Prag, Pariz, Istanbul, Odesa… Stanko Abadžić donosi osobni atlas gradova u izložbi koju vrijedi vidjeti
Lauba – Kuća za ljude i umjetnost u Zagrebu od 12. do 20. rujna 2026. predstavlja izložbu fotografija Stanka Abadžića, autora čiji je rad tijekom posljednjih desetljeća izgradio prepoznatljivu poziciju unutar suvremene hrvatske fotografije. Službeno otvorenje izložbe održat će se u subotu, 12. rujna u 19 sati, a zagrebačkoj publici bit će predstavljene fotografije objedinjene pod nazivom „100 fotografija“.
Riječ je o izboru koji funkcionira kao svojevrsni presjek Abadžićeva dosadašnjeg umjetničkog djelovanja. Fotografije nastale u različitim gradovima i razdobljima povezuje isti autorski interes: promatranje odnosa između čovjeka i urbanog prostora te bilježenje trenutaka u kojima svakodnevni prizor prerasta u osobno iskustvo. U takvom pristupu grad nije tek mjesto radnje, nego aktivni element fotografskog prizora, prostor u kojem se susreću vrijeme, atmosfera, prolaznost i sjećanje.
Abadžićev fotografski rukopis posebno se prepoznaje po crno-bijeloj estetici, odmjerenoj kompoziciji i izraženom osjećaju za svjetlo. Njegove fotografije ne počivaju na vizualnoj spektakularnosti niti nastoje grad prikazati kroz njegove najpoznatije motive. Umjesto toga, fotograf se zadržava na prizorima koji bi u ubrzanom ritmu svakodnevice lako mogli proći nezapaženo.
Prolaznik koji se pojavljuje na rubu kadra, sjena koja mijenja karakter ulice, usamljena figura, prazna arhitektura ili kratki susret postaju kod Abadžića dovoljno snažni da nose cijelu fotografsku priču. Takvi prizori nisu tek slučajno zabilježeni fragmenti stvarnosti. Oni su pažljivo promatrani trenuci u kojima se obična situacija pretvara u sugestivnu sliku.
Grad kao iskustvo, a ne kulisa
Jedna od temeljnih značajki Abadžićeva rada jest njegovo odbijanje grada promatrati isključivo dokumentaristički. Prag, Budimpešta, Berlin, Pariz, Istanbul, Marmaris i Odesa u njegovom opusu nisu samo lokacije koje određuju gdje je fotografija snimljena. Svaki od tih gradova postaje prostor određene atmosfere i raspoloženja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Takav pristup udaljava njegove fotografije od klasične turističke predodžbe urbanog prostora. Umjesto reprezentativnih vizura i prepoznatljivih znamenitosti, Abadžića zanimaju intimniji odnosi između prostora i čovjeka. Grad se otkriva kroz njegove male događaje, kroz ritam ulice, položaj tijela, arhitektonski detalj ili način na koji svjetlo pada na određeni dio prizora.
Upravo zato njegove fotografije mogu istodobno djelovati konkretno i univerzalno. Iako su nastale na određenim mjestima, njihova tema nije samo pojedini grad. U središtu se nalazi iskustvo čovjeka koji kroz urbano okruženje prolazi, zastaje, promatra i ostavlja trag vlastitog prisustva.
Takav fotografski postupak povezuje Abadžićev rad s tradicijom flâneura, promatrača grada koji ne pokušava njime dominirati niti ga objašnjavati, nego ga upoznaje hodanjem i pažljivim promatranjem. Fotograf u tom procesu ostaje nenametljiv. Njegova prisutnost nije važnija od prizora koji promatra, a kamera postaje sredstvo za izdvajanje trenutka koji bi bez nje mogao nestati.
Nastavite čitati nakon oglasa
Fotografija između svjetla, sjene i tišine
Crno-bijela fotografija kod Stanka Abadžića nije samo estetski izbor. Odsutnost boje omogućuje mu da dodatno naglasi odnose između svjetla i tame, površine i prostora, ljudske figure i arhitekture. Takva redukcija istodobno uklanja dio informacija i otvara mogućnost snažnije interpretacije.
U njegovim kadrovima svjetlo često ima gotovo narativnu funkciju. Ono usmjerava pogled, odvaja pojedine elemente kompozicije i određuje emocionalni karakter prizora. Sjena pritom nije tek posljedica osvjetljenja, nego ravnopravan vizualni element koji može sugerirati odsutnost, prolaznost ili neizgovorenu priču.
Zbog toga se u njegovim fotografijama osjeća određena filmska kvaliteta. Prizor djeluje kao da je izdvojen iz šire priče čiji početak i završetak gledatelj ne poznaje. Fotografija ne daje konačan odgovor o tome što se dogodilo prije trenutka snimanja niti što će se dogoditi nakon njega. Upravo ta nedorečenost ostavlja prostor za osobno čitanje.
Nastavite čitati nakon oglasa
Abadžićev pristup posebno je zanimljiv u kontekstu suvremene vizualne kulture, u kojoj je fotografija postala gotovo neprekidna pratnja svakodnevnom životu. Velik broj digitalnih slika nastaje i nestaje u nekoliko sekundi, dok fotografije iz njegova opusa zahtijevaju potpuno drugačiji odnos prema vremenu.
