Paula Miklec za HELLO!:”Mislim da najvrjedniji predmeti nisu oni koje posjedujemo, nego oni koji nas godinama kasnije vrate istom osjećaju”

Upravo je na tom uvjerenju nastala Tragura, hrvatski kreativni brend koji je u vrlo kratkom vremenu privukao pozornost ljubitelja ručno izrađenih, personaliziranih predmeta zahvaljujući prepoznatljivoj estetici, pažljivo promišljenim detaljima i filozofiji koja gravuru ne doživljava kao ukras, već kao trajni zapis emocije. Iza cijele priče stoji Paula Miklec, umjetnica i poduzetnica koja je svoj osjećaj za estetiku razvijala još tijekom školovanja u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a potom ga dodatno oblikovala kroz dugogodišnje iskustvo u beauty industriji, svijetu u kojem je naučila koliko ljudi zapravo ne biraju samo proizvod, nego osjećaj, uspomenu i vrijednosti koje žele sačuvati.

Iako je profesionalni put Paule Miklec vodio kroz različite kreativne izazove, upravo su osobna iskustva, ljubav prema simbolici i duboko razumijevanje emocija postali temelj na kojem je nastala Tragura, brend koji danas ručno oslikane i personalizirane parfemske bočice, staklene predmete i druge pažljivo odabrane uspomene pretvara u jedinstvene nositelje priča koje nadilaze njihovu materijalnu vrijednost. Ideja nije proizašla iz poslovnog plana niti iz želje za stvaranjem još jednog handmade proizvoda na tržištu, nego iz intimnog trenutka tijekom priprema vlastitog vjenčanja, kada je želja da se jednoj dragoj osobi pokloni uspomena koja će trajati cijeli život prerasla u autorski koncept koji danas prepoznaje sve veći broj ljudi. Upravo zato svaki predmet koji nastaje nosi jednaku količinu pažnje, promišljanja i simbolike, bez obzira na to skriva li u sebi jedno ime, datum ili tek nekoliko znakova čije značenje poznaje samo osoba kojoj su namijenjeni.

Posebnost koju Tragura donosi suvremenoj sceni personaliziranih proizvoda ne proizlazi isključivo iz preciznosti ručnog rada ili estetske profinjenosti, nego iz uvjerenja da svaki predmet može postati čuvar jednog važnog životnog trenutka. U svijetu ubrzane proizvodnje i prolaznih trendova, stvaranje koje zahtijeva vrijeme, strpljenje i potpunu posvećenost postaje svojevrsni luksuz, a upravo se u toj dosljednosti krije identitet brenda koji ostaje vjeran vlastitim vrijednostima. Umjesto prilagođavanja prolaznim estetskim smjerovima, Paula Miklec odlučila je graditi autentičnu priču u kojoj umjetnost, emocija i poduzetništvo ne postoje kao odvojeni svjetovi, nego se međusobno nadopunjuju i stvaraju iskustvo koje traje mnogo dulje od samog trenutka darivanja. Razgovor koji slijedi otkriva kako su kreativnost, intuicija, ljubav prema simbolici i duboko poštovanje prema ljudskim uspomenama oblikovali profesionalni put žene koja vjeruje da najvrjedniji predmeti nisu oni koji privlače pogled, nego oni koji desetljećima kasnije uspijevaju probuditi isti osjećaj kao i onoga dana kada su prvi put darovani.

Kada biste morali opisati sebe u tri riječi koje nemaju nikakve veze s poslom, koje bi to riječi bile?

Rekla bih da su to kreativna, znatiželjna i intuitivna. Kreativnost je oduvijek bila način na koji izražavam sebe. Volim stvarati vlastitim rukama, istraživati nove hobije i otkrivati talente koji mi omogućuju da svaku ideju pretvorim u nešto opipljivo i osobno. Znatiželja me ne vodi samo prema novim vještinama, nego i prema razumijevanju svijeta oko sebe. Privlače me koncepti, simbolika i priče koje se kriju iza onoga što na prvi pogled djeluje obično. Upravo zato često primjećujem ljepotu i dubinu u detaljima koje drugi možda ne bi zamijetili. Intuicija je ono što povezuje sve ostalo. Važne odluke, stvaranje i odnose s ljudima doživljavam kroz osjećaje jednako koliko i kroz razum. Istovremeno me motiviraju uspjeh i sloboda – želim graditi život u kojem mogu stvarati autentično, razvijati se i ostati vjerna sebi.
Vjerujem da upravo ta kombinacija kreativnosti, znatiželje i intuicije oblikuje način na koji promatram svijet i osobu kakva jesam.

Koji Vas je životni trenutak najviše oblikovao kao osobu, iako tada možda niste bili svjesni koliko će utjecati na Vašu budućnost?

