Sarajevo je odlučilo: Ovo su filmovi i glumci koji su osvojili najvažnija Srca Sarajeva

Posebno emotivan trenutak večeri bio je rezerviran za Emira Hadžihafizbegovića, jednom od najprepoznatljivijih glumaca bosanskohercegovačke i regionalne kinematografije, kojemu je dodijeljeno Počasno Srce Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Festival je time odao priznanje glumcu čiji je opus desetljećima povezan s nekim od najvažnijih ostvarenja ovoga prostora, ali i umjetniku čije su uloge odavno nadišle granice Bosne i Hercegovine, jezika i pojedinačnih kinematografija. Hadžihafizbegović je tijekom karijere ostvario više od 70 filmskih uloga te više od stotinu uloga u teatru, filmu i drugim medijima, a surađivao je s autorima poput Jasmile Žbanić, Rajka Grlića, Pjera Žalice, Ognjena Sviličića, Srđana Vuletića i Emira Kusturice.

Njegovo priznanje pritom nije bilo jedino Počasno Srce Sarajeva ovogodišnjeg festivala, jer su se među laureatima našli i Emily Watson, Diego Luna, Woody Harrelson i Asghar Farhadi, čime je 32. izdanje festivala ponovno potvrdilo koliko Sarajevo želi biti mjesto na kojem se susreću regionalna kinematografija i velika međunarodna filmska imena. Emily Watson bila je i predsjednica žirija Natjecateljskog programa dugometražnog igranog filma, u kojemu su uz nju odlučivali hrvatski redatelj Igor Bezinović, glumica Sara Klimoska, direktor Europske filmske akademije Matthijs Wouter Knol te grčka redateljica, scenaristica i producentica Athina Rachel Tsangari.

Najveće priznanje večeri otišlo je filmu „Svaki put“

Najvažnija nagrada 32. Sarajevo Film Festivala, Srce Sarajeva za najbolji dugometražni igrani film, pripala je filmu „Svaki put“ („Everytime“) austrijske redateljice Sandre Wollner, koji je nastao u austrijsko-njemačkoj koprodukciji. Film su producirali Lixi Frank, Viktoria Stolpe i David Bohun, a za osvojenu nagradu pripala im je i novčana nagrada u iznosu od 16.000 eura.

Odluka žirija bila je jednoglasna, što dodatno govori o snazi dojma koji je Wollnerino ostvarenje ostavilo na članove međunarodnog žirija. „Svaki put“ već je prije dolaska u Sarajevo imao snažan festivalski put, budući da je svjetsku premijeru imao u programu Un Certain Regard Filmskog festivala u Cannesu, gdje je osvojio nagradu tog programa, a sarajevska projekcija predstavljala je njegovu regionalnu premijeru.

Riječ je o filmu koji se poigrava granicama stvarnosti, sjećanja, krivnje i fikcije te kroz priču o majci Elli, njezinoj kćeri Melli i tinejdžerici Lux postupno otvara prostor za pitanje što se događa kada prošlost više nije nešto što možemo jednostavno ostaviti iza sebe. Njihovo putovanje prema Tenerifima zamišljeno je kao obiteljski odmor koji se zapravo nikada nije dogodio, a upravo ta napetost između onoga što se dogodilo, onoga što se moglo dogoditi i onoga što likovi pokušavaju ponovno konstruirati postaje jedno od ključnih obilježja filma.

Žiri je film opisao kao hipnotičnu, transcendentalnu i sablasnu priču prožetu tugom, ističući trenutke filmske milosti koji se pojavljuju unutar njegova neobičnog pripovjednog svijeta. Takva formulacija možda najbolje objašnjava i zašto je upravo „Svaki put“ odnio glavnu nagradu, jer Sarajevo ove godine nije nagradilo film koji gledatelju sve objašnjava, nego ostvarenje koje od njega traži da se prepusti atmosferi, prazninama i osjećajima koji se nalaze između prizora.

Ana Urushadze odnijela nagradu za režiju

Srce Sarajeva za najbolju režiju pripalo je gruzijskoj redateljici Ani Urushadze za film „Sporedna uloga“ („Supporting Role“), gruzijsko-estonsko-tursku koprodukciju koja je u Sarajevu prikazana kao regionalna premijera. Film traje čak 139 minuta, a njegova autorica privukla je pažnju žirija osebujnom kombinacijom svakodnevice i oniričkog, odnosno snovitog, nadrealnog filmskog izraza.

U obrazloženju se posebno ističe njezina drska kombinacija svakodnevnoga i oniričkoga te znatiželja s kojom istražuje smisao života i filma, što nagradu čini važnim autorskim priznanjem jer ne govori samo o izvedbenoj kvaliteti jednog konkretnog filma, nego i o redateljskom jeziku koji pokazuje potencijal za daljnji razvoj. Žiri je odluku donio jednoglasno, uz poruku da s nestrpljenjem očekuje njezin sljedeći filmski izazov.

Eva Kostić osvojila je Sarajevo kao najbolja glumica

Jedan od trenutaka koji bi mogao ostati posebno zapamćen jest pobjeda mlade Eve Kostić, kojoj je pripalo Srce Sarajeva za najbolju glumicu za film „17“, redateljice Kosare Mitić. Riječ je o koprodukciji Sjeverne Makedonije, Srbije i Slovenije, a nagrada za najbolju glumicu nosi i novčani iznos od 2.500 eura koji osigurava L’Oréal Paris.

Žiri je njezinu izvedbu opisao kao sirovu, visceralnu i duboko instinktivnu, naglašavajući emocionalnu istinitost kojom je ispunila svoju ulogu i prepoznavši u njoj glumački glas koji obećava ozbiljnu budućnost. Upravo je ta nagrada posebno zanimljiva jer „17“ nije film koji bježi od nelagode, nego je izravno suočava s temama seksualnog nasilja, traume mladih djevojaka i društvenog prešućivanja.

Film je ujedno osvojio i Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, pa je riječ o jednom od najvažnijih naslova ovogodišnjeg festivala. Žiri tog programa istaknuo je da film sustavno zanemarivanje i tabuizaciju seksualnog zlostavljanja i traume mladih djevojaka prikazuje bez zaštitne distance, dok je fotografija opisana kao sirova i klaustrofobična, a posebno je naglašena razorna glavna glumačka izvedba i snažna veza ženske solidarnosti.

Adrian Văncică najbolji je glumac

Srce Sarajeva za najboljeg glumca pripalo je rumunjskom glumcu Adrianu Văncicăju za film „Ti ovdje ne pripadaš“ („You Don’t Belong Here“) Florina Șerbana. Film je u Sarajevu prikazan u regionalnoj premijeri i traje 154 minute, što ga svrstava među opsežnija ostvarenja ovogodišnjeg natjecateljskog programa.

Žiri je nagradio njegovu izvedbu zbog ustrajnosti i nenametljive strogosti, posebno ističući način na koji glumac služi priči ispripovijedanoj dugim kadrovima i širokim planovima. U tom obrazloženju zapravo je sadržana i važna karakteristika suvremene europske festivalske kinematografije, u kojoj gluma često nije stvar velikih gesti i dramatičnih monologa, nego preciznog unutarnjeg rada koji se odvija gotovo neprimjetno, u pogledu, držanju tijela i načinu na koji lik postoji pred kamerom.

Dokumentarni filmovi donijeli su neke od najsnažnijih priča festivala

Ako je igrani program pokazao koliko suvremeni autori pomiču granice između stvarnosti i fikcije, dokumentarni program pokazao je koliko stvarni životi i dalje mogu biti snažniji od bilo koje izmišljene priče. Od 305 prijavljenih dokumentarnih ostvarenja u program je odabrano 22 filma, među kojima 13 dugometražnih i osam kratkometražnih dokumentaraca te jedan film izvan konkurencije. Program je donio devet svjetskih, četiri međunarodne i osam regionalnih premijera.

Glavno dokumentarno priznanje, Srce Sarajeva za najbolji dugometražni dokumentarni film, osvojio je „Planina“ („To Hold a Mountain“) Biljane Tutorov i Petra Glomazića, međunarodna koprodukcija Srbije, Francuske, Crne Gore, Slovenije i Hrvatske. Film je istodobno i kvalifikacijski film za nominaciju za nagradu Oscar®, a uz Srce Sarajeva donosi i novčanu nagradu od 4.000 eura koju osigurava Vlada Švicarske.

„Planina“ je već prije Sarajeva imao izniman festivalski put, budući da je svjetsku premijeru imao na Sundanceu, gdje je osvojio Grand Jury Prize za najbolji međunarodni dokumentarni film, nakon čega je nastavio osvajati priznanja na drugim festivalima.

Film istodobno govori o borbi za očuvanje planine Sinjajevine i o duboko osobnim obiteljskim pričama žena čiji su životi obilježeni traumama koje se prenose kroz generacije. Jedna od njegovih važnih razina govori o planovima da se područje crnogorske Sinjajevine koristi kao vojni poligon te o otporu lokalne zajednice, dok druga, intimnija priča postupno otvara obiteljske odnose i iskustva triju generacija žena.

Žiri je posebno istaknuo epsku fotografiju filma, dirljiv portret dviju izvanrednih žena i nestajućeg načina života te činjenicu da njihova borba za očuvanje planine postaje putovanje obilježeno traumom, otporom i sjećanjem. Upravo u toj kombinaciji velikog pejzaža i duboko osobne priče nalazi se jedna od najvećih snaga ovog dokumentarca.

„Tiha misa“ osvojila je Srce Sarajeva za najbolji kratki dokumentarni film

Hrvatska kinematografija iz Sarajeva se vraća s još jednim važnim priznanjem, budući da je „Tiha misa“ Karle Jelićosvojila Srce Sarajeva za najbolji kratki dokumentarni film i novčanu nagradu od 2.000 eura. Film je u Sarajevo stigao kao regionalna premijera, a bavi se izrazito aktualnom i društveno osjetljivom temom.

Film prati multimedijalnu umjetnicu Arijanu Lekić Fridrih koja prve subote u mjesecu putuje u različite hrvatske gradove i tijekom javnih molitvenih okupljanja izvodi feministički performans „Tiha misa“. Sama dokumentarna situacija tako postaje prostor sudara različitih ideoloških i društvenih pogleda, dok se u središtu nalazi pitanje ženskih prava, javnog prostora, patrijarhata i granica umjetničkog i političkog djelovanja.

Žiri je film nagradio zbog hrabrosti i snage njegova umjetničkog iskaza, prepoznajući ga kao djelo koje svjedoči o prkosu prema mizoginiji i pokušajima da se žene ponovno ušutkaju i ograniče.

Specijalna nagrada žirija otišla je ukrajinskom filmu „Trajekt plovi“

Specijalnu nagradu dokumentarnog žirija osvojio je kratki ukrajinsko-britanski film „Trajekt plovi“ („The Ferry Flows“) redatelja Zhore Papoiana. Film govori o ostarjelom učitelju glazbe s malog ukrajinskog otoka koji postaje dirigent vojnog orkestra na vojnim sahranama, dok istodobno pokušava održati dječji glazbeni ansambl.

Žiri je posebno istaknuo njegovu nježnost, suptilnost i humanost, kao i činjenicu da film ne pokušava publici nametnuti unaprijed oblikovan zaključak, nego joj daje vrijeme i prostor da upozna živote učitelja i njegovih učenika koji su prisiljeni svakodnevno živjeti s tugom i gubitkom. U kontekstu aktualnog europskog filma, upravo takav pristup ima posebnu težinu jer rat ne prikazuje samo kroz velike političke događaje, nego kroz posljedice koje se talože u svakodnevici običnih ljudi.

„Nitko ništa nije rekao“ osvojio nagradu za najbolji kratki igrani film

U kategoriji kratkog igranog filma pobjedu je odnio „Nitko ništa nije rekao“ Tamare Todorović, koprodukcija Srbije, Francuske, Slovenije i Hrvatske. Film je kvalifikacijski za nominaciju za nagradu Oscar®, a uz Srce Sarajeva donosi i novčanu nagradu od 2.500 eura.

Žiri je pohvalio sposobnost filma da u ograničenom vremenu izgradi uvjerljive i koherentne likove, dok istodobno postupno stvara atmosferu napetosti koja se pojačava prema trećem činu. Posebno su istaknute redateljska sigurnost i suptilnost scenarija, što pokazuje koliko kratka forma može biti zahtjevna kada autor u svega nekoliko minuta mora uspostaviti svijet, likove, sukob i emocionalnu posljedicu.

Specijalno priznanje u kategoriji kratkog igranog filma pripalo je filmu „Porkatal“ redateljice Sis Gürdal, tursko-francusko-britanskoj koprodukciji. Žiri je pritom posebno istaknuo poetičnu i duboko emocionalnu atmosferu filma te način na koji se unutarnji svijet njegova lika postupno otkriva kroz prirodnu, ali istodobno izrazito potresnu izvedbu.

Studentsko Srce Sarajeva odlazi u Mađarsku

Nagrada za najbolji studentski kratki film pripala je mađarskom filmu „Nezdravlje“ („Unwellness“) redateljice Réke Pinczés, a uz Srce Sarajeva dodijeljena je i novčana nagrada od 1.000 eura koju osigurava Vijeće za regionalnu suradnju.

Žiri je ovogodišnji studentski program ocijenio iznimno snažnim, naglašavajući koliko je težak bio izbor pobjednika. „Nezdravlje“ se izdvaja pričom o ženi koja se u trenutku velikog životnog preokreta nalazi u suptilnoj interakciji koja je vodi prema ponovnom istraživanju vlastitog identiteta i razumijevanju onoga što život može biti.

Posebna snaga filma nalazi se u vizualnom jeziku kojim se prikazuje unutarnja transformacija glavne junakinje, zbog čega se nagrada može promatrati i kao priznanje autorici koja već na studentskoj razini pokazuje vrlo precizan osjećaj za filmsku atmosferu, psihologiju lika i vizualno pripovijedanje.

Mladi su dobili vlastitu filmsku perspektivu

Jedna od važnih nagrada 32. Sarajevo Film Festivala bila je i Specijalna nagrada Perspektive mladih, koju je osvojio film „Skejtanje nije za cure“ („Skateboarding Is Not for Girls“) redateljice Dine Dume, nastao u koprodukciji Sjeverne Makedonije, Belgije, Slovenije i Hrvatske. Nagrada nosi i 7.500 eura, a osigurava je Vijeće Europe.

Film prati jedanaestogodišnju Adelu i njezinu stariju sestru Zaru, dvije djevojke koje pokušavaju pronaći prostor za sebe između školskog života, prijateljstva, društvenih mreža i tradicionalnih očekivanja koja dolaze iz njihove obitelji i zajednice. Kada siromaštvo dodatno pritisne obitelj, Adela pokušava spasiti stariju sestru od ugovorenog braka, čime priča o odrastanju prerasta u priču o slobodi, izboru i pravu na vlastitu budućnost.

Žiri je upravo tu prepoznao najveću vrijednost filma, ističući njegovu priču o zajedništvu, obitelji i nadi, ali i autentičan prikaz mladosti i mogućnosti djelovanja pojedinca unutar marginalizirane zajednice. Film se pritom ne oslanja samo na konflikt između mladih i tradicije, nego ga gradi kroz međugeneracijsku priču koja ostaje emotivna i dugo nakon završetka projekcije.

„Don’t Ask Me If I Killed“ dobio posebno priznanje

Posebno priznanje dodijeljeno je dokumentarnom filmu „Don’t Ask Me If I Killed“ redateljice Helene Maksyom, rumunjsko-nizozemsko-njemačko-ukrajinskoj koprodukciji. Autorica je istodobno vojnikinja i redateljica, a film gledatelja uvodi u ekstremnu stvarnost rata kroz osobno iskustvo s fronte u Donjecku.

Žiri je istaknuo iznimnu hrabrost, jasnoću i filmsku sigurnost autorice, naglašavajući da snaga filma ne proizlazi samo iz okolnosti u kojima je nastao, nego i iz preciznosti filmskog jezika, osjećaja za ritam i sposobnosti da svakodnevno iskustvo rata pretvori u snažno filmsko iskustvo. