Barbara bez zadrške: „Ne mogu sve spasiti. Ni odnose, ni ljude, ni ishode“ – evo što je naučila nakon 50.

Profesionalni put Barbare Udovičić pripada ovoj drugoj vrsti. Psihologija, novinarstvo, dugogodišnji rad u medijima, iskustvo pred kamerama i, naposljetku, potpuno nova komunikacijska forma u kojoj je njezin glas pronašao velik broj ljudi, nisu se nužno nizali kao dijelovi unaprijed zamišljene karijere, nego su se postupno pretvarali u iskustvo iz kojega je nastala osoba koja danas o životu govori jednostavnije, preciznije i bez potrebe da vlastitu priču uljepšava. Upravo je zato njezin aktualni profesionalni trenutak zanimljiviji od same činjenice da je u kratkom vremenu privukla veliku digitalnu publiku.

U vremenu u kojem se osobni razvoj često pretvara u tržišni proizvod, a iskustvo u sadržaj koji mora biti dovoljno kratak, dovoljno privlačan i dovoljno optimističan da bi preživio nekoliko sekundi tuđe pažnje, Udovičić je izgradila prostor koji funkcionira gotovo suprotno. Njezine teme nisu spektakularne zato što govori o onome što je svima nepoznato, nego zato što precizno izgovara ono što mnogi poznaju, ali o tome rijetko govore bez uljepšavanja. Starenje, pogreške, odnosi koji više ne funkcioniraju, roditeljstvo, razočaranja, samoća, potreba da budemo prihvaćeni, granice koje postavljamo prekasno i činjenica da neke ljude ne možemo spasiti, postaju u njezinu pristupu manje pitanja na koja treba ponuditi konačan odgovor, a više pitanja s kojima čovjek mora naučiti živjeti.

Možda je upravo tu najveća vrijednost njezina novog autorskog poglavlja. Barbara Udovičić ne nastupa iz pozicije osobe koja je završila vlastito putovanje i sada drugima objašnjava kako doći do cilja, nego iz pozicije žene koja je dovoljno dugo živjela da zna koliko su životni zaokreti rijetko uredni, koliko se pogreške često mogu razumjeti tek mnogo godina poslije i koliko je oslobađajuće prestati od sebe zahtijevati da uvijek budemo najbolja moguća verzija vlastite biografije. U njezinim odgovorima nema potrebe za stvaranjem mita o sebi; naprotiv, postoji gotovo svjesno odbijanje da se prošlost promatra iz današnje superiorne perspektive. Ono što je nekada bilo pogrešno, teško ili bolno danas je dio istog života, a ne materijal koji treba izbrisati kako bi sadašnja verzija sebe izgledala uvjerljivije.

Ta se ideja prirodno nastavlja i u knjizi koja nastaje iz tog iskustva. Nakon formata u kojemu misao mora stati u nekoliko minuta, knjiga otvara prostor za sporiji razgovor, za rečenice koje ne moraju odmah proizvesti reakciju i za teme kojima je potrebno više vremena nego što ga dopušta ekran. Njezina vrijednost zato neće biti samo u tome što će na papir prenijeti ono što je publika već prepoznala u videima, nego u mogućnosti da isti razgovor produbi i učini intimnijim. Čitatelj pritom nije pozvan samo slušati autoricu; pozvan je prepoznati vlastite odluke, vlastite propuste i vlastite granice, odnosno doći do onog neugodnog, ali važnog mjesta na kojem tuđe iskustvo prestaje biti tuđa priča i počinje postavljati pitanja o našem životu.

U razgovoru koji slijedi Barbara Udovičić zato govori o mnogo više od novog profesionalnog projekta. Govori o tome što čovjeku ostane kada prestane pokušavati ispunjavati tuđa očekivanja, o razlici između preživljavanja i stvarnog prerastanja vlastitih trauma, o pogreškama koje se ne mogu ispraviti, o odnosima iz kojih je ponekad zdravije otići nego još jednom pokušati, o roditeljstvu koje nužno uključuje prihvaćanje činjenice da djeca imaju pravo živjeti drukčije nego što bismo mi izabrali, ali i o odgovornosti prema vlastitom vremenu. Govori, naposljetku, o jednoj jednostavnoj, ali zahtjevnoj ideji: da dobro proživljen život možda nije onaj u kojem smo uspjeli napraviti sve što smo jednom zamislili, nego onaj u kojem nismo propustili biti prisutni ondje gdje nam je doista bilo važno.