Vjerujem da čovjeka ne oblikuje jedan veliki trenutak, nego nekoliko tihih odluka koje tek s vremenom pokažu koliko su bile važne. Kada danas pogledam svoj život, jasno vidim dvije koje su zauvijek promijenile moj put. Prva je bio upis u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Kreativnost je oduvijek bila dio mene, ali upravo sam ondje naučila da umjetnost nije samo ono što stvaramo rukama, nego i način na koji promatramo svijet. Ta škola dala mi je nešto mnogo vrjednije od znanja – dala mi je slobodu stvaranja, povjerenje u vlastitu intuiciju i hrabrost da slijedim ono što osjećam. Drugi trenutak bio je upoznavanje mog supruga. Vjerujem da postoje ljudi koji ne mijenjaju naš put, nego nam daju hrabrost da njime hodamo potpuno svoji, a on je za mene upravo ta osoba. Uz njega sam shvatila da ljubav nije samo osjećaj, nego bezuvjetna sloboda – sloboda da budeš ono što jesi, da rasteš, sanjaš i stvaraš. Teško je riječima opisati koliko je dragocjeno imati nekoga tko iskreno vjeruje u tvoje snove i raduje im se kao da su njegovi. Mislim da se upravo iz takve ljubavi rađa hrabrost za stvaranje, jer iz najdubljih emocija nastaje ono najiskrenije što čovjek može stvoriti. Kada danas razmišljam o Traguri, osjećam da ona nije nastala samo iz jedne ideje, nego iz slobode da živim ono što jesam. Zato vjerujem da su upravo te dvije odluke – umjetnost i ljubav – postale temelji svega što danas jesam.

Koliko je umjetnost bila prisutna u Vašem djetinjstvu i jeste li već tada osjećali da će stvaranje biti Vaš životni put?

Ne mogu se sjetiti razdoblja svog djetinjstva u kojem stvaranje nije bilo dio naše svakodnevice. Za blagdane smo zajedno izrađivale ukrase, poklone smo uvijek zamatale s posebnom pažnjom, a zidovi naših dječjih soba postajali su nam platna. Tu ljubav prema stvaranju naslijedila sam od svoje mame, koja me odmalena učila da ljepotu pronalazim u detaljima i da se ne bojim izraziti ono što osjećam. Nikada me nije usmjeravala kako nešto treba izgledati, nego mi je davala slobodu da pronađem vlastiti način stvaranja. Mislim da je upravo zbog toga umjetnost za mene oduvijek bila nešto sasvim prirodno, a ne nešto što se uči. Tada još nisam znala da će stvaranje postati moj životni poziv, ali sam osjećala da se upravo u njemu najviše pronalazim. Danas je mama i dalje prva osoba kojoj pokažem svaku novu ideju, podijelim svoje vizije i zatražim iskreno mišljenje. Gotovo svaki prvi primjerak onoga što stvorim završi upravo u njezinim rukama. Mislim da je to moj najljepši način da joj zahvalim što mi je još kao djevojčici pokazala koliko stvaranje može biti način života.

Sjećate li se prvog rada ili projekta na koji ste bili istinski ponosni?

Da, i zanimljivo je da se upravo taj rad na neki način povezuje sa svime što danas stvaram. Bio je to projekt iz Povijesti likovne umjetnosti u srednjoj školi, na temu konceptualne umjetnosti. Zadatak nije bio samo osmisliti umjetnički rad, nego kroz njega ispričati vlastitu misao i dati joj značenje. Izradila sam minimalističku instalaciju od tri staklene ploče u nijansama crvene boje, postavljene na čvrsto postolje. Moj koncept bio je prikaz bezuvjetne ljubavi. Tada sam, promatrajući vlastite emocije, shvatila da ljubav nije jedna boja ni jedan osjećaj, nego bezbroj nijansi koje zajedno čine ono što jesmo. Staklo mi je predstavljalo čovjeka – istovremeno snažnog i lomljivog. Vjerovala sam da je upravo ljubav ono što nas oblikuje, ali i ono što traži čvrste temelje kako bi mogla trajati. Sjećam se osjećaja kada sam završila taj rad i prvi put pomislila da umjetnost može govoriti bez ijedne izgovorene riječi. Danas, s odmakom od nekoliko godina, često pomislim da su se u tom školskom projektu već nazirali temelji onoga što će kasnije postati Tragura. Tada to nisam mogla znati, ali sada vidim da je moja želja uvijek bila ista – emocijama dati oblik koji će trajati.

Što Vas je kao mladu osobu najviše inspiriralo – ljudi, priroda, emocije ili nešto sasvim drugo?

Rekla bih da su me oduvijek najviše inspirirale emocije, ali još više znatiželja koju one u meni bude. Oduvijek sam se pitala zašto nas određeni trenuci toliko obilježe, zašto neke uspomene ostanu s nama cijeli život i kako nešto nevidljivo može imati toliku snagu. Ta pitanja nikada nisam tražila odgovarati riječima, nego stvaranjem. Znatiželja me uvijek vodila korak dalje, poticala me da promatram ljude, njihove odnose, male geste i osjećaje koji se često ne izgovaraju naglas. Upravo u tim tihim, gotovo neprimjetnim trenucima pronalazim najviše ljepote i inspiracije. Vjerujem da svaka osoba nosi svoj unutarnji svijet, a mene je oduvijek zanimalo kako ga barem na trenutak učiniti vidljivim. Zato nikada nisam stvarala samo ono što se može vidjeti, nego ono što se može osjetiti. Mislim da se upravo na spoju emocija i znatiželje rodio moj način promatranja svijeta. To je prostor u kojem i danas nastaju sve moje ideje.

Završili ste umjetničku školu, a profesionalni put nastavili u beauty industriji. Što Vas je upravo taj svijet naučio o ljudima?

