Umjetnici Dubravki Lošić Hrvatsko društvo likovnih umjetnika dodijelilo je godišnju nagradu za izložbu „Punćela“ održanoj u Galeriji umjetnina Split od 8. lipnja do 28. srpnja 2024. godine.
Svečano uručenje, održat će se u utorak 28. siječnja uz obilježavanje zatvaranja Meštrovićevog paviljona zbog cjelovite obnove.
Dubravka Lošić svoj je izraz oblikovala tijekom osamdesetih
U povijesno i arhitektonski posebnom prostoru u Oktogonu predstavljeni su radovi iz ciklusa Tondo (2020. / 2022.), Kiše Pariz (2018.), Alba Albula (2019.), Lapad (2016.), Morske psine (1986. – 2013.), Kalamota (1996.), Imago Anima (2012. – 2013.) i Portreti (2004. – 2012.). te po prvi put su izloženi i radovi iz ciklusa Suton / Kosi let (2021. – 2024.)
Osebujni izraz Dubravke Lošić oblikovan je tijekom, za nju formativnih, osamdesetih godina i snažnog otvaranja likovnosti prema slobodi sadržaja, forme, te kontaminaciji disciplina koju je kao stvaralačku paradigmu postavila teorija i praksa post-modernističke estetike. „Punćela“ predstavlja poziciju Dubravke Lošić, likovne umjetnice koja tradicionalni koncept objedinjuje sa suvremenim stvaralačkim postupcima poput instalacije, asamblaža i korištenja netipičnih materijala.
Zašto je za izložbu odabran naziv Punćela?
Naziv punćela, čahura dudovog svilca po konavoskom dijalektu, izabran je za poetski okvir ovog predstavljanja pri čemu je raznorodnom izboru objedinjujuća umjetničina tendencija prikrivanja ishodišnog motiva kompozicije koja se naposljetku kroz godine i u različitim metamorfozama koje izložba prati, poput leptira iz ličinke razvila u samodovoljnu estetsku činjenicu koja sumira sva umjetničina umjetnička i egzistencijalna iskustva.
U petak 9. siječnja 2026. u 20 sati u Laubi – kući za ljude i umjetnost otvara se izložba Riječi, slike i snovi – Plakati iz zbirke Petra Smiljanića, koja publici donosi iznimno vrijedan i rijetko viđen presjek povijesti plakata kao medija vizualne komunikacije, umjetničkog izraza i društvenog svjedočanstva. Riječ je o izložbi koja ne pretendira tek na estetski doživljaj, nego otvara prostor za dublje razumijevanje plakata kao slojevitog kulturnog artefakta, u kojem se susreću dizajn, umjetnost, ideologija, tehnologija i svakodnevni život, a koji je tijekom 20. stoljeća imao presudnu ulogu u oblikovanju vizualnog identiteta javnog prostora.
Postoje trenuci u adventskom vremenu kada grad na trenutak uspori, kada se buka svakodnevice utiša, a prostor ispuni nečim suptilnijim, gotovo nevidljivim – emocijom, sjećanjem i tihom nostalgijom. Upravo se takav trenutak sinoć dogodio u samom srcu Zagreba, u Prolazu Oktogon, gdje je svečano otvorena umjetnička instalacija „Prvi snijeg“, autorski projekt Saše Šekoranje, jednog od najprepoznatljivijih domaćih umjetnika čiji rukopis već desetljećima oblikuje način na koji doživljavamo estetiku blagdana.
Povijest umjetnosti često pamti velika imena, dok tihe, ali ključne figure ostaju u sjeni. Jedna od njih je Lina Crnčić-Virant – umjetnica čiji je opus desetljećima bio prisutan, ali nedovoljno viđen. Izložba i istoimeni katalog Intimno i javno donose prijeko potrebnu reinterpretaciju njezina stvaralaštva, otvarajući prostor za novu, slojevitiju percepciju njezina umjetničkog i društvenog doprinosa.
