Kad kostimi počnu pričati i pokreti postanu glasovi: Gdje suvremeni ples u Zagrebu mijenja sve

Njihova predstava „Ja ću budna sanjati“ ne slijedi uobičajene putove, nego kroz samu igru stvaralačkog procesa istražuje kako umjetnost može živjeti svoj vlastiti život, kako osobne borbe i nesigurnosti postaju partneri u kreaciji, a ne samo prepreke. Suvremeni ples u Zagrebu ovdje dobiva novu formu: tijelo komunicira s tkaninom, a tkanina, zauzvrat, oblikuje prostor, uvlačeći gledatelja u iskustvo koje je jednako vizualno koliko i emotivno.

Plesni eksperimenti i sestrinska energija

U ovoj predstavi, kostimografija Laure Vragović ne služi samo kao odjeća, nego kao aktivni sudionik igre, a svaki detalj tkanine, svaka preklopljena linija i svaki pokret postaju dio narativa. Publika promatra kako pokreti postaju izrazi, kako se napetost i intimnost sestrinskog odnosa pretaču u ritam i dinamiku, kako ples i kostim plešu zajedno u prostoru koji sam po sebi traži prisutnost i koncentraciju. Listopadski program TALA PLE(j)SA dodatno oblikuje ovu scenu, od rezidencijalnih boravaka međunarodnih umjetnika do inkluzivnih plesnih kolektiva koji istražuju različite oblike i dimenzije tijela, pokazujući kako suvremeni ples u Zagrebu postaje platforma za eksperiment, za dijalog i za susret publike s novim pogledima na tijelo, prostor i umjetnost.

Sestre Lilek svojim radom potvrđuju da ples ne završava na sceni, da proces stvaranja može biti jednako važan kao i finalni trenutak izvedbe, i da svaki korak, svaki pokret i svaka tkanina nose vlastitu priču. U TALA PLE(j)SU, prostor je otvoren i fluidan – dopušta umjetnicima da istražuju, riskiraju i grade djela koja nadilaze očekivanja, a gledatelju pružaju iskustvo koje ostaje u tijelu dugo nakon posljednjeg pokreta.