Postoji razlog zbog kojeg se koncerti Damira Kedže na Trsatskoj gradini ne propuštaju, a ovog ljeta bit će još posebniji
Postoje koncerti koji se pamte zbog spektakularne produkcije i velikih pozornica, a postoje i oni koji ostaju urezani u sjećanje zato što između izvođača i publike stvaraju onu rijetku, gotovo opipljivu povezanost koja se ne može isplanirati niti režirati. Upravo takav odnos već godinama gradi Damir Kedžo, jedan od najcjenjenijih domaćih vokala, čiji su nastupi na Trsatskoj gradini odavno prerasli okvire običnog koncerta i pretvorili se u glazbenu tradiciju koju riječka publika s nestrpljenjem iščekuje svakoga ljeta. Ove godine, u petak 10. srpnja, jedinstveni ambijent jedne od najljepših hrvatskih povijesnih pozornica ponovno će postati mjesto na kojem će se ispreplesti uspomene, nove pjesme, emocije i zajedničko pjevanje koje je postalo zaštitni znak njegovih nastupa.
Koncert simbolično nosi naziv “Ispod mjeseca”, prema istoimenom singlu koji je posljednjih tjedana pronašao put do radijskih etera i publike, a upravo će riječka publika među prvima imati priliku uživo čuti ne samo tu pjesmu nego i novi singl “Neke druge”, predstavljen na ovogodišnjim Melodijama Jadrana. Time Trsatska gradina ponovno postaje mjesto na kojem Kedžo otvara novo poglavlje svoje karijere, baš kao što je to činio i prethodnih godina, dijeleći s publikom nove autorske priče čim ugledaju svjetlo dana.
Takav pristup nije slučajan jer je upravo Rijeka grad u kojem danas živi, dok je obližnji Omišalj na otoku Krku mjesto u kojem je započela njegova glazbena priča. Još kao dječak pohađao je glazbenu školu i pjevao u crkvenom zboru, a upravo su ti prvi nastupi oblikovali njegov osjećaj za interpretaciju i emociju koja će kasnije postati njegov najprepoznatljiviji zaštitni znak. Prije nego što je postao jedno od najpoznatijih imena hrvatske pop scene, malo je tko mogao pretpostaviti da će šesnaestogodišnji mladić iz prvog hrvatskog televizijskog talent showa izgraditi karijeru dugu više od dvadeset godina tijekom koje će neprestano potvrđivati kako vrhunski vokal može nadživjeti prolazne trendove.
Kedžin glazbeni put obilježili su brojni zaokreti koji su ga učinili jednim od najsvestranijih domaćih izvođača. Nakon velikog uspjeha u grupi Saša, Tin i Kedžo, čija je pjesma “365” obilježila jednu generaciju slušatelja i tjednima dominirala domaćim top-listama, vrlo je hrabro odlučio krenuti samostalnim putem, premda takve odluke često predstavljaju najveći izazov za mlade izvođače. Umjesto da ostane zarobljen u imidžu teen zvijezde, godinama je strpljivo gradio prepoznatljiv autorski identitet, nastupao na festivalima, osvajao nagrade za interpretaciju i pokazivao kako se kvalitetna karijera ne gradi preko noći nego predanim radom i stalnim glazbenim sazrijevanjem.
