Od intimnih filmskih priča do serija koje su osvojile publiku: Dodijeljene su AFA nagrade, a ovo su naslovi koje vrijedi dodati na listu za gledanje

O dobitnicima je odlučivalo više od 800 članova Filmske i TV Akademije Jadranske regije, među kojima su redatelji, glumci, scenaristi, producenti i drugi filmski i televizijski profesionalci. Akademiju su osnovali Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival i beogradski Festival autorskog filma, a nagrade su zamišljene kao zajedničko profesionalno priznanje ostvarenjima nastalima u regionalnim kinematografijama. Ovogodišnja dodjela održana je 23. i 24. listopada u Crnoj Gori, uz Porto Montenegro i kompaniju Strategist kao glavne partnere događaja.

Najviše razloga za zadovoljstvo imao je Stefan Đorđević, čiji je dugometražni prvijenac „Vjetre, pričaj sa mnom“ nastao u koprodukciji Srbije, Slovenije i Hrvatske. Riječ je o izrazito osobnom filmu koji je izrastao iz redateljeva odnosa s majkom i njezine smrti. Đorđević je prvotno namjeravao snimiti dokumentarni film o majci, njezinoj bolesti i načinu na koji se suočavala s vlastitom smrtnošću, ali je nakon njezina odlaska promijenio početnu zamisao. Umjesto klasičnog dokumentarnog portreta nastao je film koji povezuje stvarne obiteljske odnose, autobiografske elemente i igrane prizore.

U središtu priče nalazi se Stefan, tridesetčetverogodišnjak koji se nakon majčine smrti vraća obitelji kako bi proslavio bakin rođendan i dovršio film koji je započeo snimati. Na putu automobilom udara psa lutalicu te ga, potaknut osjećajem krivnje, odlučuje spasiti i povesti sa sobom. Briga o ozlijeđenoj životinji postupno se povezuje s njegovim pokušajima da prihvati majčin odlazak. Obitelj se istodobno okuplja oko obnove kuće uz jezero, a zajednički rad, razgovori i svakodnevni susreti postaju način suočavanja s gubitkom.

Đorđević u filmu glumi samoga sebe, dok se pred kamerom pojavljuju članovi njegove stvarne obitelji, među kojima su Negrica i Boško Đorđević te Ljiljana i Budimir Jovanović. Njihova prisutnost daje filmu karakter obiteljskog zapisa, iako je riječ o pažljivo oblikovanom filmskom djelu, a ne o jednostavnom dokumentarnom bilježenju događaja. Redatelj pritom koristi snimke nastale tijekom majčina života i prizore snimljene nakon njezine smrti. Između prošlosti i sadašnjosti razvija se priča o odnosu koji se nastavlja kroz sjećanja, obiteljske navike i mjesta na kojima je majka živjela.

Film je dug 100 minuta, a svjetsku premijeru imao je 2025. godine u natjecateljskom programu Tiger Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. Iste godine prikazan je na Sarajevo Film Festivalu, gdje je osvojio Srce Sarajeva za najbolji film. U njegovu nastanku sudjelovale su producentske kuće Non-Aligned Films iz Srbije, slovenski SPOK Films i Staragara te hrvatski Restart. Producentica Dragana Jovović vodila je projekt koji je zahtijevao drukčiji pristup od uobičajene igrane produkcije, upravo zbog činjenice da su njegovi protagonisti redateljevi najbliži članovi obitelji.

Direktor fotografije Marko Brdar, koji je s Đorđevićem surađivao na oblikovanju vizualnog dijela filma, kamerom prati obiteljske prostore, prirodu i svakodnevne situacije, dok su montažu potpisali Tomislav Stojanović i Dragan von Petrović. Đorđević je autor i scenarija, pa se njegova redateljska i osobna perspektiva protežu kroz cijelo ostvarenje. Film se bavi tugovanjem bez oslanjanja na velike dramske preokrete. Odnos prema majci razvija se kroz naizgled obične događaje, a priroda i vjetar iz naslova povezani su s njezinim pogledom na život i bolest. Tri osvojene AFA nagrade nadovezuju se tako na festivalski put filma koji je još od premijere u Rotterdamu privlačio pozornost svojim spojem dokumentarnog i igranog pristupa.

