Muški poslovi? Nisam ih ni primijetila – Tina Kadoić ruši stereotipe i vlada kamerom
Tina Kadoić je kreativna snaga koja spaja disciplinu profesionalnog sporta i slobodu umjetničkog izraza, a njezino iskustvo u skakanju u vodu oblikovalo je i mentalni i fizički pristup poslu. Sport ju je naučio disciplini, snazi i izdržljivosti, ali i hrabrosti da pomiče vlastite granice, a upravo taj mindset prenosi u svaki projekt kojim se bavi. Kao snimateljica, razumije tijela izvođača jer je sama živjela fizičku i mentalnu borbu pokreta, a njezini kadrovi prenose energiju koja je ljudskom oku često nevidljiva. Kamera joj je od prvih dana služila kao alat da sačuva i ponovno proživi plesne trenutke iz mladosti, a kroz rad s vrhunskim plesačima i glazbenicima shvatila je da ona sama može pričati priče koje ples sam ne može do kraja izraziti.
Tina spaja tehničku preciznost s osjećajem za prostor i trenutak, a rad na gimbalu i steadicamu omogućuje joj potpunu kontrolu nad kretanjem kamere, ali i slobodu da uhvati spontane, nezaboravne trenutke. Suradnje s plesačima, koreografima i sportašima, od Red Bull Adria do glazbenih spotova, oblikovale su njezin profesionalni i osobni put, dok je istovremeno razvila vlastiti vizualni potpis – ritam, dinamiku i ukomponiran pokret, koji njezin rad čini prepoznatljivim.
Za Tinu je balans između tehničke zahtjevnosti i stvaranja autentične atmosfere ključ uspjeha. Rituali pripreme, treninzi i osobni trenuci smirenja pomažu joj da bude potpuno prisutna i koncentrirana, a iskustvo joj omogućuje da val energije izvođača osjeti i prenese u vizual. Kroz mentoriranje mladih snimatelja, Tina dijeli znanje i strast, pokazujući da kreativnost ne poznaje granice, rod ili konvencije – poznaje samo posvećenost, disciplinu i ljubav prema stvaranju. U njezinim kadrovima gledatelj ne vidi samo pokret, već osjeća priču, energiju i emociju koja ostaje dugo nakon što svjetla kamere utihnu.
Kako iskustvo profesionalnog skakanja u vodu oblikuje Vaš pristup snimanju i kadriranju videa?
Iskustvo profesionalnog bavljenja skokovima u vodu možda nije izravno utjecalo na sam način kadriranja ili na odabir pokreta kamere, ali je potpuno oblikovalo moj mentalni i fizički pristup poslu. Sport me naučio disciplini u svakodnevnim aktivnostima, i to ne samo u trenucima kada je raspored pretrpan obavezama, već i u onim fazama kada nema ničega što te gura izvana. Tada shvatiš koliko je važno imati unutarnju strukturu i snagu da stvoriš vlastiti ritam. Ta disciplina mi daje mirnoću u stresnim situacijama, izdržljivost u dugim i napornim danima snimanja, ali i fizičku prilagodljivost kada radim na zahtjevnim terenima ili u nepredvidivim okolnostima.
Ujedno, treninzi su me naučili suočavanju sa strahovima na vrlo direktan način. Skokovi su nerijetko značili ići glavom kroz zid, doslovno se baciti u nepoznato s visine i pomaknuti vlastite granice dok ostatak svijeta tek doručkuje. To oblikuje mindset koji kasnije postaje neprocjenjiv u profesionalnom životu. Kada vodiš vlastitu tvrtku ili samostalno kreiraš projekte, moraš imati taj “sportski” način razmišljanja – odvažnost da riskiraš, smirenost da prebrodiš stres i disciplinu da odradiš posao do kraja bez obzira na okolnosti.
