U Zagrebačkom kazalištu mladih 14. veljače očekuje nas praizvedba novog dramskog teksta jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih dramatičara Ivora Martinića “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“. Režiju potpisuje Aleksandar Švabić, a glume Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović, Petra Svrtan i Luka Knez.
Svima koji su se nakon uzajamne emancipacije ponovno našli za obiteljskim stolom, naslov ove predstave djelovat će sumnjivo i blago uznemirujuće. I to s razlogom. S Božićima, Uskrsima, rođendanima i karminama je relativno lako – tu je buka alibi da se stvari odrade na mišiće. Svakodnevica malo komplicira stvari i treba je znati prehodati, pogotovo kad je gluha. Ono između razgovora o ručku i Dnevnika, onaj prosječni utorak nakon razgovora o vremenu i poslu, te sitne rituale koji potvrđuju skučene gabarite obiteljskog suživota. Tu tišina nije dobrodošla. U nuklearnim odnosima duge šutnje znače da je bomba već pala. Ili da će upravo pasti. U nizu razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Naime, predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa koje vlada predviđa donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, pitanje koje se roditeljima višečlane obitelji postavlja: kada biste zbog katastrofalnih događaja mogli zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan. Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje. Drama se formalno sastoji od samih dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu drame. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog u vremenski ispremiješanim scenama stvara posebnu atmosferu i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti te ono što Martinića najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?
Dramski tekst „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ predstavljen je krajem prošle kazališne sezone na scenskom čitanju u ZKM-ovu Bijenalnom rezidencijalnom programu za afirmirane hrvatske dramske pisce koji je usmjeren na poticanje, prepoznavanje i promoviranje suvremenog hrvatskog dramskog pisma te na osnaživanje hrvatske suvremene dramatike i njezinih prominentnih predstavnika. Ovaj Martinićev tekst prošao je tako u ZKM-u sve etape nastajanja kazališne predstave: proces narudžbe teksta, prve provjere teksta u formi koncertnog čitanja pred publikom te konačno i praizvedbu teksta. Osim Ivora Martinića i Aleksandra Švabića autorski tim čine: dramaturg Marin Lisjak, scenograf Matija Blašković, scenski pokret potpisuje Petra Hrašćanec, dizajn rasvjete Anton Modrušan, dizajn zvuka, kompozitor Miodrag Gladović, kostimografkinja je Tea Bašić Erceg, a inspicijentica Dina Ekštajn.
Ovo nije prva suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Ivora Martinića. Naime, u ZKM-u je 2019. postavljena i višestruko nagrađivana predstava „Dobro je dok umiremo po redu“, također u režiji Aleksandra Švabića.
Ususret praizvedbi teksta Ivora Martinića „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“, u režiji Aleksandra Švabića, održat će se tribina Čitanje kazališta u četvrtak 13. veljače 2025. u 18 sati, u dvorani Polanec. Ulaz je slobodan.
ZKM-ovo Čitanje kazališta ujedno je i promocija knjige dviju drama Ivora Martinića u izdanju nakladničke kuće Fraktura.
Uz Martinića, jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih dramskih pisaca, na tribini će govoriti i dramaturg nove ZKM-ove predstave Marin Lisjak i Matko Botić, teatrolog, dramaturg i glazbenik. Tribinu vodi pisac Srđan Sandić.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.