Nagrada za najbolju glavnu glumicu pripala je Noomi Rapace za naslovnu ulogu u filmu „Majka“ redateljice Teone Strugar Mitevske. Švedska glumica, međunarodno poznata po ulozi Lisbeth Salander u filmskim adaptacijama trilogije „Millennium“ Stiega Larssona te po nastupima u filmovima „Prometheus“ Ridleyja Scotta i „Sherlock Holmes: Igra sjena“ Guya Ritchieja, u ovom je ostvarenju utjelovila Majku Terezu u razdoblju prije osnivanja Misionarki ljubavi.

Radnja je smještena u Kolkatu u kolovozu 1948. godine, kada Majka Tereza još pripada redovničkoj zajednici sestara Loretske družbe. Čeka dopuštenje Vatikana da napusti samostan i osnuje vlastiti red posvećen pomaganju najsiromašnijima. Uoči odlaska mora pronaći osobu koja će preuzeti njezine dotadašnje dužnosti, a izbor pada na sestru Agnieszku, koju glumi nizozemska glumica Sylvia Hoeks. Međutim, Agnieszka joj otkriva da je trudna i da razmišlja o prekidu trudnoće. Majka Tereza suočava se s pitanjem kako postupiti prema osobi kojoj vjeruje i koju želi zaštititi, a da pritom ostane vjerna vlastitim vjerskim uvjerenjima.

Teona Strugar Mitevska nije snimila klasičnu biografiju koja bi pratila cjelokupan život poznate redovnice. Radnju je ograničila na nekoliko tjedana tijekom kojih se njezina protagonistica nalazi pred odlukama koje otkrivaju proturječja između osobne vjere, institucionalnih pravila i odnosa prema drugim ženama. Majka Tereza prikazana je kao odlučna i zahtjevna osoba, sposobna za suosjećanje, ali i za postupke koji proizlaze iz njezina strogog razumijevanja vjerske dužnosti.

Za Rapace je takva uloga predstavljala odmak od fizički intenzivnih i akcijskih likova po kojima je često prepoznaju međunarodni gledatelji. Glumica se morala osloniti na suzdržan izraz, autoritet koji njezin lik ima unutar samostanske zajednice i unutarnji sukob koji se postupno razvija. Uz Rapace i Hoeks, u filmu nastupa Nikola Ristanovski kao otac Friedrich, svećenik koji se protivi Terezinu odlasku jer smatra da je njezin rad u samostanu nezamjenjiv.

Scenarij su napisali Teona Strugar Mitevska, Goce Smilevski i Elma Tataragić, a direktorica fotografije bila je Virginie Saint Martin. Film je nastao u međunarodnoj produkciji, uz sudjelovanje makedonske producentske kuće Sisters and Brother Mitevski i partnera iz više europskih zemalja. Premijerno je prikazan 2025. godine na Venecijanskom filmskom festivalu u programu Orizzonti.

Redateljica Teona Strugar Mitevska već se ranije bavila položajem žena u društvima u kojima se osobna sloboda sukobljava s tradicijom i institucijama. Njezin film „Bog postoji, ime joj je Petrunija“ iz 2019. godine, prikazan u natjecateljskom programu Berlinalea, pratio je ženu koja sudjelovanjem u vjerskom obredu rezerviranom za muškarce izaziva sukob s lokalnom zajednicom. U „Majci“ se ponovno okreće ženskom liku koji djeluje unutar strogo određene hijerarhije, ali ovoga puta glavna junakinja istodobno provodi pravila i suočava se s njihovim posljedicama. Dodatnu osobnu poveznicu s temom redateljica ima u činjenici da je, poput Majke Tereze, rođena u Skoplju.

Nagradu za najboljeg glavnog glumca osvojio je Andrija Kuzmanović za ulogu Zorana u filmu „Yugo Florida“, dugometražnom prvijencu srpskog redatelja Vladimira Tagića. Riječ je o drami koja se bavi odnosom odraslog sina i teško bolesnog oca, ali i osjećajem životne izgubljenosti čovjeka koji se približava srednjim godinama, a još nije uspio uspostaviti stabilne odnose s ljudima oko sebe.

Zoran radi na televizijskom kanalu koji emitira reality programe, živi s cimerom koji često konzumira marihuanu i održava nejasan odnos s bivšom djevojkom. Njegova svakodnevica sastoji se od posla koji ga ne ispunjava i privatnih odnosa u kojima uglavnom izbjegava odgovornost. Takav život prekida vijest da mu je otac, s kojim je godinama bio udaljen i s kojim nikada nije razvio bliskost, smrtno bolestan. Zoran odlučuje preuzeti brigu o njemu tijekom posljednjih tjedana života, premda njihov odnos ostaje opterećen starim sukobima i međusobnim nerazumijevanjem.

Kuzmanovićev Zoran nije prikazan kao požrtvovan sin koji iznenada pronalazi odgovore na sve životne probleme. On je nesiguran, često pasivan i nespretan u izražavanju osjećaja. Upravo u takvom liku glumac pronalazi prostor za izvedbu u kojoj se izmjenjuju nelagoda, humor, frustracija i trenuci bliskosti. Njegova se promjena ne događa odjednom, nego kroz svakodnevnu brigu o čovjeku s kojim teško pronalazi zajednički jezik.

Oca Vesu glumi Nikola Pejaković, glumac, redatelj, scenarist i glazbenik koji je tijekom karijere ostvario niz zapaženih uloga u srpskom filmu i televiziji. Njegov odnos s Kuzmanovićevim likom nosi najveći dio emocionalne težine filma. U glumačkoj postavi nalaze se i Hana Selimović, Snježana Sinovčić Šiškov, Jana Milosavljević, Jovana Stojiljković i Vahid Džanković.

Scenarij su napisali Vladimir Tagić i Milan Ramšak Marković, a producentica je Marija Stojanović iz beogradske kuće Sense Production. Film je nastao u koprodukciji Srbije, Bugarske, Francuske, Hrvatske i Crne Gore, uz sudjelovanje hrvatske producentske kuće Eclectica. Direktor fotografije bio je Aleksandar Karaulić, a montažer Dragan von Petrović.

„Yugo Florida“ premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2025. godine, gdje je Andrija Kuzmanović osvojio Srce Sarajeva za najboljeg glumca. Njegova izvedba nagrađena je i na Filmskom festivalu u Herceg Novom, pa je AFA priznanje nastavak niza nagrada za istu ulogu. Kuzmanović, kojeg je šira publika upoznala kroz televizijske serije i filmove poput „Senki nad Balkanom“ i „Južnog vetra“, ovdje nastupa u drukčijem registru. Umjesto likova koji djeluju kroz otvorene sukobe i naglašenu energiju, glumi čovjeka čiji su najveći problemi vezani uz nesposobnost da razgovara s ocem i prihvati vlastitu ranjivost.

AFA nagradu za zvijezdu u usponu osvojio je Arif Jakup, mladi glumac koji tumači naslovnu ulogu u filmu „DJ Ahmet“ makedonskog redatelja Georgija M. Unkovskog. Film je smješten u ruralni dio Sjeverne Makedonije, u zajednicu makedonskih Turaka Yörüka, a prati petnaestogodišnjeg Ahmeta koji pokušava pronaći vlastiti put između obiteljskih obveza, tradicionalnih očekivanja i ljubavi prema elektroničkoj glazbi.

