Dubravka Lošić za HELLO!: “Grad koji nosimo u sebi često je daleko složeniji od slike koju o njemu stvaramo”

Riječ je o umjetnici čiji se rad razvija kontinuirano već više od četiri desetljeća, bez jasnih rezova između ciklusa, bez konačnih verzija i bez zatvorenih značenja. Upravo ta otvorenost, koja proizlazi iz odbijanja konačnosti, čini Lošić jednom od rijetkih autorica čiji opus funkcionira kao živi organizam – promjenjiv, propustan i osjetljiv na kontekst vremena, prostora i osobnog iskustva.

Polazište rada Dubravke Lošić ne nalazi se u naraciji, nego u strukturi. Trauma, kako sama ističe, nikada nije tema koju treba ispričati, nego sila koja oblikuje ritam, materijalnost i praznine unutar rada. Ona se ne prikazuje, već utiskuje – u pukotine, u koroziju, u odsutnost. Upravo u tim odsustvima, u fragmentima i prekidima, nastaje prostor u kojem promatrač može projicirati vlastito iskustvo.

Njezini ciklusi poput Libertas Bells, Rozarij, Imago Anima ili Alba Albula razvijaju se kroz godine, pa i desetljeća, mijenjajući se kroz materijal, formu i kontekst izlaganja. Umjetnički jezik pritom ostaje nemiran – stalno se razilazi i vraća samome sebi, odbijajući stabilnost kao konačno stanje. Rani radovi bili su više usmjereni na istraživanje osobnog prostora i materijala, dok kasniji ciklusi reflektiraju složenije odnose – kako unutarnje, tako i društvene.

Posebno mjesto u tom procesu zauzima materijal. Lošić ga ne promatra kao sredstvo, nego kao aktivnog sudionika rada. Korodirano željezo, bronca, tekstil, vuna ili platno nisu suprotstavljeni elementi, nego dijelovi istog jezika u kojem se ispituje odnos trajnog i prolaznog, krutog i mekog, vidljivog i skrivenog. Upravo ta napetost – između brutalnosti materijala i poetične ljepote – postaje jedno od ključnih obilježja njezina opusa.

Postav u Palazzo Zorzi, venecijanskom sjedištu UNESCO-a, dodatno naglašava kompleksnost njezina rada. Venecija, kao grad iznimne vizualne i povijesne gustoće, ne dopušta neutralnost. Radovi ne ulaze u prazan prostor, nego u već postojeću scenografiju koja nosi slojeve značenja, mirise, svjetlo i zvuk.

U takvom kontekstu Lošić ne pokušava nadjačati prostor, niti mu se podrediti, već ulazi u odnos s njim. Uski prolazi, fragmentirane vizure i prisutnost vode oblikuju način na koji publika doživljava radove, čineći iskustvo intimnijim i fizički prisutnijim. Instalacija „Potaknuta strahom i ljepotom“ pritom ne pokušava razriješiti napetost između korozije i ljepote, nego je svjesno održava živom – kao trajno stanje između.

Upravo ta ideja „prostora između“ korespondira s temom Bijenala In Minor Keys, koju je odabrala kustosica Koyo Kouoh, a koja naglašava suptilne, introspektivne i emotivne registre suvremene umjetnosti. Hrvatski paviljon, prema riječima povjerenika Branko Franceschi, strukturiran je kao niz samostojećih instalacija koje zajedno tvore snažan i vizualno dojmljiv ambijent, sposoban komunicirati u konkurenciji stotina međunarodnih paviljona.

Iako se Dubravka Lošić često povezuje s Dubrovnikom, njezin odnos prema tom prostoru daleko je od jednostavne identifikacije. Dubrovnik, kako sama ističe, nije isključivo utočište, nego i mit koji treba propitivati. Ideja slobode, simbolički prisutna u ciklusu Libertas Bells, za nju je slojevita i ambivalentna – povezana s pitanjem privilegija, percepcije i stvarnih mogućnosti izbora.