Beauty industrija naučila me da ljudi rijetko biraju samo proizvod. Biraju osjećaj koji žele imati, priču s kojom se mogu povezati i vrijednosti koje prepoznaju kao svoje. Upravo zato vjerujem da nije dovoljno da je nešto estetski lijepo ili inovativno. Ljudi uvijek, svjesno ili nesvjesno, traže smisao iza onoga što koriste i poklanjaju. Svaki predmet kojem se vraćamo postaje mali odraz našeg karaktera, uspomena i načina na koji doživljavamo život. Rad u beauty industriji naučio me promatrati upravo te nijanse i razumjeti koliko detalji mogu utjecati na nečiji doživljaj. Shvatila sam da ljepota sama po sebi privuče pogled, ali značenje je ono zbog čega nešto ostaje s nama. Upravo je to iskustvo oblikovalo i moju viziju Tragure. Nisam željela stvarati samo lijepe predmete, nego predmete koji će ljudima imati razlog postojanja. Željela sam da svaki rad nosi priču kojoj se uvijek iznova možemo vraćati. Mislim da je upravo to najveća vrijednost svega što danas stvaram.

Mislite li da Vas je rad s ljudima naučio više o emocijama nego samo umjetničko obrazovanje?

Ne bih rekla da me jedno naučilo više od drugoga, nego da su se umjetničko obrazovanje i rad s ljudima savršeno nadopunili. Umjetnost me naučila promatrati svijet iznutra, vjerovati intuiciji i dopustiti emocijama da pronađu svoj izraz. Rad s ljudima naučio me nešto jednako vrijedno – slušati, promatrati i prepoznati ono što se često ne izgovara riječima.  Svaki susret s čovjekom ostavi mali trag i vjerujem da upravo kroz takve susrete neprestano rastemo. Svaka priča koju čujem, svaka emocija koju osjetim i svaka osoba koju upoznam na neki način obogati moj pogled na svijet. S vremenom sam shvatila da stvaranje nije samo osobni izraz, nego i način povezivanja s drugima. Upravo zato danas u svakom radu pokušavam ostaviti prostor za nečiju priču, a ne samo za svoju. Vjerujem da najljepše stvari nastaju onda kada se vlastita emocija susretne s emocijom druge osobe. Mislim da je upravo taj spoj ono što je oblikovalo i mene.

Je li postojao trenutak kada ste osjetili da Vam nedostaje prostor u kojem ćete stvarati potpuno po vlastitim pravilima?

Mislim da svaki umjetnik u jednom trenutku osjeti potrebu pronaći prostor koji će u potpunosti odražavati njegov unutarnji svijet. Za mene je taj trenutak došao nakon nekoliko lijepih godina provedenih u beauty industriji. Tamo sam stekla neprocjenjivo iskustvo, upoznala divne ljude i sudjelovala u brojnim kreativnim projektima koji su me oblikovali. Ipak, s vremenom sam osjetila da u meni postoji još nešto što traži svoj vlastiti izraz. Nisam željela napustiti kreativnost, nego joj dati novi oblik. Poželjela sam stvarati bez kompromisa, slijediti vlastitu intuiciju i dopustiti svojim mislima da vode cijeli proces, od prve ideje do posljednjeg detalja. Upravo je ta potreba za autentičnošću bila prekretnica koja me potaknula da krenem svojim putem. Bio je to iskorak iz poznatog u nepoznato, ali istovremeno i povratak sebi te nastavak svega što sam do tada gradila. Danas znam da je upravo ta odluka bila jedan od najvažnijih koraka prema Traguri i slobodi stvaranja koju danas živim.

Često spominjete da je Tragura nastala tijekom priprema za vlastito vjenčanje. Možete li nas vratiti u taj trenutak kada se rodila ideja?

Ideja za Traguru nije nastala za radnim stolom niti iz želje da pokrenem vlastiti posao. Rodila se u jednom vrlo tihom i osobnom trenutku, tijekom priprema za moje vjenčanje. Nakon zaruka došao je trenutak da upitam svoju prijateljicu da mi bude vjenčana kuma. Razmišljala sam kako joj zahvaliti na toj ulozi i pokloniti nešto što neće biti samo lijep predmet, nego uspomena koja će trajati cijeli život. Ono što nas je oduvijek povezivalo bila je ljubav prema parfemima. Vjerujem da parfemi nisu samo mirisi, nego uspomene sačuvane u notama koje nas u jednom dahu mogu vratiti u osjećaje za koje smo mislili da smo ih zaboravili. Zato sam odabrala parfem koji dotad nije poznavala, s karakterom i notama koje se dugo pamte. Dok sam držala tu bočicu u rukama, pomislila sam kako bi bilo prekrasno da i ona sama postane dio te uspomene, malo umjetničko djelo koje će čuvati zauvijek. Upravo u tom trenutku rodila se Tragura. Ne iz želje da stvorim proizvod, nego iz želje da jedan osjećaj ostavi trag koji vrijeme neće izbrisati.

Zašto ste upravo parfem odabrali kao predmet koji će nositi uspomenu, a ne neki drugi poklon?

