Karmen Sunčana Lovrić za HELLO!: Kazalište je ogledalo društva

Poznata glumica Karmen Sunčana Lovrić već godinama osvaja publiku svojom karizmom i talentom, bilo na kazališnim daskama, bilo na malim ekranima.

U ekskluzivnom intervjuu razgovarali smo o njezinoj ulozi u novoj predstavi Ostajemo – perkusije ljubavi, izazovima glume u sapunicama, osobnom stilu te o tome kako održava zdrav način života usprkos zahtjevnom rasporedu.

Otkrijte što nam je otkrila o svojoj ljubavi prema kazalištu, modnim inspiracijama i tajnama dobre forme!

Kako je nastala predstava “Ostajemo – perkusije ljubavi”? Što vas je privuklo ovoj priči i kako ste odlučili raditi ovaj projekt?

Najčešće teme kojima se bavimo pronađu nas, pa je tako bilo i ovaj put. Budući da je Studio 9 naša kreativna platforma, dopuštamo si privilegiju da se bavimo temama koje nas jako zanimaju, inspiriraju, muče ili nam se zbog promatranja svijeta i praćenja društvenih događanja, jednostavno nameću same od sebe.

Prije otprilike 2 godine, prenerazila me količina femicida koji su se događali kod nas i u regiji, praktički na mjesečnoj razini, pa način na koji ih se medijski prenosilo, pa način na koji ih se komentiralo na društvenim mrežama, osjećaj da je to nešto “svakodnevno”, “normalno”, prihvatljivo?… Počelo me i boljeti i interesirati zašto je to tako, mora li biti tako, koji je korijen nasilja, mržnje, mizoginije, prebacivanja odgovornosti i krivnje, od osobne do društvene razine. Najčešće je žrtva kriva, i sama sebi i svima oko nje. Nakon femicida koji je ubojica prenosio online, i komentara koji su ga poticali, pukao mi je film i rekla sam kolegi Mladenu da moramo raditi predstavu o tome, i tek je onda krenulo pravo istraživanje, okupljanje kreativnog tima, pronalaženje suradnika, prostora… Namjerno smo birali tim sastavljen i od žena i muškaraca, htjeli smo moći sagledati sve iz što više uglova, strana, uvjerenja i stavova.

Osim višemjesečnog samostalnog istraživanja statistike, medija, pojmova poput patrijarhata, matrijarhata, psiholoških struktura ličnosti, prisilne kontrole, društvenih ustroja, religijskih koncepata, pedagoških praksi, muško-ženskih uloga… u radu su nam pomagale mnoge stručnjakinje i njihov rad, poput Dunje Bonacci Skenderović, Ane Pecotić, Lane Bobić… kao žene i muškarci koji su bili voljni s nama podijeliti svoje priče i iskustva. Predstava je kreativni spoj svih naših saznanja, vlastitih i tuđih iskustava te trenutnog društvenog stanja i stava, tako da ne čudi da je svoj izričaj na kraju pronašla u apsurdu. Kazalište je u tom pogledu, društveno ogledalo.

Predstava istražuje ljubavni odnos kroz prizmu stvarnih životnih situacija. Što smatrate ključnom porukom ove priče?

Živimo u društvu u kojem sve ono što se događa u “nečija četiri zida” i unutar obitelji, nije naš posao i nije nešto u što se miješamo, pa čak i onda kada se radi o nasilju. Često ne reagiramo adekvatno ni kao pojedinci, a ni kao institucije. Problem je u tome što se percipira odnosno ne percipira kao nasilje te što se eventualno reagira tek onda kada je razina nasilja pretjerano ili pogubno eskalirala. Psihološko i emotivno nasilje koje prethodi onom fizičkom, može biti puno dugotrajnije i pogubnije, pogotovo zato što je “nevidljivo”. Kao takvo je svima ostalima i teško shvatljivo, a samim time proizlazi i stav da je žrtva vjerojatno sama kriva… Predstava kreće od ljubavne bajke i zaljubljivanja, pa prolazi i demistificira faze prisilne kontrole u suživotu, manipulaciju, gaslighting, love bombing, emocionalne ucjene, izolaciju… Dok dođe do samog fizičkog nasilja, žrtvi je već debelo promijenjena kemija u mozgu i ona je naviknuta na novi režim, što uz činjenicu da je vjerojatno već i ekonomski ovisna, trudna ili s djecom, s institucijama koje “moraju održati obitelj” i tako dalje, objašnjava ono vječno “zašto nije otišla”.

