Zašto će Delbonovo „Buđenje“ biti kazališni događaj o kojem će Zagreb još dugo pričati?
Kad se svjetla ugase, a tišina obgrli gledalište, u Gradskom kazalištu Gavella 27. rujna dogodit će se nešto što nadilazi običnu predstavu. Četvrti i završni naslov ovogodišnjeg, 22. Festivala svjetskog kazališta donosi jedno od najintimnijih i najsnažnijih djela talijanskog redatelja i glumca Pippa Delbona – „Il Risveglio“ (Buđenje).
Ovo nije tek kazališni komad, već poetski i fizički ritual, poziv na preispitivanje vlastitih granica, strahova i snova. Delbono, poznat po svojim emotivno nabijenim i estetski upečatljivim predstavama, ovaj put piše isključivo vlastitim riječima – pričama i pjesmama koje uranjaju duboko u osobno, a istovremeno reflektiraju kolektivno iskustvo. Njegove riječi prizivaju krhkost i nadu, a publika postaje sudionik procesa ponovnog rođenja.
Glazba, uvijek središnji element njegovih djela, u ovom je slučaju posebno snažna. Virtuozni violončelist Giovanni Ricciardi uživo oblikuje zvučni krajolik, dok ritmovi sedamdesetih i snažna izvedba Delbonove Kompanije stvaraju emotivni ples između tuge i nježnosti, oproštaja i prkosa. Delbonova poruka odzvanja: „Moraš plesati, plesati u svom ratu“ – i taj ples postaje i oproštaj i obećanje, ali i čin otpora koji nam je danas potreban više nego ikad prije.
Nakon uspjeha u milanskom Piccolo Teatru i pariškom Théâtre du Rond-Point, te brojnih europskih pozornica, „Il Risveglio“ stiže u Zagreb kao završni pečat Festivala svjetskog kazališta. No, ovo nije samo završetak – već i novo poglavlje. „Buđenje“ nas pita: kako ponovno živjeti nakon što je sve stalo? I dok svatko od nas traži vlastiti odgovor, Delbono ga pretvara u kazališnu magiju.
Ako postoji trenutak kada umjetnost nadilazi samu sebe i postaje zajednički prostor tišine, nježnosti i prisutnosti – onda je to upravo sada, u Gavelli, na zatvaranju Festivala svjetskog kazališta.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Postoji nešto gotovo meditativno u darivanju biljke – osobito one koja je u isto vrijeme i skulptura, i dizajnerski predmet, i živi podsjetnik na pažnju koju ste nekome posvetili. Upravo zato posljednjih godina sve više kreativnih duša otkriva ljepotu kokedama, delikatnih zelenih kugli omotanih mahovinom koje izgledaju kao da lebde između prirode i umjetnosti.
Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.