Novi umjetnički projekt Renate Poljak “Pjesme za naše more” u galeriji Bačva
Renata Poljak izlagala je na mnogobrojnim samostalnim domaćim i međunarodnim izložbama, filmskim festivalima i bijenalima, a dobitnica je brojnih prestižnih stipendija i nagrada.
Izložba, odnosno multidisciplinarni umjetnički projekt “Pjesme za naše more”, likovne, video i filmske umjetnice Renate Poljak od 29. 2. do 17. 3. 2024. očekuje nas u galeriji Bačva, Doma HDLU. Riječ je o projektu koji istražuje različita polja djelovanja od filozofskog do znanstvenog, od utopije i mitologije do glazbe i njezine uloge u povijesti i sadašnjosti. U srcu projekta je ekološka ideja, no ona odudara od aktivizma i ne sadrži doslovne ekološke poruke već se temi prilazi iz potpuno drugog rakursa, poetičnog i utopijskog.
More globalno služi kao mjesto za otpad, a zagađenost bukom koju čovjek stvara brodovima, plovilima i ostalim strojevima za njegove je stanare životno opasna. Zbog spomenutih razloga, kao i zbog sveprisutne klimatske problematike i specifičnog odnosa kojeg umjetnica ima s morem u smislu da je more prisutno gotovo u svim njezinim radovima, ovim novim projektom Renata Poljak istražuje utopijsku ideju da more možemo izliječiti (i od mrtvih migranata i od poimanja Sredozemlja kao grobnice Mediterana), ili ga barem odobrovoljiti podižući ga na razinu bića bližeg nama, kako bi ga kasnije što bolje pazili.
Špekulacija je osnovni princip na kojem počiva novi projekt oslanjajući se na nematerijalne referencije i usmenu tradiciju kako bi osmislila drugačiju vrstu mitologije i time pretpostavljala da se globalne promjene mogu dogoditi u budućnosti. Projekt nema čistu narativnu osnovu ili slijed jer ne teži jasnoj naraciji, već se ekološka tema tretira globalno i na energetskoj razini.
Sama izložba sastoji se od dva rada. Prvi je okrugla, viseća projekcija meditativnog sadržaja koja će biti postavljena u sredinu Galerije Bačva, na kojoj vidimo planktone i sićušna podvodna stvorenja. Ti planktoni pripadaju dvanaestogodišnjem dječaku iz Splita Vanji Cetiniću – Koći koji ih već dvije godine hvata planktonskom mrežicom te proučava pod mikroskopom. Fascinantne snimke prikazuju uvećan svijet malih bića koja stvaraju kisik. Drugi dio izložbe trokanalna je videoprojekcija na polukružnom zidu galerije. Glavni su protagonisti projekcije glazbenici Amira Medunjanin te Alen i Nenad Sinkauz koji stvaraju novu pjesmu za naše more. Iznimni se glazbenici snimaju u praznoj dvorani podcrtavajući glas te prazninu prostora i mraka u kojoj on odzvanja podsjećajući nas na crninu morskog bezdana. Tekst pjesme potpisuje Monika Herceg.
Nastavite čitati nakon oglasa
U svom novom radu Poljak predlaže da izmijenimo stare mitove i napišemo nove u kojima će More biti glavni kreator i pokretač života. Tradicija i vjerovanje su se od davnina prenosili pjesmom i pričom, stoga i nova pjesma/pjevana priča nosi novu snagu i energiju u kojoj More postaje Bog postanka. Od davnina je u nomadskom životu naših predaka postojao šaman koji bi, kada bi grupa pronašla mjesto za život odlazio na vrh brda, postavljao znak za Peruna i time mijenjao energiju mjesta za život, činio ga boljim i sigurnijim. Ono što mi danas trebamo, i o čemu govori ovaj špekulativni projekt, je mogućnost promjene energije ili pokušaj izlječenja mora.
Ukratko, treba nam neki suvremeni šaman koji će opjevati i kreirati novu povijest i novi mit u kojega ćemo svi zajedno povjerovati. Dječak Vanja i Amira Medunjanin možda nisu šamani, ali možemo špekulirati da jesu. Uvjerenja i vjerovanja su vrlo fragilna i manipulativna kategorija – kao što znamo iz naše recentne povijesti.
Renata Poljak izlagala je na mnogobrojnim samostalnim domaćim i međunarodnim izložbama, filmskim festivalima i bijenalima, a dobitnica je brojnih prestižnih stipendija i nagrada. Njezine rezidencije uključuju boravak na Umjetničkom institutu u San Franciscu, MuseumsQuartier u Beču, Art In General u New Yorku i Cité Internationale des Arts i Récollets u Parizu. Izbor autoričinih filmova i videoradova samostalno je prikazan u Centru Georges Pompidou i u Palais de Tokyo u Parizu. Već godinama se u svojim radovima bavi istraživanjem fenomena ljudskih migracija i njezinih fizičkih i emotivnih posljedica, osobito u četiri recentna filma “Partenza”, 2016., “Još jedan odlazak”, 2018., “Porvenir”, 2020. i “Split”, 2021. Posljednja tri premijerno su prikazani na Oberhausen Film festivalu, a “Porvenir” je dobitnik čak 6 nagrada na filmskim festivalima.
