Beč kakav ne poznajemo: Stipan Tadić kroz kafiće, restorane i terminale otkriva lice grada koje rijetko viđamo

Za razliku od uobičajenih umjetničkih predodžbi o Beču kao gradu povijesne arhitekture, muzeja, palača i prepoznatljivih turističkih lokacija, Tadić svoj pogled usmjerava prema prostorima u kojima se grad zapravo svakodnevno odvija, prema kafićima, pekarnicama, restoranima, autobusnim terminalima i drugim mjestima na kojima se ljudi susreću, čekaju, rade, jedu i provode dio svojih života. Upravo ti naizgled obični prostori u njegovom radu dobivaju novu važnost jer postaju svojevrsne točke presijecanja osobnih priča, migracijskih iskustava, kulturnih identiteta i društvenih navika, odnosno mjesta na kojima se velika pitanja pripadanja i identiteta pojavljuju kroz sasvim konkretnu i svakodnevnu stvarnost.

Ciklus Café Vienna nastao je iz neposrednog susreta umjetnika s gradom i njegovim stanovnicima, pri čemu Tadić nije krenuo od unaprijed definirane slike Beča, nego je istraživanje razvijao kroz razgovore s prijateljima i poznanicima te preporuke ljudi koji grad poznaju iz vlastitog života. Na taj je način nastao popis od približno pedeset lokacija koje je umjetnik potom obilazio, fotografirao i crtao, pretvarajući njihovu arhitekturu, atmosferu i svakodnevne prizore u materijal za novi slikarski ciklus. Takav pristup omogućuje mu da Beč ne promatra kao jedinstvenu i zatvorenu cjelinu, nego kao grad sastavljen od brojnih paralelnih iskustava koja se međusobno dodiruju, nadopunjuju i ponekad suprotstavljaju.

U tom kontekstu osobitu važnost dobivaju mjesta poput Lepa Brena Caféa, Caféa Rüdigerhof, Erdberg Busterminala, Berliner Dönera, Caféa Select, Balkanika Grilla, MMM Espressa, Twiks Caféa, Cafe Bara Laby i Kod Kuma, koja u Tadićevom umjetničkom istraživanju nisu tek motivi za slikanje, nego svojevrsne urbane koordinate. Ona svjedoče o slojevima suvremenog Beča koji su često manje vidljivi u službenim prikazima grada, ali su presudni za razumijevanje njegove današnje društvene strukture, osobito kada je riječ o zajednicama doseljenika iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, drugih dijelova jugoistočne Europe, ali i šireg srednjoeuropskog i istočnoeuropskog prostora.

Tadić pritom svakodnevne interijere i eksterijere ne tretira samo kao dokumentarne prizore, nego ih prevodi u osobni umjetnički jezik koji se razvija između slikarstva, crteža i kolaža. Njegovi radovi funkcioniraju poput vizualnih dnevnika, ali istodobno nadilaze privatnu razinu bilježenja jer kroz konkretne prostore otvaraju pitanja o tome kako se grad mijenja pod utjecajem migracija, kako se različite kulture susreću u svakodnevnom životu i na koji način mjesta koja na prvi pogled djeluju nevažna mogu postati snažni nositelji osobnog i kolektivnog sjećanja.

Sam naslov Café Vienna pritom nosi i književnu referenciju na knjigu Café Europa Slavenke Drakulić, zbirku eseja u kojoj se iskustvo svakodnevice koristi kao polazište za promišljanje društvenih, političkih i kulturnih promjena koje su obilježile Europu nakon raspada Jugoslavije i pada socijalističkih sustava. Tadić tu referenciju ne prenosi doslovno, nego je interpretira iz perspektive suvremenog Beča, grada koji je kroz svoju povijest predstavljao jedno od važnih europskih raskrižja, a danas je ponovno izrazito obilježen mobilnošću stanovništva i prisutnošću različitih kulturnih zajednica.

Upravo se u tom spoju osobnog i društvenog iskustva nalazi jedna od ključnih vrijednosti novog ciklusa. Beč u Tadićevim radovima nije samo konkretna geografska lokacija, nego prostor u kojem se prepoznaju širi procesi suvremene Europe, od migracija i promjene identiteta do pitanja pripadnosti i kulturnog sjećanja. Umjetnik pritom ne zauzima poziciju vanjskog promatrača koji pokušava objasniti grad, nego mu pristupa iz iskustva osobe koja je i sama odrastala između različitih kulturnih i geografskih prostora.