Upravo zato ovaj razgovor vrijedi čitati sporije. Ne zato što nudi gotove odgovore, nego zato što ih odbija nuditi ondje gdje ih zapravo nema. Barbara Udovičić danas očito više ne pokušava dokazati da zna kamo život vodi. Čini se da je naučila nešto mnogo korisnije: da neizvjesnost nije nužno prijetnja, da odlazak ponekad nije poraz, da odustajanje može biti oblik odgovornosti prema sebi i da čovjek ne mora izbrisati nijednu staru verziju sebe kako bi mogao nastaviti dalje. Knjiga koja iz tog iskustva nastaje zato je prije svega nastavak jednog dugog razgovora o životu, ali i poziv čitatelju da, nakon što pročita njezine rečenice, na trenutak prestane tražiti odgovore izvana i posluša vlastite.

View this post on Instagram

A post shared by Barbara Udovičić (@barbara_udovicic)

Postoji jedna neobična stvar u vašem profesionalnom putu: gotovo svaki važan zaokret dogodio vam se onda kada ga niste tražili. Je li vas život kroz godine naučio da manje vjerujete vlastitim planovima, a više vlastitoj sposobnosti da se snađete kada planovi nestanu — i kada ste prvi put shvatili da možda upravo u tome leži vaša najveća profesionalna snaga?

Da, moj život je bio prilično uporan u toj lekciji. Gotovo ništa važno u mom životu, bilo privatnom ili profesionalnom, nije se dogodilo prema planu, uključujući i ovo što mi se događa danas. S vremenom sam prestala precjenjivati plan A i počela puno više vjerovati vlastitoj sposobnosti da se snađem u onome što mi život servira. Mislim da sam svoju najveću profesionalnu snagu prepoznala tek kad sam prihvatila da me neizvjesnost više ne paralizira. Ne moram znati točno što slijedi da bih znala što ću napraviti kad to jednom i stigne.

Čovjek tijekom života napravi nekoliko verzija sebe: onu koju su od njega očekivali roditelji, onu koju je gradio zbog posla, onu koju je pokazivao partneru i onu koju napokon upozna tek kada ostane sam. Koliko ste vi različitih Barbara morali “skinuti” sa sebe da biste došli do ove današnje?

Ne bih rekla da sam ih baš „skidala“, više mi se čini da sam ih prestala održavati na životu kad mi više nisu trebale. Svaka od tih Barbara bila sam ja u okolnostima u kojima sam tada živjela i bilo bi nepravedno danas je se odreći samo zato što sada znam više. S pedeset i dvije godine (kroz koji dan) svakako imam luksuz koji s dvadeset nisam imala i puno manje energije trošim na to kakva bih trebala biti. Moram priznati da se u ovoj današnjoj verziji najbolje osjećam.

Radite s riječima gotovo cijeli život, ali neke od najvažnijih stvari koje čovjek mora izgovoriti sebi uopće nisu novinarske rečenice. Koju ste životnu istinu najduže znali, ali ste je najduže odbijali izgovoriti naglas?

Vjerojatno onu da ne mogu sve spasiti. Ni odnose, ni ljude, ni ishode, koliko god se trudila, i koliko god mi bilo stalo. Znala sam ostajati predugo, popravljati ono što možda više nije ni bilo za popravak i često, uz svoj dio odgovornosti, preuzeti još malo i tuđe. A odustajanje katkad može biti sasvim zdrava odluka.

Postoji li razlika između toga da čovjek nešto preživi i toga da nešto uistinu preraste? I kako ste kod sebe prepoznali trenutak kada neka stara bol više nije upravljala vašim ponašanjem, nego je postala samo dio vaše biografije?