Još jedna važna stvar je empatija prema tijelima izvođača – sport me naučio razumjeti koliko napora, koncentracije i kontrole stoji iza svakog pokreta. Kada snimam sportaše ili plesače, osjećam njihovu fizičku borbu i mentalnu fokusiranost jer sam to i sama živjela. Upravo zbog toga mi je lakše prići njihovom radu s poštovanjem i kamerom prenijeti ono što je ljudskom oku često nevidljivo – energiju tijela koje daje maksimum. Ukratko, sport me naučio kako prepoznati i poštovati tuđe granice, ali i kako svaki put iznova pomaknuti vlastite.
Koji je prvi trenutak kada ste shvatili da kamera može pričati priče koje ples ne može samostalno izraziti?
Jedan od prvih trenutaka kojih se sjećam dogodio se još na mojim plesnim treninzima, u vrijeme kada smo tek počeli koristiti one male VGA kamerice na mobitelima. Smiješno mi je danas pomisliti na to, ali tada je to bilo otkriće – pokušavali smo uhvatiti barem djelić onoga što smo radili na kraju treninga. To je bila faza u kojoj sam doslovno živjela za ples. Ako nisam bila u dvorani, bila sam sa slušalicama u ušima, ponavljala pokrete u glavi i brojila sate do sljedećeg treninga. Kamera mi je tada služila kao alat da sačuvam taj osjećaj i vrijeme, da sve te dragocjene trenutke mogu ponovno proživjeti.
Ti prvi sitni klipovi iz dvorane, a kasnije i snimke s različitih produkcija i treninga, postali su moj način da ostanem povezana s plesnom zajednicom čak i nakon što sam se ozlijedila i morala prestati trenirati. I tu sam zapravo shvatila nešto veliko: ovo je nešto čime se MORAM baviti. Doslovno nisam mogla zamisliti da postoji dan u kojem to ne radim, ili da pustim da se to samo nekako dogodi bez mene. Nije bilo opcije da odustanem, da čekam inspiraciju ili da “vidim kamo će to otići” – to je bio moment u kojem sam znala da je to nešto što će se dogoditi. Nisam imala pojma kako će to izgledati kao posao, postoji li uopće naziv za ono što radim, ali ta neizvjesnost, taj osjećaj da otkrivam nešto potpuno svoje, samo je povećavao strast i znatiželju.
Kasnije, eksperimentirajući s kamerom i snimajući svoje prijatelje plesače, otkrila sam nešto još važnije. Shvatila sam da mogu uhvatiti kadrove koji prenose moj vlastiti doživljaj pokreta i energije, i da to nije nešto što svi ljudi vide na isti način. Dugo sam mislila da svi doživljavamo pokret identično, ali kamera mi je otkrila da moj pogled može biti jedinstven i da ga mogu podijeliti s drugima. Kada sam dobila prve povratne reakcije – da je nekome to što sam snimila lijepo, zanimljivo i drugačije – to je bio trenutak potvrde I onaj AHA, ovo ima smisla.
Kamera mi je tada otvorila mogućnost da zamrznem male detalje koji bi inače prošli nezapaženo: izraz lica između dva pokreta, pokret ruke koji traje djelić sekunde, energiju prostora koja okružuje plesača. Ples sam po sebi jest snažan, ali kamera mu daje novu dimenziju, onu koja ostaje u vremenu i dopušta publici da se vraća tom iskustvu iznova. Tu sam zapravo shvatila da kamera ne bilježi samo pokret, nego priča priče koje ples sam, koliko god bio snažan uživo, ne može uvijek do kraja prenijeti.
Kako kombinirate tehničku preciznost steadicama s emotivnim osjećajem trenutka?
Moje iskustvo s kamerama uvijek je kombinacija planiranja, improvizacije i osjećaja za prostor i energiju trenutka. Većinu svog profesionalnog rada radim na gimbalu, na kojem sam praktički već desetljeće i s kojim se osjećam potpuno sigurno i slobodno. Nedavno sam se odlučila educirati za steadicam u Španjolskoj i to je za mene bilo potpuno novo iskustvo – sada sam još u fazi upoznavanja i eksperimentiranja, svaki put otkrivam nešto novo i zabavno. Prije toga sam počela s malim ručnim steadicamom, tzv. glidecamom, što mi je stvarno pomoglo da shvatim kako se kretanje kamere prenosi gledatelju i da osjetim taj flow između pokreta i prostora.
