Deadline je 11. kolovoza 2026. objavio ekskluzivnu informaciju da je Hoult angažiran za drugu sezonu HBO-ove serije i da će preuzeti ulogu Gilderoya Lockharta, lika kojega je u filmskoj adaptaciji romana Harry Potter i odaja tajni iz 2002. godine utjelovio Kenneth Branagh, a vijest su potom potvrdili i drugi relevantni američki industrijski mediji, među kojima je Variety, čime je casting postao službeno potvrđena činjenica, a ne više predmet ranijih nagađanja.
Druga sezona serije već je službeno odobrena u svibnju 2026., što je važno jer HBO odluku o nastavku nije donio nakon emitiranja prve sezone, nego mnogo ranije, potvrđujući time da je cijeli projekt zamišljen kao dugoročna televizijska adaptacija sedam romana J. K. Rowling, pri čemu je osnovna kreativna ideja da svaka sezona obuhvati jednu knjigu i da se kroz televizijski format omogući znatno detaljnije pripovijedanje nego što je bilo moguće u osam dugometražnih filmova. Prva sezona nosi naslov Harry Potter and the Philosopher’s Stone, sastoji se od osam epizoda i zakazana je za premijeru tijekom božićnog razdoblja 2026., dok bi druga sezona, koja će se temeljiti na romanu Harry Potter and the Chamber of Secrets, trebala početi s produkcijom tijekom jeseni 2026., praktički u trenutku kada će se prva sezona približavati svom televizijskom lansiranju.
Takav produkcijski raspored nije slučajan, nego predstavlja posljedicu dugoročnog modela kojim HBO želi upravljati jednom od najvrjednijih književnih i filmskih franšiza suvremene popularne kulture, jer se serija od početka razvija kao projekt koji bi se trebao protezati kroz približno deset godina, odnosno kroz sedam sezona, a cilj nije samo ponovno ispričati već poznatu priču nego omogućiti da se pojedinim likovima, odnosima, događajima i elementima svijeta posveti znatno više prostora nego što su ga dopuštale filmske adaptacije. Serija je prvi put službeno najavljena 2023. godine, a HBO je od samoga početka projekt pozicionirao kao novu televizijsku adaptaciju izvornih knjiga, a ne kao nastavak ili preradu postojećih filmova, zbog čega se od nove produkcije očekuje da će poznate događaje prikazivati s većim stupnjem književne vjernosti i s većom količinom materijala koji u prethodnoj filmskoj verziji nije mogao biti uključen.
U takvom konceptu Gilderoy Lockhart dobiva posebno zanimljivu funkciju jer je riječ o liku koji je u romanu Harry Potter and the Chamber of Secrets mnogo više od običnog komičnog profesora koji se pojavljuje kako bi zabavljao čitatelja. Lockhart je konstrukcija javnog identiteta, čovjek koji je vlastitu slavu pretvorio u profesiju, vlastitu fizičku privlačnost u društveni kapital, vlastite priče u komercijalni proizvod, a tuđe stvarne pothvate u materijal na kojem je izgradio vlastitu reputaciju. On je čarobnjak koji je javnosti desetljećima prodavao sliku iznimno hrabrog, obrazovanog i sposobnog borca protiv mračnih sila, autora knjiga o opasnim stvorenjima i čovjeka koji je navodno samostalno riješio niz situacija koje bi za prosječnog čarobnjaka predstavljale gotovo nemoguće izazove, dok je stvarnost iza te slike bitno drugačija i mnogo mračnija.