Istodobno, osobna memorija – poput odrastanja uz obiteljsku radionicu pletenine na Montovjerni – ostavlja dubok trag u njezinu radu. Tekstil, iako ne izravno vezan uz lokalnu tradiciju, pojavljuje se kao materijal pun taktilnih i emocionalnih slojeva: kroz boju, teksturu, zvuk i ritam rada. Ti elementi postaju dio njezina unutarnjeg vizualnog arhiva, koji se neprestano aktivira i transformira.

U konačnici, ono što definira opus Dubravke Lošić jest odbijanje zatvorenosti. Njezini radovi ne nude konačna značenja niti jasne narative, nego stvaraju prostor susreta – između umjetnice i publike, između materijala i emocije, između straha i ljepote.

U vremenu obilježenom globalnim napetostima i uniformiranim umjetničkim trendovima, takav pristup djeluje kao tiha, ali snažna gesta otpora. Umjesto ilustracije stvarnosti, Lošić nudi iskustvo – intuitivno, slojevito i duboko osobno, ali istodobno univerzalno razumljivo.

Hrvatski paviljon na 61. Venecijanskom bijenalu, koje će se održati od 9. svibnja do 22. studenoga 2026., s otvorenjem zakazanim za 8. svibnja, tako neće biti samo nacionalna prezentacija, nego i prostor u kojem se umjetnost vraća svojoj temeljnoj funkciji: stvaranju značenja ondje gdje riječi prestaju biti dovoljne.

Kako se vaš osobni osjećaj slobode i iskustvo života u Dubrovniku reflektira u vašim ciklusima poput Libertas Bells i Rozarij?

Jedan dio života živjela sam i radila izvan Dubrovnika, a posebno u posljednje vrijeme. Sva mjesta osjećam na određeni način i oblikovala su moja promišljanja o ljudima, uljudnosti, dobru, zlu, svjetlima, zvukovima, bojama… Zabluda je kako je jedino Dubrovnik moje utočište i moja odrednica. Njegova povijest jest osebujna i zanimljiva, ali to ima svako mjesto u svome kontekstu. U Dubrovniku danas, kao i prije, o jednom obliku slobode može se govoriti isključivo o slobodi privilegiranih. Tu se postavlja pitanje o tome kakve sve slobode imamo i što je sloboda uopće. Dubrovnik je mit o kojemu pokušavam razgovarati otvoreno jer ga se, unatoč lijepim stranama, često previše idealizira, a kritike zanemaruje. Mjesto nastanka donekle utječe na moje radove, što je sasvim prirodno. Značenje ciklusa Libertas Bells nadopunjavalo se kroz promjene kroz koje su ta zvona prolazila, ali promjenama su podložni gotovo svi moji radovi, mijenjaju se s vremenom kroz materijal, formu, veličinu, zbog svega što utječe na mene, ne samo mjesto nastanka.

U postavu Potaknuta strahom i ljepotom u Palazzo Zorzi, kako ste balansirali napetost između materijalne korozije i vizualne ljepote?

Ljepota je u napetosti koja je umirujuća, a tu napetost odrediti što točnije, što preciznije mi je izazov. Volim kad je sve na granici. U postavu Potaknuta strahom i ljepotom u Palazzo Zorzi, napetost između materijalne korozije i vizualne ljepote nije bila napetost koju sam pokušala razriješiti, već svjesno održati živom i prisutnom. Koroziju sam podržavala kao proces, a ne kao grešku, već kao trag vremena, izloženosti i ranjivosti. Upravo ta preobrazba nosi vlastitu estetiku, koja nije klasično „lijepa”, ali je dojmljiva. Taj prostor napetosti za mene je važan, jer otvara mogućnost dubljeg osjetilnog i misaonog iskustva rada.

Koliko prostorne specifičnosti Venecije oblikuju način na koji vaši radovi komuniciraju s publikom?

Venecija je grad koji sam po sebi postoji kao slojevita scenografija. U takvom kontekstu, rad ne ulazi u neutralan izložbeni prostor, već u zasićen ambijent koji nosi snažne dojmove i očekivanja. Upravo zato vjerujem da se komunikacija s publikom temelji na složenosti rada i mjesta. Prostorna ograničenja, poput uskih prolaza, komadića vizura, prisutnost i miris vode, ili specifičnih svjetlosnih uvjeta, usmjeravaju percepciju, i vjerujem da čine iskustvo kroz izložbu intimnijim.

Vaši ciklusi se razvijaju tijekom desetljeća. Kako se mijenja vaš umjetnički jezik kroz vrijeme?

On se stalno razilazi, vraća, nešto mu se oduzima, a nečim se nadopunjuje. Nemiran je, mijenja se. Tomu se ne odupirem već to prihvaćam, a određenim dijelom upravljam.

To su samo dio izvora i zametci, neko skriveno polazište, najčešće ga odmah nisam niti svjesna. Sve je povezano, osjećaji i razum, s njima i izbor materijala kojima ću zamisao oblikovati. Rani ciklusi bili su možda više usmjereni na istraživanje materijala i osobnog prostora, dok su kasniji radovi sve više odražavali složenije odnose, i društvene i unutarnje.

Na koji način trauma i osobni doživljaji postaju oblik i estetski sadržaj u vašem radu?

Oni se ne pojavljuju kao prikaz koji treba biti ispričan, nego kao sila koja oblikuje način na koji rad nastaje i postoji. Ne zanimaju me kao tema već kao struktura, kao nešto što utječe na ritam, materijalnost i praznine unutar rada. Osobno iskustvo često prevodim u fragmente, prekide i tišine. Ono što je neizrecivo ili teško izraziti činim vidljivim kroz odsustvo, kroz napetost. Traumu tako ne prikazujem izravno, nego je utiskujem u formu, u način na koji se materijal ponaša, mijenja ili opire. Za mene je važno da rad ne zatvara značenje već da omogućava susret s vlastitim iskustvima i osjećajima onoga tko ga promatra.

Možete li opisati trenutak u kojem se neki vaš rad neočekivano transformirao tijekom realizacije?

To se događa stalno. Radim na skicama dulje ili kraće vrijeme, to može biti od nekoliko sati do nekoliko godina. Naizgled je sve naznačeno i planirano u detalje, ali znam da je to samo polazište za ono što u konačnici želim. To je postupak građenja i rušenja kako bih dobila pravi gradbeni materijal.

Koliko vas inspirira lokalna tekstilna tradicija u Dubrovniku u stvaranju skulpturalnih i slikarskih formi?

Ne bih mogla reći da me je inspirirala tekstilna tradicija Dubrovnika. Razmišljala sam o suknima kako su ovješena o zidine, to mi je i uzbudljivo i slikovito, sirova i obojena, kontrasti u materijalima… Ali kako sam odrastala uz obiteljsku radionicu pletenine, prilično izolirana na Montovjerni, meni su nadohvat ruke bili različiti materijali, raznovrsna i raznobojna prediva s posebnim nazivima koji su postali dio svakodnevnih razgovora, alati s tragovima rukovanja, strojevi sa svojim zvukovima i otiscima, ulašteni pravilnim ritmom rukovanja… Mogla bih unedogled nabrajati slike koje su mi zapečaćene u sjećanju, dio su mene i zato su mi važne.

Kako se modernistički i postmodernistički elementi susreću u vašim hibridnim postupcima?

U njima vidim zanimljiv živi odnos između strukture i otvorenosti. Modernistički elementi dolaze kroz jasnoću forme i usredotočenost na materijal, dok se postmodernistički očituju u otvorenosti tumačenja i slojevitosti značenja. Upravo u tom susretu nastaje prostor za nešto novo, za rad koji je i strukturiran i promišljen, ali i intuitivan.

