Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.
Obnova, izazovna i slojevita, provedena je pod vodstvom Sandre Grčić Budimir, ravnateljice Muzeja Ivana Meštrovića. Novi postav, iza kojeg stoji muzejska savjetnica Barbara Vujanović, u arhitektonskom i likovnom smislu oblikovali su Damir Gamulin, Antun Sevšek i Jasmin Ćemanović iz Organiziranog oblikovanja. Riječ je o projektu koji ne donosi tek obnovljene zidove, nego i suptilan, promišljen doživljaj prostora u kojem je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika živio, radio i stvarao.
Kuća koja pamti – prostor između intime i stvaralačke strasti
Osvježeni atelijer ponovno stavlja naglasak na ono što ga čini jedinstvenim: raskošnu atmosferu spoja Meštrovićeva obiteljskog i umjetničkog života. Kuća s vrtom, zajedno s odvojenim, ali neraskidivo povezanim radnim prostorom, otvara posjetiteljima pogled u njegov svijet – onakav kakav je postojao dok je živio sa suprugom Olgom i njihovom djecom, okružen materijalima, alatima i kipovima u nastajanju.
Kompleks u Mletačkoj 8 i 10, oblikovan u skladnu cjelinu 1920-ih godina, svjedoči vremenu intelektualne živosti i intenzivne stvaralačke faze umjetnika. Danas predstavlja jednu od najprepoznatljivijih memorijalnih adresa u Hrvatskoj, mjesto na kojem su nastala njegova ključna djela i gdje je duh epohe i dalje prisutan u svakom detalju.
Novo poglavlje muzeološke interpretacije
U šezdeset godina postojanja muzeja, ovo je prvo potpuno novo oblikovanje stalnog postava. Cilj je bio približiti Meštrovićev opus današnjem posjetitelju: jasno, suvremeno i dojmljivo. Uz skulpture iz fundusa i pohrane Atelijera, postav uključuje i odabrana djela iz fundusa Galerije Meštrović u Splitu.
Posebnu dragocjenost predstavlja rijetko izlagan portret kralja Faisala – vođe borbe za arapsku neovisnost i povijesnog suputnika Lawrencea od Arabije. Riječ je o djelu koje svjedoči o Meštrovićevu međunarodnom ugledu i globalnoj mreži kontakata koje je umjetnik tijekom života izgradio.
Interpretativni sloj nadograđen je tekstovima Barbare Vujanović i Mate Marića. U njima živi nova, suptilno ispričana biografija umjetnika – tekstovi su fluidni, čitki, topli i informativni, a posjetitelja vode kroz slojevite faze Meštrovićeva života, nudeći emotivno i intelektualno čitanje njegova rada u suvremenom kontekstu.
Suvremeni muzeološki iskorak
Novi postav osmišljen je kao dinamičan i promjenjiv. Fleksibilni postamenti dopuštaju rotacije skulptura i cikličke edukativne programe, čime se prostor neprestano obnavlja i iznova interpretira. Takav pristup u duhu je suvremene muzeologije: otvoren, reagibilan i usmjeren na stvaranje živog dijaloga između djela i posjetitelja.
Povratak koji se dugo čekao
Atelijer Meštrović od 14. prosinca ponovno će biti otvoren javnosti, a ulaz će do kraja godine biti besplatan. To je lijepa, simbolična gesta – način da se nakon dugog razdoblja odsutnosti publika vrati u prostor koji je toliko dugo bio zatvoren, ali je i dalje čuvao tihi odjek jednog od najvećih hrvatskih umjetnika.
Ovo otvaranje nije samo povratak muzeja. To je povratak mjesta koje nosi sjećanja, priče, mirise drva i gline, i odjeke čekića koji je nekad oblikovao monumentalne figure. Povratak kući jednog genija – i poziv svima nama da ga iznova otkrijemo.