Parfem sam odabrala zato što vjerujem da nijedan drugi predmet nema tako snažnu moć čuvanja uspomena. Dovoljna je samo jedna nota da nas vrati godinama unatrag, u zagrljaj, mjesto ili osjećaj za koji smo mislili da je ostao negdje u prošlosti. Mirisi ne bude samo sjećanja, nego i emocije koje su ih pratile. Upravo zato oduvijek vjerujem da parfem nije samo miris koji nosimo na sebi, nego dio naše osobnosti i naših najvažnijih životnih trenutaka. Kada nekome poklonimo parfem, ne poklanjamo samo bočicu, nego stvaramo priliku da taj miris jednog dana postane dio nečije priče. Željela sam da i sama bočica nosi jednaku vrijednost kao ono što se nalazi u njoj. Da svaki put kada je osoba uzme u ruke ne vidi samo parfem, nego osjeti uspomenu koju čuva. Mislim da upravo zato gravura na staklu za mene nikada nije bila ukras, nego način da i predmet postane dio emocije. Kada se spoje miris i vječni trag na staklu, nastaje uspomena koja živi kroz više osjetila i ostaje s nama mnogo dulje od jednog trenutka.

Postoji li miris koji Vas i danas u jednom trenutku može vratiti u neki važan dio Vašeg života?

Postoji jedan parfem koji za mene ima posebno mjesto. To je miris koji povezujem sa srećom, uspjehom i svim važnim životnim trenucima. Nosim ga svaki put kada ulazim u novo poglavlje svog života, kada želim osjetiti samopouzdanje, sigurnost i onu tihu unutarnju snagu koja me podsjeća da vjerujem sebi. Volim pomisao da u prostoriju ne ulazim samo ja, nego i miris koji će svojim notama ostaviti trag jednako prepoznatljiv kao i trenutak koji živim. Upravo sam taj parfem nosila i na dan svog vjenčanja, zbog čega će zauvijek biti dio jedne od najljepših uspomena u mom životu. Riječ je o Maison Francis Kurkdjian Gentle Fluidity Gold parfemu. Svaki put kada ga osjetim, ne vraćam se samo tom danu, nego svim osjećajima koje sam tada proživljavala. Fotografije me podsjete kako je taj trenutak izgledao, ali miris me uvijek vrati u to kako sam se tada osjećala. Upravo zato vjerujem da mirisi imaju moć čuvati uspomene na način na koji to ništa drugo ne može.

Koliko je bilo hrabro pretvoriti jednu vrlo osobnu emociju u poslovnu priču?

Iskreno, u početku uopće nisam razmišljala o tome kao o poslovnoj priči. Tragura je nastala iz jednog vrlo osobnog osjećaja i želje da uspomena dobije oblik koji će trajati. Tek kada sam počela dijeliti svoje radove s drugima, shvatila sam da se ljudi u toj priči prepoznaju i da u njoj pronalaze dio vlastitih emocija. Tada sam shvatila da ono što je nastalo iz nečeg vrlo intimnog može postati blisko i mnogim drugim ljudima. Naravno da je potrebno određeno povjerenje u sebe kada svijetu pokažete nešto što je nastalo iz vašeg srca. Svaki rad koji stvorim nosi dio mene i mog načina razmišljanja, zbog čega ga nikada ne doživljavam kao običan proizvod. S vremenom sam naučila da upravo iskrenost stvara najdublju povezanost s ljudima. Ne vjerujem da ljudi traže savršenstvo, nego istinu u onome što stvaramo. Zato danas više ne razmišljam o tome je li bilo hrabro. Mislim da je bilo iskreno, a vjerujem da upravo iz iskrenosti nastaju priče koje imaju snagu trajati.

Naziv Tragura nastao je spajanjem riječi trag i gravura. Koliko Vam je bilo važno da već samo ime nosi simboliku?

Ime mi je bilo jednako važno kao i sve što će kasnije nastajati pod njim. Sve što stvaram mora imati simboliku jer ne vjerujem da išta što ima pravu vrijednost postoji bez dubljeg smisla.
Budući da je Tragura odraz mene i mog načina razmišljanja, željela sam da već jedna riječ ispriča njezinu priču. Naziv je nastao spajanjem riječi trag i gravura, ali za mene predstavlja mnogo više od njihova doslovnog značenja. Trag simbolizira svaki potez kista, svaku emociju i svaki trenutak koji ostavlja neizbrisiv otisak u nama. Gravura predstavlja trajnost, uspomenu koja ostaje i onda kada vrijeme prolazi. Kada se te dvije riječi spoje, nastaje ono što je Tragura danas – mjesto na kojem osjećaji dobivaju svoj oblik, a uspomene postaju nešto što možemo sačuvati i prenijeti dalje. Vjerujem da ime nije samo naziv, nego prvi dodir s pričom koju želimo ispričati. Ono nosi karakter, vrijednosti i namjeru svega što dolazi nakon njega. Zato mi je bilo važno da Tragura već u svom imenu nosi sve ono u što vjerujem. Kada danas izgovorim njezino ime, osjećam da ono i dalje ima isto značenje kao onoga dana kada je nastalo. To mi potvrđuje da sam odabrala riječ koja nije opisala samo moj rad, nego i moj pogled na stvaranje.

Rekli ste da je staklo Vaše platno. Što Vas kod tog materijala toliko privlači?

