Karlo Štefanek razotkriva iluziju povezanosti: Izložba koja će vas natjerati da preispitate vlastiti digitalni život
U suvremenom trenutku u kojem se svakodnevica gotovo neprimjetno prelijeva iz fizičkog u digitalno, umjetnička praksa Karla Štefaneka pojavljuje se kao precizno artikuliran odgovor na jedno od ključnih pitanja našeg vremena: što danas uopće znači biti prisutan, viđen i povezan. Njegov rad ne nastaje kao ilustracija digitalne stvarnosti, već kao njezina introspektivna, često nelagodna analiza – prostor u kojem se osobno iskustvo susreće s kolektivnim obrascima komunikacije, a identitet postaje fluidna, višestruko posredovana konstrukcija.
Izložba Cheers! So she goes, koja se otvara 31. ožujka 2026. u Galeriji Miroslav Kraljević, donosi zaokruženi presjek Štefanekove recentne produkcije, ali i ambiciozno postavljen konceptualni okvir unutar kojeg se propituje sama narav komunikacije u digitalnom dobu. Već na razini postava jasno je da galerijski prostor više ne funkcionira kao neutralna bijela kocka, već kao aktivni sudionik narativa – transformiran u hibridni ambijent koji istodobno priziva fizičku bliskost i njezinu nemogućnost.
Polazeći od svakodnevnih iskustava komunikacije na društvenim mrežama, Štefanek otvara pitanje paradoksa suvremenog povezivanja: dok su digitalne platforme dizajnirane kao infrastrukture umrežavanja, one istovremeno proizvode sve izraženiji osjećaj izoliranosti. U tom se raskoraku, kako ga interpretira kustos Leopold Rupnik, razotkriva temeljna napetost između stalne dostupnosti i stvarne odsutnosti.
Kafić kao ne-mjesto i digitalno sučelje
Središnji rad izložbe, instalacija Café Nonplace (2026.), konceptualno se naslanja na teoriju Marc Augé i njegov pojam ne-mjesta – prostora tranzita lišenih identiteta, povijesti i odnosa. Međutim, Štefanek taj pojam prevodi u lokalni, balkanski kontekst kafića, mjesta koje je tradicionalno sinonim za sporost, razgovor i društvenu bliskost.
U njegovoj interpretaciji, taj isti kafić postaje simulacija digitalnog prostora: stolovi i stolice raspoređeni su kao u svakodnevnom ambijentu, no komunikacija se odvija posredovano, putem ekrana koji prikazuju umjetnika u različitim okruženjima – od prirodnih krajolika do urbanih scena i studijskih simulacija. Unatoč stalnoj promjeni pozadine, stav ostaje isti: sjedenje za stolom, kao univerzalni znak potencijalnog susreta koji se, međutim, nikada ne realizira.
Time prostor prestaje biti mjesto susreta i postaje sučelje – fragmentirano, odgođeno i uvijek nedovršeno, poput beskonačnog scrollanja koje definira digitalno iskustvo.
Performans kao posredovana prisutnost
U performansu Just Ask (Prijatna kafica) (2026.) Štefanek dodatno radikalizira ideju odsutne prisutnosti. Umjesto fizičkog dolaska na otvorenje, umjetnik se publici obraća putem TikTok prijenosa iz svog studija u Amsterdamu, preuzimajući anonimni identitet i pozivajući publiku na interakciju kroz chat.
Ovdje komunikacija gubi neposrednost i pretvara se u niz znakova – komentara, emoji reakcija i kratkih tekstualnih intervencija – koje, iako sugeriraju dijalog, zadržavaju distanciju karakterističnu za mrežne prostore. Prisustvo umjetnika tako postaje performativni konstrukt, a publika sudionik komunikacijskog sustava koji istovremeno uključuje i udaljava.
Video-instalacija Cheers! So she goes (2026.) polazi od naizgled banalne geste mirror selfieja, no razvija je u kompleksnu vizualnu meditaciju o identitetu u digitalnom okruženju. Korištenjem umjetne inteligencije, Štefanek generira niz varijacija iste slike koje se neprestano vraćaju u početnu točku, stvarajući zatvorenu petlju samoreferencijalnosti.