Porazno je da je tvrdnja “dom je nasigurnije mjesto na svijetu” prečesto pogrešna za žene u našem društvu, jer se nasilje i najveći broj femicida događa upravo u vlastitom domu. Mi propitujemo osobnu odgovornost svih aktera, ali i odgovornost društvenog odnosa prema problemu. Uz nadu da ćemo pobuditi bolje razumijevanje, empatiju i reakciju kod gledatelja, ključno pitanje i poruka koju predstava postavlja na kraju je, gdje smo i gdje ostajemo kao društvo, umjesto da se, kao i žrtva u nasilničkom odnosu, oslobodimo i krenemo dalje.

U predstavi se bavite i temama rodnih stereotipa, emotivnih odnosa i društvenih očekivanja. Kako ste vi osobno doživjeli ovu tematiku kroz proces rada?

Radeći na ovoj predstavi i meni, a i svima u procesu, dogodio se niz bolnih spoznaja, preispitivanja, otkrivenja, novih shvaćanja, promjena stavova i uvjerenja… Mislim da smo svi definitivno postali “mekaniji” tj. tankoćutniji za razumijevanje drugih, razumijevanje “druge strane”, pogotovo u pitanjima muško-ženskih razlika i odnosa. Puno smo otkrili jedni o drugima i sami o sebi, i svakako zaključili da na kraju svi želimo i trebamo isto, voljeti i biti voljeni, čisto, iskreno i srčano, bez obzira na spol…

Zapanjile su nas sve silne odgojne razlike, drugačija društvena percepcija i odnos zbog našeg spola i rodnih uloga i stereotipa. Istovremeno nas je jako zabavljalo i zaprepaštavalo bavljenje uobičajenim muško-ženskim predrasudama, normama i pozicijama, kao i bavljenje istinitim događajima i postupcima ljudi i institucija. Ispalo je da je realnost često puno luđa od najluđeg scenarija, ne na pozitivan način…

Kakva je bila priprema za vašu ulogu? Jeste li koristili osobna iskustva ili inspiraciju iz drugih izvora kako biste oblikovali lik?

U moj lik, kao i u cijeli tekst i sve likove, upleteni smo svi mi glumci osobno, svo prikupljeno istraživanje te istinita priča jedne mlade žene, koja je s nama provela preko mjesec dana, dijeleći baš sve, i na tome joj još jednom i ovim putem hvala. Razgovarajući s njom, ja sam iz prve ruke dobivala i informacije, i uvid u njeno stanje, osobna razmišljanja, intimne misli, pa i način na koji mi priča, kako se drži, kako reagira… Prvi put sam imala priliku radiiti na takav način, činilo mi se na kraju da sam sve prošla i s njom u razgovorima, a onda s njom u njenoj koži na sceni. Dupla doza…

Predstava nosi podnaslov “perkusije ljubavi”. Kako se taj pojam reflektira u izvedbi? Kakvu ulogu u priči ima ritam i glazba?

Perkusije ljubavi su tu iz više razloga. Naš glavni muški lik (naš princ iz bajke) je udaraljkaš, studirao je udaraljke (perkusije) i profesor je glazbe. Perkusije dolaze od latinske riječi percussio, što znači udaranje, kuckanje… Osim što naših dvoje ljubavnika u startu poveže ljubav prema glazbi, i njihova ljubav i veza imaju poseban ritam, koji se s vremenom i kroz predstavu mijenja. Reperkusije njihovog odnosa očituju se i kroz njihovo zajedničko “sviranje” udaraljki i kroz količinu udaranja koja se među njima odvija… U predstavi je inače, moram naglasiti, vrhunska autorska glazba, djelo umjetničkog para Sare Renar i Dimitrija Simovića.

Kakva je bila dinamika rada s ostatkom autorskog i glumačkog tima? Jeste li kroz probe otkrili nešto novo o svom liku ili samoj priči? Ili o samoj sebi?

