Odiseja bez Odisejeve domovine: Kako je Nolanov Hollywood “izbrisao” Grčku
Dok se 12. srpnja 2026. godine prisjećamo ostavštine svetaca poput svetog Paisija, na međunarodnoj se sceni odvija jedna posve drugačija, svjetovna "drama". Christopher Nolan, redatelj kojeg su mnogi smatrali čuvarom kinematografskog integriteta, našao se u središtu skandala epskih razmjera. Njegova najnovija adaptacija Homerove Odiseje postala je sinonim za holivudsku aroganciju, prvenstveno zbog odluke da se Grčka – kolijevka epa, mjesto snimanja i zemlja koja je u ovaj projekt "ulila" preko 6 milijuna eura poreznih obveznika – u potpunosti izbaci iz službene svjetske press turneje.
Grčka je država, u nadi da će filmski turizam oživjeti i da će se njihova baština dostojanstveno predstaviti svijetu, nesebično otvorila svoja vrata. Kroz sustave producentskih poticaja (rebates), iz blagajne je isplaćeno više od 6 milijuna eura. Što su dobili zauzvrat? “Hvala” u obliku ignoriranja. Dok Matt Damon (u ulozi Odiseja), Tom Holland i sam Nolan slave po Londonu, Parizu, Mumbaiju, New Yorku, Pekingu i Seulu, Atena ostaje nijemi promatrač. Ovo nije samo logistički propust; ovo je šamar kulturi koja je taj ep stvorila.
Osim što su na press turneji zaobišli Grčku kao da ne postoji, casting odluke izazvale su val negodovanja koji se prelijeva preko društvenih mreža. Kritičari su već ranije upozoravali na potpuni izostanak grčkih glumaca u filmu koji slavi njihovu povijest. No, tu priča ne staje.
Projekt se našao pod lupom zbog radikalnih reinterpretacija klasičnih likova koje mnogi smatraju neukusnim ili nametljivim. Odabir Elliota Pagea za ulogu Ahileja – heroja čija je arhetipska muževnost kroz povijest definirala pojam ratnika – dočekan je s lavinom kritika onih koji smatraju da se povijesni kontekst žrtvuje na oltaru suvremene “političke korektnosti”. Slične polemike prate i ulogu Helene, koja je, prema mišljenju mnogih, u ovoj produkciji svedena na karikaturu, udaljenu od one “ljepote zbog koje se vodio rat”.
Dodatnu vatru na ulje dolila je Lupita Nyong’o, čije su izjave o “muškoj perspektivi” Homerovog djela razljutile klasičare. Tvrditi da Homer nije imao sluha za ženske likove, dok zanemarujete kompleksnost jedne Penelope ili Atene, u očima grčke javnosti nije progresivnost – to je neznanje upakirano u holivudski glamur.
IPA86623368 – London, UK. Charlize Theron at The Odyssey film premiere. Leicester Square. 6th July 2026. Ref:LMK430-S110726-001 Anfisa Polyushkevych/Landmark Media WWW.LMKMEDIA.COM,Image: 1116123078, License: Rights-managed, Restrictions: WORLDWIDE RIGHTS, Model Release: noFOTO: PROFIMEDIA
Nastavite čitati nakon oglasa
Dodjela uloge Helene ženi koja ne odgovara arhetipskoj viziji te povijesne figure, kao i pokušaji povezivanja transrodnih osoba s likovima poput Ahileja, predstavljaju uvredu za Homerovo književno nasljeđe. Ahilej je kroz tisućljeća definiran kao simbol antičkog ratnika i arhetipske muževnosti koja je neizostavan dio njegove tragične sudbine. Pokušaji nametanja modernih društvenih narativa na antiku pretvaraju uzvišenu umjetnost u poligon za jeftinu provokaciju.
Ova filmska adaptacija Odiseje predstavlja bolan primjer kako suvremena holivudska ideologija svjesno iskrivljuje temeljne stupove europske kulture. Prisilno umetanje glumaca u uloge koje prkose povijesnoj logici i antičkoj tradiciji stvara osjećaj duboke otuđenosti kod svakog gledatelja koji poznaje izvornik. Grčka mitologija počiva na specifičnom povijesnom i kulturnom kontekstu koji se ne smije ignorirati radi trenutnih političkih trendova.
U otvorenom pismu Greek City Timesa pod naslovom “A Letter to Hollywood and Nolan’s Odyssey Cast from Us Greeks”, poruka je jasna: Mi nismo nestali. Grci se ne protive adaptaciji, oni se protive otuđenju. Dok Nolanova ekipa promovira film u Seulu i Pekingu, grčki narod opravdano pita: Zar naša zemlja nije bila dovoljno dobra za premijeru, a bila je dovoljno dobra za vaše porezne olakšice?
Nastavite čitati nakon oglasa
Ovaj film postaje školski primjer onoga što se događa kada se “kultura” pretvori u robu. Hollywood je odlučio uzeti grčku mitologiju, obložiti je skupim efektima, napuniti je vlastitim ideološkim narativima i na kraju – grubo rečeno – “izbrisati” njezine stvarne vlasnike iz jednadžbe.
Izostavljanje Grčke iz promotivne turneje potvrđuje da produkcija Christophera Nolana ne mari za autentičnost naroda čiju baštinu beskrupulozno koristi. Takav odnos pokazuje nedostatak poštovanja prema zemlji koja je osigurala financijske poticaje i povijesne lokacije za snimanje. Ovakvo ignoriranje grčkog identiteta u korist holivudskih eksperimenata pokazuje da se povijesna istina danas sustavno žrtvuje pred oltarom političke korektnosti. Umjetnička sloboda nikada ne bi smjela služiti kao izgovor za brisanje kulturnog identiteta i povijesne realnosti. Ako je ovo “Odiseja” Christophera Nolana, onda je to putovanje koje je na samom startu izgubilo svoj kompas. Umjesto proslave povijesti, dobili smo lekciju o tome kako korporativni interes i arogancija mogu pretvoriti vječni klasik u simbol modernog kulturnog sukoba.