Lockhartova najveća sposobnost nije ona koju javnost očekuje od heroja njegovih knjiga, nego iznimno razvijeno znanje čarolija koje djeluju na ljudsko pamćenje, a upravo je ta sposobnost temelj njegove dugogodišnje prijevare. Njegov obrazac djelovanja nije bio jednostavno laganje o nečemu što se nikada nije dogodilo, nego mnogo sofisticiranija manipulacija u kojoj bi pronašao čarobnjake koji su doista izvršili herojske pothvate, saznao kako su riješili određenu opasnost, zatim na njima upotrijebio Memory Charm kako bi uklonio njihova sjećanja i potom tuđe pothvate predstavio kao vlastite. Na taj način Lockhart nije samo krao tuđe priče, nego je krao tuđe identitete, jer je ljudima oduzimao vlastitu sposobnost da se sjete onoga što su učinili, a zatim je prazninu nastalu brisanjem njihovih sjećanja popunjavao vlastitom verzijom događaja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Upravo zato Gilderoy Lockhart pripada među zanimljivije likove drugog romana, jer njegova komičnost skriva izrazito ozbiljnu karakterološku konstrukciju. On je čovjek koji je vlastitu laž ponavljao toliko dugo da je od nje napravio instituciju, a njegova reputacija postala je toliko snažna da mu više nije bila potrebna stvarna kompetencija kako bi ljudi vjerovali da je kompetentan. Njegov izgled, odjeća, osmijeh, način govora, potpisivanje knjiga, fotografiranje i neprestano naglašavanje vlastitih uspjeha nisu samo površinske karakteristike, nego alati kojima kontrolira percepciju ljudi oko sebe. Lockhart savršeno razumije da publika često ne nagrađuje istinu, nego sigurnost s kojom je netko izgovara, zbog čega njegov karakter funkcionira kao satira kulture slavnih, samopromocije i javnog imidža.
Njegov dolazak u Hogwarts stoga je dramaturški posebno učinkovit jer se događa u trenutku kada škola ulazi u jednu od najmračnijih faza svoje povijesti. Dok se među učenicima širi strah zbog napada povezanih s Odajom tajni, dok se pojavljuju sve ozbiljniji znakovi da unutar škole postoji prijetnja koju nitko ne razumije i dok Harry, Ron i Hermione pokušavaju shvatiti što se zapravo događa, Lockhart se ponaša kao da se nalazi na vlastitoj promotivnoj turneji. Njegova potreba da svaku situaciju pretvori u predstavu vlastite važnosti postaje time još komičnija, ali i sve neugodnija, jer gledatelj istodobno zna da iza njegove fasade postoji osoba koja je sposobna svjesno uništavati tuđa sjećanja kako bi održala vlastiti status.
U filmskoj verziji iz 2002. godine tu je kontradikciju vrlo učinkovito iskoristio Kenneth Branagh, koji je Lockhartu dao naglašeno teatralnu, gotovo karikaturalnu osobnost, pri čemu je lik funkcionirao kao jedan od glavnih izvora humora unutar filma. Branaghov Lockhart bio je izrazito samouvjeren, teatralan, tašt i gotovo opsjednut vlastitim izgledom i popularnošću, a njegova izvedba postala je jedna od prepoznatljivijih interpretacija sporednih likova u ranoj fazi filmske franšize. Nova HBO-ova serija sada dobiva priliku ponuditi potpuno drugačiji pristup jer televizijski format omogućava da se Lockhartov karakter razvija sporije i detaljnije, odnosno da gledatelj ne mora odmah dobiti samo komičnu figuru nego može postupno otkrivati osobu koja se nalazi iza javnog imidža.
Nastavite čitati nakon oglasa
Upravo se na tom mjestu izbor Nicholasa Houlta pokazuje posebno zanimljivim. Hoult je tijekom svoje karijere izgradio reputaciju glumca koji može istodobno igrati izrazito karizmatične i izrazito neugodne likove, a posebno se istaknuo u seriji The Great, u kojoj je tumačio Petra III., povijesno grotesknog, impulzivnog, samodopadnog i emocionalno nestabilnog muškarca čiji je osjećaj vlastite veličine stalno u sukobu sa stvarnim sposobnostima i položajem. Upravo ta sposobnost da lik bude istodobno smiješan, iritantan, privlačan i duboko problematičan čini Houlta prirodnim izborom za Lockharta, jer Lockhart zahtijeva upravo takvu ravnotežu između komedije i karakterne manipulativnosti.