Radu smo pristupili ansamblovski, kao podjednaki autori koncepta, teksta i režije, iako je kolega Vedran Komerički preuzeo ulogu “oka izvana”, dok smo Nataša Kopeč, Mladen Vujčić, Marko Capor i ja, kreativno istraživali kao glumci na sceni. Na temelju idejnog predloška i skica scena koje smo napravili nakon istraživanja i razgovora sa stvarnim osobama, radili smo improvizacije koje bismo zatim zapisivali i organizirali u cjelinu. Odluke smo propitivali i donosili i zajedno i na temelju nečijih rješenja, inspiracija ili razmišljanja. Bilo je i izazovno i inspirativno, ali uvijek predano i kreativno. Voljela bih i ubuduće raditi na taj način, samo sa više sredstava i mogućnosti, jer smo se uglavnom financirali sami, dok smo prostor uspjeli pronaći kroz suradnju s kazalištem KNAP, koje je jedno od rijetkih koje otvara vrata nezavisnim produkcijama (i njima na tome im hvala).

U samom procesu otkrili smo jako puno o sebi, jedni o drugima i o društvu oko nas, na mnogim razinama. Iako smo svemu pristupali na kreativan način, teme kojima smo se bavili i spoznaje koje smo doživljavali, često su bile bolne, teške, zbunjujuće… Svi smo morali odreći se nekih starih uvjerenja, nadrasti sami sebe, ali sam proces i dijeljenje svega toga povezalo nas je kao tim i doprinjelo našoj suigri, zajedničkom stvaranju i finalnom djelu.

Postoje li neki trenuci u predstavi koji vas posebno pogađaju ili koji vam predstavljaju glumački izazov?

Glumcu je uvijek izazovno ulaziti u neke nepoznate nove, a posebice neke teške imaginarne okolnosti, jer iako su imaginarne, mi realno pod njima živimo, osjećamo i reagiramo. Tako sam radeći na ovoj predstavi, prošla kroz mnoge momente koje realno prolazi netko u zlostavljačkom odnosu. Osjetila sam na vlastitoj koži kako je kad te netko “love bomba”, manipulira, pravi ludom, vrijeđa, prijeti, pa i kako je kad te prejako grli ili drži za ruku, davi, baca na pod… A opet, mogu samo zamisliti kako je nekome tko to zaista živi svaki dan. Najveći izazov bio je napraviti predstavu na ovu temu, a da bude pravedna, realna, da oda pravu sliku, da pogodi u pravo mjesto a da nikoga ne vrijeđa i ne podčinjuje. A s druge pak strane, da bude zanimljiva pa, makar potresna, i zabavna gledateljima, kako bi ju lakše približili većem broju publike.

Budući da prikazujemo na poprilično apsurdan način (ili bolje reći realan način) odnos pojedinaca i insititucija prema žrtvi, što u jednu ruku izaziva komiku i smijeh, u drugu ruku mom se liku događa da prolazi kroz peripetiju u kojoj zbog ponašanja drugih ona više zbilja ne zna tko je tu lud, pa se tako i meni kao glumici često u radu činilo da se moji kolege na sceni puno bolje od mene provode. Mislim da je sveukupno ulaženje u poziciju žrtve doprinjelo tom mom osjećaju.

Kako je publika reagirala na predstavu? Jeste li dobili komentare koji su vas posebno iznenadili ili inspirirali?

Najiskrenije su me iznenadile baš sve reakcije, zato što sam ih se dosta i pribojavala. Bojala sam se da ćemo nekako zakazati u tako važnoj i osjetljivoj temi, nekoga uvrijediti i povrijediti nenamjerno, ili žene ili muškarce, žrtve, aktiviste, općenito publiku… Hoćemo li im biti naporni, dosadni? Najviše, kako će predstavu doživjeti žena čiju smo priču slijedili. Ali već za vrijeme izvedbe, publika je predano pratila, bila involvirana, reagirala, uzdisala, patila, smijala se, komentirala na glas… Svejedno nisam očekivala da će sa svih strana doći samo pozitivne riječi i pozitivna atmosfera, želja za razgovorom na temu i situacije iz predstave, potreba da dijele svoja iskustva i intimu, i od mladih i od starih i od žena i od muškaraca. Najviše me razveselila rekacija naše glavne sugovornice, neka njena spoznaja i odluka koju je donijela nakon gledanja…

Predstava je dio vašeg Teatra Studio 9, poznatog po autorskim i angažiranim predstavama. Kako vidite rad teatra?

