U Zagrebačkom kazalištu mladih 14. veljače očekuje nas praizvedba novog dramskog teksta jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih dramatičara Ivora Martinića “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“. Režiju potpisuje Aleksandar Švabić, a glume Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović, Petra Svrtan i Luka Knez.
Svima koji su se nakon uzajamne emancipacije ponovno našli za obiteljskim stolom, naslov ove predstave djelovat će sumnjivo i blago uznemirujuće. I to s razlogom. S Božićima, Uskrsima, rođendanima i karminama je relativno lako – tu je buka alibi da se stvari odrade na mišiće. Svakodnevica malo komplicira stvari i treba je znati prehodati, pogotovo kad je gluha. Ono između razgovora o ručku i Dnevnika, onaj prosječni utorak nakon razgovora o vremenu i poslu, te sitne rituale koji potvrđuju skučene gabarite obiteljskog suživota. Tu tišina nije dobrodošla. U nuklearnim odnosima duge šutnje znače da je bomba već pala. Ili da će upravo pasti. U nizu razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Naime, predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa koje vlada predviđa donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, pitanje koje se roditeljima višečlane obitelji postavlja: kada biste zbog katastrofalnih događaja mogli zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan. Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje. Drama se formalno sastoji od samih dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu drame. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog u vremenski ispremiješanim scenama stvara posebnu atmosferu i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti te ono što Martinića najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?
Dramski tekst „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ predstavljen je krajem prošle kazališne sezone na scenskom čitanju u ZKM-ovu Bijenalnom rezidencijalnom programu za afirmirane hrvatske dramske pisce koji je usmjeren na poticanje, prepoznavanje i promoviranje suvremenog hrvatskog dramskog pisma te na osnaživanje hrvatske suvremene dramatike i njezinih prominentnih predstavnika. Ovaj Martinićev tekst prošao je tako u ZKM-u sve etape nastajanja kazališne predstave: proces narudžbe teksta, prve provjere teksta u formi koncertnog čitanja pred publikom te konačno i praizvedbu teksta. Osim Ivora Martinića i Aleksandra Švabića autorski tim čine: dramaturg Marin Lisjak, scenograf Matija Blašković, scenski pokret potpisuje Petra Hrašćanec, dizajn rasvjete Anton Modrušan, dizajn zvuka, kompozitor Miodrag Gladović, kostimografkinja je Tea Bašić Erceg, a inspicijentica Dina Ekštajn.
Ovo nije prva suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Ivora Martinića. Naime, u ZKM-u je 2019. postavljena i višestruko nagrađivana predstava „Dobro je dok umiremo po redu“, također u režiji Aleksandra Švabića.
Ususret praizvedbi teksta Ivora Martinića „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“, u režiji Aleksandra Švabića, održat će se tribina Čitanje kazališta u četvrtak 13. veljače 2025. u 18 sati, u dvorani Polanec. Ulaz je slobodan.
ZKM-ovo Čitanje kazališta ujedno je i promocija knjige dviju drama Ivora Martinića u izdanju nakladničke kuće Fraktura.
Uz Martinića, jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih dramskih pisaca, na tribini će govoriti i dramaturg nove ZKM-ove predstave Marin Lisjak i Matko Botić, teatrolog, dramaturg i glazbenik. Tribinu vodi pisac Srđan Sandić.
U svijetu u kojem suvremeni teatar svakodnevno traži nove jezike izražavanja i prostore autentičnosti, hrvatska autorica Tena Štivičić dokazala je da taj jezik ne poznaje granice. I ne samo to – njezine riječi odzvanjaju pozornicom slavnog Berliner Ensemblea, a upravo su joj one donijele jedno od najuglednijih priznanja na njemačkoj kazališnoj sceni: Nagradu Helene Weigel za kazalište 2024./2025.
U proljetnom ritmu grada, kad ulice mirišu na lipu i novi početak, zagrebački Arterarij poziva nas da zastanemo, zašutimo i poslušamo. Ne sebe, ne druge, već zidove. Zidove koji pamte. Zidove koji svjedoče. Zidove koji napokon progovaraju u kazališnoj premijeri Lijepi interijeri: Zagreb, autorskom projektu nastalom prema tekstu Monike Herceg, u režiji Romana Nikolića.
U četvrtak, 23. svibnja, na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih stiže jedno od najiščekivanijih kazališnih događanja sezone – premijera “Drame bez naslova” Antona Pavloviča Čehova u režiji Paola Magellija. Ova inscenacija ne samo da predstavlja novi susret publike s najranijim kazališnim tekstom velikog ruskog dramatičara, već označava i trijumfalni povratak jednog od najvažnijih europskih redatelja suvremenog teatra, čije je ime u Hrvatskoj neraskidivo povezano s nekim od najvažnijih poglavlja domaće kazališne povijesti.
Jedan od najizvođenijih baleta na svijetu, Giselle Adolphea Adama, u koreografiji Joséa Carlosa Martíneza 18. ožujka 2025. godine proslavit će svoju 200. izvedbu, a dvije posebne gala izvedbe baleta održat će se 30. travnja i 3. svibnja kada će na pozornici HNK u Zagrebu uz prvake Baleta zaplesati i prvaci milanske La Scale.
U zagrebačkom kazalištu mladih 22. ožujka 2025. nas očekuje premijera predstave Mala povijest nejednakosti, u režiji Miloša Lolića, nastale po motivima grafičkog romana Kapital & Ideologija Claire Alet i Benjamina Adama.
Vjenčanje pod zvijezdama oduvijek slovi kao vrhunac romantike - onaj poseban dan kada se sve svjetlosti ovog svijeta ugase, a upale se one koje dolaze s neba. Takva proslava očarat će sve goste, a mladence uvući u bajku o vječnoj ljubavi, daleko od gradske vreve i svjetala.
Dok planet napokon počinje disati lakše nakon godina woke kaosa, Lizzo, samoproglašena “kraljica body-positivity” i samozvani moralni kompas TikToka, odlučila je da baš njoj pripada zadnja riječ o – trapericama. Da, trapericama. Jer ništa više ne simbolizira kraj woke hipokrizije kao povratak jednostavnih, klasičnih, plavih traperica koje su danas ponovno postale oružje zdravog razuma.
Dok svijet ne prestaje tražiti granice koje ne smije prijeći, Hollywood ih već odavno ignorira. Najnoviji čin kulturne provokacije dolazi s pozornice slavnog Hollywood Bowla, gdje Adam Lambert s oduševljenjem brani odluku da Cynthia Erivo, žena, crnkinja i k tome deklarirana queer osoba, utjelovi Isusa Krista u mjuziklu Jesus Christ Superstar. U umjetnosti koja voli šokirati, ali nikad promišljati o posljedicama, ovo je još jedan primjer kako se svetinje gaze u ime “umjetničke slobode”.