Odesa kao fotografija vremena
Posebno mjesto unutar izložbenog izbora zauzimaju fotografije Odese nastale neposredno prije početka rata. Njihova današnja recepcija nužno je drugačija od one koju su imale u trenutku nastanka. Isti prizori koji su tada mogli izgledati kao obični fragmenti svakodnevnog života danas nose dodatnu povijesnu i emocionalnu težinu.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ulice, ljudi, zgrade i svakodnevne situacije na tim fotografijama postaju zapisi o vremenu koje je u međuvremenu dobilo drukčiji kontekst. Upravo se u tom pomaku između trenutka fotografiranja i trenutka promatranja otkriva jedna od ključnih mogućnosti fotografije: sposobnost da značenje slike neprestano mijenja ovisno o vremenu u kojem je gledamo.
Fotografija tako više nije samo zapis onoga što se dogodilo. Ona postaje svjedočanstvo onoga što je postojalo prije velikih promjena.
Odesa u tom smislu predstavlja snažan primjer odnosa između fotografije i kolektivnog pamćenja. Abadžić nije morao unaprijed znati što će se dogoditi da bi njegovi kadrovi kasnije dobili dokumentarnu vrijednost. Upravo suprotno, njihova snaga proizlazi iz činjenice da bilježe život prije nego što ga je povijesni događaj nepovratno promijenio.
„100 fotografija“ kao pregled autorskog kontinuiteta
Izbor okupljen pod naslovom „100 fotografija“ može se promatrati kao sažeta mapa Abadžićeva umjetničkog interesa. Fotografije povezane s različitim ciklusima i gradovima pokazuju kontinuitet jedne poetike koja se tijekom godina mijenjala u detaljima, ali je zadržala temeljnu usmjerenost prema čovjeku, prostoru i vremenu.
Osim Praga, koji je snažno utjecao na njegov fotografski senzibilitet, u ovom se širem autorskom zemljovidu pojavljuju Budimpešta, Berlin, Pariz, Istanbul, Marmaris i Odesa, ali i Lisabon, Tallinn, Taškent, Gibellina, Venecija i Beograd. Svako od tih mjesta u njegovom radu dobiva specifičan karakter, ali nijedno nije svedeno na geografsku oznaku.
Oni omogućuju fotografu da promatra svijet, ali istodobno postaju prostor samopromatranja. Način na koji autor bira određeni kadar govori jednako o mjestu koje fotografira kao i o njegovom vlastitom odnosu prema vremenu, ljudima i svakodnevici.
U tome se nalazi i važnost njegova autorskog pristupa. Abadžić ne pokušava fotografijom iscrpno objasniti stvarnost. Njegov je interes usmjeren prema fragmentu, prema trenutku koji ostaje otvoren i koji gledatelju omogućuje da u njega unese vlastito iskustvo.
Između tradicije i suvremenosti
Stanko Abadžić pripada generaciji fotografa čiji se rad razvijao u snažnom dijalogu s tradicijom autorske fotografije, ali istodobno ostaje relevantan unutar suvremenog vizualnog konteksta. Njegova fotografija pokazuje koliko klasični fotografski postupci i danas mogu biti učinkoviti kada iza njih stoji jasno oblikovan autorski pogled.
Crno-bijeli kadar, precizna kompozicija i oslanjanje na prirodno svjetlo nisu sami po sebi dovoljni za stvaranje prepoznatljive fotografije. Kod Abadžića njihova vrijednost proizlazi iz međusobnog odnosa i iz sposobnosti da se pomoću jednostavnih elemenata izgradi slojevita atmosfera.
Njegov rad pritom ne inzistira na objašnjenju. Fotografije ne nude jednoznačne interpretacije niti gledatelju nameću jedini mogući način čitanja. One funkcioniraju kao vizualni fragmenti koji potiču promatranje i osobno povezivanje.
Takva otvorenost posebno je važna u vremenu u kojem je vizualna komunikacija sve brža, izravnija i intenzivnija. Abadžićeve fotografije zauzimaju gotovo suprotnu poziciju. Njihova snaga nije u količini informacija, nego u sposobnosti da iz malog prizora izvuku šire pitanje o vremenu, ljudskoj prisutnosti i prolaznosti.
Izložba koja traži sporiji pogled
Izložba „100 fotografija“ u Laubi stoga se može promatrati kao više od retrospektivnog pregleda pojedinih fotografskih ciklusa. Ona predstavlja priliku za susret s autorskim opusom koji desetljećima gradi vlastiti način promatranja grada i čovjeka.
Abadžićeve fotografije ne pozivaju gledatelja da samo prepozna mjesto na kojem su nastale. One ga potiču da razmisli o vlastitom odnosu prema prostoru koji svakodnevno prolazi, ljudima koje susreće i trenucima koji često ostanu nezabilježeni.
U tom smislu grad kod Abadžića postaje stanje duha. Njegove ulice nisu samo prometnice, trgovi nisu samo arhitektonske cjeline, a ljudi nisu samo prolaznici. Svaki od tih elemenata može postati nositelj sjećanja i osjećaja, pod uvjetom da mu se posveti dovoljno pažnje.