Studio 9 vidim kao naš prostor za slobodno umjetničko izražavanje, kreaciju i rast, te kao platformu za društveni aktivizam pod premisom “vraćanja zajednici iz koje nastajemo i za koju stvaramo”. Osim što nam je gluma, kazalište i film osobna preferenca i strast u provođenju vremena, idealistički vjerujemo i u to da umjetnost, pa tako i kazalište, postoje da budu ključan dio odgojnog i kulturnog života društva, te katalizator pozitivnih osobnih i društvenih promjena. Uglavnom radimo autorske predstave, jer volimo istraživati, eksperimentirati i stvarati aktualno, “iz danas – za danas”, kako bi nam bilo bolje sutra.

Nadamo se da ćemo i dalje rasti, jer imamo mnogo planova i ideja, samo ne toliko puno resursa. Nezavisni teatri najviše preživljavaju na entuzijazmu svojih osnivača, voditelja, volontera, te uvijek nekako “krpaju kraj s krajem” da bi ostvarili svoje kreativne zamisli. No, iako smo po temeljnim postavkama samo glumci, polako se sve više ufuravamo u producentsku ulogu, a najviše se veselimo danu kada ćemo biti u mogućnosti mnoge organizacijske zadatke podijeliti s nekim novim kolegama. Bilo bi lijepo jednog dana moći živjeti samo od svog malog teatra.

Koji su daljnji planovi za ovu predstavu? Hoće li gostovati u drugim gradovima ili festivalima?

Naravno da nam je želja odigrati predstavu u što većem broju gradova i mjesta, i doprijeti do što više ljudi. Predstava je praktički tek izašla, imala je u prosincu premijeru i jednu izvedbu, tako da šira javnost tek za nju treba čuti, na čemu intenzivno radimo. Ususret Danu žena, organizirali smo dvije izvedbe u Zagrebu – jedna je 7.3. u Narodnom sveučilištu Sesvete, s druga je 13.3. u Centru za kulturu Maksimir, obje u 20 sati.  Potom putujemo u Đakovo na Festival Dioniz kao posebni gosti festivala i predstavnici nezavisne scene, a nove izvedbe i putovanja, nadam se, tek slijede.

Karmen Sunčana Lovrić poznata nam je s malih ekrana, ali vlada i kazalištem

Iza vas su raznolike uloge na filmu, televiziji i kazalištu. Postoji li neka uloga koja vas je posebno oblikovala kao glumicu? Publika vas itekako pamti još od Ruže vjetrova.

Da, uvijek me iznova iznenadi koliko televizijska publika dobro pamti, dan danas zbog Ruže vjetrova mnogi misle da sam iz Splita, pa se na primjer čude kako sam skinula zagrebački… Ne mogu istaknuti samo jednu ulogu koja me oblikovala kao glumicu, jer je baš svaka bila utjecajna na svoj način i jer se i dalje oblikujem. Ne znam hoću li ikada doći do stadija da mislim da sam “gotova” glumica, ne znam je li to moguće biti.

Prekritična sam i preidealistički nastrojena, No sa svakim novim iskustvom, bilo ono na televiziji, na radiju i u radu s glasom, u kazalištu, nešto novo naučim, spoznam, modificiram, otvaram, istražujem… Nekad mislim da puno znam, nekad da ne znam ništa. Puno učim od svih kolega s kojima radim, ne samo glumaca, već i redatelja, obikovatelja svjetla i tona, glazbenika, montažera, producenata… Najmanje sam nažalost radila na filmu, pa si to najviše i priželjkujem. Kao glumica, a možda jednog dana, čak i kao redateljica.

Kako birate projekte u kojima sudjelujete? Privlače li vas određene teme ili tipovi likova?

