisali svoj pristup filmskoj kritici, a što smatrate najvažnijim aspektima kada pišete o filmu?

Filmsku kritiku ne vidim kao tek „literaturu preporuke“ koja za potencijalnog gledatelja probire žito od kukolja. Vidim je kao obogaćivanje filmskog iskustva – tekst ili govor koji nudi perspektive, rakurse i kontekste (autorske, stilske, kinematografske) na koje sami nismo pomišljali, a koje možemo ili ne moramo smatrati relevantnima. U odgojno-edukacijskom segmentu (kao element filmske pismenosti) vidim je prije svega kao alat ideološkokritičkog gledanja filma – obranu od medijskih manipulacija.

Kada pišem kritike, kao obično kraće forme, odabirem jedan ili dva intrigantna aspekta filma kao provodne motive teksta i provlačim ih (ispitujem) kroz tematsko-fabularne i stilsko-formalne slojeve. Uvijek sam u traganju za alegorijskim značenjem djela, tj. za mogućim značenjima filma onkraj samorazumljivoga te rado otkrivam kako neki jedva primjetni detalji ukazuju na jedinstvenu stvaralačku intenciju. Pri tome, razumljivo, u djelo počesto upisujem i vlastito gledanje koje ne mora imati nikakve veze s rečenom intencijom. Valorizaciju ne volim vršiti ocjenski, već to činim „između redaka“.

Imate bogato iskustvo u suradnji s festivalima poput Animafesta i ZagrebDoxa. Što mislite o važnosti filmskih festivala za promicanje filmske kulture u Hrvatskoj?

Kako o kojemu. Animafest je, kao naš uvjerljivo najvažniji filmski festival, jedini svjetskoga značaja i klasifikacije, uistinu poseban slučaj. Proizvod je (u odnosu na druge festivale) zasebne tradicije – Zagrebačke škole crtanog filma i hladnoratovskog konteksta koji je nadljudskim naporima malenog broja ljudi uspješno nadvladan kada je za to došlo vrijeme. Snažno je oblikovao ne samo svjetsku animacijsku scenu, već i (ponajprije) zagrebački identitet i publiku koja je postala nadprosječno kompetentna za animirani film. Mlađi festivali poput ZagrebDoxa, ZFF-a i još ponekoga također značajem prelaze granice države, ali su u širem smislu nastali na motovunskom modelu koji je u drugoj polovici 1990-ih bio presudna alternativa kinoprikazivačkoj pustoši. U tom smislu oni su domaću publiku uključili u europsku filmsku kulturu te su odgojili naraštaj festivalskih profesionalaca, a Motovun je postavio model koji se, u dobrom i u lošem, do danas perpetuira u organizaciji naših filmskih festivala. Danas, kada ponovno (barem u Zagrebu) svjedočimo takvoj pustoši, značaj festivala ponovno je u porastu. Pulski filmski festival, kao festival jugoslavenskog (mahom dugometražnog igranog) filma stariji od Animafesta, morao je proći postjugoslavensku tranziciju u manju nacionalnu kinematografiju čija je danas najznačajnija manifestacija, možda i jedina s daškom glamura. Dani hrvatskog filma (DHF) nastali su u ratnim vremenima 1992. godine kao alternativa Puli, ali su se kroz godine prometnuli u središnju nacionalnu smotru kratkog i srednjeg metra (iako prikazuju i dugometražne filmove svih rodova osim igranog), premda rodovski specijalizirani festivali njeguju, naravno, i domaći film. Pula i DHF ostaju presudne manifestacije hrvatske kinematografije i pravo je pitanje zašto se samo jedan od ta dva festivala nalazi pod visokim državnim pokroviteljstvom. Mnogi manji festivali doprinose, naposljetku, boljitku i kulturnom uzdizanju svojih sredina.

Kao član žirija na raznim filmskim festivalima, koje osobine filmova najviše cijenite prilikom donošenja odluka o nagradama?

Najjednostavniji odgovor bio bi da najviše cijenim uspjeli spoj forme i sadržaja. Relevantna tema, poželjno univerzalnijih ambicija od onih najosobnijih (intimističkih, obiteljsko-privatnih), dana u formatu primjerene fabule, a koja se bešavno ugnijezdila u odabrane stilske postupke (i/ili oni u nju). Naravno, postoje i pripovjedno izvrsni, a formalno neambiciozni filmovi, kao i pogođeni nenarativni eksperimenti. Što sam stariji, sve se više utječem teorijski prezrenom pojmu „autentičnosti“, u smislu da mi se čini kako se kod nekih, čak i osrednjih djela jednostavno može osjetiti autorska predanost, a kod drugih, čak i zanatski uspjelih, bezumna reprodukcija obrazaca. Ukusom sam sklon upadljivo vještom žongliranju filmskom strukturom, primjerice motivskim preplitanjima i preoblikovanjima, ansamblom likova, eliptičnim izlaganjima, metafilmskim komentarima, kronotopskim poigravanjima… čak i kada se takvi postupci s pravom mogu smatrati pretencioznima.

Možete li podijeliti svoje misli o razvoju popularne kulture u Hrvatskoj? Kako vidite ulogu filmske kritike u oblikovanju javnog mišljenja o filmu i kulturi?

U odnosu na nekadašnji status omogućen kulturnim politikama na posve drukčijim temeljima „masovne kulture“ i stalnih rubrika / emisija u vodećim medijima, hrvatska filmska kritika danas je potpuno irelevantna. Ona je polu-hobistički zanat koju praktikant nužno mora upotpuniti nizom drugih zanimanja, a dobro bi za njega bilo da s jednakom strašću prigrli tekst, televiziju, radio, podcast (s videom i bez njega) te nastup uživo kao medije svoga posla.