Ogromna. Preživjeti možemo gotovo svašta, a godinama poslije i dalje donositi odluke iz straha koji je to iskustvo ostavilo. Danas vjerujem da sam nešto doista prerasla onda kada sam prestanem organizirati sadašnjost oko onoga što mi se dogodilo u prošlosti. Sjećanje ostane, ponekad ostane i bol, ali više nema pravo glasa pri svakoj mojoj novoj odluci.

Često mislimo da nas velike životne odluke mijenjaju, a možda nas zapravo puno više promijene one male odluke koje donosimo svakoga dana nakon velikog loma. Koja je bila vaša prva mala odluka nakon jednog od najtežih razdoblja vašeg života koja vam je, tek kasnije, pokazala da ste krenuli prema nekoj novoj Barbari?

Ona da prestanem čekati da se osjećam spremno. Nakon velikih lomova dugo očekujemo neki jasan trenutak u kojem ćemo osjetiti da smo ponovno dobro i da se život može nastaviti, no meni taj trenutak uglavnom nije dolazio tako spektakularno. Počela bih prvo raditi neke  male, obične stvari, dok još i nisam bila sasvim dobro, i tek bih naknadno shvatila da, već neko vrijeme, jednostavno živim dalje. Mislim da su me upravo takvi trenuci najviše i mijenjali.

Kada čovjek dugo radi s ljudima, počne prepoznavati određene obrasce: način na koji netko izbjegava odgovor, trenutak kada se nasmije umjesto da zaplače, rečenicu kojom prikrije ono najvažnije. Što danas najbrže prepoznate kod drugog čovjeka, a što ste prije trideset godina potpuno promašivali?

Iskreno, ne trudim se kod svakog čovjeka nešto prepoznavati i analizirati, mislim da bih poludjela kad bih tako živjela. No, kada mi je netko važan, svakako puno brže primijetim nesklad između onoga što govori i onoga što radi. Prije trideset godina puno sam više vjerovala riječima, danas ponašanju dajem daleko veću težinu. Ljudi mogu biti potpuno iskreni dok vam nešto obećavaju i svejedno to nikada ne napraviti. Svakako manje slušam ono što netko govori da jest, a više gledam ono što dosljedno bira biti.

Imate obrazovanje iz psihologije, iskustvo novinarke i gotovo tri desetljeća iskustva promatranja ljudi. Je li vam sve to zapravo pomoglo da bolje razumijete ljude — ili vas je naučilo da je čovjek toliko složen da ga ponekad treba jednostavno prestati analizirati i pustiti ga da bude ono što jest?

Definitivno ovo drugo. Znanje iz psihologije pomoglo mi je razumjeti određene obrasce, novinarstvo me naučilo postavljati pitanja, ali život me je naučio da ni jedno ni drugo ne znači da nekoga zaista poznajete. Čovjek može istodobno biti vrlo racionalan u jednom području života i potpuno iracionalan u drugom, to je sasvim ljudski. Ljude mi je dovoljno upoznati onoliko koliko nam oni dopuštaju i pustiti ih, pri tom, da u miru budu komplicirani.

Kada ste danas u društvu ljudi koji vas poznaju desetljećima, a zatim vas netko upozna samo kroz nekoliko minuta vašeg digitalnog sadržaja, koja bi verzija vas dvojima bila veća pogreška: ona koju vide stari prijatelji ili ona koju vidi potpuno nepoznata publika?

Vjerojatno su obje donekle pogrešne. Stari prijatelji nose sliku i svih onih mojih prethodnih verzija i ponekad nas ljudi koji nas najduže poznaju najsporije i ažuriraju. Publika, s druge strane, vidi vrlo stvaran, ali ipak ograničen komadić mene. Ne glumim pred kamerom, ali nekoliko minuta videa sasvim sigurno ne može sadržavati cijelog čovjeka. 

Što mislite da čovjek duguje sebi nakon četrdesete ili pedesete godine — ne obitelji, ne karijeri, ne društvu, nego baš sebi? Postoji li u tim godinama nešto što više nemamo pravo odgađati?

