Bojana Ivanović je pisala bez filtera, bez celofana – i stvorila najčitanije knjige o ženskoj snazi

Bojana Ivanović je trenutku shvatila da riječi imaju moć – ne samo da opišu svijet, već da ga preoblikuju. Od tog dana, život više nije bio slučajnost, nego projekt. Vlastiti. Autentičan. Ne uvijek lak, ali njezin.

Nakon godina borbe s vlastitim sjenama, Bojana Ivanović odlučila je progovoriti. Bez uljepšavanja. Bez filtera. Samo istina – ogoljena, sirova, iscjeljujuća. Jer negdje, tamo gdje tišina najviše boli, znala je da netko čeka te riječi. Da netko treba dokaz da je moguće izdići se. Da bol ne mora biti kraj – nego početak.

Pisanje joj nije bilo terapija. Bila je to pobjeda. Otpor. Odbijanje da više ikad bude ta tiha djevojčica koja se boji sanjati. Umjesto skrivanja – izabrala je ogoljavanje. Umjesto srama – snagu. I kako je knjiga rasla, tako je rasla i ona.

Svaka njezina rečenica postala je most. Preko tame, prema svjetlu. Nadahnuta vlastitim padovima, pisala je o tome kako ponovno ustati. Ne uz pomoć čuda – već uz malu, svakodnevnu hrabrost da ne odustaneš.

Njezine knjige nisu nastajale da bi uljepšale stvarnost. Nastajale su da bi je ogolile – i pomogle drugima da prepoznaju svoju snagu usred kaosa. Znala je: transformacija boli, ali i oslobađa. Naučila je slušati tišinu, pronaći poruke u boli i vjerovati unutarnjem glasu koji više nije šaptom molio, već jasno govorio: Idi dalje.

U svojim djelima, nije tražila priznanje. Tražila je istinu. Pokazati ženama da nije sebično izabrati sebe. Da mogu reći “ne” bez osjećaja krivnje, da mogu stati na vlastitu stranu i zavoljeti same sebe – kao temelj, a ne luksuz.

Na putu prema sebi, Bojana Ivanović zaboravila djevojčicu kakva je nekoć bila. Onu tihu, nesigurnu. Danas joj govori: “U tvojim rukama je moć.” I govori to i čitateljicama. Jer ako je ona mogla iz tame izgraditi svjetlo – mogu i one.

Svaka njezina knjiga je podsjetnik. Da promjena ne dolazi preko noći. Da je rast bolan, ali vrijedan. I da nitko od nas nije sam. Ona piše jer vjeruje u snagu priče – ne samo svoje, već i tuđe. U snagu dijeljenja.

Ona piše jer zna da sreća nije čežnja – već izbor. Unutarnji mir. Sloboda da budeš ono što jesi, bez potrebe da se svima svidiš. A ako vas neka njezina rečenica dotakne – znajte da je za to bila rođena.

Sjećate li se trenutka kada ste prvi put osjetili da riječi imaju moć mijenjati stvarnost – Vašu, ali i tuđu?

Da, sjećam, to je bilo prije deset godina, kada sam prvi put ozbiljno počela raditi na sebi, a u to sam krenula upravo čitanjem knjiga i slušanjem pozitivnih podcasta i YouTube videa. Čitala sam ja i ranije takve knjige, ali mi nekako nisu legle i nisam osjetila ništa posebno dok sam ih čitala. Ali kad sam prvi put upala u to neko depresivno stanje i odlučila izvući se iz toga, prva knjiga koja mi je potpuno preokrenula pogled na život bila je knjiga Robina Sharme – Redovnik koji je prodao svoj Ferrari, a oči su mi itekako otvorili i motivacijski govori Lesa Browna. Tada se u meni nešto promijenilo i istinski sam shvatila da u svojim rukama imamo  sve mogućnosti da stvorimo život kakav želimo. Prije sam uvijek nekako krivila roditelje, sudbinu, Boga, druge … a onda sam kroz čitanje uvidjela da je zapravo sva odgovornost na meni. Istina je da na neke situacije u životu ne možemo utjecati, ali je opet na nama kako ćemo se postaviti i kako ćemo reagirati u teškim situacijama.

U knjizi “15 kil nesreče” progovarate o vrlo osobnim temama. Koliko je teško bilo ogoliti sebe pred čitateljima?