U tom beskonačnom kruženju, identitet prestaje biti stabilna kategorija i pretvara se u niz iteracija – uvijek sličnih, ali nikada identičnih. Tekstualni sloj rada, sastavljen od fragmenata internetskog slenga i svakodnevnih razgovora, dodatno naglašava ritam digitalnog govora koji se odvija između spontanosti i automatizma.
Zvučni rad Archie, don’t cry (2026.) uvodi još jednu dimenziju Štefanekova istraživanja: odnos između intime i anonimnosti. Sastavljen od fragmenata TikTok videa prikupljenih tijekom beskonačnog scrollanja, rad postupno formira narativ koji se otkriva kao pismo prekida upućeno entitetu umjetne inteligencije.
Ono što je u tom procesu osobito intrigantno jest činjenica da emocionalni sadržaj proizlazi iz glasova potpunih stranaca, čiji su izvorni konteksti uklonjeni. Intimnost se, paradoksalno, gradi iz anonimnosti, dok se autentičnost fragmentira i redistribuira kroz algoritamske obrasce.
Umjetnička praksa između gradova i identiteta
Biografski put Karla Štefaneka dodatno osvjetljava tematske preokupacije njegova rada. Preseljenje u Amsterdam u ranoj dobi označilo je početak formiranja njegove umjetničke metodologije, koja se kontinuirano razvija kroz seriju Self-titled (2022. –) – projekt koji objedinjuje vizualne i performativne elemente u istraživanju promjenjivih predodžbi o sebstvu.
Njegova prisutnost na međunarodnoj sceni – Stedelijk Museum, La Biennale di Venezia, Museum of Contemporary Art Zagreb, brojni festivali i galerije diljem Europe i svijeta – svjedoči o umjetniku koji svoju praksu ne promatra lokalno, već kao dio šire, globalne mreže umjetničkih i društvenih odnosa.
Živeći i radeći između Zagreba, Amsterdama i New Yorka, Štefanek vlastiti život pretvara u produžetak svojih umjetničkih interesa: prostor stalnog kretanja, pregovaranja identiteta i redefiniranja prisutnosti.
Mapa suvremene usamljenosti
Izložba Cheers! So she goes ne nudi jednostavne odgovore niti nostalgične povratke “stvarnoj” komunikaciji. Umjesto toga, ona precizno mapira stanje u kojem se nalazimo – stanje u kojem su granice između privatnog i javnog, stvarnog i virtualnog, ljudskog i algoritamskog sve porozniji.
U tom procesu digitalni prostori, nekoć zamišljeni kao mjesta oslobođenja i eksperimenta, sve se češće razotkrivaju kao sustavi koji oblikuju, usmjeravaju i nadziru naše interakcije. Štefanekova umjetnost upravo u tom raskoraku pronalazi svoj najjači izraz: kao tiha, ali prodorna refleksija svijeta u kojem je komunikacija sveprisutna, a susret sve rjeđi.
U konačnici, njegov rad ne govori samo o tehnologiji, već o čovjeku – o potrebi za bliskošću koja se, unatoč svim dostupnim kanalima, i dalje pokazuje kao jedno od najteže ostvarivih iskustava suvremenosti.
U Gundulićevoj ulici 9, na nekoliko minuta hoda od glavnih zagrebačkih kulturnih institucija i užeg gradskog središta, otvorena je Artmax galerija, novi prostor posvećen hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Galerija je usmjerena na odabrane autore i djela koja imaju svoje mjesto u povijesti domaće umjetnosti, ali i na radove suvremenih umjetnika koji nastavljaju oblikovati hrvatsku likovnu scenu. Koncept nije zamišljen kao predstavljanje što većeg broja umjetnina, nego kao pažljivo oblikovana ponuda u kojoj svako djelo prolazi selekciju prema autorstvu, umjetničkoj vrijednosti i mjestu koje zauzima unutar pojedinog razdoblja.