Zagrebačka galerija Trotoar od 27. studenoga 2026. ugostit će međunarodnu skupnu izložbu It’s Only a Rehearsal, koja okuplja šestero suvremenih umjetnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Rumunjske i Moldavije. Izložba će biti otvorena u petak u 19 sati, u galerijskom prostoru na adresi Mesnička 7, a posjetitelji će je moći razgledati do 30. siječnja 2027. godine. Riječ je o dosad najopsežnijem međunarodnom izložbenom projektu galerije Trotoar, čiju koncepciju potpisuje slovenski kustos Tevž Logar. Odabrani radovi obuhvaćaju skulpturu, slikarstvo, fotografiju, performans i intervencije u galerijskom prostoru, a povezuje ih istraživanje osobnog i kolektivnog pamćenja, pripadnosti, međuljudskih odnosa te načina na koje prošla iskustva oblikuju naš odnos prema sadašnjosti.
Što se krije iza velikih umjetničkih djela i slavnih arhitektonskih vizija? Dvanaest dokumentaraca vodi nas iza kulisa umjetnosti, arhitekture i dizajna
Hrvatska umjetnica s londonskom adresom Maja Vržina 22. listopada u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu otvara The Tree Knew, prostornu instalaciju čiji se razvoj proteže kroz gotovo dva desetljeća. Projekt je nastao iz dugotrajnog odnosa umjetnice prema jednom konkretnom mjestu u Londonu, Bunhill Fieldsu, i stablu kojemu se vraćala tijekom devetnaest godina. Umjesto klasičnog izložbenog postava sastavljenog od niza zasebnih radova, The Tree Knew zamišljen je kao cjelovito prostorno iskustvo u kojem se crtež, rukopis, objekt, svjetlo, tišina i kretanje posjetitelja spajaju u jedan rad.
U Gundulićevoj ulici 9, na nekoliko minuta hoda od glavnih zagrebačkih kulturnih institucija i užeg gradskog središta, otvorena je Artmax galerija, novi prostor posvećen hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Galerija je usmjerena na odabrane autore i djela koja imaju svoje mjesto u povijesti domaće umjetnosti, ali i na radove suvremenih umjetnika koji nastavljaju oblikovati hrvatsku likovnu scenu. Koncept nije zamišljen kao predstavljanje što većeg broja umjetnina, nego kao pažljivo oblikovana ponuda u kojoj svako djelo prolazi selekciju prema autorstvu, umjetničkoj vrijednosti i mjestu koje zauzima unutar pojedinog razdoblja.
Od međunarodne nagrade ZGDW AWARD i izložbi iz više zemalja do talijanskog dizajna, mode, grafičkog dizajna, umjetne inteligencije, radionica i koncerata, Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna pretvara obnovljenu Akademiju likovnih umjetnosti u središte svog ovogodišnjeg programa.
Izložba povezuje fotografije Dubrovnika snimljene 1995. godine s radovima nastalima trideset godina poslije te kroz iste gradske lokacije prati promjene prostora, njegove namjene i dostupnosti.
Fotoklub Zagreb ove godine obilježava 134 godine djelovanja programom „Živjela fotografija!“, a u središtu proslave bit će izložba „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“. Otvorenje je zakazano za subotu, 19. rujna 2026. u 19:30 sati u prostoru Fotokluba Zagreb, Ilica 29/III, dok će izložba biti dostupna publici do 7. listopada.
Prošlogodišnji Advent u Zagrebu umjetnik Saša Šekoranja obilježio je instalacijom „Prvi snijeg”, kojom je prostor nekadašnje Prve gradske štedionice u prolazu Oktogon pretvorio u mjesto susreta likovne umjetnosti, glazbe i uspomena na stari Zagreb. Središnji dio instalacije činio je gotovo deset metara visok božićni bor oblikovan od svjetlom ispisanih stihova pjesme „Prvi snijeg”, koju je izvodila Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača i glazbu Nikice Kalogjere. Prostorom se širila njezina izvedba pjesme, a oko svjetlosnog bora bilo je raspoređeno pedesetak Šekoranjinih crteža i skica izrađenih perom i tušem. Na njima su se nizali prizori zagrebačkih krovova, dimnjaka, krošnji, glazbenog paviljona, stare uspinjače i drugih gradskih motiva koji su podsjećali na zimski Zagreb. Instalacija je otvorena 19. prosinca 2025. godine, a bila je zamišljena kao umjetnikov dar gradu i posveta Gabi Novak. Šekoranja je tada poznatu pjesmu pretvorio u prostornu kompoziciju u kojoj su se svjetlost, rukom nacrtani prizori i glazba povezali u osobnu priču o gradu.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.