Ja sam prirodno iskrena osoba i uvijek o svemu pričam otvoreno, onako kako jest, ništa ne umatam u celofan, tako da mi i nije bilo nešto previše teško napisati otvoreno sve kako je bilo i što sam sve proživjela, ali neću lagati da se jedan dio mene nije malo plašio kako će čitatelji primiti moju prvu knjigu i da me netko neće poslije ismijavati ili podcjenjivati zbog svega kroz što sam prošla. Ali skupila sam svu hrabrost i izdala je malo prije svog 30. rođendana.

Je li Vam pisanje u tom razdoblju predstavljalo terapiju ili je to bio čin hrabrog otpora protiv samosabotaže?

Pa više čin otpora protiv samosabotaže, jer sam sam knjigu krenula pisati tek kad sam sve to prošla, smršavjela i naučila mnogo toga o sebi i životu. Moram reći da me je pomalo i boljelo dok sam je pisala, jer u nekim trenucima nisam mogla shvatiti kako sam to sebi mogla dopustiti.

Kako ste došli do odluke da se nećete više skrivati iza srama, nego da ćete svoju priču podijeliti s drugima?

Sasvim iznenada. Sjećam se da sam samo jedne večeri dobila ideju da napišem knjigu i podijelim svoju priču. Pisala sam ja odmalena, ali to su bile neke ljubavne priče i pjesme, nikad nisam ni pomislila da ću napisati knjigu iz područja osobnog rasta i self helpa. Nekako sam osjetila želju da izdam svoju knjigu i ispričam svoju priču.

Koliko su negativna iskustva iz djetinjstva utjecala na Vaše stvaralaštvo?

Jako puno i moram reći da se moram nekad jako truditi da ne utječu na mene i danas. Mislim da sam dosta prilika u mladosti propustila baš zbog straha i tih loših obrazaca koje sam imala o sebi. Koliko god ja radila na sebi, i što god sam naučila o životu u ovih 10 godina rada na sebi, negdje duboko u meni još je ostao taj neki djelić osjećaja da nisam dovoljno dobra i da nikada neću uspjeti. Sada je ipak drugačije jer sam naučila izaći iz zone komfora i prihvatiti priliku, iako se možda nekada ne osjećam ni spremno ni hrabro, ali znam da baš tu leži izazov i nova lekcija za mene i da ću poslije toga biti još jača.

U knjizi “Ti samo guraj dalje” osjeća se gotovo proročki ton osobnog oslobođenja. Što ste sami naučili dok ste je pisali?

Pisanje me podsjetilo na sve što sam naučila proteklih godina. Da oslobođenje i vjera u to da je sve moguće ne dolaze preko noći. Dolaze u malim koracima, u tihim pobjedama nad vlastitim strahovima. Naučila sam slušati sebe, poštovati proces i ne tražiti potvrdu izvana. Naučila sam da se snaga ne rađa kad sve ide lako, nego kad odlučiš ustati i onda kad si slomljena. Moram reći da sam nekako najviše ponosna baš na knjigu “Ti samo guraj dalje”, jer sam u njoj stvarno sažela sve što sam sama naučila i što mi je pomoglo napraviti korake dalje i izgurati sve teške trenutke u mom životu.

Zašto Vam je bilo važno da u svojim djelima govorite autentično, bez uljepšavanja?

Zato što ni sama ne volim knjige gdje se stvari previše uljepšavaju i stvara se neka lažna slika kako je kad kreneš raditi na sebi i za sebe sve divno, krasno, sjajno i lako – ne, nije. Mnogo ljudi se razočara kad krene na put osobnog rasta i vidi koliko je zapravo teško raditi na sebi. Promjena se ne dogodi preko noći i jako je teško ostati dosljedan sebi i novim navikama, promjenama. Zato volim čitateljima već na početku nagovijestiti, da je to težak put ali itekako isplativ na kraju, jer kada stigneš do prvih promjena i rezultata, osjećaj zadovoljstva da si uspio je neopisiv.

Koliko Vas je oblikovao proces suočavanja s vlastitim slabostima, a koliko Vas je izgradilo njihovo prihvaćanje?