U današnjim uvjetima i budući da sam samostalna umjetnica, nisam baš u prilici da puno biram. Biram uglavnom u vlastitom teatru, gdje odabirem i temu i lik koji mi je izazovan… Biram i na koju audiciju, iako su rijetke, ipak neću otići, jer nije “moj đir”, jer smatram da ima kvalificiranijih od mene, ako se ne bih mogla posvetiti potpuno projektu zbog previše drugih obaveza i slično… Kad sam tek počinjala, zbog potrebe za iskustvom prihvaćala sam skoro sve što mi se nudilo, danas ću ipak odbiti neke nedovoljno scenaristički razrađene kratkotrajne uloge u serijama i većinu reklama. Kad me recimo zovu iz dramskog programa radija, za neku radio dramu ili roman, ne biram, želim raditi baš svaku, bila uloga veća, manja ili najmanja. Prihvatiti ću svaki glas, svako kazališno iskustvo, svaki film, seriju i svaku zanimljivu novu suradnju ukoliko nude priliku da nešto novo naučim i narastem, profesionalno i osobno. I naravno da od svog poštenog rada i pošteno zaradim i živim.

Zanimaju me uvijek sociološke i psihološke teme, dobre drame, ali i komedije, kompleksni unutarnji svijetovi karaktera, velike katarze, trileri, znanstvena fantastika, pa čak i akcija. Recimo, uživala bih kao malo prase da imam priliku raditi nešto akcijsko avanturističko, poput Indiane Jonesa ili Lare Croft.

Radili ste na različitim televizijskim serijama. Kako se iskustvo rada na seriji razlikuje od rada na kazališnoj predstavi?

Osim što na oba mjesta glumim, podosta su dva različita svijeta, makar podjednako volim i jedan i drugi. Glavna razlika je u tome što se na predstavi intenzivno radi mjesecima da bi se došlo do premijere, do te jedne izvedbe, a na televizijskom setu nema ni blizu takve pripreme, moraš se brzo ubaciti u ulogu i iz dana u dan ju paralelno i igrati i upoznavati (tko zna što će pisci novo napisati). Ako snimaš seriju koja dugo traje, tad se već toliko saživiš sa ulogom da bez puno razmišljanja ili kolebanja odigraš bilo što, jer “se znaš”, jer si u “tim cipelama”… Slično s predstavom koja je nakon premijere odigrana dovoljan broj puta, da u njoj živiš i igraš posve slobodno, lako i posve prepušteno trenutku, partnerima, suigri i publici. Razlika je naravno upravo i u publici, u kazalištu smo u trenutku izvedbe u neposrednom kontaktu s gledateljima, i njihove rekacije izravno utječu na nas i našu izvedbu. Pred kamerom toga nema, iako su tu redatelj i svi članovi ekipe, uvježbavamo, snimamo, pa ponavljamo ako nismo zadovoljni, ne znajući kako će naposljetku naša izvedba biti montirana u cjelinu i doživljena od gledatelja.

Trenutno vas gledamo u TV seriji Kumovi. O kakvoj je ulozi riječ?

U Kumovima igram Tonku, koja je slična Tonki iz poznate pjesme, ni ova moja “nije mogla da se svlada” u raznim situacijama. Mogu reći da se svako malo iznenadim što će moja Tonka sad novo napraviti, slučajno ili manje slučajno pokrenuti. Tonka je brzopleta, nagla i strastvena, intelignetna, a nekad i proračunata. Voli tračati i ponekad je pakosna, al nije zla i zlonamjerna. Predugo je single, makar ima neke izlete, ali se boji vezati i kao “hejta” muški rod, jer je u prošlosti bila povrijeđena. Živi sama, radi u hotelu Macan na recepciji, gdje je izmanipulirala sebi najveću plaću, a pare troši na izlaske sa prijateljicama i skupocjene vaze iz Kine. Mislim da je Tonki često dosadno u životu, makar ako je party, bit će duša zabave…

Kako biste opisali svoj stil izvan scene? Postoji li neki komad odjeće ili modni detalj bez kojeg ne možete?

Stil izvan scene isključivo ovisi o mom danu. Najviše sam, zbog treninga, zbog proba ili snimanja u buksama, u nekim mekanim, sportskim kombinacijama, najbitnije od svega mi je da se ugodno osjećam u onom u čemu jesam.