Lauba će tijekom trajanja izložbe ponuditi upravo takav prostor za susret s fotografijom. „100 fotografija“ podsjeća da vrijednost fotografskog zapisa ne mora biti u spektakularnosti prizora, nego u sposobnosti autora da prepozna ono što će drugima možda promaknuti.
Abadžićeva fotografija zbog toga ostaje tiha, ali nikako prazna. Ona promatra grad kroz čovjeka i čovjeka kroz grad, dok svjetlom, sjenom, prostorom i vremenom oblikuje prizore koji nastavljaju živjeti i nakon trenutka u kojem su snimljeni.
Informacije o izložbi
Stanko Abadžić – „100 fotografija“ Trajanje: 12. – 20. rujna 2026. Otvorenje: subota, 12. rujna u 19 sati Mjesto: Lauba – Kuća za ljude i umjetnost Adresa: Prilaz baruna Filipovića 23a, Zagreb
U zagrebačkoj Galeriji Karas u srijedu, 9. rujna u 19 sati bit će otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, projekt koji nakon dubrovačkog predstavljanja u Galeriji Otok Art radionice Lazareti otvara pitanje kako se jedan grad mijenja kroz vrijeme i kako se s njegovim fizičkim promjenama mijenjaju i načini na koje ga njegovi stanovnici pamte, doživljavaju i prepoznaju. Izložba donosi fotografije Dubrovnika snimljene 1995. godine i njihove svojevrsne suvremene odjeke nastale trideset godina poslije, čime se pred gledateljem uspostavlja složen vizualni razgovor između dvaju vremenskih trenutaka i dvaju različitih iskustava istoga prostora.
Beč će početkom rujna postati mjesto međunarodne premijere novog umjetničkog ciklusa Stipana Tadića, zagrebačkog slikara koji se u svom radu već godinama bavi gradom kao živim, promjenjivim i višeslojnim prostorom osobnog iskustva, društvenih odnosa i kolektivnog pamćenja. Na međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti PARALLEL VIENNA, koji će se održati od 9. do 13. rujna, Tadić će prvi put predstaviti ciklus Café Vienna, projekt kojim Beč promatra iz perspektive svakodnevice, migracija, susreta i života izvan reprezentativnih gradskih vizura, dok će organizacija Nomad – Hrvatski ured za suvremenu umjetnost ovim predstavljanjem ostvariti svoj prvi samostalni nastup na međunarodnom umjetničkom sajmu.
Može li tanjur promijeniti način na koji doživljavamo hranu, može li težina pribora utjecati na naša očekivanja prije nego što išta stavimo u usta, može li zvuk, svjetlo ili čak električni impuls promijeniti percepciju slanosti i može li dizajn jednog dana odlučiti ne samo kako ćemo jesti, nego i što ćemo jesti? Na prvi pogled ta pitanja možda zvuče kao spoj gastronomije, znanstvene fantastike i dizajnerske igre, no upravo se njima bavi izložba „Before the First Bite”, koju je kustosica Tina Marković osmislila u sklopu Zagreb Design Weeka, a koja od 15. do 20. rujna na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu okuplja 33 međunarodna projekta i otvara mnogo ozbiljnije pitanje od onoga što će nam se naći na tanjuru. Pitanje glasi: što se zapravo događa prije prvog zalogaja?
Ovogodišnji Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna u međunarodnom izložbenom programu donosi šest izložbi koje dizajn promatraju iz različitih kulturnih, društvenih i materijalnih perspektiva. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu susrest će se radovi autora i studenata iz Poljske, Češke, Čilea, Meksika i Italije, a njihova raznolikost pokazat će koliko suvremeni dizajn može biti istodobno povezan s tradicijom, tehnologijom, lokalnim kontekstom, zanatskim znanjem i pitanjima budućnosti.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
Metropolitan Museum of Art i John Galliano zajednički su odustali od velike retrospektive „John Galliano: Horizons”, koja je trebala biti središnja izložba Costume Institutea u proljeće 2027. godine. Odluka je donesena nakon snažne javne reakcije na Gallianovu antisemitističku i rasističku prošlost, nakon kritika dijela židovske zajednice, političkog pritiska u New Yorku i izvještaja o zabrinutosti među donatorima muzeja. Ono što je u početku trebalo biti veliko priznanje jednom od najutjecajnijih modnih dizajnera posljednjih desetljeća pretvorilo se u raspravu o tome može li se umjetnički genij odvojiti od moralne odgovornosti i postoji li trenutak u kojem rehabilitacija prestaje biti druga prilika, a počinje izgledati kao institucionalno slavljenje.
Pjevačica je odabrala crvenu Adah košulju i Amarae sarong suknju s potpisom britanskog brenda Rat & Boa, poznatog po ženstvenim siluetama, upečatljivim printevima i odvažnim krojevima.
U središtu kombinacije našla se efektna bijela suknja talijanskog brenda Eleventy, ukrašena velikim cvjetnim motivima u nježnim plavkastim i sivkastim tonovima