Backstage je prostor koji publika uglavnom ne vidi. Na pozornici se pojavljuje dovršena figura, dok iza nje ostaju postupci kojima je ona nastala. Lice se prekriva novim slojevima, crte se pojačavaju ili mijenjaju, kosa dobiva drugi oblik, a odjeća preoblikuje siluetu tijela. Pokreti se prilagođavaju liku koji se gradi, dok pogled u ogledalo služi istodobno provjeri i upoznavanju s novom pojavom. Upravo u toj fazi, kada svakodnevni izgled postupno nestaje, a scenski još nije potpuno oblikovan, Barišić pronalazi motive za novi ciklus.

U njezinim slikama drag zato nije prikazan prvenstveno kroz nastup, publiku, reflektore i spektakl. Umjetnicu zanima proces koji se odvija prije svega toga. Ona promatra šminkanje, odijevanje, namještanje detalja, čekanje i kratke trenutke mirovanja između pojedinih faza pripreme. Tijelo na njezinim platnima nije dovršena slika koju treba promatrati kao konačan rezultat. Ono se nalazi usred promjene, pa se i identitet pojavljuje kao nešto što se oblikuje kroz niz odluka, gesta i postupaka.

lauba izložba

Nova izložba u Laubi vodi nas iza scene draga, u trenutak kada počinje transformacija

Kustosica izložbe Karla Pudar opisuje taj ambijent kao prostor između svakodnevice i scene, privatnog i izvedbenog te tijela i njegove transformacije. Granice među tim područjima u backstageu nisu sasvim jasne. Osoba se još nalazi izvan pozornice, ali je izvedba već počela kroz pripremu vlastitog izgleda. Šminka mijenja lice prije prvog susreta s publikom, kostim utječe na držanje tijela, a ogledalo postaje mjesto na kojem se nova slika osobe prvi put provjerava.

Transformacija koju Barišić prati nije nagla. Ona nastaje postupno, kroz dodavanje i uklanjanje detalja. Jedan sloj šminke prekriva drugi, pojedini se potezi brišu i nanose ponovno, odjeća se mijenja dok se ne pronađe odgovarajuća silueta, a lice pred ogledalom prolazi kroz niz međufaza. Zbog toga su trenuci pripreme posebno pogodni za njezino istraživanje identiteta. Na njima istodobno postoje tragovi prethodnog izgleda i naznake onoga koji tek nastaje.

lauba izložba

Sličan postupak postoji i u načinu na koji Barišić gradi sliku. Ulje na platnu omogućuje joj rad u slojevima, prekrivanje prethodnih poteza i stvaranje površina na kojima boja ima vlastitu fizičku prisutnost. Impasto, vidljivi tragovi kista, prijelazi između osvijetljenih i zatamnjenih dijelova te različita gustoća nanosa pretvaraju površinu slike u svojevrsnu novu kožu. Karla Pudar upravo tako opisuje odnos slikarskog postupka i tijela u ovom ciklusu, navodeći da ulje na platnu gradi vlastitu vrstu kože.

Takva površina nije neutralna. Deblji nanos boje može sakriti ono što se nalazi ispod njega, dok drugi potez može ponovno otvoriti dio lica ili tijela. Barišić na taj način slikarskim sredstvima radi nešto slično procesu koji prikazuje. Transformacija osobe nastaje dodavanjem novih slojeva, a slika nastaje njihovim taloženjem na platnu. Motiv i tehnika susreću se u istom postupku, bez potrebe da slikarstvo jednostavno oponaša ono što se događa pred ogledalom.

lauba izložba

U ciklusu Hey Sugar šminka se pritom ne tretira kao prepreka iza koje bi trebalo tražiti neko izvorno ili istinitije lice. Takvo bi čitanje pretpostavljalo da postoji jedna autentična verzija osobe, dok su svi drugi oblici predstavljanja tek maske. Barišić polazi iz drukčije pozicije. Ono što osoba stavlja na tijelo, način na koji oblikuje lice, odjeća koju bira i slika koju odlučuje pokazati drugima također pripadaju njezinu identitetu.

Drag u tom smislu postaje vrlo jasan primjer procesa koji se u manje vidljivim oblicima odvija i izvan pozornice. Ljudi svakodnevno biraju odjeću, frizuru, način govora, držanje i ponašanje ovisno o situaciji u kojoj se nalaze. Razlika je u tome što drag takvu konstrukciju čini izrazito vidljivom. Promjena se odvija pred ogledalom i može se pratiti gotovo korak po korak, od početnog izgleda do osobe koja će nekoliko trenutaka poslije stati pred publiku.