Danas sam zahvalna što sam krenula putem suočavanja i rada na sebi, iako sam od početka bila možda malo preplašena kad sam shvatila da stvarno sve ovisi o meni i da me nitko neće spasiti. Bilo je jako puno padova ali i uspona u zadnjim godinama, ali sve to, pogotovo padovi su me izgradili u ženu koja zna što hoće, i još bitnije, koja zna što neće, koja ne bježi od izazova, koja se zna boriti i kad je teško i koja zna da uvijek postoji put naprijed i da uvijek postoji rješenje za sve situacije.

Knjiga “Prvo se pobrini za svoje dupe” nosi provokativan naslov, no iz nje progovara duboko suosjećanje. Što biste željeli da čitatelj ponese sa sobom nakon što je pročita?

Iako naslov zvuči provokativno i možda sebično, odabrala sam ga s razlogom, jer sam znala da će »dići prašinu« i privući pažnju, no srž knjige je zapravo duboko suosjećanje prema svim ženama koje su zaboravile na sebe. Želim da svaka žena koja pročita ovu knjigu osjeti dopuštenje – da je u redu staviti sebe na prvo mjesto, da nije sebična ako bira sebe, postavi svoje granice i kaže svima svoje potrebe. Nadam se da će čitateljice iz knjige ponijeti poruku da više ne moraju igrati sporednu ulogu u vlastitom životu. Da imaju pravo reći “ne”, da slušaju sebe, da rade ono što osjećaju – čak i kad to nije po tuđim pravilima. Ova knjiga je moj poziv ženama da se vrate sebi – bez krivnje, bez prilagođavanja koje ih guši i bez potrebe da ih svi vole. Neka prvo one zavole sebe. Onda se sve mijenja.

Je li ljubav prema sebi naučena vještina ili iskonski instinkt koji zaboravimo s vremenom?

Ljubav prema sebi je nešto što bi nas trebali odmalena učiti naši roditelji. No, nažalost, o tome se manje znalo  i pričalo te prakticiralo u mojoj mladosti, ali mi je drago što se generacija promijenila i što sada ljudi shvaćaju koliko je to bitno. Mi kao bebe i mala djeca ne možemo znati što znači ljubav prema sebi, i ako nam to nitko nikad ne pokaže, niti imamo primjer kako to izgleda, normalno je da nećemo kasnije znati voljeti sebe. Ali dobra vijest je da s vremenom i radom možemo to naučiti. Voljeti sebe nije sebičnost, već temelj za zdrav život, zdrave odnose i unutarnji mir. Ljubav prema sebi nije luksuz – to je odgovornost koju s vremenom svatko može preuzeti.

U “Klubu sretnih i uspješnih” donosite priče drugih ljudi. Po čemu ste ih birali i kako ste znali da su baš te priče važne?

Dobila sam ideju da želim na stvarnim životnim primjerima pokazati koliko je bitno kad ljudi ne odustaju i trude se za svoje snove, pa sam onda potražila ljude iz svoje okoline čije životne priče poznajem i izabrala sam po jednu iz svih najbitnijih životnih područja – ljubavi, prijateljstva, zdravlja, karijere, želje srca i zlatnih godina – zlatne godine sam dodala jer sam htjela pokazati primjere kako može i jesen života biti lijepa i zabavna. Priče su važne jer pokazuju razliku kako možeš živjeti kad si pozitivan, a kako je sve loše i negativno, kad si sam negativan, a mislim da su sve priče vrlo poučne i svaka nudi neku novu spoznaju o životu.

Što Vas osobno najviše dirne u tuđim životnim ispovijestima – krhkost, snaga ili vjera u promjenu?

Najviše me dirne snaga, kad vidim sve kroz što ljudi prolaze i kad još uvijek imaju volju i snagu biti vedri, pozitivni i nadati se boljem sutra, e to je stvarno divno i inspirativno! Lijepo mi je vidjeti i ljude koji vjeruju da može biti bolje i da dolaze bolji dani, jer nada je ustvari pokretač života. Ako nemamo nadu, nemamo ništa.

“Umazana izpoved – (prljave tajne)” izdvaja se po žanru i tonu. Je li bilo izazovno ući u svijet fikcije, ali i dalje zadržati autentičnost?

U biti priča nije fikcijska, to je osobna ispovijest jedne moje poznanice, ali da, mogu reći da mi je bilo nekako teško izaći iz okvira i pisati knjigu za nekoga drugoga i to još u erotskom duhu. Radila sam na toj knjizi duže nego što sam planirala, ali na kraju sam je uspjela završiti. Obje smo zadovoljne kako je na kraju ispala.