Kada snimam, neki pokreti se planiraju unaprijed – prilagođavamo ih prostoru, sekvencama, priči ili emociji koju želimo naglasiti, dok nerijetko postoji prostora i za improvizaciju i hvatanje u momentu. Zaista ovisi od projekta do projekta. Uvijek se trudim naći balans između “dobrog vajba” i tehničke ispravnosti – to se odnosi i na način snimanja, i na ples, i na sve ljude oko nas, kako bi svi bili zadovoljni i prikazani u najboljem svjetlu, a krajnji rezultat bio kvalitetan bez obzira na to je li riječ o live prijenosu ili ciljanom snimljenom sadržaju.
Ponekad se dogodi da “ubodem” savršeni pokret kamere na beat glazbe ili pokret plesača, i onda svi veselo skačemo i smijemo se na prvom pregledavanju snimke. Ti trenutci su neprocjenjivi jer donose spontanost i radost u cijeli proces, ali istovremeno shvaćam da to nisu samo srećom pogođeni trenuci. Riječ je o kombinaciji iskustva, koncentracije i usklađenosti svih suradnika na setu.
Postoji li neki plesni izvođač ili projekt koji Vas je osobno promijenio dok ste ga snimali?
Ima ih zapravo više, i svaki je ostavio neki poseban trag. Jedni od najjačih “wow” momenata za mene bili su na classevima i projektima s plesačima i koreografima kao što su Brian Friedman, Lukas McFarlane, Zacc Milne, Kapela Marna, Jan Ravnik, Michael Dameski i cijeli niz drugih svjetski poznatih i bitnih imena s plesne i showbizz scene. Imala sam sreću uhvatiti ih na raznim kampovima i radionicama kod nas, i to je iskustvo koje ti ostane pod kožom. Tu stvarno naučiš da je “manje više”, čuješ pregršt korisnih i primjenjivih informacija, ne samo za plesače nego i za sve koji rade u umjetničkim granama industrije. A ono što je najjače – kad su metar od tvog objektiva i gledaš ih kako showcaseaju svoj rad, taj “wow efekt” je jednostavno nemoguće opisati. Znaš da imaš jednu priliku, jedan kadar, i to je to – mali stres, ali apsolutni gušt i nevjerojatna prilika da upiješ njihovu energiju i znanje.
Posebno volim intenzive i kampove jer su to zgusnuti rasporedi puni svega – dobra ekipa, pomicanje granica i ogroman volumen posla kroz, najčešće, tjedan dana. To je uvijek kombinacija izazova i zabave u isto vrijeme, što je meni osobno najdraža kombinacija. Svi iz tih projekata izađemo s novim vještinama, iskustvima, znanjima, ali i s prijateljstvima ili uspomenama koje ostaju. Iako si svaki dan u pogonu više od 12 sati, napuniš baterije jer si okružen ljudima koji daju sve od sebe, koji vole ples i to se osjeti.
Ako se malo odmaknem od plesača, iako sam upravo kroz njih došla do glazbenih izvođača, uvijek sa zadovoljstvom ističem suradnju s Vannom. Do sada smo odradile dva spota, iako se ne viđamo često, svaki put kad se spojimo na setu sve teče glatko, prirodno i jednostavno. To je jedna od onih suradnji gdje odmah klikneš, znaš kakve rezultate očekuješ i uživaš u procesu. Uvijek se veselim tim trenucima i zahvalna sam što imamo takvu dinamiku.
A onda je tu i moja sportska strana, ona adrenalinska, koja se uvijek nahrani kroz projekte s Red Bull Adriom. To je suradnja zbog koje se ponekad moram uštipnuti i napraviti mali reality check, jer sam odrasla gledajući njihov content, posebno cliff diving, i sada imam priliku raditi s njima. To je ekipa uz koju sam stekla ogromno iskustvo i znanje, projekti su uvijek zahtjevni, ali i zabavni, i upravo ta kombinacija me stalno gura dalje.
