Prikovat će vas za ekran: Uzbudljiva serija „Strike” stiže na HTV, a iza nje se krije autorica koju svi dobro poznajemo
Postoje kriminalističke serije koje gledatelja privuku zločinom, druge ga osvoje detektivom koji naizgled nemoguće slučajeve rješava gotovo nadnaravnom inteligencijom, a postoje i one rijetke priče u kojima ubojstvo postaje tek početna točka za mnogo dublje putovanje kroz ljudske slabosti, obiteljske tajne, laži, ambicije, izgubljene ljubavi i živote koji se izvana čine savršenima, a iznutra se raspadaju, a upravo takva je britanska dramska serija „Strike”, televizijska adaptacija kriminalističkih romana J. K. Rowling koje je svjetski poznata autorica objavila pod pseudonimom Robert Galbraith.
Od nedjelje 23. kolovoza gledatelji HTV-a imat će priliku upoznati Cormorana Strikea, bivšeg vojnog istražitelja koji se nakon traumatičnog iskustva rata vraća u London i pokušava započeti novi život kao privatni detektiv, čovjeka koji je u Afganistanu izgubio dio desne noge, koji se istodobno bori s fizičkim posljedicama vlastite prošlosti, financijskim problemima i privatnim životom koji je daleko od sređenoga, ali koji unatoč svemu posjeduje ono što se za detektiva pokazuje važnijim od novca, ugleda ili fizičke snage – sposobnost da promatra ljude, da ih sluša i da primijeti ono što drugi previđaju.
U ulozi Cormorana Strikea gledamo Toma Burkea, dok Robin Ellacott tumači Holliday Grainger, a upravo će se između ta dva lika vrlo brzo razviti odnos koji je postao jedno od najvažnijih obilježja cijelog književnog serijala, jer Robin u početku dolazi u Strikeovu malu detektivsku agenciju kao privremena pomoćnica, gotovo slučajno, ne sluteći da će posao koji je trebala obavljati kratko vrijeme potpuno promijeniti njezin život, njezine ambicije i njezin odnos prema vlastitim sposobnostima.
Strikeov ured nalazi se u londonskoj Denmark Street, prostoru koji je daleko od sjaja velikih detektivskih agencija i još dalje od glamura svijeta u kojemu će njegovi slučajevi često završavati, a njegov posao u početku izgleda gotovo beznadno jer nema dovoljno klijenata, nema dovoljno novca i nema nikakvu sigurnost da će njegova mala privatna istraga uopće preživjeti, sve dok mu se ne pojavi John Bristow, čovjek koji od njega traži da istraži smrt svoje sestre Lule Landry, poznate supermodelke čiju je smrt policija proglasila samoubojstvom.
Lulina smrt predstavlja središte prve priče, „Zova kukavice”, romana kojim je 2013. započeo jedan od najuspješnijih suvremenih britanskih kriminalističkih serijala, a ono što je tada bilo posebno zanimljivo jest činjenica da čitatelji nisu znali da iza imena Robert Galbraith zapravo stoji J. K. Rowling, autorica koja je nakon završetka serijala o Harryju Potteru odlučila potpuno promijeniti književni svijet u kojemu je dotad bila poznata i okušati se u klasičnom kriminalističkom romanu.
Rowling je pod pseudonimom Robert Galbraith željela ponovno osjetiti kako izgleda započeti gotovo od nule, bez ogromne težine vlastitog imena, bez očekivanja publike koja je već milijunima puta pročitala njezine knjige i bez činjenice da bi svaki novi roman automatski bio promatran kroz prizmu Harryja Pottera, pa je Galbraith trebao biti svojevrsni novi književni identitet, odvojen od svega što je prije toga napisala, a premda je njezina stvarna identitet ubrzo otkriven, autorica je zadržala pseudonim jer joj omogućuje da kriminalističke romane drži u zasebnom književnom prostoru.
Upravo je zbog toga zanimljivo promatrati Cormorana Strikea ne samo kao još jednog televizijskog detektiva nego kao lik koji je nastao iz želje autorice da istraži potpuno drukčiji tip priče, pri čemu je njegov ratni put detaljno istražen kroz iskustva stvarnih pripadnika vojske i vojnih istražitelja, dok je njegova amputacija iskorištena kako bi se prikazala svakodnevica čovjeka koji mora ponovno učiti vlastito tijelo, prihvatiti ograničenja koja prije nije imao i živjeti s činjenicom da ga rat nije ostavio samo s uspomenama nego i s fizičkom promjenom koja je prisutna u svakom njegovu danu.
No Strike nije junak koji svoju ranjivost pretvara u samosažaljenje i upravo je tu jedan od najvećih razloga zbog kojih funkcionira tako dobro, jer je grub, tvrdoglav, ponekad neugodan i emocionalno zatvoren, ali istodobno posjeduje veliku količinu ljudske otpornosti, crnog humora i inteligencije, pa se njegova snaga ne nalazi u tome što je nepobjediv nego u tome što nastavlja dalje čak i onda kada bi imao dovoljno razloga da odustane.
Njegova partnerica Robin Ellacott donosi potpuno drukčiju energiju, jer je ona emocionalno otvorenija, osjetljivija na ljude i njihove odnose, ali istodobno mnogo hrabrija nego što u početku sama razumije, pa se njihov profesionalni odnos postupno pretvara u jednu od najzanimljivijih karakterizacija u suvremenoj kriminalističkoj fikciji, budući da Robin nikada ne ostaje samo pomoćnica koja prati velikog detektiva, nego postupno postaje istražiteljica koja sama donosi zaključke, ulazi u opasne situacije i gradi vlastiti profesionalni identitet.
U tome se nalazi i jedna od najvećih razlika između „Strikea” i brojnih drugih kriminalističkih serija, jer gledatelj ne prati samo pitanje tko je počinio zločin nego istodobno prati kako istraga mijenja ljude koji u njoj sudjeluju, kako se između njih stvaraju odnosi, kako ih slučajevi vraćaju prema vlastitim traumama i kako posao koji bi trebao biti samo posao polako postaje njihov način života.
Prvi slučaj posebno je zanimljiv upravo zato što se oko Lule Landry nalazi čitav mali svijet ljudi koji su je poznavali na različite načine, od njezine obitelji i bogatih susjeda do ljudi iz svijeta glazbe, mode i zabave, pa Strike postupno shvaća da nije dovoljno pitati je li Lula ubijena, nego mora otkriti kakav je život vodila, kome je vjerovala, tko ju je koristio, tko joj je zavidio, tko ju je volio i tko je možda imao razlog željeti njezinu smrt.
U toj istrazi nema jednostavnog svijeta u kojemu su dobri ljudi na jednoj strani, a loši na drugoj, jer gotovo svatko nosi vlastitu verziju događaja, vlastiti interes i vlastitu istinu, pa se Lulina smrt postupno pretvara u priču o tome koliko je teško upoznati drugu osobu čak i onda kada mislimo da o njezinu životu znamo gotovo sve.
Upravo takav pristup kriminalističkoj priči karakterizira romane Roberta Galbraitha, koji su tijekom godina postali sve opsežniji i ambiciozniji, pa se serijal nakon „Zova kukavice” nastavio romanima „The Silkworm”, „Career of Evil”, „Lethal White”, „Troubled Blood”, „The Ink Black Heart”, „The Running Grave” i „The Hallmarked Man”, dok je u 2026. godini najavljen i novi, deveti roman „Sleep Tight, Evangeline”, što pokazuje da priča o Strikeu i Robin odavno više nije samo niz nepovezanih detektivskih slučajeva nego velika kriminalistička saga čiji se likovi razvijaju iz knjige u knjigu.
Posebna vrijednost serijala nalazi se u tome što autorica ne koristi uvijek istu formulu, pa je „Zov kukavice” izrazito proceduralna istraga, dok kasniji romani donose drukčije strukture, nove društvene sredine i sve složenije privatne probleme glavnih junaka, a upravo ta promjena omogućuje da se serijal ne pretvori u mehaničko ponavljanje iste priče u kojoj detektiv dobije ubojstvo, razgovara sa svjedocima, pronađe trag i na kraju otkrije počinitelja.
London pritom nije samo mjesto u kojemu se radnja odvija nego jedan od najvažnijih elemenata cijelog serijala, grad kroz koji Strike i Robin prolaze od bogatih četvrti do neuglednih ulica, od luksuznih stanova do malih ureda, od svijeta slavnih do ljudi koji žive potpuno obične živote, pa svaka istraga istodobno postaje i putovanje kroz različite slojeve britanskog društva.
Zbog toga „Strike” ima atmosferu koja je drukčija od klasičnih kriminalističkih serija, jer ovdje nema potrebe za stalnom pucnjavom, velikim eksplozijama ili spektakularnim policijskim potjerama kako bi napetost rasla, nego se ona gradi polako, razgovorima, pogledima, neobičnim ponašanjem, sitnim proturječjima i osjećajem da jedan običan odgovor može otvoriti pitanje koje će cijeli slučaj okrenuti u potpuno drugom smjeru.
Televizijska adaptacija dodatno je dobila na uvjerljivosti zahvaljujući Tomu Burkeu i Holliday Grainger, čija se interpretacija Strikea i Robin temelji upravo na toj neobičnoj ravnoteži profesionalnosti, prijateljstva, međusobnog povjerenja i osjećaja koji se dugo ne izgovaraju naglas, pa njihova zajednička prisutnost često govori više od samog dijaloga.
