Brad Pitt se vraća kao Cliff Booth – nastavak Tarantinova hita donosi mračniji Hollywood kakav još niste vidjeli
Hollywood ponovno otvara vrata jedne od svojih najromantičnijih i najmitologiziranijih priča – ali ovoga puta u znatno mračnijem, introspektivnijem tonu koji obećava sasvim drukčije iskustvo od onoga na koje smo navikli.
Film Once Upon a Time… in Hollywood ostavio je snažan trag upravo zato što je uspio spojiti nostalgiju, fikciju i stvarne povijesne trenutke u gotovo bajkovitu viziju Los Angelesa kasnih šezdesetih godina. Nastavak, koji se sada razvija pod novim autorskim vodstvom, ne pokušava replicirati tu istu čaroliju, već je reinterpretira – tiše, tamnije i s više naglaska na unutarnji svijet likova.
Iako Quentin Tarantino više ne stoji iza kamere, njegova prisutnost i dalje se osjeća kroz scenarij, koji zadržava prepoznatljiv ritam dijaloga i sklonost detaljima. Redateljsku ulogu preuzima David Fincher, autor poznat po preciznoj, atmosferičnoj i često hladnoj estetici, čime projekt dobiva sasvim novu dimenziju.
U središtu nove priče nalazi se Cliff Booth – lik koji je u prvom filmu možda bio u sjeni glavnog protagonista, ali je istovremeno nosio emocionalnu i karizmatsku težinu cijele radnje. Njegov povratak, ponovno utjelovljen od strane Brad Pitt, djeluje gotovo neizbježno, osobito uzmemo li u obzir koliko je upravo ta uloga obilježila njegovu karijeru.
Ovaj put, narativ se usmjerava na Boothovu prošlost i njegov položaj unutar filmske industrije koja se ubrzano mijenja. Radnja se premješta u rane sedamdesete godine, razdoblje u kojem Hollywood gubi svoju staru nevinost i ulazi u fazu eksperimentiranja, dekonstrukcije i sirovije estetike. Upravo u tom prijelazu Cliff pronalazi – ili možda gubi – svoje mjesto.
Za razliku od prvog filma, koji je bio prožet toplinom i nostalgičnim odmakom, nastavak naginje prema mračnijem, gotovo neo-noir izričaju. Fincherova režija sugerira hladnije kadrove, naglašene kontraste i atmosferu u kojoj ništa nije u potpunosti sigurno ni romantično.
Takav pristup savršeno odgovara liku Cliffa Bootha – čovjeka koji je uvijek bio na rubu, između slave i anonimnosti, između istine i glasina koje ga prate. Njegova prošlost, obilježena neizrečenim sumnjama i poluskrivenim incidentima, sada dolazi u prvi plan, otvarajući prostor za kompleksniju karakterizaciju.
Poznata lica i nova glumačka dinamika
Iako se spekuliralo o povratku Leonardo DiCaprio i Margot Robbie, čini se kako će nastavak svjesno krenuti vlastitim putem, oslobađajući se oslonca na prethodne odnose među likovima. Time se otvara prostor za novu glumačku energiju i drugačiju dinamiku, u kojoj Cliff više nije sporedni promatrač, već središnja figura vlastite priče.
Povratak nekih sporednih likova i uvođenje novih imena dodatno sugeriraju kako film neće biti tek produžetak postojeće naracije, već svojevrsna transformacija – pogled na isti svijet iz drukčije perspektive.
Između prošlosti i novog početka
Ovaj projekt zanimljiv je i zbog svog nastanka. Razvio se iz ideja koje su prvotno bile vezane uz Tarantinov neostvareni film The Movie Critic, što znači da u sebi nosi tragove jedne nikada ispričane priče. Upravo ta hibridnost – spoj starog koncepta i nove vizije – daje filmu posebnu težinu.
Ponovno okupljanje Brad Pitt i David Fincher dodatno podiže očekivanja, osobito ako se prisjetimo njihove uspješne suradnje na filmovima poput Se7en i Fight Club. Njihova kreativna kemija već je dokazano sposobna stvoriti snažne, dugotrajne filmske dojmove.
Nastavak Once Upon a Time… in Hollywood ne djeluje kao klasičan povratak staroj priči, već kao promišljeno proširenje njezina svijeta – introspektivnije, slojevitije i lišeno iluzija koje su nekada činile njegovu srž. Umjesto bajke o Hollywoodu, pred nama bi se mogla naći njegova realističnija, pomalo sumorna verzija – ona u kojoj snovi i dalje postoje, ali više nisu bez posljedica.