Nastavite čitati nakon oglasa
Renatin umjetnički rad i život također su obilježeni konstrukcijom identiteta, nacionalnosti i slobode. U ovom novom projektu sve su te teme prisutne, samo u pročišćenoj formi koja na posjetitelje djeluje na apstraktnoj i intuitivnoj razini.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
U Laubi je otvorena izložba Atlantida, treća u ciklusu Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba, kojom ova zagrebačka kuća za ljude i umjetnost obilježava 15 godina djelovanja. Izložbu je otvorio kustos prof. dr. sc. Krešimir Purgar, koji je istaknuo da Atlantida istražuje umjetnost kao neprestano promjenjiv i začudan organizam koji potiče nova promišljanja i različite interpretacije. Među najistaknutijim djelima nalaze se monumentalna slika Lovre Artukovića, skulptura Crvena stijena Siniše Majkusa i instalacija Dvoboj Ivana Fijolića, uz radove brojnih drugih suvremenih hrvatskih umjetnika. Izložba je privukla velik broj ljubitelja umjetnosti i znatiželjnika, a večer otvorenja nastavila se u opuštenoj atmosferi uz gallery party i zajedničko praćenje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.
U subotu, 27. lipnja u 19 sati, u Laubi – kući za ljude i umjetnost, otvara se izložba “Atlantida”, treća u nizu ciklusa Kartografije – putovanje kroz zbirku Laube. Riječ je o novom izložbenom poglavlju koje okuplja radove iz fundusa Laubine kolekcije te ih promatra kroz prizmu imaginacije, transformacije i promjenjivih svjetova suvremene umjetnosti.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovoga će ljeta publika imati priliku upoznati dvije umjetnice koje su obilježile europsku avangardnu scenu i svojim radom trajno promijenile način na koji promatramo odnos između jezika, tijela i identiteta. Izložba Radikalna subjektivnost, koja se otvara 3. srpnja i ostaje otvorena do 27. rujna, okuplja opsežan izbor radova koje su napravile Katalin Ladik i Tomaso Binga, autorice čije su umjetničke prakse tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća postale sinonim za eksperiment, umjetničku slobodu i propitivanje društvenih konvencija. Riječ je o jednoj od najvažnijih izložbi ljetnog programa riječkog muzeja, koja hrvatskoj publici donosi priliku da na jednom mjestu sagleda stvaralaštvo dviju pionirki vizualne poezije i performansa čiji je utjecaj odavno prešao nacionalne granice.
Galerija Mona Lisa u Zagrebu 10. lipnja otvara vrata izložbi „Vječna ljepota crteža“, reprezentativnom projektu koji okuplja 79 djela hrvatskih umjetničkih velikana nastalih od kraja 19. do druge polovice 20. stoljeća. Riječ je o pažljivo oblikovanom izboru radova koji kroz različite crtačke i slikarske tehnike na papiru donose pregled razvoja hrvatske likovne umjetnosti te istodobno potvrđuju trajnu vrijednost crteža kao jednog od najvažnijih medija umjetničkog izraza.
Godine 2025. Prada Beauty predstavio je Prada Paradigme Eau de Parfum, miris koji je od samog početka zamišljen kao svojevrsni poziv na preispitivanje ustaljenih pravila muškosti, samopouzdanja i osobnog izražavanja, sažet u jednostavnom, ali snažnom pitanju „What if there’s another way?“, odnosno „Što ako postoji drugi način?“. Umjesto tradicionalnog shvaćanja snage kao potrebe za dominacijom i nametljivosti, Prada Paradigme otvorio je prostor za drugačiju vrstu muškog samopouzdanja, onu koja proizlazi iz radoznalosti, profinjenosti i slobode da čovjek vlastiti identitet ne promatra kao nešto unaprijed određeno, nego kao priču koju neprestano može iznova stvarati.
Ljetna fotografija Meri Banovac iz Dalmacije ne djeluje kao pokušaj stvaranja savršene razglednice, nego upravo suprotno – kao vrlo izravan prikaz žene koja je svjesna svojeg tijela i nema potrebu prilagođavati ga aktualnim pravilima estetike. Na ručniku uz more, u ljubičastom bikiniju, sunčanim naočalama i s kosom opušteno skupljenom iza glave, Meri je pokazala figuru koju karakteriziraju izražene ženstvene linije, naglašen struk i obline koje se ne pokušavaju vizualno smanjiti.