Prva televizijska adaptacija „Zova kukavice” premijerno je prikazana na BBC Oneu 2017. godine, a uz Burkea i Grainger u njoj su se pojavili i Kerr Logan, Killian Scott, Ann Akinjirin, Ben Crompton i drugi glumci, dok je scenarij prve priče napisao Ben Richards, a režirao ju je Michael Keillor, čime je roman dobio televizijsku formu koja je zadržala njegovu proceduralnu osnovu, ali istodobno naglasila atmosferu Londona i odnos glavnih likova.
A kada 23. kolovoza na HTV-u počne „Zov kukavice”, gledatelji će zapravo dobiti priliku ući u svijet koji je mnogo veći od jedne istrage ubojstva, jer iza mrtve supermodelke nalazi se priča o obitelji, slavi, novcu, usamljenosti i ljudima koji nakon nečije smrti počinju govoriti ono što za života nisu mogli ili nisu htjeli reći, dok se u središtu svega nalazi jedan ratni veteran koji pokušava ponovno sastaviti vlastiti život i mlada žena koja tek počinje shvaćati koliko je zapravo sposobna.
Možda je upravo zbog toga „Strike” toliko privlačan, jer njegovo najveće pitanje nije samo tko je ubojica nego koliko čovjek može sakriti od drugih, koliko dugo može skrivati istinu od samoga sebe i koliko dobro možemo poznavati osobu s kojom živimo, radimo, volimo ili dijelimo najvažnije trenutke vlastitog života.
A kada se posljednji tragovi počnu povezivati i kada Strike napokon počne slagati sliku Luline posljednje noći, postaje jasno da se iza svake kriminalističke priče nalazi nešto mnogo strašnije od samog zločina – ljudska sposobnost da lažemo, da šutimo, da skrivamo vlastite motive i da o drugome čovjeku godinama vjerujemo priču koja možda nikada nije bila istinita.
Zato „Strike” nije samo serija o privatnom detektivu, nego mračna i atmosferična priča o ljudima, njihovim tajnama i životima koji se često počnu raspadati upravo onda kada svi oko njih vjeruju da je sve savršeno, a prvi susret s Cormoranom Strikeom i Robin Ellacott možda je najbolji način da gledatelji upoznaju jedan od najzanimljivijih suvremenih britanskih kriminalističkih serijala.
„Zov kukavice”, sva tri dijela, na rasporedu su u nedjelju 23. kolovoza na HTV 2 od 21.05 sati.
Britanski glumac Patrick Stewart, koji je preminuo 28. listopada 2026. godine u 86. godini života, iza sebe je ostavio više od šest desetljeća dugu karijeru tijekom koje je ostvario neke od najpoznatijih uloga u povijesti znanstvenofantastičnog filma i televizije. Publika diljem svijeta najviše ga pamti kao kapetana Jean-Luca Picarda iz „Zvjezdanih staza” i profesora Charlesa Xaviera iz filmskog serijala „X-Men”, no njegov glumački put započeo je mnogo prije nego što je postao holivudska zvijezda. Stewart je godinama nastupao u britanskim kazalištima, glumio u Shakespeareovim dramama i televizijskim produkcijama, a međunarodnu popularnost stekao je tek u drugoj polovici četrdesetih godina života. Tijekom karijere sudjelovao je u filmovima koji su ostvarili stotine milijuna dolara zarade, a njegove najpoznatije uloge ostale su povezane s filmskim i televizijskim serijalima koji su se razvijali desetljećima.
Animirani film za cijelu obitelj u Hrvatskoj je pogledalo više od 31 tisuće gledatelja, a nakon uspjeha na međunarodnim tržištima sljedećeg mjeseca stiže i u grčka kina
U zagrebačkom CineStaru Branimir Mingle Mall sinoć je u četiri prepune dvorane održana svečana premijera filma Posljednji rimski bog, povijesnog spektakla redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića o rimskom caru Dioklecijanu. Premijera je okupila filmsku ekipu, brojne glumce i uzvanike iz kulturnog, javnog i društvenog života, koji su među prvima pogledali jedan od produkcijski najambicioznijih projekata Hrvatske radiotelevizije. Među uzvanicima bili su redatelj filma Božidar Domagoj Burić i glumci Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić, koji uz Krešimira Mikića i Dragana Despota čine glumačku postavu filma. Premijeri su nazočili i Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Luka Nižetić, Mladen Badovinac, Bojana Gregorić Vejzović i brojna druga poznata imena. Među uzvanicima su bili i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te novi glavni ravnatelj HRT-a Dražen Miočić.