Koji su izazovi u stvaranju ciklusa koji su otvoreni i podložni stalnoj evoluciji?

Kako je sve na svijetu podložno promjenama, što prije to prihvatimo sve postaje jednostavnije i unutar toga povećavaju se mogućnosti. Kada rad ostaje „otvoren”, to znači svjesno odustajanje od ideje konačnosti i jednostranog značenja, što je meni oslobađajuće. Na takav način više je izazova koji nisu prepreke nego sastavni dio rada, ciklus je živ i propusan.

U Alba Albula, kako boja i materijal govore o konceptu prijelaza i transformacije?

U ciklusu Alba Albula, bijela boja, po čemu je ciklus i dobio ime, nije praznina ili neutralnost nego neko stanje između, prag, mjesto između promjene. Materijal koji koristim podložan je promjenama, platno koje štiti i skriva gomilu šarene vune napinje se, nateže i opušta ovisno o vremenu i uvjetima. Živ je. U Alba Albula, kao i u nekoliko drugih ciklusa, naprimjer, Tondo, površine naoko djeluju čisto i monokromno, ali zapravo su rezultat slojeva rada i preobrazbe koje nisu odmah vidljive.

Vaši radovi često balansiraju između industrijskih i prirodnih materijala. Kako birate materijale za pojedini ciklus?

Moji radovi nastaju ponekad iz kraćeg, a ponekad iz dugotrajnog promatranja, između prostora, vremena i tragova koje materijali nose u sebi. Ne razmišljam o podjelama na „industrijsko” i „prirodno”, ne polazim od takve podjele nego od pitanja koje želim otvoriti i ozračje koje želim izgraditi. Materijal nikada nije samo sredstvo, važno mi je kako reagira na svjetlo, međusoban odnos, kako stari…

Koliko intimni ili autobiografski elementi oblikuju vašu apstraktnu gestualnu estetiku?

Meni je prirodno da su intimni i autobiografski elementi prisutni u radu, ali ne opisno, već kao unutarnji impuls koji oblikuje gestu, ritam i energiju slike. Ne želim ispričati osobnu priču, nego prenijeti stanje, emocionalno, tjelesno ili mentalno, koje, naravno, često proizlazi iz osobnog iskustva. Bilježim tragove vremena, pokreta i prisutnosti. U tom smislu, rad je uvijek na neki način autobiografski, jer nosi dio mene, moga viđenja i trenutka u kojem nastaje. Međutim, važno mi je da ta osobna mjera ne ostane zatvorena, nego da se preobrazi u nešto opće, otvoreno promatraču za vlastita objašnjenja i dojmove.

Možete li opisati interakciju između skulpture i slike-objekta u vašim recentnim postavima?

U njima odnos između skulpture i slike-objekta nije hijerarhijski, već je u određenom odnosu i dinamičan je. Skulptura nije volumen u prostoru sam za sebe, niti slika, to jest, slika-objekt, ostaje ograničena na svoj format. Slika-objekt često posuđiva značajke skulpture, izlazi iz zida, fragmentira se, kao naprimjer, Rozariji, slike koje kao da se raspadaju u ruže u prostoru. A skulptura isto tako preuzima neke slikarske osobine poput površine i slojevitosti. Važan mi je taj trenutak susreta, ta mekana granica između medija.

Koja je uloga improvizacije u procesu realizacije kompleksnih instalacija?

Svaki izložbeni prostor ima svoje posebnosti i ograničenja. Ne bih nužno taj proces nazvala improvizacijom, možda radije osjećajem i suradnjom sa samim prostorom kojeg niti pokušavam nadjačati niti mu se prilagođavam.

Kako globalni sukobi i društvene tenzije ulaze u vizualni jezik vaših radova?

