U središtu knjige nalazi se gospodin Skelly, odnosno Mr Skelly, kostur koji na prvi pogled djeluje kao vrlo neobičan izbor za glavnog junaka knjige o životu, ljubavi, miru i zahvalnosti, ali upravo se u tom vizualnom kontrastu krije jedan od razloga zbog kojih je Watsonov lik privukao toliko čitatelja još prije izlaska knjige. Kostur je u popularnoj kulturi obično povezan sa smrću, strahom ili upozorenjem na prolaznost, dok ga Watson pretvara u tihog svakodnevnog promatrača koji sjedi u prirodi, putuje, odmara se, razmišlja, gubi, traži i pokušava razumjeti ono što mu se događa. Takav izbor omogućuje autoru da o smrti i prolaznosti govori bez teškog tona, jer se Skelly kroz knjigu ponaša gotovo suprotno od onoga što bismo očekivali od simbola smrti, pa umjesto prijetnje postaje lik koji čitatelja podsjeća koliko su obični trenuci ograničeni upravo zato što jednom završavaju.

koliko sam sretan

Priča prati njegovo putovanje kroz različite krajolike i razdoblja ispunjena radošću, tugom, ljubavlju, gubitkom i neizvjesnošću, dok Skelly traži obitelj, osjećaj pripadnosti i mjesto koje će moći nazvati domom. Izdavač knjigu opisuje kao potragu kroz bujne krajolike i zahtjevne terene koja postupno vodi prema sigurnom domu, ali sama radnja nije zamišljena kao klasična pustolovina u kojoj čitatelja prema kraju vodi pitanje što će se dogoditi sljedeće. Watson se radnjom koristi kao okvirom za niz kratkih situacija u kojima se mogu prepoznati vrlo obična ljudska iskustva, od razočaranja zbog onoga što nismo dobili do straha od onoga što tek dolazi, pa knjiga više nalikuje vizualnom dnevniku o životnim iskustvima nego tradicionalnom romanu.

koliko sam sretan

Jedna od središnjih ideja knjige proizlazi iz promjene pogleda na ono što nam se dogodilo, jer Watson ne polazi od pretpostavke da je sretan život život bez gubitaka, pogrešnih odluka, propuštenih prilika ili razočaranja. Njegov junak postupno dolazi do prihvaćanja činjenice da ono što smo u određenom trenutku željeli nije nužno bilo ono što nam je trebalo, dok neke situacije koje smo doživjeli kao poraz tek poslije dobivaju drukčije značenje. Iz takvog pristupa nastaje i rečenica koja prati predstavljanje knjige na međunarodnim tržištima, prema kojoj čovjek ponekad može biti zahvalan što je izgubio ono što je želio jer je na kraju pronašao ono što mu je doista pripadalo. To nije ideja o tome da svaki neuspjeh treba naknadno proglasiti dobrim događajem, nego jednostavniji poziv da događaje ne procjenjujemo uvijek samo iz perspektive trenutka u kojem se događaju.

koliko sam sretan

Watson se često vraća pitanju kontrole, jer velik dio ljudske napetosti nastaje upravo iz pokušaja upravljanja situacijama koje se ne mogu potpuno predvidjeti ili promijeniti. Skelly tijekom svog puta uči razlikovati ono na što može djelovati od onoga što mora prihvatiti, a taj se motiv pojavljuje uz teme straha, promjene, odmora, odnosa s drugim ljudima i svakodnevnih malih zadovoljstava. Izdavačev opis knjige izravno govori o promjeni perspektive, mirenju s onim što ne možemo kontrolirati i primjećivanju stvari koje se lako previde, što dobro opisuje smjer Watsonova teksta bez potrebe da se knjigu pretvara u klasičan priručnik sa zadacima i metodama.

koliko sam sretan

Zbog toga Koliko sam sretan nije self-help knjiga u uobičajenom smislu riječi, iako je izdavači svrstavaju među naslove o osobnom razvoju, sreći, motivaciji i samopomoći. U njoj nema sustava koji obećava promjenu života u određenom broju koraka, nema programa koji čitatelj mora slijediti i nema zahtjeva da nakon čitanja postane produktivnija ili uspješnija verzija sebe. Watson radi gotovo suprotno, jer čitatelju ne daje novi popis ciljeva, nego ga pokušava odmaknuti od stalnog mjerenja vlastitog života prema onome što još nema, nije ostvario ili nije postao.

