Karlo Štefanek razotkriva iluziju povezanosti: Izložba koja će vas natjerati da preispitate vlastiti digitalni život
U suvremenom trenutku u kojem se svakodnevica gotovo neprimjetno prelijeva iz fizičkog u digitalno, umjetnička praksa Karla Štefaneka pojavljuje se kao precizno artikuliran odgovor na jedno od ključnih pitanja našeg vremena: što danas uopće znači biti prisutan, viđen i povezan. Njegov rad ne nastaje kao ilustracija digitalne stvarnosti, već kao njezina introspektivna, često nelagodna analiza – prostor u kojem se osobno iskustvo susreće s kolektivnim obrascima komunikacije, a identitet postaje fluidna, višestruko posredovana konstrukcija.
Izložba Cheers! So she goes, koja se otvara 31. ožujka 2026. u Galeriji Miroslav Kraljević, donosi zaokruženi presjek Štefanekove recentne produkcije, ali i ambiciozno postavljen konceptualni okvir unutar kojeg se propituje sama narav komunikacije u digitalnom dobu. Već na razini postava jasno je da galerijski prostor više ne funkcionira kao neutralna bijela kocka, već kao aktivni sudionik narativa – transformiran u hibridni ambijent koji istodobno priziva fizičku bliskost i njezinu nemogućnost.
Polazeći od svakodnevnih iskustava komunikacije na društvenim mrežama, Štefanek otvara pitanje paradoksa suvremenog povezivanja: dok su digitalne platforme dizajnirane kao infrastrukture umrežavanja, one istovremeno proizvode sve izraženiji osjećaj izoliranosti. U tom se raskoraku, kako ga interpretira kustos Leopold Rupnik, razotkriva temeljna napetost između stalne dostupnosti i stvarne odsutnosti.
Kafić kao ne-mjesto i digitalno sučelje
Središnji rad izložbe, instalacija Café Nonplace (2026.), konceptualno se naslanja na teoriju Marc Augé i njegov pojam ne-mjesta – prostora tranzita lišenih identiteta, povijesti i odnosa. Međutim, Štefanek taj pojam prevodi u lokalni, balkanski kontekst kafića, mjesta koje je tradicionalno sinonim za sporost, razgovor i društvenu bliskost.
U njegovoj interpretaciji, taj isti kafić postaje simulacija digitalnog prostora: stolovi i stolice raspoređeni su kao u svakodnevnom ambijentu, no komunikacija se odvija posredovano, putem ekrana koji prikazuju umjetnika u različitim okruženjima – od prirodnih krajolika do urbanih scena i studijskih simulacija. Unatoč stalnoj promjeni pozadine, stav ostaje isti: sjedenje za stolom, kao univerzalni znak potencijalnog susreta koji se, međutim, nikada ne realizira.
Nastavite čitati nakon oglasa
Time prostor prestaje biti mjesto susreta i postaje sučelje – fragmentirano, odgođeno i uvijek nedovršeno, poput beskonačnog scrollanja koje definira digitalno iskustvo.
Performans kao posredovana prisutnost
U performansu Just Ask (Prijatna kafica) (2026.) Štefanek dodatno radikalizira ideju odsutne prisutnosti. Umjesto fizičkog dolaska na otvorenje, umjetnik se publici obraća putem TikTok prijenosa iz svog studija u Amsterdamu, preuzimajući anonimni identitet i pozivajući publiku na interakciju kroz chat.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ovdje komunikacija gubi neposrednost i pretvara se u niz znakova – komentara, emoji reakcija i kratkih tekstualnih intervencija – koje, iako sugeriraju dijalog, zadržavaju distanciju karakterističnu za mrežne prostore. Prisustvo umjetnika tako postaje performativni konstrukt, a publika sudionik komunikacijskog sustava koji istovremeno uključuje i udaljava.
Video-instalacija Cheers! So she goes (2026.) polazi od naizgled banalne geste mirror selfieja, no razvija je u kompleksnu vizualnu meditaciju o identitetu u digitalnom okruženju. Korištenjem umjetne inteligencije, Štefanek generira niz varijacija iste slike koje se neprestano vraćaju u početnu točku, stvarajući zatvorenu petlju samoreferencijalnosti.
U tom beskonačnom kruženju, identitet prestaje biti stabilna kategorija i pretvara se u niz iteracija – uvijek sličnih, ali nikada identičnih. Tekstualni sloj rada, sastavljen od fragmenata internetskog slenga i svakodnevnih razgovora, dodatno naglašava ritam digitalnog govora koji se odvija između spontanosti i automatizma.
Zvučni rad Archie, don’t cry (2026.) uvodi još jednu dimenziju Štefanekova istraživanja: odnos između intime i anonimnosti. Sastavljen od fragmenata TikTok videa prikupljenih tijekom beskonačnog scrollanja, rad postupno formira narativ koji se otkriva kao pismo prekida upućeno entitetu umjetne inteligencije.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ono što je u tom procesu osobito intrigantno jest činjenica da emocionalni sadržaj proizlazi iz glasova potpunih stranaca, čiji su izvorni konteksti uklonjeni. Intimnost se, paradoksalno, gradi iz anonimnosti, dok se autentičnost fragmentira i redistribuira kroz algoritamske obrasce.
Umjetnička praksa između gradova i identiteta
Biografski put Karla Štefaneka dodatno osvjetljava tematske preokupacije njegova rada. Preseljenje u Amsterdam u ranoj dobi označilo je početak formiranja njegove umjetničke metodologije, koja se kontinuirano razvija kroz seriju Self-titled (2022. –) – projekt koji objedinjuje vizualne i performativne elemente u istraživanju promjenjivih predodžbi o sebstvu.