Staklo je materijal koji na prvi pogled djeluje hladno, krhko i zahtjevno. Upravo me zato oduvijek privlačilo. Njegovu lomljivost ne doživljavam kao manu, nego kao njegovu najveću ljepotu, jer od mene traži strpljenje, nježnost i potpuno povjerenje u svaki potez koji napravim.
Dok radim na staklu, ništa ne može biti užurbano. Svaka linija mora nastati promišljeno, s osjećajem i poštovanjem prema materijalu. Mislim da upravo zbog toga u njemu pronalazim toliko inspiracije, jer mi pruža priliku da jednom hladnom materijalu podarim toplinu emocije.
Što ga više upoznajem, sve više u njemu prepoznajem i nas same. Baš kao i staklo, i ljudi na prvi pogled mogu djelovati hladno, a tek kada ih istinski upoznamo, otkrijemo koliko su zapravo nježni, osjetljivi i puni slojeva koje ne pokazuju svakome. Vjerujem da upravo ta naizgledna lomljivost u sebi nosi najveću snagu. Možda me zato staklo toliko privlači – jer me svakoga dana podsjeća da nije najvrjednije ono što je vidljivo, nego ono što nosimo u sebi. Upravo u toj dubini nastaje prostor za stvaranje, ali i za povezivanje s ljudima.

Kako izgleda trenutak kada obična bočica u Vašim rukama postane umjetničko djelo?

Mislim da se taj trenutak dogodi puno prije nego što dotaknem staklo. Svaka bočica u moje ruke dolazi s nečijom pričom, emocijom ili uspomenom koju želi sačuvati. Prije nego što započnem gravirati, pokušavam osjetiti što taj predmet treba ispričati. Tek kada u svojoj glavi vidim cijelu priču, uzimam alat u ruke. Tada bočica za mene više nije komad stakla, nego platno koje čeka da na njemu ostane nečiji trag. Svaki potez koji napravim nosi svoju namjeru i zato nikada ne nastaje mehanički ili slučajno. Vjerujem da umjetničko djelo ne nastaje u trenutku kada završim gravuru, nego onda kada se ideja, emocija i materijal spoje u jednu cjelinu. Tek tada obična bočica prestaje biti predmet i postaje uspomena koju netko može držati u rukama. Najljepši dio cijelog procesa nije trenutak kada završim rad, nego onaj kada znam da će ga netko godinama kasnije pogledati i ponovno osjetiti emociju zbog koje je nastao. Upravo tada osjećam da je bočica postala mnogo više od onoga što je bila na početku.

Kada započinjete novu gravuru, razmišljate li više o osobi kojoj je namijenjena ili o priči koju želite ispričati?

Za mene su osoba i priča neraskidivo povezane. Ne mogu razmišljati o jednome, a da istovremeno ne razmišljam o drugome. Svaka osoba nosi svoju priču, a svaka priča dobiva smisao upravo kroz osobu kojoj pripada. Zato prije svake gravure pokušavam upoznati ono što se ne vidi na prvi pogled. Zanima me što taj predmet treba predstavljati, koju emociju treba sačuvati i kakvu će uspomenu jednog dana probuditi. Tek kada to osjetim, počinje stvaranje. Tada više ne razmišljam o tome kako će gravura izgledati, nego što će netko osjetiti kada je primi u ruke. Vjerujem da ljudi možda s vremenom zaborave svaku pojedinost nekog trenutka, ali nikada ne zaborave kako su se u njemu osjećali. Upravo zato želim da svaki moj rad sačuva taj osjećaj. Ako u tome uspijem, onda znam da nisam stvorila samo gravuru, nego nešto što će trajati mnogo dulje od samog predmeta.

Koliko Vas inspiriraju priče Vaših klijenata i mijenjaju li one način na koji stvarate?

Inspiriraju me ljudi, ali ne zato što moram poznavati njihove priče. Zapravo, vjerujem da neke emocije imaju najveću vrijednost upravo onda kada ostanu samo njihove. Meni nije važno znati zašto netko želi određenu gravuru ili kome je namijenjena. Dovoljno mi je znati da iza te želje postoji osjećaj koji nekome znači cijeli svijet. U tom trenutku moj zadatak nije ispričati tuđu priču, nego joj dati oblik koji će trajati. Na sebe gledam kao na medij kroz koji emocija postaje nešto opipljivo. Ne pokušavam je mijenjati ni tumačiti, nego je s puno poštovanja prenijeti na staklo. Mislim da upravo u tome leži ljepota mog rada – svaka gravura nosi potpuno drugačije značenje, iako ga možda nikada neću saznati. To ne umanjuje njezinu vrijednost, nego je čini još posebnijom. Vjerujem da su neke priče najljepše upravo zato što ostaju između osobe koja ih nosi i predmeta koji ih čuva.

Je li Vam se dogodilo da Vas je neka narudžba toliko emotivno dotaknula da ste je dugo pamtili?

