Branko Đurić Đuro otvorio je obiteljski album. Fotografija s kćeri od prije 30 godina posebno je dirljiva
Branko Đurić Đuro desetljećima je jedno od najprepoznatljivijih lica regionalne scene, no iza karijere koja se proteže od sarajevske „Top liste nadrealista“ i grupe Bombaj Štampa do filma, televizije i kazališta krije se i obiteljska priča koju poznati glumac povremeno podijeli s publikom. Ovoga puta povod je bio posebno osoban. Njegova starija kći Zala Đurić proslavila je 30. rođendan, a Đuro joj je čestitao nizom fotografija koje obuhvaćaju gotovo cijeli njezin dosadašnji život.
Među uspomenama koje je objavio našla se i fotografija iz vremena kada je Zala bila tek beba. Na njoj znatno mlađi Đuro leži u vrtnoj stolici, sa sunčanim naočalama i razbarušenom kosom, dok mu kći mirno spava na prsima. Upravo takvi privatni prizori, daleko od filmskih setova, pozornica i crvenih tepiha, dali su njegovoj rođendanskoj objavi nostalgičan ton. Uz fotografije je napisao: „Sretan rođendan, moja mala princeza! Budi vesela i zdrava“, a potom zahvalio Zali na lijepim, ludim, sretnim i nezaboravnim trenucima tijekom njezina puta „od 0 do 30“, završivši jednostavnim: „Hvala ti što si naša.“
Čestitki se pridružila i Zalina majka, slovenska glumica i pjevačica Tanja Ribič. Ona se također vratila obiteljskim uspomenama i napisala da je Zala „rođena iz najveće moguće ljubavi“, zahvalivši joj i na tome što je obitelj ove godine dobila još jednog člana. Zala je, naime, u veljači 2026. objavila da je postala majka, čime su Đuro i Tanja postali baka i djed. Detalje o djetetu odlučila je zadržati izvan javnosti.
Zalina povezanost s roditeljima odavno se ne svodi samo na obiteljski život. Odrasla je uz njihov posao, među predstavama, snimanjima i koncertima, a poslije je i sama odabrala glumu. Studirala je u New Yorku te se bavi glumom i pisanjem. Igrala je u filmovima „Šesti autobus“ i „Deda ide na jug“, a s ocem je surađivala i u kazalištu. Zala je napisala predstavu „We Will, We Will Rakija“, u kojoj je glumila, dok je Đuro preuzeo režiju.
U razgovoru povodom te predstave Đuro je priznao da u kćeri prepoznaje sebe iz mladosti. Ispričao je da je Zala praktički odrasla u kazalištu, prateći roditelje na predstavama i snimanjima, te da ju je u jednom razdoblju čak pokušavao odgovoriti od glumačkog poziva. Zala je, pak, njihov odnos opisala vrlo jednostavno: s ocem joj i sasvim običan svakodnevni zadatak lako postane dogodovština. Prisjetila se i neobičnog djetinjstva u kojem je domaću zadaću znala pisati na setu „Naše male klinike“, dok je slobodno vrijeme provodila iza pozornice na rock-koncertima. Otac i kći tada su jedno drugo opisali i kao najbolje prijatelje.
Takvo djetinjstvo nije neobično kada se pogleda Đurina biografija. Rođen je 28. svibnja 1962. u Sarajevu, gdje je odrastao i završio Akademiju scenskih umjetnosti. Široka publika upoznala ga je osamdesetih kroz kultnu „Top listu nadrealista“, a paralelno je gradio glazbenu karijeru kao frontmen sarajevske grupe Bombaj Štampa. Ratne 1992. preselio se u Sloveniju, gdje živi i danas, nastavljajući raditi diljem regije i u međunarodnim produkcijama.
Njegova filmska karijera uključuje „Dom za vješanje“, „Kuduz“, „Kako je propao rokenrol“, „Trijažu“, „U zemlji krvi i meda“ i niz drugih projekata, dok je jednu od najpoznatijih uloga ostvario kao Čiki u filmu „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića. Film je 2002. osvojio Oscara za najbolji strani film, a Đurić je za svoju izvedbu bio nominiran za nagradu Europske filmske akademije. Publici je dobro poznat i kao autor „Naše male klinike“, serije koja je dobila slovensku, hrvatsku i srpsku verziju, te po autorskoj predstavi „Đurologija“, koju godinama izvodi diljem regije.
Privatno je njegov život već desetljećima vezan uz Tanju Ribič. Zajedno imaju Zalu i mlađu kćer Elu, dok Đuro iz prethodnog braka ima sina Filipa. I djeca su se približila umjetnosti. Zala je odabrala glumu i pisanje, Ela se bavila glazbom, svira klavir i gitaru te piše pjesme, a Filip se bavio glazbom, modom i fotografijom.
Đuro je i ranije rođendane djece koristio kao povod za zavirivanje u stari obiteljski album. Kada je Ela 2023. slavila 18. rođendan, objavio je njezinu fotografiju iz vremena kada je bila beba, uz noviju fotografiju oca i kćeri snimljenu 18 godina poslije. Ovoga puta vremenski luk još je duži. Fotografija sa Zalom koja mu kao beba spava na prsima danas stoji uz prizore odrasle žene koja je iz obiteljskog backstagea krenula vlastitim profesionalnim putem, a u međuvremenu i sama postala majka.
Zasad nije poznato tko će glumiti protivnika novog agenta 007. Uz Pitta i Pugh, interes za ulogu Bondova negativca ranije su pokazali Bill Skarsgård, Saoirse Ronan i Barry Keoghan, no nijedno ime još nije službeno potvrđeno.
Iako ime glumice koja će stati uz novog Bonda još nije poznato, magazin Variety sastavio je popis od 19 glumica koje bi voljeli vidjeti u toj ulozi. Među njima su neka od najpoznatijih holivudskih imena, ali i glumice koje bi mogle donijeti nešto novo u franšizu.
Robert Pattinson danas može reći da je tijekom svoje glumačke karijere ostvario gotovo sve dječačke snove povezane s najpoznatijim filmskim junacima. Bio je učenik Hogwartsa u svijetu Harryja Pottera, postao besmrtni vampir u Sumrak sagi, odjenuo Batmanovo odijelo i preuzeo ulogu zaštitnika Gotham Cityja, a 16. studenoga 2026. godine službeno je potvrđeno da će postati novi James Bond, legendarni britanski tajni agent poznat pod oznakom 007. Vijest je objavio Amazon MGM Studios, čime je završeno višegodišnje nagađanje o nasljedniku Daniela Craiga. Pattinson je tako postao sedmi glumac izabran za tumačenje Jamesa Bonda u službenom filmskom serijalu, a njegov profesionalni put od mladog čarobnjaka do najpoznatijeg filmskog špijuna obuhvaća više od dva desetljeća rada pred kamerama.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.