Od međunarodne nagrade ZGDW AWARD i izložbi iz više zemalja do talijanskog dizajna, mode, grafičkog dizajna, umjetne inteligencije, radionica i koncerata, Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna pretvara obnovljenu Akademiju likovnih umjetnosti u središte svog ovogodišnjeg programa.
Izložba povezuje fotografije Dubrovnika snimljene 1995. godine s radovima nastalima trideset godina poslije te kroz iste gradske lokacije prati promjene prostora, njegove namjene i dostupnosti.
Fotoklub Zagreb ove godine obilježava 134 godine djelovanja programom „Živjela fotografija!“, a u središtu proslave bit će izložba „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“. Otvorenje je zakazano za subotu, 19. rujna 2026. u 19:30 sati u prostoru Fotokluba Zagreb, Ilica 29/III, dok će izložba biti dostupna publici do 7. listopada.
Gotovo 26 tisuća posjetitelja prošlo je kroz zagrebačke muzeje tijekom drugog Zagrebačkog muzejskog vikenda, održanog od 3. do 6. rujna 2026. godine. U četiri dana jedanaest gradskih muzeja pripremilo je 164 programa za različite dobne skupine, od izložbi i stručnih vodstava do radionica, predstava, razgovora, instalacija, koncerata i šetnji gradom. Ovogodišnje izdanje održano je pod krilaticom „Dođi k sebi u muzej!“, a program je bio usmjeren na dobrostanje, odmor od svakodnevice, koncentraciju, druženje i neposredan susret s kulturnim sadržajem.
Nova samostalna izložba Maše Barišić pod nazivom Hey Sugar otvara se 11. rujna u 21 sat u Laubi – Kući za ljude i umjetnost u Zagrebu. Umjetnica će predstaviti novi ciklus ulja na platnu posvećen drag backstageu, prostoru u kojem se tijelo priprema za izlazak pred publiku i postupno mijenja svoj izgled. Barišić pritom ne slika završeni trenutak transformacije, kada je izvođač već spreman za pozornicu, nego vrijeme koje mu prethodi, ispunjeno ogledalima, šminkom, odjećom, koncentracijom i iščekivanjem.
Zagreb je svečanim otvorenjem u Galeriji Klovićevi dvori zakoračio u drugo izdanje Zagrebačkog muzejskog vikenda, manifestacije koja kulturnu ponudu grada na nekoliko dana pretvara u prostor susreta, znatiželje, kreativnosti i predaha, istodobno podsjećajući da muzeji nisu samo mjesta u kojima se čuvaju umjetnička djela, povijest i memorija jednog grada, nego i živi prostori u kojima čovjek može zastati, odmaknuti se od svakodnevne užurbanosti i ponovno uspostaviti odnos sa sobom, drugima i svijetom koji ga okružuje.
Keramika danas više nije tek materijal od kojega nastaju šalice, zdjele, vaze i drugi predmeti svakodnevne uporabe, nego sve češće postaje prostor umjetničkog istraživanja u kojem se susreću dizajn, skulptura, tradicija, suvremena tehnologija, prirodni procesi i osobno iskustvo autora. Upravo tu promjenu odnosa prema keramici istražuje izložba „Trag otpora“, predstavljena u sklopu Zagreb Design Weeka na temu „Trenje / Friction“, koja na jednom mjestu okuplja deset autorica različitih generacija, iskustava i umjetničkih polazišta te kroz njihove radove pokazuje koliko je suvremena hrvatska keramička scena raznolika, slojevita i otvorena eksperimentu.
Promjena je zabilježena u dokumentima povezanima s produkcijskom kućom LuckyChap Entertainment, koju je Margot osnovala sa suprugom i njihovim poslovnim partnerima.
Na fotografijama iz hotela Belmond Kidman uživa na suncu u nekoliko ljetnih izdanja. Uz bijelu haljinu ravnog kroja nosila je kosu svezanu u niski rep, dok su joj pramenovi nježno uokvirivali lice.