Svaki od tih projekata, plesnih, glazbenih ili sportskih, oblikovao je moj put i dao mi nešto novo – i profesionalno i osobno.
Što Vas više izaziva: tehnički zahtjevna snimanja ili stvaranje atmosfere u kojoj izvođači mogu biti potpuno autentični?
Iskreno, rekla bih da je izazov u balansu ta dva svijeta. Tehnička strana me uvijek privlačila jer volim znati da je kadar ispravan, da je svjetlo pogođeno, da pokret kamere prati ono što želimo ispričati. To je dio gdje se mogu osloniti na iskustvo, znanje i opremu, i u tom smislu “tehnički izazovi” često imaju svoje jasne putokaze, rješenja i gomilu teorije koju uvijek možeš osvježiti ili usvojiti nešto novo.
Ali stvoriti atmosferu u kojoj se izvođač osjeća dovoljno slobodno da bude svoj, da izbaci emociju, da se ne boji ispasti “previše” ili “premalo” – to je nešto sasvim drugo. To je moment kad tehnička preciznost postane sekundarna, a fokus je na povjerenju, energiji i komunikaciji. Ako je atmosfera dobra, ako ljudi osjete da ih gledam s poštovanjem i da je kamera tu da podrži, a ne da ocjenjuje – onda dobijemo ono što trebamo, bilo da je to njihova autentična prava verzija ili persona koja nam je za taj projekt potrebna. I to je ono što publika na kraju prepoznaje.
Volim i jedno i drugo, ali rekla bih da je baš kombinacija ta koja mi najviše paše. Kad uspiješ tehnički posložiti sve da radi u tvoju korist, a pritom stvoriti vibe u kojem izvođači cvjetaju, to je onaj trenutak kad znaš da će rezultati biti dobri.
Koja je Vaša tajna da osjetite “val energije” izvođača prije nego što ga prenesete u vizual?
Mislim da to zapravo nije tajna već samo moraš biti prisutan i otvoren. Nije dovoljno samo gledati kroz objektiv – treba stvarno gledati i slušati osobu ispred sebe. Puno prije nego što stisnem rec, promatram njihov body language, način na koji dišu, kako se kreću dok nisu u “performans modu”, kakva je atmosfera u prostoriji. Ti mali detalji već otkrivaju kakva će energija izaći kad krene glazba ili pokret.
S vremenom naučiš uhvatiti ritam i energiju prostora. Nekad je to jednostavno kemija – klikneš s izvođačem i gotovo da “znaš” kad će eksplodirati neki trenutak. Nekad pak moraš biti puno osjetljiviji i strpljiviji, pustiti da se sve posloži i tek onda uskočiti u pravom kadru.
Nema univerzalnog recepta, ali ono što pomaže jest balans između tehničke spremnosti i instinkta. Kad imam kameru pod kontrolom, znam da mogu improvizirati i pratiti val bez straha da ću nešto propustiti. A kad uhvatiš taj pravi trenutak i osjetiš da su i izvođač i kamera “na istom valu”, to je ono što se prenese u vizual i kasnije ostane gledatelju.
Kako balansirate između strukturiranog plana snimanja i improvizacije koja čini kadrove nezaboravnima?
Za mene je to stalna igra između kontrole i puštanja. Nastojim imati razrađen plan – od kuteva kamere, svjetla, pokreta do dramaturgije kadrova – jer znam da se bez dobre pripreme lako izgubi fokus i energija na setu. Ali s druge strane, iskustvo me naučilo da se najbolji trenuci dogode onda kad ih ne planiraš, kad ostaviš prostora za iznenađenja i slobodu izvođača. Zato svoj plan uvijek gledam kao okvir, a ne kao zidove koji sputavaju.
Improvizacija je često ta koja udahne život u kadar. Kad osjetim da izvođač daje nešto što nismo predvidjeli, uvijek pokušam pratiti taj trenutak i pustiti ga da se dogodi. Neke od najdražih scena nastale su baš iz tih spontanih situacija – i to su onda trenuci koji ostanu gledatelju urezani jer nose iskrenu emociju.
