Svi ga znamo, ali ga ne znamo imenovati: Otrovert je najglasniji, a najiscrpljujući tip osobe današnjice
U javnom prostoru posljednjih se godina sve češće pojavljuju novi pojmovi kojima se nastoji preciznije opisati ponašanje ljudi u suvremenim društvenim i komunikacijskim odnosima. Jedan od takvih pojmova jest otrovert, izraz koji se još uvijek ne nalazi u klasičnim psihološkim priručnicima, ali se postupno uvriježio u medijskom i kolokvijalnom govoru kao pokušaj imenovanja specifičnog obrasca ponašanja koji nadilazi uobičajene podjele na introverte i ekstroverte. Upravo zbog svoje neformalnosti i novosti, pojam otrovert zahtijeva dodatno razjašnjenje kako bi se izbjegla pojednostavljivanja i pogrešna tumačenja.
Otrovert se u pravilu koristi za opis osobe čija je usmjerenost prema drugima izrazito naglašena, ali pritom poprima obilježja emocionalne nametljivosti, komunikacijske invazivnosti i smanjene osjetljivosti na granice sugovornika. Takva osoba često djeluje kao netko tko je stalno prisutan, glasan i angažiran, ali iza te površinske društvenosti nerijetko se krije nedostatak stvarne sposobnosti slušanja, uvažavanja i emocionalne razmjene. Za razliku od zdrave ekstrovertiranosti, koja uključuje energiju, otvorenost i društvenu fleksibilnost, otrovertnost se očituje u potrebi da se prostor odnosa neprestano ispunjava vlastitim mislima, reakcijama i interpretacijama, bez stvarne spremnosti da se drugoj strani prepusti jednaka važnost.
U komunikaciji s drugima otrovert često ne podnosi praznine, tišinu ili odsutnost trenutačne reakcije. Tišina se doživljava kao prijetnja, a emocionalni odmak kao osobni napad ili znak odbacivanja. Zbog toga otrovert nastoji stalno održavati kontakt, često bez obzira na kontekst, raspoloženje ili potrebe druge osobe. Takav obrazac ponašanja može ostaviti dojam otvorenosti i dostupnosti, ali dugoročno proizvodi osjećaj iscrpljenosti kod onih koji se nađu u njegovoj blizini, jer odnos postaje jednostran i emocionalno neuravnotežen.
Psihološka podloga otrovertnog ponašanja najčešće je povezana s unutarnjom nesigurnošću i snažnom potrebom za vanjskom potvrdom. Iako se otrovert često doživljava kao samouvjeren i društveno dominantan, iza takvog nastupa često stoji strah od zanemarivanja, nevidljivosti ili gubitka kontrole nad odnosima. Stalna komunikacija i prisutnost služe kao način smirivanja unutarnje tjeskobe i održavanja osjećaja vlastite važnosti. U tom smislu, otrovertnost nije znak emocionalne snage, već strategija suočavanja s vlastitim nesigurnostima.
U međuljudskim odnosima, osobito u partnerskim i bliskim prijateljstvima, otrovertno ponašanje može postupno narušiti ravnotežu i povjerenje. Odnos se počinje oblikovati prema ritmu i potrebama jedne strane, dok se druga strana sve češće povlači kako bi sačuvala vlastiti emocionalni prostor. Takvo povlačenje otrovert nerijetko tumači pogrešno, kao hladnoću, nezainteresiranost ili emocionalnu nezrelost, što dodatno produbljuje nerazumijevanje i stvara začarani krug pritiska i povlačenja. Umjesto stvarne bliskosti, odnos se pretvara u poligon za potvrđivanje i obranu ega.
Radno okruženje također može biti prostor u kojem se otrovertnost jasno očituje. Osoba s izraženim otrovertnim obrascem ponašanja često dominira razgovorima, nameće vlastite ideje i teško prepušta prostor drugima, vjerujući da time doprinosi dinamici i učinkovitosti. Međutim, takav pristup dugoročno smanjuje kvalitetu timske suradnje, jer guši različita mišljenja i stvara osjećaj nevidljivosti kod drugih članova tima. Profesionalna komunikacija tada gubi svoju svrhu, a radna atmosfera postaje opterećena napetošću i pasivnim otporom.