Postoje tkanine koje ne podnosim pa ih izbjegavam, kao i etikete, koje moram skinuti sa svih mjesta gdje mogu dodirivati kožu, tako da kad me neko pita za neki komad, nikad ne znam reći odakle je. Ako idem u kazalište ili neki izlazak, volim se elegantno srediti, u neki svoj spoj klasike i boho stila. Volim lepršave haljine, statement hlače, ženska odijela i goli trbuh ili leđa, a ne podnosim grudnjake, i sve više štikle. Njih uglavnom nosim samo za snimanja ili neke posebne evente, na koje jako rijetko idem, pa najčešće hodam u barefoot obući, na koju sam se navukla. Najradije bih valjda da mogu uvijek hodati bosa. Isto tako, u privatnom se životu jako rijetko i malo šminkam, više brijem na estetiku njegovanog lica s malo rumenila i maskare nego na tešku šminku, pudere i umjetne trepavice. Uvijek sa sobom moram imati kopču ili gumicu za kosu, dobar balzam za usne i ruksak u koji stane sve što mi treba.

Koliko vam je moda važna u svakodnevnom životu i u glumačkim transformacijama?

U svakodnevnom životu mi je nekad više, nekad manje važna. Ako šećem psa, tko zna kako sam iskombinirana i što imam na sebi, važno mi bude samo da se mogu s Flekom dobro istrčati. Ako pak idem negdje gdje je ipak važno, uvijek se oblačim prema prigodi i nekom trenutnom raspoloženju. U glumačkom poslu su mi moda i stil puno bitniji, želim ući u taj neki lik i njegovu fizionomiju i karakter, u tom pogledu odijelo zaista pomaže učiniti čovjeka, pogotovo ako lik ima posve drugačiji stil od moga. Već sama činjenica da su me obukli u recimo strogi poslovni kostim, štikle i naočale, mijenja moje držanje, hod, stav, pomaže proniknuti u osobu koju igraš… Osim u nekim kazališnim predstavama, nisam imala puno prilike raditi sa šminkom na način da se moj izgled drastičnije transformira, a to bi mi bilo zanimljivo. Često nas se bira prema našem osobnom izgledu i karakteru, a mislim da je svakom glumcu izazovno postati netko sasvim drugačiji, druge frizure, boje kose, stila oblačenja, pa i godina, spola…

Karmen Sunčana Lovrić otkrila nam je kako održava svoju savršenu liniju

Gluma zahtijeva fizičku spremnost i energiju. Kako održavate kondiciju i brinete o svom tijelu?

Osim što prečesto zbog obaveza i hiperaktivnosti premalo spavam, pa u tom kontekstu ne vodim dobru brigu, trudim se što zdravije jesti, redovito trenirati, davati si slobodnog vremena, odlazaka u prirodu i druženja s pozitivnim i dragim ljudima. Od prošle godine treniram gimnastiku i to me čini nevjerojatno sretnom i puni me energijom, a istovremeno se zabavljam, treniram cijelo tijelo, učim nove vještine i najviše od svega se mentalno opuštam. Kad uspijem, volim pobjeći u dobar spa ili u neku avanturu istraživanja nepoznatih lokacija.

Imate li neke dnevne rituale ili navike koje vam pomažu u balansu između profesionalnog i privatnog života?

Svako jutro moram skakati na trampolinu, okretati se na ručama koje mi vise sa stropa i napraviti bar par stojeva, bez tog se ne budim. Imam jutarnju i večernju beauty rutinu, koju iskoristim da se pogledem, pomazim, izmasiram, udahnem. Kad idem u šetnju s psom, iskoristim to vrijeme da se resetiram, da ne mislim na ništa drugo osim na tu šetnju i igru, da budem samo u tom trenutku. Čujem se s najbližim ljudima i dijelim s njima svoje misli i osjećaje, planiramo putovanja. Meditiram. Nekad uzmem list papira i crtam fraktalne crteže. Nekad samo stanem, zagledam se u sunce, oblake, krošnje, uživam u njihovoj ljepoti i sjetim se da dišem…