Mislim da je ključ u povjerenju – i prema vlastitim vještinama i prema timu. Kad znaš da si tehnički spreman i da ti kamera “sluša ruku”, onda se možeš prepustiti i igrati. Isto tako, kad izvođač vidi da ga pratiš i da mu daješ prostor, osjeća se slobodnije i sigurnije pred kamerom. Tako nastaje sinergija u kojoj se plan i improvizacija stapaju u nešto posebno.
DCIM100GOPROG0048314.JPG
Možete li opisati trenutak kada ste shvatili da ste probili rodne barijere u svijetu steadicama u Hrvatskoj?
Nikada to nisam doživjela kao nešto posebno ili temu kojom se uopće trebam zamarati. Netko mi je u jednom trenutku spomenuo informaciju da sam možda među rijetkim ženama kod nas koje rade steadicam, a moj odgovor je bio otprilike: “A, OK.” i nastavila sam dalje.
Nikad nisam gledala svoj posao kroz tu prizmu. Da, dogodi se da dođem na gažu i nađem se među hrpom kolega, koji su u pravilu muškarci i nerijetko dosta stariji od mene, ali mi to nikad nije predstavljalo problem. Valjda sam se već odavno navikla na takve situacije i nikad ih nisam vidjela kao prepreku.
U mom razmišljanju jednostavno ne postoje muški i ženski poslovi. Isto kao što ne postoje muške i ženske boje, parfemi ili odjeća. Na kraju dana, sve su to samo stvari kojima mi ljudi sami dodajemo etikete, karakter i pridjeve. Puno me više zanima kako se netko ponaša, koliko je spreman na suradnju, koliko voli ono što radi i koliko energije daje u taj proces. Sve ostalo mi je potpuno nebitno.
Meni je osobno puno zanimljivije biti fokusirana na sam proces, na to kako usavršiti vještinu, kako uživati u njemu i onda ga stvarno živjeti. Volim trenutke kad nešto izbrusim do te mjere da mi to postane potpuno prirodno, ali isto tako uživam i kad sam početnik u nečemu. To me uvijek prizemlji i podsjeti da nikad ne smijem prestati učiti i istraživati. To je za mene puno važniji “barijerni moment” nego bilo kakva rodna kategorija.
I zato cijelu ovu priču ne shvaćam previše ozbiljno. Na kraju dana, naš posao je jedno veliko igranje. Da, zahtjevno igranje, fizički i psihički, ali i dalje igranje. A igranje ne poznaje rodne granice – poznaje samo strast, trud i volju da iz dana u dan budeš bolji i slobodniji u onome što radiš.
Koje rituale prakticirate da biste se mentalno pripremili za snimanje intenzivnih plesnih scena?
Moji rituali su zapravo miks dobre pripreme i svjesnog odmaka od svega. Prvo se trudim pripremiti sve što mogu unaprijed. Od ideje i moodboarda, opreme i scenoslijeda do hrane za duge dane snimanja i udobne odjeće i obuće. Kad sve te sitnice posložim, osjećam da imam mirnu glavu i da se mogu fokusirati na ono što je zaista bitno – sam trenutak snimanja. Ali uz svu tu pripremu uvijek ostavim dovoljno vremena za male rituale poput čaja ili kave, pa čak i malo panike kao da mi je prvi put da radim takav posao.
Nakon toga uvijek slijedi ono što ja zovem “zujanje” – trenuci koje uzmem samo za sebe, bilo doma ili u autu, s glazbom u ušima i bez ikakvog posla na vidiku. To je moj način da se resetiram, smirim i dođem u stanje u kojem mogu biti potpuno prisutna za ljude i energiju cijelog dana. Najviše mi fali ako preskočim taj moment mira i tišine, jer ono što mi baš nikako ne odgovara je buka i gomila ljudi neposredno prije posla. Tada osjetim da mi nedostaje ta nulta točka, i da mi je puno teže krenuti.
Sportska disciplina mi uvijek pomaže, jer iz nje dolazi ona čvrsta sigurnost da nema situacije koju ne mogu izgurati kad treba. Naučila me da jednostavno prihvatiš – sad je trenutak, sad treba dati maksimum, i to je to.