Nakon majčine smrti Ahmet živi s ocem i mlađim bratom Naimom, koji je prestao govoriti. Otac ga ispisuje iz škole kako bi pomagao u čuvanju ovaca, pa dječak velik dio vremena provodi radeći na obiteljskom gospodarstvu. Njegovu svakodnevicu mijenja susret s elektroničkom glazbom, koju otkriva na zabavi u prirodi. Glazba mu postaje prostor slobode, ali i način približavanja Ayi, djevojci koja se vratila iz Njemačke i koju obitelj namjerava udati za drugoga.

Unkovski suprotstavlja svijet seoskih običaja i elektroničke plesne glazbe, ali pritom ne prikazuje ruralnu zajednicu samo kao mjesto zabrana. Humor proizlazi iz susreta dvaju različitih načina života, iz Ahmetovih pokušaja da pronađe opremu za puštanje glazbe i iz njegova odnosa s ljudima koji ne razumiju njegovu opsesiju ritmom i zvukom. Iza komičnih situacija razvija se priča o odrastanju nakon gubitka majke, o očevu pokušaju da sam odgoji dvojicu sinova i o dječakovoj potrebi da odlučuje o vlastitoj budućnosti.

Arif Jakup nosi film kao dječak koji uglavnom ne može otvoreno govoriti o onome što želi. Njegov Ahmet često reagira pogledima, pokretima i kratkim rečenicama, dok kroz glazbu pokazuje ono što u svakodnevnim odnosima potiskuje. Njegova izvedba počiva na prirodnosti i uvjerljivosti lika koji istodobno osjeća odgovornost prema obitelji i želju da pobjegne od unaprijed određenog života.

Mlađeg brata Naima glumi Agush Agushev, a Ayu Dora Akan Zlatanova. Redatelj Georgi M. Unkovski, rođen u New Yorku, školovao se na praškoj filmskoj akademiji FAMU. Prije dugometražnog prvijenca međunarodnu je pozornost privukao kratkim filmom „Sticker“, prikazanim na Sundance Film Festivalu 2020. godine.

„DJ Ahmet“ svjetsku je premijeru imao na Sundanceu 2025., gdje je osvojio nagradu publike u međunarodnoj igranoj konkurenciji i posebnu nagradu žirija za kreativnu viziju. Film je nastao u koprodukciji Sjeverne Makedonije, Češke, Srbije i Hrvatske. Među hrvatskim suradnicima nalaze se skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, koji su radili na glazbi, te producentska kuća 365 Films. Snimatelj je bio Naum Doksevski, a producenti Ivan Unkovski i Ivana Shekutkoska.

Nagradu za najbolji scenarij osvojila je hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić za film „Bog neće pomoći“, povijesnu dramu smještenu u izoliranu pastirsku zajednicu na Dinari početkom 20. stoljeća. Film prati dolazak Čileanke Terese, koju glumi Manuela Martelli, u planinsko naselje čiji stanovnici žive prema strogim pravilima i običajima. Teresa tvrdi da je udovica muškarca koji je otišao raditi u Čile i ondje poginuo u rudniku. Njezina pojava izaziva nepovjerenje među članovima zajednice, a osobito među muškarcima koji nastoje zadržati postojeći poredak.

Dolazak nepoznate žene otvara pitanja njezina identiteta, istinitosti priče koju donosi i razloga zbog kojih je odlučila prijeći toliku udaljenost. Teresa govori drugim jezikom i dolazi iz drukčijeg kulturnog okruženja, pa se teško sporazumijeva sa stanovnicima planinskog naselja. Ipak, postupno uspostavlja odnos sa ženama koje u toj zajednici imaju ograničenu slobodu odlučivanja. Među njima se ističe lik koji tumači Ana Marija Veselčić, a odnos dviju žena postaje jedno od središta filma.