Postoji gravura koja me emotivno dotaknula, ali možda ne na način na koji bi većina očekivala. Jedna od gravura koju najviše pamtim bila je sastavljena od jedne riječi i nekoliko brojeva. Kada sam je prvi put pročitala, nisam mogla razumjeti njihovo značenje. Za mene su to bili samo znakovi na papiru, ali sam znala da za nekoga nose duboku simboliku i cijeli jedan svijet emocija. U tom trenutku shvatila sam da nije moja uloga razumjeti svaku priču.
Moja je uloga s jednakim poštovanjem prenijeti njezino značenje na staklo, čak i kada ono ostane poznato samo dvjema osobama. Upravo me to u mom radu najviše dira- povjerenje koje ljudi imaju kada mi prepuste nešto toliko osobno, a pritom ne osjećaju potrebu objasniti njegovo značenje. Mislim da je to jedan od najvećih komplimenata koje umjetnik može dobiti.
Postoje emocije koje ne traže objašnjenje i uspomene koje ne trebaju biti ispričane da bi bile važne. Često pomislim da upravo u toj tišini leži njihova najveća vrijednost. Takve gravure podsjećaju me da ne stvaram ono što je vidljivo svima, nego ono što je neprocjenjivo onima kojima pripada. Mislim da je upravo zato svaka gravura jedinstvena, čak i kada ne znam priču koju nosi.

Postoji li gravura ili projekt od kojeg Vam je bilo posebno teško odvojiti se kada je napustio Vaš studio?

Bilo je nekoliko radova od kojih sam se teško odvojila, ali jedan posebno pamtim. Radilo se o oslikavanju parfema koji je bio poklon ženi povodom njezina majčinstva. Prijateljica koja ga je naručila poželjela je da svaki detalj odražava njezinu osobnost – ljubav prema kreativnosti, razigranost i ljepotu koju pronalazi u malim stvarima. Dok sam stvarala taj rad, imala sam osjećaj kao da slikam portret, samo bez lica. Svaki potez kista bio je promišljen kako bi prenio dio njezina karaktera i emocije koju je taj poklon trebao nositi. Kada je bio dovršen, pomislila sam kako bih ga mogla još dugo promatrati. Istovremeno sam s velikim uzbuđenjem iščekivala da ga primi u ruke i u njemu prepozna sve ono što sam kroz njega željela ispričati. Vjerujem da nijedno umjetničko djelo nije potpuno dok ne dođe do osobe kojoj je namijenjeno. Tek tada ono dobiva svoje puno značenje, jer postaje dio nečijeg života, a ne samo dio mog stvaranja. Upravo ta spoznaja da će moj rad nastaviti živjeti kroz nečiju uspomenu najveća je ljepota svega što stvaram.

Danas se personalizacija često svodi na ime ili datum. Što, prema Vašem mišljenju, razlikuje Traguru od klasične personalizacije?

Mislim da razlika nije u tome što je ugravirano, nego u onome što ta gravura predstavlja. Datum može biti samo niz brojeva, a može predstavljati dan koji je nekome zauvijek promijenio život. Jedna riječ može biti samo skup slova, a može u sebi nositi godine prijateljstva, ljubavi ili zajedničkih uspomena. Mi izvana možda vidimo samo nekoliko slova ili brojki, ali osoba kojoj je gravura namijenjena vidi cijelu priču koja se krije iza njih. Upravo ta nevidljiva simbolika ono je što me oduvijek najviše privlačilo. Zato vjerujem da ne personaliziram predmet, nego značenje koje on nosi. Jednako važan kao i sama gravura jest predmet na kojem ona nastaje. Parfem za mene nije samo lijepa bočica, nego čuvar trenutaka i emocija. Miris ima moć vratiti nas u jedan djelić života, a gravura taj isti trenutak čini vidljivim i trajnim. Kada se spoje miris, uspomena i simbolika, nastaje nešto mnogo veće od personalizacije. Nastaje predmet koji ne čuva samo ime ili datum, nego dio nečijeg života.

Često kažete da ne stvarate predmete nego emocije. Kako izgleda proces pretvaranja emocije u nešto opipljivo?

Vjerujem da emocije same po sebi nemaju oblik. Ne možemo ih dotaknuti ni sačuvati, ali možemo stvoriti simbol koji će ih godinama podsjećati na ono što predstavljaju. Upravo tu počinje moj proces stvaranja. Ne razmišljam samo o tome što će biti ugravirano, nego i na kojem će predmetu ta priča živjeti. Zato su mi parfemi toliko posebni, jer su oni sami po sebi čuvari uspomena. Nakon toga promišljam položaj gravure. Ponekad želim da poruka bude diskretno skrivena i otkrije se tek kada osoba uzme parfem u ruke, a ponekad želim da bude vidljiva pri svakom pogledu, kao tihi podsjetnik na ono što joj znači. Vjerujem da i mjesto na kojem gravura nastaje postaje dio njezine simbolike. Posljednji korak uvijek je ispunjavanje gravure pozlatom. Taj čin za mene nije samo završetak rada, nego način da uspomeni podarim trajnost i dopustim joj da godinama zadrži svoj sjaj. Tek tada osjećam da emocija dobiva svoj opipljivi oblik. Tada gravura više nije samo detalj na staklu, nego postaje dio nečije priče i čuvar osjećaja koji vrijedi sačuvati.

Koliko Vam je važno da svaki rad ostane unikatan, čak i kada su motivi ili želje klijenata slični?