Oni u moj rad ne ulaze kao izravne priče ili ilustracije događaja, nego na intuitivnoj razini, i na toj razini ih želim i prenijeti publici, umjesto izravnog opisivanja i pukih informacija. Također, važan mi je odnos između vidljivog i skrivenog, izgovorenog i neizgovorenog. U kontekstu i globalnih i lokalnih napetosti, ono što ostaje neizrečeno često je jednako važno kao i ono što je izgovoreno. Zato u svojim radovima, možda najvidljivije u ciklusu Libertas Bells, zvonima koja ne zvone, zvonima koja su tihi otpor, ostavljam prostor za tišinu.

Vaša skulpturalna rješenja često transformiraju prostor. Koliko arhitektura palača diktira formu vaših instalacija?

U svakom prostoru u kojem izlažem, pa tako i u palači Zorzi, arhitektura nikada nije neutralna, već aktivno sudjeluje u oblikovanju rada, i zbog same strukture prostora, i zbog kulturnog i povijesnog konteksta, zbog svega što se u tim prostorima odvijalo kroz desetljeća, katkad stoljeća. Vjerujem da se tu energiju prostora često može osjetiti i pri samom ulasku, pri prvom susretu.

U ciklusu Imago Anima, kako se koncept duše i unutarnjeg prostora prenosi kroz materijal?

Imago Anima su portreti duša. Slikala sam ih sloj po sloj i umjesto detaljnijeg opisa, ostao je samo obris. Materijale sam odabirala zbog sposobnosti da upijaju, odražavaju ili zadržavaju. Kao što su duše dinamične i slojevite, takav je bio i proces. Uz obrise ostalo je još samo početno slovo kao naziv slike.

Koje formalne ili tehničke inovacije smatrate ključnima u vašem dugogodišnjem radu?

Ne vjerujem baš u inovacije. Jednostavno preispitivam mogućnosti i granice medija. Važna mi je ravnoteža između prolaznog i trajnog, stabilnog i krhkog, što se ogleda i u izboru materijala i načinu njegove obrade. Ne razmišljam o inovacijama. Materijale koje koristim biram na različite načine i iz različitih razloga. Mislim da ih je važno osjetiti, a ne biti zaveden trendovima.

Koliko je važna ekspresivna agresivnost geste u vašem slikarskom i skulpturalnom izrazu?

Ona nije cilj sama po sebi, nego dio procesa, očituje se kroz slojevitost, brisanje, ponavljanje… Iako nisam sigurna bih li to uopće nazvala agresivnosti.

Kako se poigravate granicama izvedbenih disciplina u svojim instalacijama?

Odnosim se prema njima kao mjestima mogućnosti, pokušavam spajati različite materijale, odrediti ih, poništiti, spojiti s njima značenje.

Na koji način lokalna kulturna baština može djelovati kao antidot dominantnim međunarodnim trendovima u umjetnosti?

Lokalna kulturna baština može pružiti autentičan, specifičan pogled na stvari za razliku od često uniformiranih globalnih trendova, koji nisu svi nužno komercijalni, ali često mogu ispasti ujednačeni do razine površnosti. Međutim, i s lokalnom kulturnom baštinom mogu se razviti trendovi i ujednačenost do razine klišeja.

Kako odabir korodiranog željeza ili bronce mijenja percepciju publike u odnosu na tekstilne forme?

Rekla bih da isprva korodirani metal podsjeća na trajnost, težinu, krutost, katkad čak i hladnoću, a tekstil na mekoću, bliskost, intimnost, toplinu… Ali u svojim radovima, a pogotovo kad ih izlažem u istom prostoru, želim propitkivati te tipične percepcije. Naprimjer, brončanim Rozarijem koji je, izložen ljetos na Bokaru, mnogima odisao smirenjem i mekoćom, dok su ružičasti Rozariji od mekane gaze, u tom istom prostoru nekima izazivali upravo suprotne osjećaje, a kao sveukupan dojam pokušavam postići smirujuću napetost. To poigravanje osjećajima i očekivanjima nalazi se i u nazivu izložbe u Veneciji, Potaknuta strahom i ljepotom.