Koja je najveća lekcija koju ste naučili radeći “behind the scenes” videe u kreativnoj industriji?
Stvari nisu nikad točno onakve kakvima se prikazu i pogotovo nisu onakve kakav dojam stekneš na prvu. Puno se skriva ispod površine i treba znati osjetiti i raščlaniti što je bitno za narativ, a što ne.
U tim procesima upoznaš ljude na puno složenijim i dubljim levelima nego što bi u običnoj svakodnevnoj situaciji. Vidiš ih u njihovim kreativnim i ushićenim trenucima, ali i u onima kad su umorni, iscrpljeni, ljuti. I zapravo shvatiš da smo na kraju dana svi i ipak samo ljudi, sa svojim idejama i vizijama koje želimo podijeliti s drugima.
Kako gradite povjerenje s izvođačima da bi se osjećali sigurno pred kamerom?
S vremenom, kada bolje upoznaš sebe i svoje mjesto u industriji, puno je lakše napraviti prostor i za one s kojima surađuješ. Vjerujem da jasna i jednostavna komunikacija od prve probe ili prvog sastanka stvara lijep temelj i prostor na kojem se kasnije može graditi nešto više.
Iskrenost je tu ključna stavka, ali jednako važna je i sposobnost slušanja. Slušanje i osluškivanje tuđih želja i potreba omogućava da se prilagodim i učinim cijelo iskustvo ugodnim, kako za izvođače tako i za klijenta. Kada ljudi osjete da ih se poštuje i da im je sigurno pokazati sebe pred kamerom, prirodno se opuste, a to se odmah prenosi u energiju kadra.
Kako se nosite s fizičkom zahtjevnošću rada na steadicama, pogotovo u dugim, napornim danima snimanja?
Za steadicam, gimbal ili bilo koju drugu vrstu snimanja, fizička sprema je ključna, bar za vrstu posla kojom se ja bavim. Računica je zapravo jednostavna: pazi što unosiš u sebe, i kao hranu i kao informacije, vodi brigu o svom tijelu i uloži u treninge. Što više raznovrsnih treninga radiš, tijelo je spremnije na različite scenarije koje set može donijeti. Uz to, kvalitetna odjeća i obuća za rad također rade čuda – kad ti tijelo i oprema pomažu, sve ide puno lakše.
Osobno, cijeli život sam u sportu, pa mi je ovaj pristup nekako prirodan. Trčanje, planinarenje, rolanje, plivanje, gym pa čak i ples, sve su to aktivnosti koje su dio svakodnevice i drže me u formi. Ta baza omogućava da izdržim dugačke, naporne dane na setu i da u svakom trenutku mogu pratiti pokrete izvođača i kamere a da fizički ne padnem.
Kako vidite ulogu edukacije mladih snimatelja u Hrvatskoj i što biste im prvo poručili?
Nisam tip za klasično obrazovanje – s tim nisam nikada kliknula i nisam osjećala da mi to ide, pa sam stvorila svoj vlastiti put i odmaknula se od onog utabanog. To ne znači da je klasični, poznati put loš, sigurna sam da su opcije poput Akademije ili nekih smjerova na drugim fakultetima odlična baza za ovaj posao i dobra prilika za mnoge.
Ja sam pak išla manje konvencionalnom metodom: educirala sam se po brojnim masterclassovima i intenzivima po Europi, učila sama online i na terenu, kroz onu poznatu metodu pokušaja i pogreške.
Smatram da je tehnička strana ovog posla uvelike praksa i ponavljanje. Ako postoji interes, sve se može jako dobro naučiti, a s današnjim pristupom informacijama i brzom tehnologijom, učiti nikad nije bilo lakše. Ipak, primjećujem da kod 1-na-1 praktične edukacije i dalje nedostaje podrške. Mladi često imaju opremu i volju, ali ne znaju kako, s kim ili što dalje. Nedostaje iskusnih ljudi koji bi imali vremena i prostora za mentoriranje.