Mislim da si više ništa ne duguje. Do pedesete smo ionako proveli dovoljno života pod nekakvim „moram“, „trebam“ i „bilo bi vrijeme“. Ako bih si išta poželjela u ovim godinama, onda je to sloboda da više ne pretvaram vlastiti život u popis obaveza prema samoj sebi. Vrijeme mi je jako dragocjeno upravo zato što ga je manje preda mnom, nego iza mene i zato ga želim trošiti na ono što mi je važno, a ne na još jednu verziju osobe kakva bih, navodno, trebala postati.

U jednom trenutku života prestanemo pokušavati dokazati da smo vrijedni i počnemo birati ono što nam je vrijedno. Kada se kod vas dogodio taj prijelaz i što ste tada prvi put počeli odbijati, a da ste prije toga mislili da morate prihvatiti?

Ne bih rekla da je postojao jedan takav trenutak, kod mene je to više bilo polagano odustajanje od potrebe da budem dostupna svima i svemu. Počela sam odbijati pozive, projekte, odnose i obaveze koje sam nekada prihvaćala iz osjećaja dužnosti ili zato što se „takve prilike ne odbijaju“. Danas ih odbijam, vrlo mirno. Dobra prilika koja mi uzme nešto što mi je važnije, to nije dobra prilika.

Je li moguće da neke ljude cijeli život pogrešno nazivamo “jakima”, samo zato što su naučili dobro funkcionirati dok im je teško? I gdje biste vi povukli granicu između stvarne unutarnje snage i vrlo sofisticiranog načina preživljavanja?

Puko funkcioniranje je loš dokaz da je netko dobro. Čovjek može odlaziti na posao, brinuti o obitelji, smijati se i izvana djelovati nevjerojatno snažno, dok iznutra jedva drži glavu iznad vode. Godinama sam i sama dobivala etiketu „jake žene“, i nikad nisam bila sigurna što bih s tim. Danas mi je puno veći znak snage kad čovjek može reći: „Ne mogu više, treba mi pomoć.“ Jer, nije snaga izdržati baš sve, nekad je puno hrabrije priznati da nešto više ne želiš ili ne možeš nositi sam.

Čini mi se da postoji velika razlika između oprosta drugome i odustajanja od potrebe da drugi prizna što nam je napravio. Što mislite, mora li čovjek ikada dobiti tuđe priznanje i ispriku da bi mogao nastaviti dalje — ili je to posljednja vrsta moći koju trebamo vratiti sebi?

Rekla bih da ne mora, i mislim da sam to prilično kasno naučila. Ako čekamo da druga osoba prizna što je napravila, razumije koliko nas je povrijedila i još se ispriča onako kako mi mislimo da bi trebala, svoj mir smo, praktički, ostavili u njezinim rukama. Jer, neki ljudi se nikada neće ispričati, neki jednostavno ne vide stvari isto kao i mi, a neki će se ispričati, ali nam to svejedno neće donijeti ono što smo očekivali. Doista se može nastaviti živjeti dalje i bez tuđeg priznanja ili isprike. To ne znači da je ono što su napravili bilo u redu, samo znači da više ne moramo čekati njihovu dozvolu da nama bude dobro.

Koliko je vaš odnos prema vlastitim pogreškama danas drukčiji nego prije dvadeset godina? Pitam zato što ljudi često govore da su naučili iz pogrešaka, a zapravo cijeli život pokušavaju dokazati da ih nikada nisu napravili. Jeste li vi naučili živjeti s činjenicom da neke vlastite odluke jednostavno ne možete naknadno “ispraviti”?

Puno je drukčiji. Nekad sam svaku pogrešku imala potrebu nekako ispraviti, danas sam puno blaža prema sebi i prihvaćam da se neke stvari jednostavno ne mogu vratiti unatrag. Naravno da postoje odluke koje bih danas donijela drukčije, ali tada nisam znala ono što znam danas. Mislim da je prilično nepravedno cijeli život kažnjavati neku svoju stariju verziju samo zato što nije imala znanje i iskustvo koje imamo danas. Pogriješila sam mnogo puta, i još ću puno puta pogriješiti, pomirena sam s tim.

