Kao dio obilježavanja 30 godina postojanja Teatra EXIT, u petak 13. prosinca u 20h bit će održana svečana 500. izvedba predstave Kako misliš mene nema?! koja je premijeru imala 20. travnja 2007. godine.
Predstava je nastala kao autorski projekt redateljice Ivice Boban, glumaca Amara Bukvića i Filipa Juričića te dramaturške suradnice i asistentice režije Olje Lozice.
Iako su nam dobro znana televizijska imena, upravo ovaj naslov zauzima posebno mjesto u respektabilnim kazališnim karijerama Filipa Juričića i Amara Bukvića, a uloge Nineka i Blaža, kontinuirano su ih pratile od samih glumačkih početka sve do danas.
Kako misliš mene nema?! jedna je onih predstava kojoj se publika vraća i više puta, a vole ju pripadnici svih generacija, od srednjoškolskih do onih u trećoj dobi.
Usudio bih se reći da smo postali kao ‘Stilske vježbe’. Svi profesori vode svoje učenike na našu predstavu – izjavio je Amar Bukvić povodom jedne od prethodnih svečanih izvedbi, a upravo je odgajanje nove kazališne publike jedna od njezinih posebnih značajki s obzirom da veliki broj nastavnika bira upravo Kako misliš mene nema?! za prvi odlazak svojih učenika u kazalište jer nakon nje učenici sami izražavaju želju za ponovnim posjetima kazalištu.
Tijekom više od 17 godina igranja i 500 izvedbi Amar Bukvić i Filip Juričić predstavu kontinuirano izvode s posebnim žarom i entuzijazmom, a više su ju puta i osvježavali aktualnostima prateći promjene u društvu. Predstava je stekla kultni status i uvijek se za nju traži karta više te je tako došla i do 500. izvedbe, kao što je jednom prilikom prije nekoliko godina i najavio Filip Juričić: Glumački život uvijek ima uspona i padova, a kad tu dođeš imaš uvijek povratnu reakciju, tako da je meni ta predstava kroz sve ove godine bila i vrlo ljekovita. Najljepše je to što ne mislimo stati jer nema razloga za to; vidimo se na 500. i 600. izvedbi ili na nekoj još većoj brojci.
Iz kritika:
„Desetak aplauza na otvorenoj sceni, smijeh i suze u publici, nesuzdržane glasne reakcije iz gledališta, dugotrajne ovacije nakon završetka – takva atmosfera pratila je premijeru predstave Kako misliš mene nema!?“
Ovaj autorski projekt pripada onoj malenoj skupini domaćih predstava kod kojih dužnost kazališnoga kroničara nadilazi kritičarsku dužnost. Svaka riječ kojom bi se pokušao naznačiti sadržaj ovog komada bit će netočna, površna ili banalna: kazati da je to priča o našem duhovnom i materijalnom siromaštvu, o besparici dvojice mladića čiji je san otići na more; kazati da je riječ o predstavi koja glasno proziva našu sasvim bolesnu sposobnost prilagodbe na tu istu neimaštinu i nemoć; ili reći da predstava u svakoj minuti duboko zaranja u ključne razloge neizbježnog nadolazećeg socijalnog bunta dok istodobno traga za ljudskošću izgubljenom u naslagama osobne i kolektivne prošlosti – sve će to biti nedovoljno, premalo i uopćeno.“
Slobodna Dalmacija
Autorska ekipa stvorila je od običnih životnih događaja kakve možemo čuti na svakom koraku smiješnu, komičnu, dramatičnu i tužnu predstavu koja govori o “minornoj” strani života.
Vjesnik
„Provjereno zabavna, ali kompleksna predstava „Kako misliš mene nema?!“ svoj kazališni život započela je u proljeće 2007. godine, a u međuvremenu je uspjela steći status predstave koja ne zastarijeva, već svakom novom godinom dobiva još više šarma, patine, duha i gorčine. Ovaj autorski projekt Ivice Boban društveno je angažirani splet suza i smijeha koji funkcionira toliko dobro – da u njemu uživaju čak i srednjoškolci.“
„Ovu sjajan kazališni komad na svojim plećima nose samo dva glumca – Amar Bukvić i Filip Juričić, koji su uz ove uloge odrasli, u njih upisali dio sebe i publici tijekom svih 13 godina uspjeli prenositi njihovu tragično dobrodušnu energiju. Nježnu i dirljivu. Tužnu.“
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Postoji nešto gotovo meditativno u darivanju biljke – osobito one koja je u isto vrijeme i skulptura, i dizajnerski predmet, i živi podsjetnik na pažnju koju ste nekome posvetili. Upravo zato posljednjih godina sve više kreativnih duša otkriva ljepotu kokedama, delikatnih zelenih kugli omotanih mahovinom koje izgledaju kao da lebde između prirode i umjetnosti.
Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.