Koliko toga iz knjige pripada stvarnim iskustvima, a koliko književnoj imaginaciji?

Sve u knjizi je stvarno iskustvo jedne Nine, koja danas živi sretan i drugačiji život.

U knjizi “Zbogom panici i tjeskobi” oslanjate se na konkretna znanja. Kako ste usklađivali osobno iskustvo s teorijskim uvidima?

Knjigu sam napisala nekako u dva dijela – jedan je više teorijski, gdje sam opisala osnovne informacije o paničnim napadima i raznim oblicima, da bi čitatelji imali sve na jednom mjestu, a u drugom dijelu sam pisala o vlastitom iskustvu, borbi i što sam sve proživjela dok su ti panični napadi trajali i što mi je sve pomoglo. Kad se meni to počelo događati, jako mi je puno značilo čuti nečije osobno iskustvo, nego samo čitati suhoparnu teoriju. Mnogo više su me smirile priče ljudi nego riječi doktora, jer smatram da to u potpunosti može razumjeti samo netko tko je sam prolazio kroz isto ili bar slično.

Što biste poručili onima koji se i dalje srame svojih mentalnih borbi i šute o njima?

Da je s njima sve u redu i da svako od nas proživljava svoje bitke i strahove te da se nemaju čega sramiti i da će ih, ako krenu govoriti o tome što ih muči, to osloboditi i da će pritisak težine tih problema postati manji. Ipak bih napomenula da pažljivo biraju kome će se otvoriti, jer postoji jako puno toksičnih ljudi koji te znaju samo još više povrijediti, stoga se vrijedi otvoriti samo ljudima za koje osjećaš da su topli, ljubazni i da će razumjeti. To sam više puta iskusila na svojoj koži i shvatila da nema smisla pričati to ljudima koji nemaju empatije.

Što za Vas znači sreća – kao osobi, ali i autorici koja o njoj često piše?

Za mene osobno je sreća prvo zdravlje i onda da stvoriš sebi život kakav želiš živjeti te da radiš stvari koje te raduju i da imaš oko sebe nekoliko iskrenih prijatelja koji su uvijek tu za tebe. Da imaš slobodu u svom životu, da život krojiš po svojoj mjeri. Ako ti se negdje ide, da možeš ići. Da nema nikakve sile ni pritiska da nešto moraš, nego sve radiš samo ako to želiš.

Kao autorica svjesna sam da sreća svakoj osobi predstavlja nešto drugo, što je normalno i u svojim knjigama uvijek potičem čitatelje da pronađu svoju sreću i shvate što je to što njih čini sretnima.

Kad pišete o sreći, pišete li o čežnji ili postignutom unutarnjem miru?

Za mene sreća nije čežnja – čežnja stvara nemir i osjećaj da nešto nemaš i da ti nešto fali do sreće. Unutrašnji mir dolazi kao posljedica ili nagrada kada smo sretni, tako da ja kada pišem o sreći, najviše pišem o tome da moramo prvo saznati što nas čini sretnima, ako to još ne znamo i onda se uputiti u izgradnju takvog života.

U knjizi recepata “Lagana jela, lagana ti 2″ spajate tijelo i duh. Vjerujete li da je hrana oblik ljubavi prema sebi?

Apsolutno. Što unosimo u naše tijelo je jedan glavnih, ako ne i prvi pokazatelj koliko volimo i cijenimo te poštujemo sebe i svoje tijelo. Ako se hranimo uglavnom lošom i siromašnom hranom, to znači, da sebe ne volimo dovoljno, jer ne mislimo na posljedice i to što si radimo na dugi rok. Kvaliteta našeg života se zbog loše ishrane može jako pogoršati, a osoba koja voli sebe, i želi zdrav i kvalitetan život sebi to neće dopustiti.

Pišete, pjevate, poduzetnica ste, imate snažnu internetsku prisutnost – gdje pronalazite tišinu potrebnu za stvaranje?

Najviše kod kuće ili kad sam negdje na odmoru. Kako živim sama, imam svoj mir i neku svoju rutinu i kada radim i pišem nešto novo, ne idem prečesto na društvene mreže, pa nemam nekih velikih poteškoća pronaći tišinu. Ponekad znam i iskopčati telefon i ne javljati se danima, ako sam u nekom svom svijetu, to moji ljudi oko mene sad već znaju i mislim da mi ne zamjeraju, jer ja nikada ništa ne radim na silu, pa tako ponekad volim biti i po koji dan potpuno sama i kreirati što mi padne tada na pamet.

