Kako zagrebački balet ponovno preobražava klasiku i što to znači za suvremenu scenu?
Baletna predstava Žar ptica/Petruška, izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, osvojila je Nagradu Tito Strozzi za sezonu 2024./2025., potvrđujući kako se suvremeni zagrebački balet ne boji reinterpretacije klasika, nego traži nove oblike izraza kroz glazbu, pokret i vizualnu estetiku. Premijera izvedena sredinom studenoga 2024. pokazala je koliko je spoj koreografskog umijeća Maše Kolar i Edwarda Cluga, uz raskoš Stravinskijeve glazbe, sposoban prenijeti mitske i emotivne slojeve na publiku koja prati suvremenu baletnu scenu u Hrvatskoj.
U srcu predstave leži pažljivo promišljen dijalog između glazbenog teksta Igora Stravinskoga i vizualnog jezika scene, koji omogućuje gledatelju da doživi i Žar pticu i Petrušku u njihovoj kompleksnosti i snazi. Svaka kretnja plesača, svaki detalj scenografije Marka Japelja i kostima Lea Kulaša, prožet je stilskim i emotivnim smislenim narativom, a orkestar pod dirigentskim ravnanjem Valentina Egela stvara glazbeni okvir u kojem se savršeno prepliću ritam, dramatika i poetična sugestivnost. Čitatelji koji pretražuju frazu Zagrebački balet Žar ptica Petruška pronaći će ovu predstavu kao jedan od ključnih primjera suvremene interpretacije klasične glazbe i baletnog izraza.
Umjetnički izazov koji spaja prošlost i sadašnjost
Balet Žar ptica/Petruška svojom izvedbom pokazuje kako suvremena interpretacija klasike zahtijeva ne samo tehničku preciznost, nego i sposobnost plesača i koreografa da u ritmu i pokretu prenesu emocionalnu i simboličku težinu djela, a u isto vrijeme dopuste publici da osjeti njezinu univerzalnu naraciju. Kolar i Clug unose svoj specifičan senzibilitet u poznate baletne priče, stvarajući prostor u kojem se moderni baletni vokabular susreće s bogatom glazbenom tradicijom, a publika, prateći izvedbu, dobiva priliku promatrati kako suvremeni Zagrebački balet Žar ptica Petruška oblikuje novu dimenziju kazališnog doživljaja. Svestrana i emotivno angažirana izvedba, u kojoj se prošlost i sadašnjost prepliću, potvrđuje važnost praćenja i razumijevanja domaće baletne scene, ali i šireg konteksta suvremenih umjetničkih interpretacija.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.