Kad kostimi počnu pričati i pokreti postanu glasovi: Gdje suvremeni ples u Zagrebu mijenja sve
U središtu Zagreba, u prostoru gdje zidovi pamte svaki dodir stopala i svaki šum tkanine koja se miče, sestre Nika i Luna Lilek pripremaju novu plesnu priču koja ne traži publiku da bude tiha, nego da diše zajedno s njima uz pokret koji prelazi granice tijela i kostima.
Njihova predstava „Ja ću budna sanjati“ ne slijedi uobičajene putove, nego kroz samu igru stvaralačkog procesa istražuje kako umjetnost može živjeti svoj vlastiti život, kako osobne borbe i nesigurnosti postaju partneri u kreaciji, a ne samo prepreke. Suvremeni ples u Zagrebu ovdje dobiva novu formu: tijelo komunicira s tkaninom, a tkanina, zauzvrat, oblikuje prostor, uvlačeći gledatelja u iskustvo koje je jednako vizualno koliko i emotivno.
Plesni eksperimenti i sestrinska energija
U ovoj predstavi, kostimografija Laure Vragović ne služi samo kao odjeća, nego kao aktivni sudionik igre, a svaki detalj tkanine, svaka preklopljena linija i svaki pokret postaju dio narativa. Publika promatra kako pokreti postaju izrazi, kako se napetost i intimnost sestrinskog odnosa pretaču u ritam i dinamiku, kako ples i kostim plešu zajedno u prostoru koji sam po sebi traži prisutnost i koncentraciju. Listopadski program TALA PLE(j)SA dodatno oblikuje ovu scenu, od rezidencijalnih boravaka međunarodnih umjetnika do inkluzivnih plesnih kolektiva koji istražuju različite oblike i dimenzije tijela, pokazujući kako suvremeni ples u Zagrebu postaje platforma za eksperiment, za dijalog i za susret publike s novim pogledima na tijelo, prostor i umjetnost.
Sestre Lilek svojim radom potvrđuju da ples ne završava na sceni, da proces stvaranja može biti jednako važan kao i finalni trenutak izvedbe, i da svaki korak, svaki pokret i svaka tkanina nose vlastitu priču. U TALA PLE(j)SU, prostor je otvoren i fluidan – dopušta umjetnicima da istražuju, riskiraju i grade djela koja nadilaze očekivanja, a gledatelju pružaju iskustvo koje ostaje u tijelu dugo nakon posljednjeg pokreta.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.