U kojem Vam se trenutku čini da ste najviše svoji – kad pišete, kad pjevate, ili kad planirate novo putovanje?

Sve su to stvari koje me jako raduju, ali najveću i najiskreniju sreću osjećam kada radim nešto vezano za glazbu. Ili pišem pjesmu, ili snimam… e tad mi vrijeme stane, zaboravim na sve i osjećam da sam kompletna. Glazbu sam posljednjih godina bila malo stavila sa strane zbog mojih problema s paničnim napadima, ali uskoro se planiram opet ozbiljno posvetiti snimanju novih pjesama i spotova, jer je i to nešto što me jako veseli.

Osjećate li da Vaše knjige odražavaju ženu koja ste bili, ženu koja jeste ili ženu kakva želite postati?

Mislim da se u mojim knjigama mogu pronaći sve žene, jer poslije 12 knjiga imam mnogo različitih tema i priča. Ali mislim i da sve žene skupa sa mnom imaju jednu istu želju i cilj, a to je da ostatak naših života proživimo najbolje što možemo i živimo kako želimo.

Što je za Vas uspjeh – broj prodanih primjeraka ili poruka jedne čitateljice koja kaže da ste joj promijenili život?

Bit ću iskrena, obje stvari su za mene uspjeh. Jako sam sretna, jer se moje knjige tako lijepo prodaju, a sve divne poruke koje godinama dobivam su za mene još samo veći plus i dodatni razlog za sreću, mogu reći i blagoslov, jer za mene to znači potvrdu da nešto radim ispravno i mogu reći da se osjećam jako sretno da su baš moje knjige uspjele dosta života promijeniti na bolje i uvijek mi bude toplo kraj srca i osjetim radost kada mi stigne takva poruka.

Da možete razgovarati s djevojčicom kakva ste nekoć bili – tihom, povučenom, sa snovima u rukavu – što biste joj danas rekli?

Rekla bi joj da nikada ne gubi nadu i da nikada ne odustaje i da se sve stvari s vremenom mijenjaju i da je u njezinim rukama moć da izgradi život kakav želi. Da tu gdje je sada neće biti uvijek i da će biti i ljepših i boljih dana, a ona će jednog dana biti snažna i jaka žena, koja će se usuditi isprobavati stvari unatoč strahu. I da je dovoljno i dobra i sposobna da ostvari sve što poželi, samo ako bude uporna i vjeruje u sebe, jer je to na kraju dana najbitnije.

Što biste poručili onima koji i danas stoje pred ogledalom i ne prepoznaju osobu koja im uzvraća pogled?

Poručila bih im da uzmu za sebe nekoliko sati, negdje u miru i tišini, bez telefona, televizije i ostalih smetnji, i duboko pogledaju u sebe i probaju shvatiti što im govori njihovo srce. Što je ono što želi njihova duša, kamo žele ići, gdje žele biti, kakav život žele živjeti. Što ih raduje, što ih ne raduje.. Da naprave jednu dobru introspekciju. I da sve to zapišu. Ako ne dođu odmah do tih odgovora, neka to ponove više puta, jer netko teško dolazi do dubine svoje duše, ali upornost nas uvijek dovede do odgovora. Neka razmisle kada se osjećaju sretno, a kada nesretno. Što ih umara, a što im daje energiju. Onda će znati što trebaju maknuti iz svog života, a što trebaju raditi još više, da bi se bolje osjećali. Neka budu potpuni iskreni prema sebi. Ako ne ide drugačije, uvijek preporučujem i rad sa psihoterapeutom. I ja sam išla na terapiju više godina i stvarno mi je pomoglo. Sve to možda zvuči kao kliše, ali zaista vjerujem, da čovjek ne može živjeti sretno i ispunjeno ako ne zna što ga u životu raduje i čime se želi baviti i kakav život želi živjeti. Nije uvijek lako doći do toga, ali vrijedi pokušati i truditi se dok god smo živi. I da nikada ne gube nadu da može biti bolje, ako sami preuzmu kontrolu nad svojim životom. Samo trebaju imati malo hrabrosti za početak, onda sve nekako krene samo od sebe.