koliko sam sretan

Upravo zato knjiga može biti zanimljiva ljudima kojima je standardna literatura o samopomoći postala zamorna, posebno kada se osobni razvoj svodi na stalno popravljanje sebe, povećavanje učinkovitosti i traženje sljedeće metode koja će navodno riješiti svakodnevne probleme. Watsonova polazišna točka jednostavnija je i mirnija, jer čovjeka ne promatra kao projekt koji treba dovršiti, nego kao osobu kojoj se događaju dobre i loše stvari i koja usred svega toga pokušava primijetiti život koji već traje. U knjizi nema poricanja tuge ili smrti, a zahvalnost se ne predstavlja kao naredba da budemo zadovoljni bez obzira na okolnosti, nego kao sposobnost da istodobno priznamo ono što boli i vidimo ono što još uvijek imamo.

koliko sam sretan

Poseban karakter knjizi daju ručno izrađene ilustracije, koje nisu dodane kao dekoracija uz već dovršen tekst, nego funkcioniraju zajedno s tekstom i često preuzimaju veći dio pripovijedanja. Publishers Weekly opisao je izdanje kao ilustrirani inspirativni naslov u kojem Skelly prolazi kroz sasvim obične prizore svakodnevnog života i razmišlja o vremenu koje nam je dano, pri čemu je recenzent posebno izdvojio mirnu atmosferu crteža, ali je istodobno primijetio da pojedine poruke mogu zvučati poznato ili sentimentalno. Ta primjedba zapravo dobro određuje kome bi knjiga mogla odgovarati, jer čitatelj koji očekuje novu filozofsku teoriju sreće vjerojatno je neće pronaći, dok će čitatelj koji traži vizualno snažnu knjigu kojoj se može vraćati zbog nekoliko rečenica ili prizora dobiti upravo ono što izdanje pokušava ponuditi.

koliko sam sretan

Watsonov interes za ručni rad i tradicionalne postupke nije nastao posebno za ovu knjigu. Autor je osnivač studija 1924us, kroz koji se godinama bavi dizajnom, fotografijom, pisanjem i različitim zanatskim postupcima, a u intervjuima govori o sklonosti radu koji nije potpuno odvojen od materijala, alata i sporijih metoda stvaranja. Njegov vizualni stil povezuje stare ilustracije, američku grafičku tradiciju, elemente animacije i estetiku predmeta koji izgledaju kao da su nastali prije nekoliko desetljeća, pa se gospodin Skelly prirodno uklapa u takav svijet. Watson navodi da se u temelju njegova dizajnerskog rada i dalje nalaze papir, olovke, pera, mjerenje i ručno crtanje, što objašnjava zašto knjiga vizualno djeluje drukčije od velikog broja suvremenih ilustriranih izdanja izrađenih prvenstveno digitalnim putem.

koliko sam sretan

Sam Mr Skelly nastao je 2023. godine dok je Watson sa suprugom Elle-May i njihovo dvoje djece živio u Tasmaniji, a lik koji je u početku bio osobni crtež postupno je prerastao u projekt koji je putem društvenih mreža pronašao milijunsku publiku. Prema podacima Penguin Random Housea, sadržaji povezani s likom do izlaska knjige okupili su više od šest milijuna pratitelja širom svijeta, što objašnjava zašto je objavljivanje njegova prvog cjelovitog knjižnog izdanja privuklo pozornost daleko izvan uobičajene publike ilustriranih knjiga.

koliko sam sretan

Zanimljivo je da Watson nije osmislio kostur zato da bi stvorio mračnog ili provokativnog lika, nego upravo zato da bi ogolio razlike među ljudima do njihove najjednostavnije fizičke razine. Iza odjeće, zanimanja, društvenog položaja, imovine i slike koju gradimo o sebi na kraju ostaje ista osnovna građa ljudskog tijela, pa kostur u njegovu radu postaje sredstvo kojim se uklanjaju vanjske oznake identiteta. Ta se ideja provlačila još kroz raniji projekt The Unexpected Life of Mr Skelly, objavljen 2025. godine, u kojem je autor već koristio istog junaka kao podsjetnik da nas ispod svih vidljivih razlika nose iste kosti.

U novoj knjizi ta se početna ideja širi prema pitanju što čovjek radi s vremenom između rođenja i smrti. Watson ne pokušava ponuditi precizan odgovor na pitanje što čini dobar život, nego predlaže niz malih odgovora koji ovise o situaciji, poput prisutnosti uz ljude koje volimo, sposobnosti da odustanemo od stvari koje više nemaju smisla, prihvaćanja odmora bez osjećaja krivnje ili spremnosti da primijetimo običan dan prije nego što postane uspomena. Upravo takve teme omogućuju da knjigu čitaju ljudi različite dobi i životnih okolnosti, jer njezin sadržaj ne ovisi o specifičnom zanimanju, obiteljskom statusu ili životnoj fazi.