Završilo je osmo izdanje Art Zagreba, središnjeg hrvatskog sajma suvremene umjetnosti, koje se ove godine po prvi put održalo u prostoru Oktogona Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i predstavilo iznimno bogat i raznovrstan programski i izložbeni sadržaj. Posjetitelji su imali priliku razgledati radove više od pedeset umjetnika, sudjelovati u aukciji, panelima i predavanjima, pronaći rijetke publikacije te odabrati poseban blagdanski dar za pod bor.
Atelijer Meštrović ponovno je otvoren nakon godina obnove, koju je pokrenula potreba da se prostor osnaži i obnovi nakon potresa, a tijekom koje je svaki kutak pažljivo prilagođen kako bi prostor ponovno zaživio i omogućio posjetiteljima intiman susret s umjetnikovim životom i opusom. Sada, s novim stalnim postavom, posjetitelji mogu uroniti u ambijent atelijera u kojem je Ivan Meštrović živio i stvarao, doživjeti njegovu umjetnost izbliza i otkriti priče koje se kriju iza svake skulpture.
Zagreb je sinoć dobio novi razlog za sjaj u predblagdanskom ozračju, kada je u elegantnom i pomalo mističnom prostoru Oktogona Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti otvoren Art Zagreb 2025., osmo izdanje najvažnijeg hrvatskog sajma suvremene umjetnosti. Do nedjelje, 14. prosinca, prostor nekadašnje Prve hrvatske štedionice pretvara se u živuću scenu kreativnosti i inspiracije, mjesto na kojem se prošlost i budućnost spajaju u jedinstvenom iskustvu. Oktogon, sa svojim visokim stropovima, brušenim kamenim zidovima i nekadašnjim bankarskim šuštanjem kovanica, sada odjekuje žamorom posjetitelja, klikom fotoaparata i diskusijama o umjetnosti, stvarajući ambijent u kojem svaki kutak nosi novu priču i vizualno iznenađenje.
U ambijentu Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, prostoru koji već desetljećima čuva duh likovne tradicije Zagreba, jučer je održana pop-up izložba koja je privukla pažnju ljubiteljica mode, umjetnosti i snažnih vizualnih priča. Pod naslovom “Etna Maar – 20 godina snage, elegancije, transformacije”, izložba je obilježila dva desetljeća stvaralačkog puta dizajnerice Andrijane Subotič Pjajčik, žene čiji je modni izričaj obilježio hrvatsku scenu i ostavio prepoznatljiv, neizbrisiv trag.
Kad stane na scenu, Dorian Stipčić zna da glas sam po sebi nije dovoljan. On ne pjeva samo note, nego priču, emociju, trenutak koji publika osjeti prije nego što izgovori prvu riječ. Mladi Varaždinac, glumac i pjevač s klasičnim obrazovanjem i bogatim kazališnim iskustvom, ove godine čeka svoj trenutak kao PRVA REZERVA na Dori s pjesmom "Loved". I dok mnogi gledatelji vide samo finaliste i spektakularne izvedbe, Dorian zna da pravi izazov počinje puno prije nego se upale reflektori: u disciplini, strpljenju i pripremljenosti koja nastaje godinama provedenima u kazališnim dvoranama.
Pjesma Andromeda, s kojom se grupa Lelek ove godine predstavlja na Dori, na prvi pogled djeluje kao suvremena etno-pop kompozicija snažne emocionalne gradnje i hipnotičkog refrena. Međutim, već nakon prvog slušanja postaje jasno da se iza njezina zvuka ne krije tek estetska igra tradicijom, nego duboko promišljena naracija o identitetu, pamćenju, ženskom iskustvu i povijesnom teretu koji se prenosi s koljena na koljeno. Andromeda je pjesma koja ne traži brzu reakciju, nego strpljivo slušanje i razumijevanje konteksta iz kojeg je proizašla.