Postoji li nešto što danas radite potpuno drukčije nego prije, ne zato što ste postali mudriji, nego zato što ste napokon dovoljno umorni od posljedica vlastitih starih obrazaca?

Da, puno toga. Sigurno puno lakše odem, bilo iz odnosa, razgovora ili neke situacije za koju već prepoznajem kamo vodi. Prije sam imala nevjerojatnu potrebu još jednom pokušati, dati još jednu priliku. Danas sam valjda dovoljno puta vidjela isti film da više ne moram svaki put ostati baš do odjavne špice.

Čini mi se da je jedna od najtežih životnih vještina razlikovati ono što nas boli od onoga što nas samo povrijedi u egu. Kako ste vi kroz iskustvo naučili razlikovati stvarnu životnu tragediju od stvari koje su nam u tom trenutku izgledale kao kraj svijeta, a danas ih se jedva sjećamo?

Kad nekoliko puta u životu doživite stvari koje vam zaista promijene život, perspektiva se brzo presloži. Danas se, kad me nešto jako uznemiri, pokušam pitati hoće li mi ovo biti važno za godinu ili pet. Ako je odgovor „vjerojatno ne“, dopustim si biti ljuta, povrijeđena ili razočarana, ali više ne proglašavam svaki loš dan životnom tragedijom. 

Što ste o ljubavi naučili tek nakon što ste shvatili da ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi neki odnos bio dobar? I postoji li nešto što ste nekada nazivali ljubavlju, a danas biste za to upotrijebili neku sasvim drugu riječ?

Trebalo mi je dugo da prihvatim da možete nekoga iskreno i duboko voljeti, a da taj odnos svejedno nije dobar za vas. Ljubav, sama po sebi, ne rješava različite vrijednosti, nepovjerenje, lošu komunikaciju ili činjenicu da dvoje ljudi možda jednostavno više ne funkcioniraju zajedno. Nekada sam ljubavlju znala nazivati i ostajanje pod svaku cijenu, beskrajno razumijevanje i davanje novih prilika. Danas bih za dio toga vjerojatno upotrijebila riječ- strah. Od odlaska, od gubitka, promjene ili samoće. 

Postoji posebna vrsta usamljenosti koja se ne događa kada smo sami, nego kada smo s ljudima pred kojima više ne možemo biti potpuno iskreni. Mislite li da čovjek prije shvati da je usamljen kada ostane sam ili kada shvati da u društvu više nema kome reći ono najvažnije?

Iz moje perspektiva, svakako je puno teže osjećati se usamljeno uz nekoga, nego biti sam. Samoća, sama po sebi, meni nikada nije bila posebno strašna. Danas mi je često i potrebna, i zbilja u njoj uživam. Puno je teži trenutak kada imate ljude oko sebe, a počnete filtrirati ono što govorite jer znate da vas neće razumjeti, da ih više ne zanima što imate reći ili da se uz njih više ne osjećate dovoljno sigurno biti potpuno iskreni. Bliskost za mene upravo tu počinje, s onim ljudima pred kojima ne morate uređivati vlastite misli prije nego što ih izgovorite. Imati nekoliko takvih ljudi u životu smatram jednom od svojih najvećih privilegija.

Koliko je teško odgojiti dijete tako da zna da ga volite bez da ga pritom učite da mora ispuniti vaša očekivanja? I jeste li kroz majčinstvo otkrili da je ponekad najteži oblik ljubavi upravo onaj u kojem morate pustiti dijete da donese odluku koju vi ne biste donijeli?

Meni je to osobno jako teško, jer svi mi roditelji imamo neka očekivanja, čak i kad se volimo uvjeravati da ih nemamo. Mi imamo životno iskustvo, vidimo opasnosti koje dijete još ne vidi, i prirodno je da ga želimo zaštititi od pogrešaka koje smo možda mi sami skupo platili. No, dijete ne odgajamo da bi dobro odigralo ulogu koju smo mu mi napisali. Moja djeca imaju pravo izabrati život koji ja za sebe možda nikada ne bih izabrala, i pogriješiti tamo gdje sam ih upozorila da će pogriješiti, pa i odbiti moj savjet. Moj je posao reći što mislim, postaviti granicu kad je ona potrebna i biti tu. A onda podnijeti činjenicu da njihov život pripada njima.