Prolaznost je pritom prisutna gotovo na svakoj stranici, čak i kada se o smrti izravno ne govori, jer čitatelj cijelo vrijeme promatra kostur koji se ponaša kao živ čovjek. Watson time dobiva vizualni podsjetnik na činjenicu koju inače nastojimo udaljiti iz svakodnevice, a to je da vrijeme nije neograničen resurs. Publishers Weekly posebno je primijetio trenutke u kojima Skellyjev izgled iznenada vraća punu težinu toj ideji i jednostavne životne savjete pretvara u razmišljanje o vlastitoj smrtnosti. Takav postupak knjigu odvaja od lakših zbirki motivacijskih citata, jer iza nježnih ilustracija stalno postoji svijest o završetku koji se ne može izbjeći.

Watson je u razgovoru za australski ABC objasnio da je Mr Skelly nastao nakon njegova preseljenja na Tasmaniju, gdje je tražio mirniji način života, dok je u drugom intervjuu prisutnost opisao vrlo konkretno, kao trenutak u kojem može biti kod kuće, čuti svoju djecu, slušati ih i ne razmišljati stalno o tome što slijedi. Ta osobna pozadina pomaže razumjeti zašto tekst knjige nema ton stručnjaka koji drugima propisuje kako trebaju živjeti, jer Watson prije piše iz perspektive osobe koja sama pokušava primijeniti ono što stavlja u usta vlastitom liku.

Knjiga je nakon izlaska brzo pronašla veliku publiku, pa je američki izdavač navodi kao naslov koji je odmah stigao na prvo mjesto liste bestselera New York Timesa, dok je Publishers Weekly početkom kolovoza zabilježio da je How Lucky Am I zauzeo prvo mjesto njihove liste tvrdoukoričene publicistike. Takav rezultat posebno je zanimljiv jer nije riječ o klasičnom autobiografskom bestseleru, velikoj publicističkoj temi ili priručniku poznatog psihologa, nego o relativno kratkoj ilustriranoj knjizi izgrađenoj oko lika koji je svoju publiku prvo pronašao na internetu.

Popularnost, naravno, ne znači da će knjiga jednako djelovati na svakoga. Dio čitatelja mogao bi njezine poruke smatrati previše jednostavnima, posebno zato što se neke od njih oslanjaju na ideje o prihvaćanju, zahvalnosti i prolaznosti koje su već mnogo puta obrađene u popularnoj psihologiji i inspirativnoj literaturi. I Publishers Weekly u svojoj je pozitivnoj recenziji naveo da pojedini savjeti zvuče poznato i da ton povremeno prelazi u sentimentalnost. Upravo zbog toga ovu knjigu ima više smisla procjenjivati kao cjelinu sastavljenu od riječi, crteža, ritma stranica i atmosfere nego samo prema originalnosti pojedinačnih rečenica.

Najbolji način čitanja vjerojatno nije pokušaj da se svih 128 stranica što prije završi, iako se zbog malog opsega knjiga može pročitati tijekom jedne večeri. Njezina forma bolje podnosi sporije čitanje, vraćanje na pojedine ilustracije i nasumično ponovno otvaranje nakon prvog čitanja, jer kratki tekstovi nemaju jednaku težinu u svakom životnom trenutku. Rečenica koja jednom djeluje sasvim obično može nekoliko mjeseci poslije imati drukčiji učinak ako je čitatelj u međuvremenu prošao kroz prekid odnosa, promjenu posla, bolest u obitelji, preseljenje ili neku drugu situaciju u kojoj mora ponovno procijeniti što može zadržati, a što mora pustiti.

Zbog takve strukture Koliko sam sretan funkcionira i kao knjiga koju kupujemo sebi i kao promišljen poklon osobi kojoj ne želimo darovati još jedan predmet bez osobnog značenja. Posebno odgovara situacijama u kojima je teško pronaći prave riječi, primjerice kada netko prolazi kroz gubitak, veću životnu promjenu ili razdoblje u kojem mu ne treba još jedan savjet, nego nešto čemu se može vratiti bez obveze da odmah nešto poduzme. Knjiga pritom nije napisana isključivo za teške trenutke, jer velik dio njezina sadržaja govori o svakodnevnim stvarima koje obično počinjemo cijeniti tek kada se promijene.