Barišić se zbog toga ne zaustavlja na vizualnoj privlačnosti drag kulture. Njezine slike otvaraju pitanje koliko se identitet može odvojiti od načina na koji ga stvaramo i predstavljamo. Ideja „vlastite kože“ tada postaje manje jednostavna nego što se na prvi pogled čini. Ako osoba mijenja izgled, isprobava različite načine predstavljanja i svjesno odlučuje kako želi biti viđena, granica između onoga što navodno jest i onoga što stvara postaje teško odrediva.

U toj temi postoji i osobna linija. Barišić vlastito iskustvo osjećaja neadekvatnosti povezuje sa strahom od razotkrivanja i pitanjem legitimnosti identiteta. Dok slika osobu koja otvoreno i svjesno konstruira svoj izgled, susreće se s nelagodom koja se može pojaviti kada se vlastiti identitet doživi kao nešto što bi drugi mogli osporiti. Pitanje tko je stvaran, a tko se samo predstavlja kao netko drugi, gubi jednostavan odgovor čim prihvatimo da se način na koji vidimo sebe također mijenja.

Zato su u novom ciklusu zanimljivi upravo nedovršeni trenuci. Napola našminkano lice ne pripada potpuno ni svakodnevnom ni scenskom izdanju osobe. Kostim koji još nije namješten ne stvara konačnu siluetu. Pogled prema ogledalu nije pogled izvođača prema publici, ali više nije ni sasvim privatan trenutak. Barišić zadržava prizor u toj međufazi i pretvara pripremu u samostalnu temu slike.

Naslov Hey Sugar dodatno uvodi jezik bliskosti, zavođenja i izvedbe, ali iza njegove lakoće nalazi se ciklus koji se bavi vrlo konkretnim fizičkim procesom nastajanja nove pojave. Ogledalo, šminka, tkanina, koža, boja i svjetlo postaju elementi kroz koje se promjena može vidjeti. Umjesto da drag osobu slika tek kada je transformacija završena, Barišić ostaje uz trenutke u kojima rezultat još nije poznat.

U tome se nalazi i pomak koji kustosica Karla Pudar prepoznaje u izložbi. Umjesto traženja konačnog odgovora na pitanje „Tko sam?“, Hey Sugar ostavlja prostor pitanju „Što sve mogu postati?“. Barišić ne pokušava na platnu utvrditi gdje završava jedna, a počinje druga verzija osobe. Slika vrijeme između njih, dok je lice još u nastajanju, odjeća još nije potpuno namještena, a izlazak pred publiku tek slijedi.

Maša Barišić: Hey Sugar otvara se u petak, 11. rujna u 21 sat u Laubi – Kući za ljude i umjetnost u Zagrebu.

druge vijesti

splitski festival

59 filmova, svjetske premijere i Carlos Reygadas: Imamo vodič kroz ovogodišnji Split Film Festival

Split će od 11. do 18. rujna ugostiti 31. izdanje Split Film Festivala. Tijekom osam festivalskih dana gradska će kina, galerijski prostor i Academia Club Ghetto ugostiti suvremene filmove i radove medijske umjetnosti iz različitih dijelova svijeta. Ovogodišnje izdanje okuplja 59 filmova iz 27 zemalja. Dio naslova u Split stiže na svoje prvo svjetsko ili europsko prikazivanje.

Glazba/Festivali

08 rujna 2026

zena godine

Tko je najuspješnija Hrvatica? Ecija Ojdanić i poznate glumice odlučuju, a svoj glas možete dati i vi

Što danas znači biti uspješna žena i postoji li uopće kriterij prema kojem se uspjeh može pošteno mjeriti, pitanja su koja se otvaraju uz novi izbor pokrenut na platformi Uspješna.hr, gdje je javnosti omogućeno da nominira i podrži žene koje smatra najboljima u četiri vrlo različite kategorije. Znanstvenica godine, Trenerica godine, Influencerica godine i Najbolje odjevena osoba godine titule su za koje će konkurirati poznata, ali i manje poznata imena, dok će završnu riječ imati stručni žiri koji čine Ecija Ojdanić, Ana Begić Tahiri, Judita Franković Brdar i Barbara Nola.

Kazalište

08 rujna 2026