U Morskim psinama, kako materijal i oblik reflektiraju ideju trajanja i promjene kroz vrijeme?

Morske psine „prožderale su” cikluse Portreti i Dar radi nemogućnosti izlaganja zbog nedostatka prostora. Prvi put u ovom obliku izložila sam ih 2013. godine. Ostali su zamotani u svoje podloge koje su se vremenom skrutile, djelomično promijenile boju. Postale su im oklop, tijelo, ljuštura. Sve je preoblikovano, pa tako i značenje. To je svojevrstan palimpsest, a tako je naslovljena i tadašnja izložba.

Koliko vaša akademska iskustva kod Ferdinanda Kulmera utječu na konceptualnu i formalnu strukturu radova?

Često je u tekstovima o mojemu radu citirana primjedba profesora Kulmera „da se rijetko tako izrazito slikarski senzibilitet našo u destrukciji slike”. Odmah sam se tome usprotivila, raspravljali smo o tome, razgovarali. Možda sam tada željela biti „kontra” mišljenja autoriteta, ali oduvijek sam mislila kako sve može biti slika. Kulmerova filozofija potaknula me da sustavno eksperimentiram s tehnikama i materijalima, ali uvijek u službi jasnog konceptualnog cilja. Imala sam njegovu potpunu podršku u načinu kako sam promišljala materijal, formu i proces kao integrirane cjeline.

Kako balansirate vizualnu dramatiku i konceptualnu preciznost u velikim postavima?

Vizualna dramatika i konceptualna preciznost nisu nužno suprotstavljeni elementi. Smatram da se trebaju međusobno nadopunjavati.

Postoji li određena emocionalna nota koju želite da publika osjeti pri interakciji s vašim radovima?

Sve su emocije dobrodošle, pa tako i dojmovi, možda bih jedino htjela nikoga ne ostaviti ravnodušnim.

Koliko se Vaši ciklusi mijenjaju kada izlažete u različitim međunarodnim kontekstima?

Radove ne prilagođavam međunarodnim kontekstima, ali samim time što su izlagani pred publikom s različitim kulturnim kontekstima, njihova je percepcija možda drukčija. S druge strane, s obzirom da kroz svoj rad ne opisujem nego komuniciram osjećajno, vjerujem da se svatko, bez obzira na geografiju, može s njim na neki način povezati. Vjerujem da smo svi povezani na intuitivnoj i osjećajnoj razini, kroz melankoliju i radost, nadu i promišljanje. Upravo o tome govori i tema ovogodišnjeg Bijenala, In Minor Keys.

Kako definirate odnos između materijalne brutalnosti i poetične ljepote u svom opusu?

Rekla bih da u mom opusu materijalna brutalnost i poetična ljepota nisu u kontrastu nego u ravnoteži, u napetosti, oni se pronalaze u „prostoru između”, kao u nazivu same izložbe kojom predstavljam Hrvatsku na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, između straha i ljepote.

Koji je vaš proces odlučivanja između kontinuiteta starih ciklusa i uvođenja novih koncepata?

Uvođenje novih zamisli dolazi mi prirodno, a kako su gotovo svi moji ciklusi otvoreni, nakon što odredim ono što želim sačuvati, promišljam kako održati nešto iz bivšeg i kako nastaviti s novim. Ponekad mijenjam materijal, ponekad veličinu, ponekad uvodim novi osjećaj ili značenje.

Kada promatrate svoj rad unatrag, što smatrate ključnim trenutkom u razvoju vlastitog umjetničkog identiteta?

Ne mogu reći da je postojao jedan ključni trenutak. Svi trenutci, oni ključni kojih sam svjesna i oni kojih možda nisam, doveli su me do današnjeg trenutka, u kojemu sam zahvalna što sam kroz četrdeset godina rada uspjela zadržati neovisnost i kontinuirano raditi bez kompromisa.