Jušić se u scenariju bavi odnosima moći unutar zatvorene zajednice, položajem žena i načinom na koji se pravila održavaju kroz svakodnevni život. Religija i običaji određuju ponašanje stanovnika, ali se iza njihovih postupaka nalaze strah, nepovjerenje i potreba za pripadanjem. Teresa svojim dolaskom narušava odnose koji su se godinama smatrali nepromjenjivima. Njezina prisutnost postupno otkriva nezadovoljstvo žena i sukobe koji su postojali i prije njezina dolaska.

Posebnost scenarija proizlazi i iz jezične prepreke između protagonistice i ljudi koje susreće. Jušić dio odnosa razvija bez oslanjanja na dijalog, koristeći situacije u kojima se likovi pokušavaju razumjeti pogledima, pokretima i postupcima. Takav pristup zahtijeva precizno oblikovanje prizora jer se odnosi među likovima mijenjaju i onda kada oni ne mogu izravno razgovarati.

„Bog neće pomoći“ drugi je dugometražni igrani film Hane Jušić, koja je međunarodnu pozornost privukla prvijencem „Ne gledaj mi u pijat“ iz 2016. godine. Taj film, premijerno prikazan u programu Venice Days Venecijanskog filmskog festivala, pratio je mladu ženu zarobljenu u teškim obiteljskim odnosima u Šibeniku. Nakon premijere prikazan je na više od stotinu festivala i osvojio više od trideset nagrada. I u novom filmu Jušić se bavi obiteljskim i društvenim odnosima koji pojedincu ograničavaju mogućnost izbora, ali radnju premješta u povijesno razdoblje i prostor udaljen od suvremenoga gradskog života.

Glavnu ulogu povjerila je čileanskoj glumici i redateljici Manueli Martelli, koja je međunarodnu pozornost privukla i vlastitim redateljskim prvijencem „1976“, prikazanim 2022. godine u Cannesu. Uz nju nastupa Ana Marija Veselčić, članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Split, a među ostalim glumcima su Filip Đurić, Mauro Ercegović Gracin, Nikša Butijer, Tina Orlandini i Ivan Skoko. Producentica filma je Ankica Jurić Tilić iz zagrebačke Kinorame, direktorica fotografije Jana Plećaš, a kostimografkinja Katarina Pilić. Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Italije, Rumunjske, Gruzije, Francuske i Slovenije.

Svjetsku premijeru imao je u kolovozu 2025. godine u glavnom natjecateljskom programu Filmskog festivala u Locarnu, gdje su Manuela Martelli i Ana Marija Veselčić zajednički osvojile nagradu Leopard za najbolje glumačko ostvarenje. Uslijedila je regionalna premijera na Sarajevo Film Festivalu, gdje je filmu dodijeljena posebna nagrada za promicanje spolne ravnopravnosti. Na festivalu CinEast u Luksemburgu osvojio je posebnu nagradu žirija, a na Međunarodnom filmskom festivalu u Solunu nagrade za najbolje umjetničko ostvarenje i najbolju glumicu. Hana Jušić nagrađena je i za režiju na festivalu Cineuropa u Španjolskoj.

U rujnu 2026. Hrvatsko društvo filmskih djelatnika odabralo je „Bog neće pomoći“ za hrvatskog kandidata za 99. nagradu Oscar u kategoriji međunarodnog dugometražnog filma. Film je tijekom 2026. osvojio i Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji dugometražni igrani film. AFA nagrada za scenarij tako je stigla nakon više međunarodnih priznanja koja su pratila njegov festivalski i kinodistribucijski život.

U televizijskom dijelu dodjele najviše je priznanja osvojila bosanskohercegovačka kriminalistička serija „Kotlina“, koju su osmislili Danis Tanović i Amra Bakšić Čamo. Proglašena je najboljom televizijskom serijom, dok su nagrade za najbolje glavne uloge dobili Feđa Štukan i Snežana Vidović. Riječ je o seriji koja kriminalističke istrage povezuje sa svakodnevicom Sarajeva i Zenice, društvenim odnosima, korupcijom, zagađenjem i problemima koji proizlaze iz političkih i gospodarskih okolnosti u Bosni i Hercegovini.