Vijest koja je 24. kolovoza 2026. stigla iz svijeta nove HBO-ove serije Harry Potter na prvi pogled djeluje kao još jedna u nizu velikih casting promjena koje prate produkciju jednog od najiščekivanijih televizijskih projekata posljednjih godina, ali odlazak Nicholasa Houlta iz uloge Gilderoya Lockharta i dolazak Kita Haringtona u istu ulogu zapravo predstavljaju mnogo zanimljiviji trenutak nego što bi se moglo zaključiti iz same informacije o promjeni glumca.
Nova kriminalistička psihološka triler-serija Trezor, redatelja Matevža Luzara, svoju će premijeru imati 19.kolovoza na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, prije jesenskog emitiranja. Serija je nastala u produkciji RTV Slovenija i hrvatske produkcijske kuće Antitalent, uz koproducentsko sudjelovanje Hrvatske radiotelevizije i Radiotelevizije Crne Gore i uz potporu Slovenskog filmskog centra, u projektu koji po prvi put okuplja tri nacionalne televizijske kuće.
Više od dva desetljeća nakon što je Anne Hathaway prvi put postala Mia Thermopolis, djevojka koja je preko noći saznala da pripada kraljevskoj obitelji, priča o povratku u Genoviju ponovno je dobila vrlo konkretan nastavak, jer je Hathaway na ovogodišnjem D23 događaju u Anaheimu potvrdila da se na filmu The Princess Diaries 3 i dalje intenzivno radi te da Disneyjev kreativni tim ulaže veliki trud kako bi dugo očekivani nastavak bio napravljen na način koji će opravdati ogromna očekivanja publike.
Odluka redateljica Ally Pankiw i Kate Herron da odbiju mogućnost rada na novoj HBO-ovoj seriji Harry Potter zbog neslaganja sa stavovima J. K. Rowling o transrodnim osobama predstavlja mnogo više od još jednog incidenta u dugotrajnom javnom sukobu oko autorice najpoznatijeg suvremenog književnog fantasy-franšiznog svijeta, jer se u ovom slučaju pitanje osobnog političkog i društvenog uvjerenja izravno sudara s načinom na koji funkcionira velika međunarodna audiovizualna produkcija, u kojoj se kreativni profesionalci, vlasnici intelektualnog vlasništva, producenti, glumci, redatelji, streaming platforme i publika nalaze unutar istog komercijalnog sustava, ali nemaju nužno iste vrijednosti, interese ni granice prihvatljivoga.
Nakon velikog festivalskog uspjeha i izvrsnog početka kinodistribucije, nagrađivani film Koke nastavlja privlačiti hrvatsku publiku, dok ga uskoro očekuje i predstavljanje regionalnoj publici.
U Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu 1. i 2. rujna bit će predstavljen film Prelazak Plavog mosta bosanskohercegovačke umjetnice Selme Selman. Projekcija započinje 1. rujna u 19 sati i traje bez prekida do 2. rujna u 23:55, čime vremenski okvir prikazivanja postaje sastavni dio umjetničkog koncepta i dodatno naglašava motiv kritičnog trenutka koji je u središtu rada.
Angažman Nicholasa Houlta za ulogu Gilderoya Lockharta u drugoj sezoni HBO-ove televizijske adaptacije serijala o Harryju Potteru predstavlja jednu od dosad najzanimljivijih odluka nove produkcije, ne samo zato što je riječ o glumcu koji se posljednjih godina etablirao kao jedno od prepoznatljivijih imena suvremene britanske i međunarodne kinematografije, nego i zato što se Hoult u ovoj seriji pojavljuje u trenutku kada se njegova karijera nalazi u izrazito snažnoj fazi, obilježenoj velikim franšizama, autorskim filmovima, televizijskim projektima i sve češćim ulogama likova koji se nalaze na granici između šarma, manipulacije, komedije i prijetnje.
Postoje kriminalističke serije koje gledatelja privuku zločinom, druge ga osvoje detektivom koji naizgled nemoguće slučajeve rješava gotovo nadnaravnom inteligencijom, a postoje i one rijetke priče u kojima ubojstvo postaje tek početna točka za mnogo dublje putovanje kroz ljudske slabosti, obiteljske tajne, laži, ambicije, izgubljene ljubavi i živote koji se izvana čine savršenima, a iznutra se raspadaju, a upravo takva je britanska dramska serija „Strike”, televizijska adaptacija kriminalističkih romana J. K. Rowling koje je svjetski poznata autorica objavila pod pseudonimom Robert Galbraith.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
Tehnologija je desetljećima pokušavala privući našu pažnju, pokazati nam koliko je snažna, koliko je brza i koliko toga može učiniti umjesto nas, pa smo navikli na uređaje koji neprestano svijetle, zvone, vibriraju, šalju obavijesti i traže da ih pogledamo, dodirnemo ili uključimo. Međutim, najzanimljiviji trenutak tehnološkog razvoja događa se upravo onda kada tehnologija prestane inzistirati na tome da je primijetimo, kada se njezina prisutnost povuče iz prvog plana i kada uređaj, aplikacija ili sustav jednostavno počne raditi ono što od njega očekujemo bez potrebe da o njegovom postojanju svakoga dana iznova razmišljamo.