Zato se kroz svoju firmu, Motion Media Company, trudim postupno uvesti edukaciju i mentoriranje. Želja mi je omogućiti onima koji tek počinju i imaju strast brži uvid u posao i industriju, pomoći im da “uštede” vrijeme i lakše zakorače u ovaj svijet. To je nešto što meni osobno nedostajalo i što težim jednog dana u potpunosti izgraditi.
Postoji li neki vizualni “potpis” koji smatrate svojom osobnom markom, nešto što uvijek ostaje prepoznatljivo u Vašem radu?
Rekla bih da će moj vizualni potpis uvijek biti ritam i dinamika, te ukomponiran pokret, čak i kada možda misliš da ga u tom projektu nema. Način snimanja i montaže uvijek se nadopunjuju, gotovo kao da je sve iskoreografirano. Veseli me kada je rezultat lako gledljiv, zanimljiv i kada je manje zapravo više. To je nešto što se izgradilo tijekom godina i postalo moj prepoznatljiv potpis i standard u radu.
Ako biste mogli režirati vlastiti umjetnički projekt bez ograničenja budžeta, vremena ili tehnologije, što biste snimali i kako?
Jako vjerujem u ono da kada imaš neku veliku ideju, želju ili cilj, treba je čuvati za sebe dok je lijepo ne “skuhaš” i ne oblikuješ, dok joj ne daš ime, oblike, mjesto i veličinu, tako da je više nitko ne može poljuljati vanjskim mišljenjima ili energijom. Zato ta ideja trenutno ostaje u svom malom, sigurnom balončiću. Kad bude spremna da ugleda svjetlo dana, možda će to biti zanimljiv povod za naš novi razgovor. Za sada, proces stvaranja i pripremanja je jednako važan koliko i sam rezultat, i to je ono što me trenutno najviše inspirira. Mislim da je budućnost baš zanimljiva i svjetla, veselim se vidjeti što mi donosi.
U četvrtak, 30. listopada u 18 sati, Centar kulture Ribnjak otvara vrata javne tribine „Umjetnost u doba krhkosti – Kad pozornica postane bolesnikova soba“ i poziva sve zainteresirane da svjedoče kako umjetnost može pružiti utjehu i toplinu onima koji su najranjiviji. Tribina je dio festivala Jednaki u kulturi – Tjedan inkluzije 2025. koji od 20. do 31. listopada donosi programe posvećene povezivanju kulture i inkluzije.
Sinoć su u srcu Zagreba, u prostoru Društva hrvatskih književnika, otvoreni 46. Zagrebački književni razgovori, manifestacija koja već desetljećima okuplja one koji kroz riječi i analizu oblikuju razumijevanje književnosti i društva. Ovogodišnja tema „Distopija u književnosti“ postavila je pitanje koje se lako može prenijeti u svakodnevni život: koliko je naša stvarnost slična distopijskim vizijama o kojima čitamo i koje analiziramo. Razgovori okupljaju domaće i inozemne autore, teoretičare i kritičare koji se ne zadovoljavaju površinom, nego propituju korijene društvenih strahova i imaginacija. Distopija u književnosti ovdje nije apstraktni pojam, već okidač za promišljanje političkih, kulturnih i tehnoloških fenomena, prostor u kojem se reflektira suvremenost i otvara dijalog o tome što nas očekuje.
Od Samobora do Kine putuje se ne samo kilometrima, već i nadarenošću, predanošću i energijom koja ne poznaje granice. Ema Dujmović, tinejdžerica koja je tek nedavno zakoračila u svoj četrnaesti životni krug, već uspijeva povezati svjetove umjetnosti, jezika i glazbe na način koji rijetko tko može zamisliti. Svijet kineskog jezika nije samo stranica knjige ili apstraktni pojam; za Emu je to prostor u kojem se izražava, u kojem njena upornost i talent dobivaju oblik i priznanje. Putovanje do svjetskog natjecanja u Kini bilo je više od puta zrakoplovom, to je bio korak u globalnu zajednicu mladih stvaratelja, gdje je osvojila drugo mjesto u Europi i ušla među deset najboljih na svijetu. No njezina priča nije samo o natjecanjima; ona je svakodnevica u kojoj se talent pretvara u djela, a znanje u inspiraciju.