„Kotlina“ je nastala u produkciji BH ContentLaba, projekta BH Telecoma usmjerenog na razvoj domaće televizijske produkcije. Prva sezona predstavila je inspektora Ediba Pašića, kojeg glumi Feđa Štukan, i njegove kolege koji istražuju slučajeve povezane s različitim slojevima sarajevskog društva. Serija se pritom ne ograničava na otkrivanje počinitelja kaznenih djela. Kroz istrage postupno otvara privatne probleme policajaca, njihove odnose s kolegama i ljudima iz prošlosti te okolnosti koje utječu na njihov posao.

Druga sezona, koja se počela prikazivati u studenome 2025. godine, sastoji se od osam epizoda, a dio radnje premješten je u Zenicu. Priča započinje pronalaskom tijela rudara u Historijskom muzeju, ispod spomenika Josipu Brozu Titu. Istraga vodi inspektora Midu Zeca, kojeg glumi Boris Ler, u njegov rodni grad, gdje se ponovno susreće s ljudima i događajima iz vlastite prošlosti. U istraživanje se uključuje i Edib Pašić, dok se istodobno razvijaju priče o zagađenju, energetskoj industriji i odnosima između lokalnih institucija, politike i građana.

Takva radnja omogućuje da se kriminalistički zaplet razvija unutar prepoznatljivih bosanskohercegovačkih prilika. Zenica, grad snažno obilježen industrijom i rudarskom prošlošću, nije samo mjesto odvijanja događaja. Industrijsko nasljeđe, problemi onečišćenja i pitanje budućnosti energetike ulaze u samu priču, a odnosi među likovima povezani su s njihovim profesionalnim i osobnim iskustvima.

Feđa Štukan u ulozi Ediba Pašića tumači policajca koji se suočava s posljedicama ranijih odluka i osobnim traumama. Njegov lik pokušava održati profesionalnu odgovornost u okruženju u kojem se privatni odnosi, politički interesi i kriminal često međusobno isprepliću. Štukan je glumac s dugogodišnjom međunarodnom karijerom, tijekom koje je nastupao u regionalnim i stranim produkcijama. Pojavio se u filmu „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie, a poznat je i kao autor autobiografske knjige „Blank“, u kojoj je pisao o vlastitom životu, ratnom iskustvu, ovisnosti i glumačkoj karijeri.

U „Kotlini“ njegov Edib nije nepogrešiv istražitelj koji uvijek ima kontrolu nad događajima. On griješi, ulazi u sukobe i često se mora suočavati s vlastitim postupcima. Takav lik zahtijeva izvedbu u kojoj se profesionalna odlučnost izmjenjuje s osobnom nesigurnošću, a kriminalistički zaplet stalno utječe na njegov privatni život.

Nagradu za najbolju glavnu glumicu u televizijskoj seriji osvojila je Snežana Vidović, koja se glumačkoj postavi pridružila u drugoj sezoni. Vidović je kazališna, filmska i televizijska glumica s iskustvom rada u bosanskohercegovačkim produkcijama. Njezina nagrada dolazi u sezoni u kojoj su autori proširili prostor radnje i uveli nove likove, čime su dodatno razvili odnose među protagonistima.

Uz Štukana, Vidović i Borisa Lera, u drugoj sezoni nastupaju Vanesa Glođo, Mario Knezović, Tarik Filipović, Goran Navojec, Leona Paraminski, Ida Keškić, Anita Kajasa, Alen Muratović, Helena Vuković, Faruk Hajdarević i drugi glumci. Scenarij potpisuju Danis Tanović, Amra Bakšić Čamo, Nikola Kuprešanin i Adnan Lugonić.

Danis Tanović međunarodnu je karijeru izgradio filmom „Ničija zemlja“, koji je 2002. godine osvojio Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Film o dvojici vojnika suprotstavljenih strana tijekom rata u Bosni i Hercegovini prethodno je nagrađen za scenarij na Filmskom festivalu u Cannesu. Tanović je poslije režirao filmove „Cirkus Columbia“, „Epizoda u životu berača željeza“ i „Smrt u Sarajevu“, nastavljajući se baviti ratnim nasljeđem, društvenim sukobima i životom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Amra Bakšić Čamo jedna je od istaknutih bosanskohercegovačkih producentica, povezana s razvojem regionalnih filmskih projekata i Sarajevo Film Festivalom. Njezino iskustvo u filmskoj produkciji i Tanovićev redateljski rad povezani su u seriji koja koristi strukturu kriminalističkog trilera za prikaz suvremenoga bosanskohercegovačkog društva. Tri osvojene AFA nagrade potvrđuju da je „Kotlina“ bila najuspješnije televizijsko ostvarenje ovogodišnje dodjele.

Posebno priznanje ove je godine prvi put dodijeljeno filmu koji je ostvario izuzetan uspjeh u kinodistribuciji, odnosno najveći prihod na kino blagajnama. Nagradu je osvojila hrvatsko-srpska komedija „Svadba“ redatelja Igora Šeregija, jedan od najvećih domaćih kinohitova posljednjih godina. O uvođenju nove kategorije odlučio je Upravni odbor Filmske i TV Akademije Jadranske regije, čime je uz umjetnička i profesionalna priznanja uvedena i nagrada koja se temelji na komercijalnom rezultatu filma.

„Svadba“ je u hrvatska kina stigla početkom 2026. godine, a već je tijekom prvih mjeseci prikazivanja privukla iznimno velik broj gledatelja. Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra, do početka travnja film je u hrvatskim kinima pogledalo 780.779 gledatelja. Taj se podatak odnosi samo na hrvatsku distribuciju u navedenom razdoblju, a ne na ukupan rezultat filma u svim zemljama u kojima je prikazivan.

Radnja prati hrvatskog poduzetnika Miljenka, kojeg glumi Rene Bitorajac. Na vlastiti rođendan saznaje da se njegovo poslovno carstvo nalazi pred bankrotom. Dok pokušava shvatiti kako riješiti financijske probleme, u ured mu dolazi obitelj s rođendanskom tortom i tamburašima. Istodobno prima telefonski poziv kćeri Ane, koja studira u Londonu i priopćava mu da je trudna. Dodatni problem za Miljenka predstavlja činjenica da je otac djeteta sin srpskog ministra vanjskih poslova.

Ta vijest pokreće niz događaja u kojima se obiteljski odnosi pretvaraju u politički i društveni problem. Susret dviju obitelji otvara prostor za sukobe povezane s nacionalnim stereotipima, političkim položajem roditelja, novcem i različitim očekivanjima od budućih mladenaca. Šeregi pritom koristi prepoznatljive obrasce komedije zabune, u kojoj pokušaji da se izbjegne skandal proizvode nove probleme.

Rene Bitorajac tumači hrvatskog poduzetnika Miljenka, dok Dragan Bjelogrlić glumi srpskog premijera. Njihovi likovi predstavljaju dvije obitelji koje se zbog odnosa svoje djece moraju suočiti s okolnostima nad kojima nemaju potpunu kontrolu. U glumačkoj postavi nalaze se i Linda Begonja, Vesna Trivalić, Anđelka Stević Žugić, Nika Grbelja, Marko Grabež, Roko Sikavica, Dejan Aćimović, Srđan Todorović, Jelisaveta Seka Sablić i Denis Murić.