Ta osobna dimenzija posebno je važna ako se uzme u obzir Tadićevo iskustvo života u Austriji tijekom djetinjstva. Dio odrastanja proveo je u Salzburgu, gdje je tijekom devedesetih živio kao hrvatski migrant, što je iskustvo koje je trajno oblikovalo njegov odnos prema gradu, prostoru i pripadanju. Povratak austrijskom kontekstu kroz Café Vienna stoga nije samo novi korak u njegovom umjetničkom istraživanju gradova, nego i svojevrsni povratak jednom dijelu vlastitog iskustva, sada promatranom iz vremenske i umjetničke distancije.

Tadić ovom serijom nastavlja ranija istraživanja urbanih sredina, među kojima su se posebno istaknuli ciklusi posvećeni Zagrebu, New Yorku i Los Angelesu. U tim je projektima grad također promatrao kroz svakodnevne prizore i osobne tragove njegovih stanovnika, čime je razvijao pristup u kojem urbanost nije određena samo arhitekturom i javnim prostorom, nego prije svega načinima na koje ljudi koriste grad i u njemu stvaraju vlastite mikroprostore života. Café Vienna tako predstavlja nastavak kontinuiteta njegova rada, ali istodobno otvara novi kontekst u kojem se osobno iskustvo susreće s poviješću i sadašnjošću jednog od najvažnijih europskih gradova.

„Stipan Tadić ne slika Beč kao razglednicu, nego ga čita kroz mjesta na kojima ljudi svakodnevno borave, rade, čekaju, jedu i susreću se. Kafići, pekarnice i autobusni terminali u njegovim radovima postaju mali urbani spomenici, mjesta na kojima su migracija, pripadanje, društvene razlike i svakodnevni život vidljivi bez uljepšavanja“, ističe kustosica projekta Vanja Žanko, koja potpisuje kustoski koncept predstavljanja. Upravo je takav pogled na grad ključan za razumijevanje projekta jer Tadićev interes nije usmjeren prema egzotičnosti ili reprezentativnosti pojedinih lokacija, nego prema njihovoj sposobnosti da otkriju društvenu strukturu grada kroz sasvim obične situacije.

Predstavljanje na PARALLEL VIENNA dodatno dobiva na važnosti zbog karaktera samog sajma, koji je od osnutka 2013. godine izgradio prepoznatljivu poziciju unutar austrijske i međunarodne suvremene umjetničke scene. Za razliku od klasičnog sajamskog modela koji se oslanja prvenstveno na galerijske prostore, PARALLEL VIENNA tradicionalno koristi različite nekonvencionalne lokacije u gradu, privremeno ih pretvarajući u mjesta susreta umjetnika, galerija, kustosa, institucija, kolekcionara i nezavisnih umjetničkih inicijativa. Takav format prirodno odgovara projektu koji se i sam bavi gradom iz perspektive njegovih manje reprezentativnih, ali društveno izrazito značajnih prostora.

Za Nomad – Hrvatski ured za suvremenu umjetnost sudjelovanje na sajmu predstavlja važan iskorak u međunarodnom djelovanju, budući da je riječ o prvom samostalnom nastupu organizacije na međunarodnom umjetničkom sajmu. Nomad već više godina razvija različite oblike suradnje između hrvatske i austrijske umjetničke scene, uključujući izložbene projekte, umjetničke rezidencije, izdavačke programe i međunarodna partnerstva, a predstavljanje Tadićeva ciklusa u Beču dodatno učvršćuje tu povezanost kroz projekt koji izravno tematizira kulturne i društvene veze između Zagreba, Beča i šireg srednjoeuropskog prostora.

Poseban dio programa bit će razgovor posvećen ciklusu Café Vienna, koji će okupiti međunarodnu novinarku i članicu inicijative Europe’s Futures Ivanu Dragičević, kustosicu Vanju Žanko te bečku kustosicu i povjesničarku umjetnosti Katharinu Hoffmann. Razgovor će projekt postaviti u širi kontekst pitanja migracije, pripadnosti i umjetničkog djelovanja između različitih kulturnih sredina, ali i otvoriti pitanje mogućnosti snažnijeg povezivanja umjetničkih scena Zagreba i Beča. Time će Tadićev ciklus dobiti i diskurzivnu dimenziju koja nadilazi njegovo izložbeno predstavljanje te ga pozicionira unutar aktualnih europskih rasprava o identitetu, mobilnosti i kulturnim vezama.