Britanski glumac Patrick Stewart, koji je preminuo 28. listopada 2026. godine u 86. godini života, iza sebe je ostavio više od šest desetljeća dugu karijeru tijekom koje je ostvario neke od najpoznatijih uloga u povijesti znanstvenofantastičnog filma i televizije. Publika diljem svijeta najviše ga pamti kao kapetana Jean-Luca Picarda iz „Zvjezdanih staza” i profesora Charlesa Xaviera iz filmskog serijala „X-Men”, no njegov glumački put započeo je mnogo prije nego što je postao holivudska zvijezda. Stewart je godinama nastupao u britanskim kazalištima, glumio u Shakespeareovim dramama i televizijskim produkcijama, a međunarodnu popularnost stekao je tek u drugoj polovici četrdesetih godina života. Tijekom karijere sudjelovao je u filmovima koji su ostvarili stotine milijuna dolara zarade, a njegove najpoznatije uloge ostale su povezane s filmskim i televizijskim serijalima koji su se razvijali desetljećima.
Animirani film za cijelu obitelj u Hrvatskoj je pogledalo više od 31 tisuće gledatelja, a nakon uspjeha na međunarodnim tržištima sljedećeg mjeseca stiže i u grčka kina
U zagrebačkom CineStaru Branimir Mingle Mall sinoć je u četiri prepune dvorane održana svečana premijera filma Posljednji rimski bog, povijesnog spektakla redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića o rimskom caru Dioklecijanu. Premijera je okupila filmsku ekipu, brojne glumce i uzvanike iz kulturnog, javnog i društvenog života, koji su među prvima pogledali jedan od produkcijski najambicioznijih projekata Hrvatske radiotelevizije. Među uzvanicima bili su redatelj filma Božidar Domagoj Burić i glumci Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić, koji uz Krešimira Mikića i Dragana Despota čine glumačku postavu filma. Premijeri su nazočili i Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Luka Nižetić, Mladen Badovinac, Bojana Gregorić Vejzović i brojna druga poznata imena. Među uzvanicima su bili i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te novi glavni ravnatelj HRT-a Dražen Miočić.
Film „Vjetre, pričaj sa mnom“ srpskog redatelja Stefana Đorđevića osvojio je tri nagrade na drugom izdanju Adriatic Film & TV Awards, održanom 24. listopada u Porto Montenegru u Tivtu. Đorđevićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom i najboljim debitantskim filmom, a autor je nagrađen i za režiju. Među dobitnicima su švedska glumica Noomi Rapace, srpski glumac Andrija Kuzmanović, mladi makedonski glumac Arif Jakup i hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić. U televizijskim kategorijama sva tri priznanja pripala su bosanskohercegovačkoj seriji „Kotlina“ i njezinim glumcima, dok je hrvatska komedija „Svadba“ Igora Šeregija dobila novouvedenu nagradu za izuzetan uspjeh u kinodistribuciji.
Drugo izdanje Adriatic Film & TV Awards, nagrada koje okupljaju filmske i televizijske profesionalce iz cijele regije, službeno je otvoreno u petak, 23. listopada, na Žičari Kotor–Lovćen u Crnoj Gori. Na otvorenju su se okupili nominirani autori i glumci, predstavnici filmske industrije, organizatori i partneri događaja, dok je središnji dio programa rezerviran za svečanu dodjelu nagrada koja će se održati u subotu, 24. listopada, u Porto Montenegru u Tivtu. Ovogodišnje izdanje traje do 25. listopada, a u središtu pozornosti nalaze se filmovi i televizijske serije koji su obilježili proteklu produkcijsku sezonu u zemljama regije.
Serija Slow Horses prati skupinu agenata britanske obavještajne službe MI5 koji su nakon profesionalnih pogrešaka završili u Slough Houseu, odjelu namijenjenom agentima koji su pali u nemilost svojih nadređenih.
Postoje filmovi koje pamtimo po rečenicama, glazbi, likovima i prizorima koji nas u trenutku vrate u djetinjstvo. Neke smo prvi put gledali u školskim klupama, druge smo otkrili na televiziji, a pojedini su desetljećima ostali dio obiteljskih razgovora i zajedničkih uspomena. Iako su nastali u sasvim drukčijem vremenu, mnogi od njih i danas imaju publiku, a prilika da ih ponovno pogledamo na velikom platnu posebno je zanimljiva onima koji ih poznaju samo s malih ekrana. Upravo takvu priliku donosi ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine, tijekom kojeg će se od 22. do 27. listopada u 38 kina diljem Hrvatske održavati besplatne projekcije domaćih filmskih klasika.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.