Važno je naglasiti da otrovert nije fiksna osobina ličnosti niti etiketa koja bi trebala služiti za osuđivanje ili pojednostavljeno kategoriziranje ljudi. Riječ je o obrascu ponašanja koji se može pojaviti u određenim životnim fazama, osobito u razdobljima pojačanog stresa, emocionalne nesigurnosti ili društvenog pritiska. Suvremeno društvo, s naglaskom na stalnu dostupnost, vidljivost i brzu razmjenu informacija, često potiče upravo takve obrasce, čineći ih društveno prihvatljivima ili čak poželjnima.
Razumijevanje pojma otrovert stoga ima važnu edukativnu vrijednost. Ono omogućuje jasnije prepoznavanje situacija u kojima komunikacija prestaje biti razmjena, a postaje nametanje, te otvara prostor za razgovor o važnosti emocionalnih granica, empatije i sposobnosti slušanja. U vremenu u kojem se glasnost često poistovjećuje s važnošću, a prisutnost s bliskošću, pojam otrovert služi kao podsjetnik da kvaliteta odnosa ne proizlazi iz količine riječi ili intenziteta interakcije, već iz ravnoteže, međusobnog poštovanja i stvarne emocionalne dostupnosti.
U konačnici, osvještavanje otrovertnog ponašanja, bilo kod sebe ili kod drugih, predstavlja prvi korak prema zrelijim i zdravijim odnosima. Prihvaćanje tišine, uvažavanje tuđeg prostora i sposobnost povlačenja jednako su važni kao i otvorenost i komunikativnost. Tek kada se te dimenzije uravnoteže, odnosi mogu postati istinski ispunjavajući, a komunikacija smislen i obogaćujući proces, a ne izvor pritiska i emocionalnog zamora.
U suvremenim međuljudskim odnosima, osobito onima koji se razvijaju i odvijaju u digitalnom prostoru, sve se češće pojavljuju obrasci ponašanja koji nisu jasno imenovani, ali ostavljaju dubok i dugotrajan emocionalni trag. Jedan od takvih fenomena jest orbiting – pojam koji se posljednjih godina uvriježio u psihološkom i sociološkom diskursu kao opis specifične, pasivno-aktivne prisutnosti u odnosima koji su formalno prekinuti ili nikada nisu do kraja definirani. Iako se na prvi pogled može činiti bezazlenim, orbiting je složen i višeslojan oblik ponašanja koji snažno utječe na emocionalnu stabilnost, doživljaj vlastite vrijednosti i sposobnost zatvaranja odnosa.
U svijetu estetske kirurgije, u kojem se granica između medicine, estetike i identiteta svakim danom sve više sužava, rijetki su liječnici koji uspijevaju zadržati jednaku razinu znanstvene preciznosti, profesionalne etike i estetske suptilnosti. Dr. Boris Ivkić jedan je od njih. Kao specijalist otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata, s dodatnim usmjerenjem prema estetskoj kirurgiji lica i vrata, dr. Ivkić pripada generaciji liječnika koji struku ne promatraju kao niz zahvata, već kao dugoročan odnos povjerenja između liječnika i pacijenta. Njegov profesionalni put obilježen je istodobnim radom u funkcionalnoj i estetskoj kirurgiji, što mu omogućuje jedinstvenu perspektivu u razumijevanju anatomije, ali i psihologije lica. U vremenu kada se estetski zahvati često pojednostavljuju, banaliziraju ili svode na vizualni trend, on ustraje na medicinskoj ozbiljnosti i odgovornosti.
U posljednjih nekoliko godina sve češće svjedočimo fenomenu koji se u popularnoj kulturi označava pojmom “no contact” ili prekid kontakta s roditeljima. Taj izraz označava svjesni i namjerni prekid komunikacije s jednim ili oba roditelja, što uključuje prestanak telefonskih razgovora, poruka, videopoziva, izbjegavanje susreta pa čak i blokiranje roditelja na društvenim mrežama. Radi se o odluci koja nije impulzivna niti površna, već rezultat dugotrajnog nakupljanja emocionalnih povreda, zanemarivanja granica i kronične disfunkcije unutar obiteljskog sustava. Za mnoge milenijalce, to nije samo čin ogorčenosti ili buntovništva, već način očuvanja vlastitog mentalnog zdravlja i samopoštovanja.