Houltova karijera pritom nije ostala ograničena na televiziju. Nakon što se afirmirao još kao dijete u filmu About a Boy, a potom stekao širu međunarodnu popularnost kroz seriju Skins i filmove poput Warm Bodies, Mad Max: Fury Road, The Favourite i franšizu X-Men, posljednjih je godina sve češće prihvaćao materijal koji od njega zahtijeva složenije ili mračnije interpretacije. Njegov angažman u filmu The Menu pokazao je njegovu sposobnost funkcioniranja unutar izrazito satiričnog i psihološki neugodnog okruženja, dok je rad na filmu The Order dodatno potvrdio njegovu spremnost na izrazito mračne karaktere. U filmu Nosferatu pojavio se u gotičkom horor-okruženju, a istodobno je ostvario vrlo vidljivu ulogu Lexa Luthora u novom DC-jevom Supermanu, čime je dodatno učvrstio status glumca sposobnog funkcionirati unutar najvećih svjetskih franšiza.
Posebno je zanimljiva činjenica da je Hoult još prije nekoliko godina bio povezan s Harryjem Potterom na sasvim drugačiji način. Godine 2025. govorio je o tome da je kao dijete bio na audiciji za ulogu Harryja Pottera u originalnoj filmskoj franšizi, a kada mu je 2025. postavljeno pitanje o mogućnosti pojavljivanja u novoj HBO-ovoj seriji, Hoult je otvoreno govorio o svojoj povezanosti s redateljem Markom Mylodom, s kojim je prethodno radio na filmu The Menu, te o tome da bi volio biti dio tog svijeta, iako je jasno istaknuo da više nije u dobi za naslovnog dječaka čarobnjaka. Danas, godinu dana kasnije, ta se svojevrsna karijerna poveznica zatvara na vrlo zanimljiv način, jer se Hoult doista pridružuje franšizi, ali kao potpuno drugačiji lik i kao odrasli glumac s više od dva desetljeća iskustva.
Uloga Gilderoya Lockharta također je zanimljiva zato što predstavlja svojevrsni nastavak Houltova rada s likovima koji posjeduju snažan javni ego. Njegov Lex Luthor temelji se na inteligenciji, ambiciji, kontroli i potrebi za nadmoći, dok je Lockhartova moć drugačije prirode i više se oslanja na društvenu manipulaciju, fizički šarm i stvaranje iluzije vlastite veličine. Međutim, zajedničko im je to što obojica razumiju važnost percepcije i što obojica pokušavaju kontrolirati način na koji ih drugi ljudi vide. Upravo bi ta poveznica mogla Houltovoj interpretaciji dati dodatnu dubinu, jer bi Lockhart u njegovoj izvedbi mogao biti manje nalik isključivo komičnom prevarantu, a više osobi koja je savršeno svjesna vrijednosti vlastitog brenda.
Nastavite čitati nakon oglasa
Istodobno, treba biti vrlo oprezan s očekivanjima jer HBO još nije objavio detalje Houltove izvedbe, broj epizoda u kojima će se pojaviti, njegov ugovor, konačan kostimografski izgled ili eventualne scenarističke izmjene Lockhartove priče. Sve što se izvan službenih informacija govori o njegovoj interpretaciji u ovom trenutku pripada području analize i očekivanja, a ne potvrđenim produkcijskim činjenicama. Ono što je sigurno jest da će se Lockhart pojaviti u drugoj sezoni, da će sezona adaptirati drugi roman i da produkcija ulazi u fazu u kojoj će se nakon prve sezone početi oblikovati novi sloj Hogwartsova svijeta.
Druga sezona pritom ima potencijal biti tonalno znatno drugačija od prve. Harry Potter and the Chamber of Secrets predstavlja prijelaz između dječje pustolovne fantasy priče i znatno mračnijeg pripovijedanja, jer se u središtu radnje nalaze misteriozni napadi, strah među učenicima, pitanje identiteta nasljednika Salazara Slytherina, prijetnja skrivena unutar same škole i postupno otkrivanje činjenice da povijest Hogwartsa nije samo romantična priča o drevnoj školi čarobnjaštva nego i prostor u kojem su postojali duboki sukobi, predrasude i opasne ideologije. U takvom kontekstu Lockhartova potreba za samopromocijom može dobiti dodatnu funkciju, jer se njegova površna javna slika izravno suprotstavlja sve mračnijoj stvarnosti koja se razvija oko njega.