Izuzetno mi je važno da svaki rad ostane jedinstven, ali ne zato što želim da izgleda drugačije od svih ostalih. Važno mi je zato što vjerujem da nijedna emocija nije ista, pa ne može biti ni način na koji je predstavljamo. Dvije osobe mogu poželjeti isti motiv, istu riječ ili isti datum, ali ono što se krije iza njih uvijek je potpuno drugačije. Upravo ta simbolika čini svaki rad neponovljivim. Zato nikada ne razmišljam samo o gravuri, nego o cjelini koju stvaram – položaju na predmetu, odnosu motiva, potezu kista i svim sitnim detaljima koji zajedno nose značenje. Mislim da se unikatnost ne stvara pod svaku cijenu, nego nastaje prirodno kada stvaramo iskreno. Ne težim različitosti radi različitosti, nego želim da svaki rad bude vjeran osobi kojoj pripada. Vjerujem da je upravo u tome ljepota stvaranja. Ne ponavljamo emocije, nego im svaki put iznova dajemo novi oblik. Zato svaki rad koji nastaje u Traguri, bez obzira na sličnosti koje možda dijeli s nekim drugim, nosi svoj vlastiti identitet i svoje značenje.

Jeste li ikada odbili izraditi nešto zato što niste osjećali da predstavlja vrijednosti Tragure?

Ne bih rekla da odbijam upite, nego da vrlo svjesno biram na čemu želim stvarati. Od samog početka Tragura je nastala s jasnom idejom – stvarati na predmetima koji već sami po sebi nose emociju i postaju dio važnih životnih trenutaka. Zato su parfemi u središtu mog rada, a uz njih i drugi beauty predmeti te proizvodi koji prate proslave i posebne prigode. Vjerujem da takvi predmeti već imaju svoju priču, a moja je uloga dati joj trajni oblik. Ne osjećam potrebu gravirati baš sve, jer mislim da bi se time izgubila jasnoća onoga što Tragura predstavlja. Svaki brend, baš kao i svaki umjetnik, treba ostati vjeran svom identitetu. S vremenom je Tragura izgradila svoj prepoznatljiv karakter i mislim da je pronašla svoje ljude. To su osobe koje ne traže samo personalizaciju, nego predmet koji za njih nosi značenje. Upravo zato vrlo rijetko dođem u situaciju da odbijem neki projekt, jer se naše vrijednosti najčešće prepoznaju već pri prvom razgovoru. Vjerujem da upravo u toj međusobnoj povezanosti nastaju najljepše priče.

U vremenu masovne proizvodnje Vi stvarate nešto trajno i osobno. Smatrate li da ljudi danas više nego ikad traže upravo takvu autentičnost?

Mislim da danas ljudi više nego ikada ne traže samo lijepe predmete, nego osjećaj povezanosti i značenje koje će u njima ostati. Živimo u vremenu u kojem gotovo sve možemo dobiti odmah, ali upravo zato sve više cijenimo ono što je nastalo s vremenom, pažnjom i namjerom. Vjerujem da autentičnost nije postala važnija zato što je trend, nego zato što nas vraća onome što je istinski vrijedno. Kada je nešto izrađeno s mišlju o jednoj osobi, ono prestaje biti samo predmet i postaje dio njezina života. Mislim da ljudi danas sve manje žele posjedovati stvari, a sve više žele sačuvati osjećaje. Upravo zato vjerujem da se vraćamo darovima koji imaju priču i simboliku. Ne zato što su luksuzni ili drugačiji, nego zato što nas mogu zaustaviti na trenutak i podsjetiti na ono što bismo u svakodnevnoj žurbi lako mogli zaboraviti. Za mene je to najveća vrijednost stvaranja – ostaviti nekome nešto što će ga i godinama kasnije vratiti istom osjećaju. Mislim da upravo u tome leži prava autentičnost.

Koliko je izazovno ostati vjeran vlastitoj umjetničkoj viziji, a istovremeno razvijati uspješan poslovni brend?

Naravno da razvoj brenda donosi mnogo poslovnih odluka, ali nikada nisam željela da one određuju smjer mog stvaranja. Tragura nije nastala iz poslovnog plana, nego iz potrebe da jednu emociju pretvorim u nešto trajno. Upravo zato vjerujem da je umjetnička vizija temelj svega što danas gradim, a ne nešto što treba prilagođavati tržištu. Mislim da ljudi vrlo lako prepoznaju kada nešto nastaje iskreno i kada iza toga stoje jasne vrijednosti. Upravo zato nikada nisam osjećala potrebu odustati od svoje estetike ili načina razmišljanja kako bih bila prihvaćena. Vjerujem da uspješan brend ne nastaje onda kada pokušava zadovoljiti svakoga, nego kada ostane dosljedan sebi. Sve poslovne odluke koje donosim promatram kroz isto pitanje: ostaje li ovo vjerno Traguri? Ako je odgovor potvrdan, znam da sam na dobrom putu. Mislim da upravo ta dosljednost omogućuje da umjetnost i poduzetništvo ne budu dvije odvojene priče, nego jedna koja zajedno raste.

Što Vam danas predstavlja najveći izazov – umjetnički proces ili poduzetništvo?

Možda će zvučati neobično, ali danas ne osjećam da moram birati između umjetnosti i poduzetništva. Tragura je mjesto na kojem su se ta dva svijeta prirodno spojila. Umjetnički proces za mene je prostor u kojem vrijeme stane. To su trenuci u kojima potpuno uronim u stvaranje i pronađem mir koji je teško opisati riječima. S druge strane, poduzetništvo mi nije došlo kao nešto novo. Godine provedene u beauty industriji dale su mi znanje o brendu, komunikaciji, organizaciji i svemu onome što je potrebno da jedna ideja postane održiva priča. Danas osjećam da se te dvije strane mene savršeno nadopunjuju. Jedna mi daje slobodu stvaranja, a druga mogućnost da tu slobodu podijelim s drugima i pretvorim u nešto što može rasti. Kada pogledam svoj dosadašnji put, shvaćam da nijedna njegova etapa nije bila slučajna. Umjetnost me naučila stvarati, beauty industrija kako tu ideju razvijati, a Tragura je postala mjesto na kojem su se ta dva svijeta spojila u jednu cjelinu.

Kada biste mogli surađivati s bilo kojim svjetskim brendom ili umjetnikom, tko bi to bio i zašto?

Naravno da postoje svjetski brendovi čiji rad iznimno cijenim, ali više od suradnje s određenim imenom privlači me ideja o tome što bi takva suradnja mogla predstavljati. Želja mi je ostati dio beauty industrije jer upravo u njoj osjećam da Tragura prirodno pripada. Vjerujem da su parfemi mnogo više od mirisa – oni su čuvari najvažnijih životnih trenutaka. Zato bih voljela da jednog dana, kada netko odabere parfem koji će obilježiti zaruke, vjenčanje, rođenje djeteta ili neki drugi važan životni događaj, Tragura bude prirodan nastavak te priče. Voljela bih da personalizacija ne bude nešto o čemu se razmišlja naknadno, nego sastavni dio cijelog iskustva darivanja i stvaranja uspomena. To je vizija koja me vodi od samog početka. Ne sanjam samo o suradnji s velikim beauty brendovima, nego o tome da zajedno stvaramo predmete koji će ljudima ostati vrijedni i desetljećima kasnije. Mislim da bi upravo takve suradnje bile najprirodniji nastavak svega što Tragura danas predstavlja.

Što biste željeli da osoba osjeti u trenutku kada prvi put primi Tragurin rad u svoje ruke?

Voljela bih da u tom prvom trenutku osjete da u rukama ne drže samo predmet, nego nečije vrijeme, pažnju i iskreno promišljanje. Da osjete kako je netko zastao usred užurbanog života i razmišljao upravo o njima. Vjerujem da je upravo to najveća vrijednost svakog poklona.
Njegova vrijednost nije samo u onome što vidimo, nego u svemu što mu je prethodilo – mislima, emocijama i ljubavi utkanoj u svaki detalj. Voljela bih da prije nego što pročitaju gravuru ili primijete potez kista, osjete razlog zbog kojeg je taj rad nastao. Željela bih da u njemu prepoznaju koliko ih osoba koja daruje poznaje i koliko je pažnje posvetila odabiru baš tog simbola. Nadam se da će u tom trenutku zastati, nasmiješiti se i osjetiti koliko je jedna uspomena vrijedna kada joj damo oblik koji može trajati. Ako im oči zasjaje ili se na trenutak izgube u vlastitim mislima, vjerujem da je Tragura ispunila svoju svrhu. Tada predmet prestaje biti samo predmet i postaje čuvar jednog dijela njihova života. Mislim da ne postoji veća nagrada za umjetnika od spoznaje da je njegov rad nekome dao osjećaj da je istinski viđen, poznat i voljen. Upravo zbog tog osjećaja stvaram i vjerujem da će on uvijek biti najveća vrijednost Tragure.

Kako zamišljate Traguru za deset godina i što biste voljeli da ljudi tada pomisle kada čuju njezino ime?

Za deset godina željela bih da Tragura i dalje stvara s istom pažnjom, istim vrijednostima i istim poštovanjem prema svakoj uspomeni s kojom je i nastala. Naravno da želim da raste i razvija se, ali još više želim da nikada ne izgubi svoju suštinu. Voljela bih da ostane vjerna ideji da predmeti mogu nositi mnogo više od svoje estetske vrijednosti. Najveća želja mi je da, kada ljudi čuju ime Tragura, ne pomisle prvo na gravuru ili parfem. Voljela bih da pomisle na uspomenu koja im je ostala u srcu. Na osjećaj da je netko jednom izdvojio svoje vrijeme, pažnju i ljubav kako bi za njih stvorio nešto posebno. Mislim da ne postoji ljepša potvrda od toga da moj rad postane dio nečije obiteljske priče i uspomena koje se prenose kroz godine. Iskreno, sanjam dan kada ću primiti poruku od osobe koja je prije deset ili petnaest godina na poklon dobila Tragurin rad i reći mi da je, čim je ponovno uzela taj predmet u ruke, osjetila iste emocije kao i prvoga dana. Mislim da tada ne bih osjećala ponos zbog onoga što sam stvorila, nego zahvalnost što je moj rad uspio sačuvati nešto toliko vrijedno. Ako Tragura za deset godina bude budila upravo takve osjećaje, znat ću da je ostvarila svoju svrhu. To će za mene uvijek biti najveći uspjeh.

Ako biste jednom rečenicom morali objasniti što Tragura zapravo jest, a da pritom ne spomenete gravuru, parfeme ili umjetnost, kako bi ta rečenica glasila?

Tragura je način da ljubav, zahvalnost i uspomene ostanu prisutne i onda kada riječi više nisu dovoljne.