Što biste voljeli da vaša djeca jednog dana razumiju o vama, a što vam nije važno hoće li ikada razumjeti? Drugim riječima, postoji li dio vašeg života koji ne treba njihovo odobrenje, objašnjenje ni oprost?

Voljela bih da jednog dana razumiju da sam, kao i, vjerujem, velika većina roditelja, radila najbolje što sam znala s onime što sam u tom trenutku imala. Sigurno sam griješila i postoje stvari koje će možda tek kao odrasli ljudi vidjeti drukčije, kao što sam i ja svoje roditelje počela razumijevati tek puno kasnije. Voljela bih da nikada ne osjete obavezu oprostiti mi nešto samo zato što sam im mama. Ako sam u nečem pogriješila, želim imati dovoljno hrabrosti to priznati, a ne zatražiti „roditeljski imunitet“. Ne mogu, iskreno, reći da postoji neki važan dio mog života koji nema veze s njima i za koji mi je potpuno svejedno što oni misle. Naši su životi isprepleteni, njihove osjećaje uzimam ozbiljno i izuzetno mi je važno kako moje odluke utječu na njih.

Kada biste mogli izbrisati jednu društvenu rečenicu koju žene cijeli život slušaju — nešto što počinje s “moraš”, “trebaš”, “vrijeme ti je” ili “što će ljudi reći” — koju biste izbrisali i zašto baš nju?

Izbrisala bih, zapravo, sve koje tako počinju. Čim mi netko kaže „moraš“, „trebaš“ ili „vrijeme ti je“, prvo poželim pitati: a prema čijem to kalendaru? U mojim godinama mogu nabrojiti cijeli niz stvari za koje mi je svojedobno, navodno, „bilo vrijeme“, kao i onih za koje je, opet- navodno, već bilo prekasno. Život je uredno ignorirao i jedno i drugo. Posebno mi je iritantno koliko se taj imaginarni sat glasnije čuje ženama, nego muškarcima. Imam ovaj jedan život i ne vidim nikakav smisao u tome da ga živim po nečijem tuđem rasporedu.

Što mislite da se događa ženi kada prvi put u životu shvati da više nema potrebu biti svima simpatična? Je li to sloboda, usamljenost, starenje, sazrijevanje — ili pomalo od svega?

Za mene je to uglavnom sloboda, uz vrlo ugodnu nuspojavu sazrijevanja. Potreba da budemo svima simpatični prilično je skup način života jer stalno nešto prilagođavate: riječi, odluke, granice, ponekad, nažalost, i vlastitu osobnost. S godinama sam prihvatila da ću sigurno uvijek nekome biti previše, nekome premalo, nekome naporna, a nekome potpuno pogrešna, i to je sasvim u redu. Ne moram se svima svidjeti, kao što se ni meni ne sviđaju svi ljudi. Život je puno jednostavniji kad to prihvatimo.

Danas postoji ogromna industrija samopomoći koja ljudima neprestano govori da moraju “raditi na sebi”. Može li i to postati oblik bijega od života — da čovjek toliko dugo popravlja sebe da nikada zapravo ne počne živjeti sa sobom kakav jest?

Bojim se da smo danas od „rada na sebi“ uspjeli napraviti još jednu obavezu u kojoj stalno možemo biti nedovoljno dobri. Jer uvijek postoji još neka trauma koju treba proraditi, navika koju trebamo promijeniti, granica koju treba utvrditi i ona neka nova, bolja verzija sebe koju još treba dosegnuti. Naravno da je dobro upoznavati sebe i mijenjati ono zbog čega patimo ili povređujemo druge, ali ne mislim da čovjek mora cijeli život provesti popravljajući se. U nekom trenutku trebamo si dopustiti i jednostavno- živjeti. Neke naše nesavršenosti možda uopće ne trebaju popravak.