U trenucima kada razmišljate o tome da uz pomoć detoksa uklonite iz tijela sve što gomilate i počnete iznova, važno je znati da to nije jednostavna fraza za vikend-reset već složen proces koji uključuje tijelo, um i prehranu u dugoročnom smislu. Muškarac koji svoje tijelo shvaća ozbiljno, zna da nije riječ o jednokratnom paketu koji „očisti sve”, nego o razumijevanju što znači detoksikacija, kada je potrebna, koliko je realna i ima li smisla u kontekstu modernog načina života.
Ako si se ikada uhvatio kako razmišljaš o tome da trebaš „ići na dijetu četiri tjedna” u nadi da će sva prekomjerna masa nestati preko noći, vrijeme je da promijeniš pristup. Muškarac koji želi smršavjeti ne mora žrtvovati društveni život, energiju ili osjećaj slobode. Možeš postići rezultat koji traje, a da pritom ne doživljavaš svaku večer kao bitku s tanjurom i vježbaonicom.
Svaki muškarac koji je ikada pogledao svoje tijelo u ogledalu i pomislio da bi mogao više nego što sada jest — da ga treninzi ne iscrpljuju nego pokreću — zna da izgradnja tijela nije samo stvar bezglavog tereta, nego promišljenog odnosa prema sebi.
U svijetu u kojem se od muškaraca očekuje da budu snažni, uspješni, stalno u pokretu i dostupni, često zanemarujemo osnovni, ali iznimno moćan ritual koji oblikuje naš izgled, energiju i ukupno zdravlje – spavanje. Ono nije tek trenutak odmora, već vrijeme kada se tijelo obnavlja, koža regenerira, hormoni balansiraju, a um pronalazi jasnoću i mir.
Završnicu albuma Secondo Max Hozić zaokružuje objavom akustične verzije singla „Moćna igra“, koju prati i službeni videospot, čime ovom pjesmom simbolično zatvara jedno važno poglavlje svoje dosadašnje glazbene karijere. Riječ je o skladbi koja se već pri objavi albuma nametnula kao jedna od njegovih emocionalno najsnažnijih točaka, a u novom, ogoljenijem aranžmanskom ruhu dodatno dolazi do izražaja njezina intimna i sugestivna jezgra.
Kad mislimo da smo vidjeli sve u svijetu luksuzne mode, Demna za Gucci upravo nas je brutalno razuvjerio. Nova haljina iz kolekcije za proljeće/ljeto, dio looka La Mecenate iz serije La Famiglia, ne samo da reinterpretira Gucci kodove kroz osebujne estetske stavove, već dolazi s cijenom koja se jednostavno ne može ignorirati: 100.000 eura. Da, pročitali ste dobro. Stotinu tisuća eura. Za jednu haljinu.
Malo tko bi očekivao da će profesionalni put jedne od najprepoznatljivijih hrvatskih vizažistica i beauty influencerica započeti u laboratoriju. Anita Šavuk, danas poznata po svojim edukacijama i autentičnom pristupu make-upu, prvotno je svoju karijeru gradila kao inženjerka laboratorijske dijagnostike, struka koja zahtijeva preciznost, urednost i visok stupanj odgovornosti. Ipak, unutar nje je oduvijek postojala snažna kreativna energija koja je tražila prostor za izražavanje i stvaralački izraz. Fascinacija transformacijom koju make-up može donijeti – ne samo u fizičkom izgledu, već i u samopouzdanju i unutarnjem osjećaju žene – postupno je postala njezin pravi profesionalni poziv. Spoj racionalnog pristupa i kreativne slobode pokazao se presudnim, a u šminki je Anita pronašla alat kojim može istinski osnaživati žene oko sebe.