Nastavite čitati nakon oglasa
Njegova prisutnost na međunarodnoj sceni – Stedelijk Museum, La Biennale di Venezia, Museum of Contemporary Art Zagreb, brojni festivali i galerije diljem Europe i svijeta – svjedoči o umjetniku koji svoju praksu ne promatra lokalno, već kao dio šire, globalne mreže umjetničkih i društvenih odnosa.
Živeći i radeći između Zagreba, Amsterdama i New Yorka, Štefanek vlastiti život pretvara u produžetak svojih umjetničkih interesa: prostor stalnog kretanja, pregovaranja identiteta i redefiniranja prisutnosti.
Mapa suvremene usamljenosti
Izložba Cheers! So she goes ne nudi jednostavne odgovore niti nostalgične povratke “stvarnoj” komunikaciji. Umjesto toga, ona precizno mapira stanje u kojem se nalazimo – stanje u kojem su granice između privatnog i javnog, stvarnog i virtualnog, ljudskog i algoritamskog sve porozniji.
U tom procesu digitalni prostori, nekoć zamišljeni kao mjesta oslobođenja i eksperimenta, sve se češće razotkrivaju kao sustavi koji oblikuju, usmjeravaju i nadziru naše interakcije. Štefanekova umjetnost upravo u tom raskoraku pronalazi svoj najjači izraz: kao tiha, ali prodorna refleksija svijeta u kojem je komunikacija sveprisutna, a susret sve rjeđi.
U konačnici, njegov rad ne govori samo o tehnologiji, već o čovjeku – o potrebi za bliskošću koja se, unatoč svim dostupnim kanalima, i dalje pokazuje kao jedno od najteže ostvarivih iskustava suvremenosti.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
U Laubi je otvorena izložba Atlantida, treća u ciklusu Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba, kojom ova zagrebačka kuća za ljude i umjetnost obilježava 15 godina djelovanja. Izložbu je otvorio kustos prof. dr. sc. Krešimir Purgar, koji je istaknuo da Atlantida istražuje umjetnost kao neprestano promjenjiv i začudan organizam koji potiče nova promišljanja i različite interpretacije. Među najistaknutijim djelima nalaze se monumentalna slika Lovre Artukovića, skulptura Crvena stijena Siniše Majkusa i instalacija Dvoboj Ivana Fijolića, uz radove brojnih drugih suvremenih hrvatskih umjetnika. Izložba je privukla velik broj ljubitelja umjetnosti i znatiželjnika, a večer otvorenja nastavila se u opuštenoj atmosferi uz gallery party i zajedničko praćenje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.
U subotu, 27. lipnja u 19 sati, u Laubi – kući za ljude i umjetnost, otvara se izložba “Atlantida”, treća u nizu ciklusa Kartografije – putovanje kroz zbirku Laube. Riječ je o novom izložbenom poglavlju koje okuplja radove iz fundusa Laubine kolekcije te ih promatra kroz prizmu imaginacije, transformacije i promjenjivih svjetova suvremene umjetnosti.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovoga će ljeta publika imati priliku upoznati dvije umjetnice koje su obilježile europsku avangardnu scenu i svojim radom trajno promijenile način na koji promatramo odnos između jezika, tijela i identiteta. Izložba Radikalna subjektivnost, koja se otvara 3. srpnja i ostaje otvorena do 27. rujna, okuplja opsežan izbor radova koje su napravile Katalin Ladik i Tomaso Binga, autorice čije su umjetničke prakse tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća postale sinonim za eksperiment, umjetničku slobodu i propitivanje društvenih konvencija. Riječ je o jednoj od najvažnijih izložbi ljetnog programa riječkog muzeja, koja hrvatskoj publici donosi priliku da na jednom mjestu sagleda stvaralaštvo dviju pionirki vizualne poezije i performansa čiji je utjecaj odavno prešao nacionalne granice.
Galerija Mona Lisa u Zagrebu 10. lipnja otvara vrata izložbi „Vječna ljepota crteža“, reprezentativnom projektu koji okuplja 79 djela hrvatskih umjetničkih velikana nastalih od kraja 19. do druge polovice 20. stoljeća. Riječ je o pažljivo oblikovanom izboru radova koji kroz različite crtačke i slikarske tehnike na papiru donose pregled razvoja hrvatske likovne umjetnosti te istodobno potvrđuju trajnu vrijednost crteža kao jednog od najvažnijih medija umjetničkog izraza.
Godine 2025. Prada Beauty predstavio je Prada Paradigme Eau de Parfum, miris koji je od samog početka zamišljen kao svojevrsni poziv na preispitivanje ustaljenih pravila muškosti, samopouzdanja i osobnog izražavanja, sažet u jednostavnom, ali snažnom pitanju „What if there’s another way?“, odnosno „Što ako postoji drugi način?“. Umjesto tradicionalnog shvaćanja snage kao potrebe za dominacijom i nametljivosti, Prada Paradigme otvorio je prostor za drugačiju vrstu muškog samopouzdanja, onu koja proizlazi iz radoznalosti, profinjenosti i slobode da čovjek vlastiti identitet ne promatra kao nešto unaprijed određeno, nego kao priču koju neprestano može iznova stvarati.
Ljetna fotografija Meri Banovac iz Dalmacije ne djeluje kao pokušaj stvaranja savršene razglednice, nego upravo suprotno – kao vrlo izravan prikaz žene koja je svjesna svojeg tijela i nema potrebu prilagođavati ga aktualnim pravilima estetike. Na ručniku uz more, u ljubičastom bikiniju, sunčanim naočalama i s kosom opušteno skupljenom iza glave, Meri je pokazala figuru koju karakteriziraju izražene ženstvene linije, naglašen struk i obline koje se ne pokušavaju vizualno smanjiti.