Važno je pritom istaknuti da Café Vienna ne pokušava ponuditi konačnu ili reprezentativnu sliku Beča, nego upravo suprotno, pokazuje koliko je svaki pokušaj cjelovitog prikaza grada nužno parcijalan. Odabirom konkretnih lokacija koje su dio svakodnevnog života različitih zajednica Tadić stvara alternativnu kartu grada, kartu koja se ne temelji na znamenitostima i turističkim rutama, nego na iskustvima ljudi koji u tim prostorima žive svoje svakodnevice. Kafić, restoran, pekarnica ili autobusni terminal tako postaju mjesta u kojima se mogu iščitati mnogo širi procesi, od ekonomskih i migracijskih kretanja do promjena jezika, prehrambenih navika, društvenih odnosa i osjećaja pripadnosti.

Takav pristup istodobno govori i o samoj prirodi suvremenog grada, koji više nije moguće razumjeti samo kroz njegove službene institucije i povijesne simbole. Gradovi se neprestano redefiniraju kroz kretanje ljudi, njihova sjećanja, radne i obiteljske veze te svakodnevne oblike međusobnog povezivanja, a upravo se na toj razini događa velik dio procesa koji određuju suvremenu europsku stvarnost. Tadićev Beč zato nije idealiziran niti romantiziran, nego je predstavljen kao prostor koji je istodobno poznat i stran, osoban i kolektivan, stabilan i neprestano podložan promjenama.

U umjetničkom smislu, Café Vienna nastavlja Tadićevu praksu u kojoj promatranje grada postaje način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru. Njegov izbor motiva proizlazi iz neposrednog iskustva, ali se kroz slikarski postupak pretvara u nešto više od dokumenta. Svaki pojedini prizor nosi trag konkretnog mjesta i vremena, ali istodobno postaje dio šire slike o tome kako ljudi stvaraju vlastite verzije grada i kako se kroz svakodnevne prostore oblikuju identiteti koji često ostaju izvan dominantnih kulturnih narativa.

Stipan Tadić diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega je poslijediplomski studij vizualnih umjetnosti završio na Columbia University School of the Arts u New Yorku. Njegov dosadašnji rad predstavljen je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a među priznanjima koja je osvojio ističu se Nagrada za mladog umjetnika Hrvatskog društva likovnih umjetnika te prva nagrada Međunarodnog festivala stripa u Łódźu. Njegova umjetnička praksa pritom se razvija na sjecištu slikarstva, crteža i drugih vizualnih postupaka, pri čemu je upravo odnos prema svakodnevnom životu jedan od najprepoznatljivijih elemenata njegova stvaralaštva.

Predstavljanje ciklusa Café Vienna realizira se u suradnji s James Fuentes Gallery iz New Yorka, dok je projekt podržala Turistička zajednica grada Zagreba u okviru programa „Zagrebački umjetnici povezuju Zagreb i Beč“. Razgovor u sklopu glavnog programa PARALLEL VIENNA realizira se uz potporu ERSTE Stiftung, čime se projektu dodatno otvara prostor za međunarodni dijalog o umjetničkim i kulturnim vezama unutar regije.

Café Vienna stoga se može promatrati kao više od ciklusa slika posvećenih jednom gradu. Riječ je o umjetničkom istraživanju grada kao prostora susreta, migracije i sjećanja, ali i o osobnom povratku umjetnika prostoru koji je dio njegova životnog iskustva. Tadićev Beč ne počiva na reprezentativnim simbolima grada, nego na tragovima koje u njemu ostavljaju ljudi, njihovo kretanje, rad, jezik, hrana, navike i svakodnevni susreti. Upravo zato ovaj ciklus donosi pogled na Beč koji je istodobno lokalno ukorijenjen i izrazito europski, jer kroz konkretne prizore jedne gradske svakodnevice govori o širem iskustvu života između različitih kultura, jezika i mjesta pripadanja.

Premijerno predstavljanje u okviru PARALLEL VIENNA time postaje logičan nastavak Tadićeva dugogodišnjeg interesa za urbane sredine, ali i važan trenutak za međunarodnu afirmaciju hrvatske suvremene umjetničke produkcije. U središtu projekta pritom ostaje jednostavna, ali složena ideja da se karakter jednog grada možda najbolje može razumjeti upravo ondje gdje prestaje njegova turistička reprezentacija i počinje svakodnevni život njegovih stanovnika. U tom prostoru između javnog i privatnog, poznatog i nepoznatog, lokalnog i migracijskog nastaje Café Vienna, kao vizualni zapis Beča koji se ne pokušava predstaviti, nego razumjeti.