Šeregi je redatelj i jedan od trojice scenarista filma, uz Marka Jocića i Marka Backovića. Producenti su Ivan Kelava i Marko Jocić, a film je nastao u suradnji hrvatske kuće Eclectica i srpske produkcije Viktorija film. Direktor fotografije bio je Tomislav Sutlar, montažerka Lea Mileta, a glazbu je skladao Dubravko Robić.

Igor Šeregi hrvatskoj se publici ranije predstavio filmom „ZG80“, komedijom iz 2016. godine koja prati skupinu zagrebačkih nogometnih navijača na gostovanju u Beogradu potkraj osamdesetih godina. I u tom je filmu koristio sukob hrvatskih i srpskih likova kao izvor komičnih situacija, povezujući humor s prepoznatljivim društvenim i povijesnim okolnostima. U „Svadbi“ je sličan pristup prenio u suvremeno okruženje, pri čemu su nogometno rivalstvo zamijenili obiteljski odnosi i politički interesi.

Film je prikazan i na Pulskom filmskom festivalu 2026. godine, gdje je osvojio Zlatnu arenu za produkciju, dodijeljenu Ivanu Kelavi i Marku Jociću. Roko Sikavica nagrađen je Zlatnom arenom za sporednu mušku ulogu, Šeregi je dobio priznanje za casting, a Linda Begonja posebnu Zlatnu arenu za doprinos glumačkom ansamblu.

Uspjeh „Svadbe“ razlikuje se od festivalskog puta većine ostalih ovogodišnjih dobitnika AFA nagrada. Dok su „Vjetre, pričaj sa mnom“, „Bog neće pomoći“, „Majka“, „Yugo Florida“ i „DJ Ahmet“ međunarodnu pozornost stjecali ponajprije kroz festivalske premijere i nagrade, Šeregijev film do velikog je broja gledatelja došao redovitom kinodistribucijom. Uvođenje nagrade za kinozaradu omogućilo je Akademiji da zasebno prizna takav rezultat, bez njegova izjednačavanja s kategorijama za najbolji film, režiju ili scenarij.

Ovogodišnji dobitnici dolaze iz različitih filmskih sredina, a većina nagrađenih ostvarenja nastala je u međunarodnim koprodukcijama. „Vjetre, pričaj sa mnom“ povezao je autore i producente iz Srbije, Slovenije i Hrvatske, „Bog neće pomoći“ okupio je partnere iz šest europskih zemalja, a „DJ Ahmet“ realiziran je uz sudjelovanje produkcija iz Sjeverne Makedonije, Češke, Srbije i Hrvatske. Sličan model financiranja i produkcijske suradnje koristili su i autori filma „Yugo Florida“.

Za razliku od velikih nacionalnih filmskih nagrada, AFA priznanja obuhvaćaju ostvarenja iz više susjednih kinematografija, među kojima već godinama postoje intenzivne autorske i produkcijske veze. Isti producenti, glumci, snimatelji i montažeri često sudjeluju u projektima koji nastaju u različitim državama, dok regionalni festivali omogućuju njihov prvi susret s publikom. Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival i Festival autorskog filma u Beogradu, kao osnivači Akademije, već su povezani s profesionalcima koji sudjeluju u razvoju i predstavljanju takvih projekata.

Druga dodjela Adriatic Film & TV Awards u Tivtu završena je s tri priznanja za film Stefana Đorđevića, tri za televizijsku seriju „Kotlina“ te pojedinačnim nagradama glumcima i autorima iz nekoliko regionalnih kinematografija. Uz nagrade za filmska i televizijska ostvarenja, prvi je put dodijeljeno i priznanje za kinozaradu, koje je pripalo „Svadbi“ Igora Šeregija. O svim dobitnicima odlučivali su članovi Akademije, a ovogodišnja dodjela okupila je filmske i televizijske profesionalce čiji su radovi tijekom prethodne godine prikazivani na međunarodnim festivalima, u kinima i na televizijskim platformama.