Silvio Vujičić jedan je od najintrigantnijih hrvatskih umjetnika i dizajnera, čiji rad već više od dva desetljeća oblikuje domaću i međunarodnu scenu. Obrazovan u području tekstilnog i modnog dizajna, svoju je praksu proširio na suvremenu umjetnost, spajajući znanost, alkemiju i performans.
Kada braća i sestre udruže snage u svijetu televizijske produkcije, rezultat može biti nešto doista jedinstveno. Takav je slučaj sa serijom "Oblak u službi zakona", autorskim projektom Snježane i Gorana Tribusona, koji je kroz nekoliko sezona stekao vjernu publiku i pokazao da domaća televizijska scena još uvijek ima mnogo toga za ponuditi. No, što stoji iza ovog televizijskog uspjeha? Kako nastaje priča koja balansira između lakog krimića i obiteljske komedije, a likove čini tako bliskima i prepoznatljivima?
Grupa Lelek, koja od 2024. godine uspješno spaja hrvatsku tradiciju s modernim pop zvukom, donosi svježu energiju i jedinstveni izričaj na pozornicu Dore 2025. S pjesmom "The Soul of My Soul", Lelek najavljuje novo poglavlje u svom glazbenom putovanju – poglavlje koje obećava dublje povezivanje publike s bogatstvom hrvatske kulturne baštine.
Započnite svoj zimski doživljaj uz spektakularno “Winter Wonder’Z” događanje koje će se odvijati na trgu Z Centra od 22. studenoga 2024. do 5. siječnja 2025.
U svijetu osobne njege, gdje se od muškaraca često očekuje besprijekorna urednost i pažnja prema detaljima, intimna higijena postaje ključna komponenta svakodnevne rutine. Među svim aspektima njege tijela, brijanje testisa izdvaja se kao izazovno područje koje zahtijeva posebnu pažnju, preciznost i odgovarajuće proizvode. Bez obzira na to je li brijanje motivirano estetskim razlozima, higijenskim potrebama ili željom za udobnošću, važno je pristupiti ovom zadatku s oprezom kako bi se izbjegle iritacije, crvenilo i nelagoda.
U trenutku kada muškarac odluči pustiti bradu, ona prestaje biti samo modni detalj i postaje pravi izraz osobnog identiteta, stila i samopouzdanja, no istovremeno zahtijeva pažnju i odgovornu njegu kože ispod dlake, jer zanemarivanje ovog aspekta može rezultirati svrbežom, perutanjem, neurednim izgledom i osjećajem zapuštenosti.
Svečanom dodjelom nagrada i premijernom projekcijom najnovijeg filma Jima Jarmuscha Otac majka sestra brat u subotu navečer je u prepunoj dvorani CineStara Branimir službeno zatvoren 23. Zagreb Film Festival. Zatvaranje je proteklo u svečanoj, emotivnoj i vrlo živopisnoj atmosferi koju su svojim prisustvom dodatno obogatili brojni domaći i međunarodni gosti iz filmskog svijeta. Među njima su se istaknuli montažer Yorgos Mavropsaridis, brazilski scenarist Tibério Azul i francuski redatelj Léo Favier, a uz njih su bili i direktor festivala Boris T. Matić, izvršna direktorica Lana Matić te programska direktorica Selma Mehadžić.
U samom srcu Zagreba, u intimnoj atmosferi Atelieru LM, ovog je vikenda otvorena izložba „Portreti i šire“ koja donosi jedinstven presjek tri desetljeća domaće kulturne i društvene scene, a publiku istodobno poziva da zastane pred više od 400 portreta koji oblikuju naše zajedničko pamćenje. Izložba je osmišljena kao pažljivo komponirana vizualna pripovijest koja istodobno otkriva lica, ali i trenutke u kojima se fotografija pretvara u osobni susret, dok svaki kadar donosi onu tihu, ali snažnu poruku koja se rađa u odnosu fotografa i portretiranog.