Postoji li opasnost da danas vlastitu traumu počinjemo koristiti kao osobni identitet, pa čovjek više ne zna gdje završava ono što mu se dogodilo, a počinje ono što je sam odlučio postati nakon toga?

Da, i mislim da tu trebamo biti vrlo oprezni. Trauma može objasniti velik dio našeg ponašanja, pogotovo dok je još svježa, ali ne bi smjela postati i odgovor na pitanje tko smo. Sve ono nelijepo što mi se dogodilo, sigurno me je, na neki način, i oblikovalo, ali ne želim cijeli život biti „žena kojoj su se događale grozne stvari“. To su svakako dijelovi moje biografije, ali nisu moja osobnost. Želim imati pravo biti i sve ono što sam izabrala postati nakon njih.

Što mislite da je ljudima danas teže podnijeti: vlastitu nesreću ili tuđu sreću? I koliko društvene mreže hrane upravo onu vrstu uspoređivanja zbog koje čovjek više ne pita “jesam li ja dobro?”, nego “jesam li dovoljno dobro u odnosu na njih?”

Mislim da nam je tuđa sreća posebno teška onda kada pogodi baš ono mjesto na kojem smo nezadovoljni. Tuđa kuća neće me osobito zanimati ako sam zadovoljna svojom, ali može me jako „žuljati“ ako svoju godinama bezuspješno pokušavam kupiti. Društvene mreže samo su nam dale nevjerojatno velik broj ljudi s kojima se možemo uspoređivati, i to uglavnom u vrlo nepoštenoj utakmici- svoju svakodnevicu uspoređujemo s tuđim najboljim kadrovima. Uspoređivanje je potpuno normalan psihološki mehanizam i ne možemo ga jednostavno isključiti, ali možemo osvijestiti koliko nam iskrivljuje procjenu vlastitog života. Sasvim dobar život može odjednom izgledati prilično loše ako dovoljno dugo gledamo tuđe pažljivo odabrane i isfiltrirane trenutke.

Vi ste profesionalno cijeli život bili s druge strane mikrofona, a danas ste u situaciji u kojoj vas ljudi slušaju gotovo kao da razgovarate jedan-na-jedan s njima. Kako se mijenja osjećaj odgovornosti kada više ne razgovarate s jednim gostom kojeg možete pogledati u oči, nego s desecima tisuća nepoznatih ljudi čije živote zapravo ništa ne znate?

Ne bih rekla da osjećam veću odgovornost. Svakako osjećam obavezu biti savjesna u onome što govorim, provjeriti činjenice i ne govoriti ljudima što bi trebali napraviti sa svojim životom, ali odgovornost za to kako će netko primijeniti moje riječi ne mogu preuzeti. Moji videi nisu terapija, ni individualno savjetovanje, to su neka moja glasna promišljanja, utemeljena na psihologiji, iskustvu i svemu što sam kroz život naučila. Netko će se u njima potpuno prepoznati, netko djelomično, a netko neće uopće neće. I to je sasvim u redu.

Postoji li opasnost da čovjek, kada shvati da njegove riječi drugima pomažu, počne osjećati odgovornost da uvijek bude dobro, sabrano i mudro — i kako se čovjek zaštiti od toga da vlastitu publiku ne počne doživljavati kao publiku kojoj nešto duguje?

Nemam dojam da svojoj publici dugujem verziju sebe koja je uvijek dobro, sabrana i mudra. To bi vrlo brzo postala uloga, a to me uopće ne zanima. Nekad znam odgovor, nekad ga ne znam, nekad sam dobro, a nekad imam vlastite probleme kojima se bavim i tada uopće neću snimati. Mislim da je važno ne brkati činjenicu da ljudi vole ono što radite s obavezom da im zbog toga morate stalno nešto davati. Jako cijenim ljude koji me prate i nevjerojatno mi je što se oko tih videa stvorila jedna tako velika i pozitivna zajednica, ali naš odnos mora ostati zdrav. Onog trenutka kad bih počela živjeti s mišlju što sve publika od mene očekuje, izgubila bih upravo ono zbog čega je sve ovo uopće nastalo.