Važno je također razumjeti da Lockhart nije glavni antagonist druge knjige u klasičnom smislu. On nije izvor glavne prijetnje koja se nadvija nad Hogwartsom, ali predstavlja jednu od najvažnijih moralnih suprotnosti priče. Voldemortova prijetnja temelji se na želji za moći, dominacijom i uništenjem drugih, dok se Lockhartova manipulacija temelji na potrebi da druge ljude pretvori u nevidljive suradnike vlastite slave. Njegov zločin nije manje zanimljiv zato što je često predstavljen kroz humor, jer brisanje nečijeg sjećanja znači oduzimanje dijela njegova identiteta, a upravo je ironija završetka njegova karaktera u tome što čovjek koji je drugima sustavno mijenjao sjećanja na kraju sam izgubi vlastito.
Nastavite čitati nakon oglasa
Kada njegova čarolija na kraju krene po zlu zbog neispravnog Ronova štapića, Lockhart postaje žrtva vlastite metode. Čovjek koji je karijeru izgradio na uništavanju tuđih sjećanja ostaje bez vlastitih, čime njegova priča dobiva gotovo savršenu dramaturšku simetriju. On više nije sposoban održavati vlastitu legendu jer više nema ni osobnu memoriju koja bi mu omogućila da razlikuje stvarni život od priče koju je godinama prodavao drugima. U kasnijem književnom kontinuitetu Lockhart se ponovno pojavljuje u petoj knjizi, gdje je prikazan kao pacijent u bolnici St. Mungo’s, čime Rowling njegovu priču dodatno zatvara kroz posljedice vlastitih postupaka.
Za HBO ova uloga zato nije samo pitanje pronalaženja glumca koji može odigrati smiješnog profesora, nego pitanje toga koliko daleko serija želi ići u prikazivanju društvene i psihološke dimenzije Lockhartova karaktera. Televizijski format omogućava da se njegov odnos prema učenicima, kolegama, Harryjevoj slavi i vlastitom javnom imidžu razvija kroz više epizoda, a upravo takav pristup mogao bi rezultirati interpretacijom koja će biti znatno složenija od one koju je bilo moguće ostvariti u filmu koji je morao ograničiti velik broj književnih detalja.
HBO pritom u drugu sezonu ulazi s kreativnim timom koji je već počeo dobivati dugoročniju strukturu. Francesca Gardiner ostaje showrunnerica, dok je Jon Brown, jedan od scenarista prve sezone, promoviran u su-showrunnera za drugu sezonu. Mark Mylod, koji je jedan od izvršnih producenata i redatelja više epizoda, također ostaje povezan s projektom, dok među izvršnim producentima ostaju J. K. Rowling, Neil Blair, Ruth Kenley-Letts i David Heyman. Produkciju zajednički nose HBO, Warner Bros. Television, Brontë Film and TV i Heyday Films, što projektu daje izrazito snažnu institucionalnu i produkcijsku infrastrukturu.
Nova serija usto raspolaže potpuno novom generacijom mladih glumaca, pri čemu Harryja Pottera igra Dominic McLaughlin, Rona Weasleyja Alastair Stout, a Hermione Granger Arabella Stanton, dok su u odrasloj glumačkoj postavi John Lithgow kao Albus Dumbledore, Janet McTeer kao Minerva McGonagall, Paapa Essiedu kao Severus Snape i Nick Frost kao Rubeus Hagrid. Hoult se tako pridružuje projektu u trenutku kada HBO već ima postavljenu osnovnu glumačku arhitekturu, ali istodobno još uvijek može svaku novu sezonu graditi oko novih značajnih odraslih likova.
Upravo je to jedan od ključnih elemenata modela kojim se ova serija razlikuje od prethodnih filmova. Filmovi su morali izgraditi kontinuitet oko iste velike glumačke postave, dok televizijska adaptacija može svake godine uvoditi nove likove i nove poznate glumce, stvarajući tako osjećaj da se Hogwarts mijenja i razvija zajedno s glavnim junacima. Lockhart je idealan primjer takvog modela jer je izrazito snažan sezonski lik, dovoljno poznat da privuče pažnju publike, dovoljno specifičan da novi glumac može ponuditi vlastitu interpretaciju i dovoljno važan za radnju da njegova prisutnost može obilježiti cijelu sezonu.