Film „Vjetre, pričaj sa mnom“ srpskog redatelja Stefana Đorđevića osvojio je tri nagrade na drugom izdanju Adriatic Film & TV Awards, održanom 24. listopada u Porto Montenegru u Tivtu. Đorđevićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom i najboljim debitantskim filmom, a autor je nagrađen i za režiju. Među dobitnicima su švedska glumica Noomi Rapace, srpski glumac Andrija Kuzmanović, mladi makedonski glumac Arif Jakup i hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić. U televizijskim kategorijama sva tri priznanja pripala su bosanskohercegovačkoj seriji „Kotlina“ i njezinim glumcima, dok je hrvatska komedija „Svadba“ Igora Šeregija dobila novouvedenu nagradu za izuzetan uspjeh u kinodistribuciji.
Drugo izdanje Adriatic Film & TV Awards, nagrada koje okupljaju filmske i televizijske profesionalce iz cijele regije, službeno je otvoreno u petak, 23. listopada, na Žičari Kotor–Lovćen u Crnoj Gori. Na otvorenju su se okupili nominirani autori i glumci, predstavnici filmske industrije, organizatori i partneri događaja, dok je središnji dio programa rezerviran za svečanu dodjelu nagrada koja će se održati u subotu, 24. listopada, u Porto Montenegru u Tivtu. Ovogodišnje izdanje traje do 25. listopada, a u središtu pozornosti nalaze se filmovi i televizijske serije koji su obilježili proteklu produkcijsku sezonu u zemljama regije.
Serija Slow Horses prati skupinu agenata britanske obavještajne službe MI5 koji su nakon profesionalnih pogrešaka završili u Slough Houseu, odjelu namijenjenom agentima koji su pali u nemilost svojih nadređenih.
Postoje filmovi koje pamtimo po rečenicama, glazbi, likovima i prizorima koji nas u trenutku vrate u djetinjstvo. Neke smo prvi put gledali u školskim klupama, druge smo otkrili na televiziji, a pojedini su desetljećima ostali dio obiteljskih razgovora i zajedničkih uspomena. Iako su nastali u sasvim drukčijem vremenu, mnogi od njih i danas imaju publiku, a prilika da ih ponovno pogledamo na velikom platnu posebno je zanimljiva onima koji ih poznaju samo s malih ekrana. Upravo takvu priliku donosi ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine, tijekom kojeg će se od 22. do 27. listopada u 38 kina diljem Hrvatske održavati besplatne projekcije domaćih filmskih klasika.
U suvremenom društvenom kontekstu, u kojem se od muškaraca i dalje često očekuje emocionalna suzdržanost, racionalnost i kontrola nad vlastitim unutarnjim stanjima, sve se jasnije otvara prostor za drukčije oblike izražavanja koji ne počivaju na tradicionalnim obrascima muškosti. Jedan od najsnažnijih i najprirodnijih kanala kroz koji se takva promjena odvija jest kreativna zajednica, odnosno prostor u kojem se umjetničke aktivnosti ne promatraju samo kao estetski ili kulturni čin, nego kao duboko transformativno iskustvo koje oblikuje emocionalnu pismenost, jača međuljudske odnose i omogućuje sigurnije suočavanje s unutarnjim svijetom.
U suvremenom društvu koje neprestano naglašava važnost društvenih mreža, međuljudskih kontakata i stalne povezanosti, pojam samoće često biva pogrešno shvaćen i doživljen gotovo kao slabost ili neuspjeh. No, samoća u svojoj suštini ne znači izolaciju niti emocionalnu prazninu, već predstavlja iznimno vrijedan prostor za introspektivno promišljanje, samopouzdanje i unutarnji rast. Ona je prilika da se čovjek poveže sa samim sobom, da prepozna vlastite potrebe, želje i granice, te da nauči cijeniti trenutke u kojima nije okružen vanjskim podražajima ili očekivanjima drugih.
Zagrebački umjetnik i florist Saša Šekoranja ponovno je uredio božićni izlog svojeg ateljea u Ulici kralja Držislava 10, a ovogodišnju je blagdansku priču posvetio uspomenama na djetinjstvo i obiteljskim običajima koji su obilježili njegove Božiće. Inspiraciju je pronašao u staroj bakinoj bilježnici s receptima, iz koje je nastala neobična scenografija s medvjedom kuharom, razigranim vjevericama i osvijetljenim božićnim drvcem. Cijela instalacija zamišljena je kao prizor iz kuhinje u kojoj se pripremaju blagdanski kolači, a zahvaljujući pokretnim figurama, izlog djeluje poput malog mehaničkog kazališta.
Obitelj je uživala u vožnji biciklom, a na fotografijama se vidi kako su zastali na plavom mostu iznad rijeke, okruženi zelenilom i prostranim krajolikom.