Ako je najveća vrijednost vašeg rada danas upravo osjećaj prepoznavanja koji ljudi dobiju dok vas slušaju, što mislite da se dogodilo s našim društvom kada je obična rečenica “i meni je tako” postala toliko dragocjena? Jesmo li postali društvo koje ima više komunikacije nego ikada, a manje stvarnog razgovora?

Mislim da jesmo. Nikada nismo toliko komunicirali, a velik dio te komunikacije sveo se tek na kratke poruke, reakcije, emotikone i nekoliko sekundi pažnje. Možemo znati gdje je netko bio na ručku i kako mu izgleda dnevni boravak, a nemati pojma kako je doista. Zato me možda i ne bi trebalo toliko iznenađivati što ljudi tako snažno reagiraju kad netko izgovori nešto što su i sami osjećali, ali nisu znali ili se nisu usudili izreći. „I meni je tako“ zvuči kao obična rečenica, ali, u pravom trenutku, čovjeku može značiti da u onome što proživljava nije sam. Mislim da nam upravo takvih razgovora nedostaje.

Knjiga je potpuno drugačiji medij od videa: video prođe kroz čovjeka za nekoliko minuta, knjiga traži da s nekim ostane satima, danima, možda i mjesecima. Što biste voljeli da se dogodi u čovjeku koji zatvori vašu knjigu — ne što da nauči, nego što da osjeti?

Voljela bih da osjeti da tih nekoliko sati zapravo nije razgovarao sa mnom, nego sa sobom. Jer „Bedra puna riže“ su upravo tako i nastala. To je bio jedan dug, ponekad neugodan, ponekad smiješan, ali svakako vrlo iskren razgovor koji sam vodila sama sa sobom u jednom posebnom životnom razdoblju. U knjizi ima mojih osobnih priča i stvari o kojima sam godinama razmišljala, a tek sada sam ih prvi put izgovorila naglas (svako poglavlje ima i svoj video, pa knjiga, doslovno, i progovara s papira). Voljela bih da čitatelj ponegdje presavije stranicu, negdje se sa mnom i posvađa, a negdje zastane jer je pročitao nešto što možda nije do sad tako formulirao. Ako se to dogodi, onda na posljednjoj stranici više neće biti važno što sam ja rekla, tek ono što je čitatelj napokon rekao sebi.

Kada biste danas morali napisati posljednju stranicu svoje autobiografije, bez obzira na to što je život još daleko od posljednje stranice, koja bi jedna rečenica morala stajati na kraju — ne kao poruka drugima, nego kao rečenica kojom biste opisali ono što ste napokon razumjeli o sebi?

Vjerojatno bih napisala: „Napravila sam najbolje što sam znala s onim što sam u tom trenutku imala.“ Trebalo mi je dosta godina da prestanem gledati unatrag i suditi svojim starim odlukama iz današnje perspektive. Bila sam hrabra kad sam znala biti hrabra, pogriješila sam mnogo puta, neke sam stvari napravila sjajno, neke bih danas napravila potpuno drukčije. I sve je to isti, moj život. Ne moram odobravati svaku svoju odluku da bih bila u miru sa ženom koja ih je donosila.

I možda najteže pitanje: kada jednog dana nestane sva buka oko vas — posao, emisije, projekti, društvene mreže, brojke, tuđa očekivanja, pohvale i kritike — po čemu biste željeli da sami sebi kažete da je vaš život bio dobro proživljen?

Po ljudima i psima koje sam voljela i po tome jesu li uz mene znali da su voljeni. Sigurna sam da mi neće biti važno koliko sam radila, koliko je ljudi pogledalo neki video, koliko sam knjiga prodala, ni jesam li iskoristila baš svaku priliku koja mi se nudila. Voljela bih pogledati unatrag i znati da nisam propustila vlastiti život zato što sam bila previše zauzeta pokušavajući od njega napraviti nešto veliko. Biti prisutna tamo gdje mi je bilo važno, dovoljno voljeti, smijati se i imati hrabrosti otići kad više nismo sretni, rekla bih da je to sasvim dovoljno za jedan kvalitetno proživljen život.