Zbog toga je izbor Nicholasa Houlta profesionalno gledano vrlo logičan. Njegova karijera pokazuje da može igrati fizički atraktivne likove bez oslanjanja isključivo na fizičku privlačnost, da može iznijeti komediju bez pretvaranja lika u praznu karikaturu i da može istodobno zadržati određenu prijetnju čak i kada je lik komičan. Kod Lockharta je upravo ta kombinacija presudna, jer publika mora razumjeti zašto ga ljudi vole prije nego što može u potpunosti razumjeti zašto mu ne bi trebali vjerovati.
Najveći izazov za Houlta bit će upravo izbjeći izravno uspoređivanje s Kennethom Branaghom. Branaghova interpretacija ostala je snažno zapamćena jer je njegov Lockhart bio izrazito teatralan i komičan, ali nova serija nema razloga ponavljati istu izvedbu. Ako HBO želi dokazati da njegova adaptacija nije samo nova verzija filmova s drugim glumcima, onda bi najlogičniji pristup bio omogućiti Houltu da izgradi Lockharta kao novu interpretaciju, s drugačijim ritmom, drugačijom vrstom humora i potencijalno izraženijom psihološkom dimenzijom.
U konačnici, angažman Nicholasa Houlta za Gilderoya Lockharta govori mnogo više od same činjenice da se još jedno poznato glumačko ime pridružilo Harryju Potteru. On pokazuje kako HBO namjerava koristiti televizijski format za stvaranje nove verzije svijeta koji publika već poznaje, ali i kako studio pokušava spojiti glumce s izrazito snažnim suvremenim karijerama s likovima koji su već duboko ukorijenjeni u popularnoj kulturi. Hoult u Hogwarts ne dolazi kao anonimni novi član velike franšize, nego kao glumac koji istodobno nosi iskustvo prestižne televizije, velikih holivudskih produkcija, horora, satire i franšiznih antagonista, a upravo zbog toga njegov Lockhart ima potencijal biti jedna od najupečatljivijih novih interpretacija druge sezone.
Najvažnije je, međutim, da se iza ovog castinga nalazi vrlo precizna dramaturška mogućnost. Gilderoy Lockhart je lik čija je cijela osobnost izgrađena oko razlike između onoga što jest i onoga što želi da drugi vjeruju da jest, a Nicholas Hoult već je tijekom karijere pokazao sposobnost igranja upravo takvih proturječnih figura, zbog čega će njegova verzija Lockharta vjerojatno biti zanimljiva ne zato što će pokušati nadmašiti Kennetha Branagha u teatralnosti, nego zato što bi mogla pronaći drugačiji put do istog lika. Ako produkcija iskoristi puni potencijal romana i omogući mu dovoljno prostora da Lockhart ne bude samo komični profesor koji se pojavljuje radi humora, nego čovjek čija je slava izgrađena na sustavnoj manipulaciji, krađi tuđih postignuća i kontroli tuđeg pamćenja, druga sezona HBO-ove serije mogla bi dobiti jedan od svojih najsnažnijih karakteroloških elemenata.
U tom smislu Nicholas Hoult nije samo novo ime u glumačkoj postavi Harryja Pottera, nego glumac koji u projekt ulazi s vrlo specifičnim iskustvom i s ulogom koja mu omogućava da spoji gotovo sve važne registre svoje dosadašnje karijere, od britanskog televizijskog humora i satiričnih karaktera do velikih franšiza i mračnijih psiholoških figura. Gilderoy Lockhart stoga bi u njegovoj interpretaciji mogao postati mnogo više od poznatog lika iz druge knjige, odnosno mogao bi postati svojevrsni test za novu HBO-ovu filozofiju adaptacije: hoće li serija samo ponovno pokazati ono što publika već zna ili će poznatim likovima dati dovoljno prostora da ih publika prvi put doista vidi iz drugačije perspektive.