Čitateljima koji su voljeli Dječaka, krticu, lisicu i konja Charlieja Mackesyja, knjige Jamesa Norburyja ili ilustrirane zapise Iulije Bochis bit će poznat format u kojem slika i nekoliko rečenica zajedno nose većinu sadržaja, ali Watson ne djeluje kao jednostavna kopija tih autora. Njegov kostur, retro estetika, pejzaži i izrazita prisutnost ideje smrti daju knjizi vlastiti identitet, dok je humor povremeno dovoljno nenametljiv da ublaži teme koje bi u drukčijem obliku mogle djelovati pretjerano teško. Publishers Weekly Mr Skellyja vizualno uspoređuje s likovima iz ranih crno-bijelih animiranih filmova, što dobro opisuje njegovu istodobno staromodnu i razigranu pojavu.

Vrijedi obratiti pozornost i na ono što knjiga ne obećava. Ona neće ponuditi znanstvenu teoriju sreće, psihoterapijsku metodu, detaljnu analizu tugovanja ni praktičan program osobnog razvoja, pa bi je bilo pogrešno predstavljati kao zamjenu za takvu literaturu. Ono što nudi jest kraći prostor za osobnu refleksiju, napravljen tako da čitatelja ne zatrpa informacijama i ne pokušava svaku životnu poteškoću pretvoriti u zadatak koji treba riješiti.

U vremenu u kojem se velik dio sadržaja o osobnom razvoju natječe za pažnju glasnim obećanjima o bržem napretku, boljoj verziji sebe i stalnoj optimizaciji svakodnevnog života, Watson bira sasvim drukčiji ritam. Njegov junak nije osobito uspješan, produktivan ni herojski raspoložen, nego hoda, griješi, zastaje, promatra, ponekad pati i nastavlja dalje. Upravo zato Skelly može djelovati poznato, jer predstavlja osobu koja nema potpunu kontrolu nad svojim životom, ali još uvijek može odlučivati kako će gledati ono što joj se događa.

Koliko sam sretan zato ima najviše smisla preporučiti čitatelju koji od nove knjige ne traži mnogo informacija, nego nekoliko dobrih razloga da vlastiti dan pogleda malo sporije. To je knjiga o prolaznosti koja nije morbidna, o zahvalnosti koja ne zahtijeva prisilni optimizam i o sreći koja se ne mjeri stalnim osjećajem zadovoljstva. Watson sreću približava sposobnosti da čovjek bude prisutan u životu koji ima, zajedno s njegovim dobrim i lošim dijelovima, umjesto da cijelo vrijeme čeka neku buduću verziju života u kojoj će napokon biti dopušteno osjećati se mirno.

Možda upravo zato gospodin Skelly kao kostur funkcionira bolje nego što bi funkcionirao bilo koji konvencionalno simpatičan junak, jer njegovo tijelo ne dopušta čitatelju da potpuno zaboravi kamo svi idemo. On istodobno izgleda kao podsjetnik na završetak i ponaša se kao netko tko tek uči živjeti, pa se između te dvije slike otvara prostor u kojem Watson gradi cijelu knjigu. Čovjek nema neograničeno vrijeme, neće moći kontrolirati sve što mu se dogodi i neće dobiti sve što želi, ali još uvijek ima današnji razgovor, osobu koja sjedi preko puta njega, mjesto na kojem se nalazi i priliku da primijeti ono što bi inače prošlo neopaženo.

Za čitatelja koji traži novu knjigu kojoj će se moći vratiti nakon prvog čitanja, Koliko sam sretan Christiana Watsona predstavlja vrlo dobar izbor upravo zato što ne traži da se čita samo jednom i redom. Može stajati na stolu, otvoriti se na slučajnoj stranici nakon napornog dana ili poslužiti kao kratka pauza između zahtjevnijih knjiga, a njezina prava vrijednost vjerojatno će ovisiti manje o tome koliko ćemo njezinih rečenica zapamtiti, a više o tome hoće li nas barem povremeno natjerati da primijetimo dan koji upravo živimo.

druge vijesti

zagreb film festival

Ova tri hrvatska filma stižu na ZFF, a jedan od njih ondje će prvi put biti prikazan publici

Hrvatska kinematografija imat će snažnu zastupljenost u natjecateljskim programima 24. Zagreb Film Festivala, koji će se održati od 9. do 15. studenoga. U glavnom programu za Zlatna kolica natjecat će se dugometražni igrani filmovi Danas je mama živa Josipa Lukića i Sitni lopovi Mate Ugrina, dok će Male stvari Zvonimira Jurića u programu Ponovno s nama konkurirati za Zlatni bicikl. Ovogodišnji ZFF zagrebačkoj će publici tijekom sedam festivalskih dana predstaviti oko stotinu filmskih naslova, a domaći filmovi zauzet će istaknuto mjesto u dijelu programa posvećenom novim autorskim ostvarenjima.

Glazba/Festivali

09 rujna 2026