Njegov glas danas mnogi smatraju jednim od najmoćnijih na domaćoj sceni, a potvrdu tog statusa nude brojni festivalski uspjesi, pobjede na međunarodnim natjecanjima te nastupi u mjuziklima i televizijskim projektima u kojima je jednako uvjerljivo interpretirao pop klasike, zahtjevne baladne dionice i potpuno različite glazbene stilove. Posebno se pamti njegova pobjeda u showu “Tvoje lice zvuči poznato”, gdje je iz tjedna u tjedan dokazivao iznimnu vokalnu širinu i sposobnost transformacije, ali i pobjeda na Dori 2020. godine s pjesmom “Divlji vjetre”, kojom je trebao predstavljati Hrvatsku na Eurosongu prije nego što je natjecanje otkazano zbog pandemije, ostavljajući mnoge uvjerene kako je upravo te godine mogao ostvariti jedan od najvećih međunarodnih uspjeha hrvatske glazbe.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ipak, ono zbog čega publika posebno cijeni Damira Kedžu nisu samo nagrade i hitovi nego iskrenost koju unosi u svaki nastup i svaku pjesmu. Tijekom godina otvoreno je govorio o vlastitim izazovima, zdravstvenim problemima, operaciji čeljusti koja je obilježila njegovu mladost, ali i o važnosti mentalnog zdravlja, pokazujući kako ranjivost ne umanjuje umjetnika nego ga čini bližim ljudima koji ga slušaju. Upravo zbog toga njegove ljubavne balade i emotivne interpretacije zvuče uvjerljivo jer publika osjeća da iza svake otpjevane riječi stoji osobno iskustvo, a ne tek dobro uvježbana izvedba.
Na Trsatskoj gradini zato neće odjekivati samo njegovi najveći hitovi poput “Poljubi me sad”, “Ljubavi moja”, “365” i “Divlji vjetre”, nego i pjesme kolega koje posebno cijeni, čime još jednom potvrđuje kako glazbu ne doživljava kao natjecanje nego kao zajednički prostor u kojem publika i izvođači dijele iste emocije. Upravo taj osjećaj zajedništva razlog je zbog kojeg njegovi koncerti često prerastaju u višesatno zajedničko pjevanje tijekom kojega granica između pozornice i gledališta gotovo potpuno nestaje.
Nastavite čitati nakon oglasa
Kedžo ni ove godine nije želio graditi koncert oko velikih iznenađenja ili poznatih gostiju jer smatra da najveću vrijednost svake večeri predstavljaju upravo ljudi koji iz godine u godinu dolaze na Gradinu kako bi zajedno s njim otpjevali pjesme koje su obilježile njihove živote. Takav koncept možda djeluje jednostavno, ali upravo u toj jednostavnosti skriva se njegova najveća snaga jer podsjeća da glazba i dalje može povezivati ljude bez obzira na generacije, životne priče ili razlike među njima.
Ovogodišnji koncert zato neće biti samo predstavljanje novih singlova nego još jedno poglavlje priče koja traje više od dvadeset godina, tijekom kojih je Damir Kedžo od talentiranog tinejdžera iz Omišlja izrastao u jednog od najprepoznatljivijih hrvatskih izvođača, umjetnika koji je uspio ostati vjeran vlastitom glazbenom izričaju i publici koja ga prati od samih početaka. Upravo zato večer 10. srpnja na Trsatskoj gradini ima sve preduvjete da postane još jedan od onih koncerata o kojima će se pričati dugo nakon što se ugase reflektori, a posljednji stihovi izgube među riječkim zvijezdama.
U Narodnom pozorištu Sarajevo sinoć je održana svečana ceremonija dodjele nagrada Srce Sarajeva, 32. izdanja Sarajevo Film Festivala. Nagrade Srce Sarajeva uručene su najboljim redateljima i redateljicama, glumcima i glumicama te dugometražnim igranim, dokumentarnim, studentskim i kratkim filmovima koji su prikazani u okviru Natjecateljskog programa.
Sarajevo Film Festival još je jednom završio ondje gdje filmski festivali zapravo i trebaju završiti, u trenutku u kojem se nakon posljednje projekcije svjetla pale, publika polako napušta dvorane, a ono što ostaje nisu samo nagrade i fotografije s crvenog tepiha, nego filmovi, autori i priče koje će se još dugo prepričavati. U petak, 21. kolovoza, u Narodnom pozorištu Sarajevo svečanom dodjelom nagrada zatvoreno je 32. izdanje Sarajevo Film Festivala, održano od 14. do 21. kolovoza, a završnica je istodobno bila i svojevrsni presjek onoga što je ovogodišnje izdanje donijelo regionalnoj i europskoj filmskoj sceni.
Treća i posljednja pjesma 'Savršena' iz glazbene trilogije u samo 24 sata pronašla put do milijunske publike, nakon što su 'Bezosjećajna' i 'Anksiozna' već ranije ostvarile višemilijunske preglede.
Severina je ovog ljeta predstavila glazbeni projekt koji je mnogo više od klasičnog niza novih singlova jer je kroz tri pjesme, tri različite atmosfere i tri emocionalno potpuno različite perspektive otvorila jednu povezanu priču o ljubavi, razočaranju, obrambenim mehanizmima, ljubomori, slobodi i onome što ostaje nakon velikog emotivnog loma. Trilogija koju čine „Nisam kriva ja” („Bezosjećajna“), „Pozovi me ti” („Anksiozna“) i „Svirajte mi ‘Rađaj sinove’” („Savršena“) sada je kompletirana, a upravo zato postaje zanimljivo pitanje koji je njezin dio najviše osvojio publiku i koja se od tri Severinine nove pjesme nameće kao favorit.
Koprivnica je jučer ponovno otvorila vrata jednoga od svojih najprepoznatljivijih događaja, a gradski su bedemi, barem na nekoliko dana, prestali biti samo povijesni ostatak nekoga davnog vremena i pretvorili se u živu pozornicu na kojoj se prošlost može vidjeti, čuti, pomirisati i okusiti. Počelo je 19. izdanje Renesansnog festivala, manifestacije koja iz godine u godinu okuplja sve veći broj posjetitelja i sudionika, a već je prvi dan pokazao zbog čega se ovaj događaj s nestrpljenjem očekuje, jer se iza festivalskih vrata ne ulazi samo u prostor ispunjen kostimima i scenografijom, nego u pažljivo oblikovan svijet u kojemu vitezovi, zanatlije, trgovci, alkemičari, ranarnici, glazbenici i brojni drugi sudionici stvaraju dojam kao da je vrijeme na nekoliko dana odlučilo krenuti unatrag.
Sedmi dan 32. Sarajevo Film Festivala protekao je u znaku snažnog autorskog programa, međunarodno relevantnih filmskih ostvarenja i susreta s istaknutim imenima svjetske kinematografije, a središnje mjesto festivalskog programa zauzeo je masterclass Asghara Farhadija, jednog od najcjenjenijih iranskih i svjetskih filmskih autora 21. stoljeća, koji je u Bosanskom kulturnom centru s publikom razgovarao o vlastitom umjetničkom razvoju, djetinjstvu, počecima bavljenja filmom, umijeću pripovijedanja te odgovornosti koju filmski autor ima prema publici i pričama koje odlučuje ispričati.
Scena Amadeo nastavlja svoju 27. sezonu drugim programskim ciklusom koji će se od 29. kolovoza do 13. rujna održavati u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju na zagrebačkom Gornjem gradu. Nakon uspješnog srpanjskog dijela programa, publiku očekuje nastavak sezone obilježen susretima različitih glazbenih poetika, renomiranih domaćih i međunarodnih umjetnika te projekata koji povezuju glazbu s drugim oblicima umjetničkog izraza.
Ana Sertić Greg, zagrebačka pjevačica, plesačica i glumica s međunarodnim umjetničkim iskustvom, predstavlja svoj debitantski pop singl „Neparni“, objavljen u izdanju Bonton Musica. Riječ je o emotivnoj pop baladi koju potpisuje jedan od najistaknutijih autora regionalne popularne glazbe Bane Opačić, dok je Ana u interpretaciju pjesme unijela iskustvo stečeno na kazališnim i glazbenim pozornicama Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. „Neparni“ tako predstavlja važnu novu fazu njezina profesionalnog razvoja, ali i prirodan nastavak umjetničkog puta koji je posljednjih godina obilježen radom u kazalištu, glazbi, plesu i međunarodnoj produkciji.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.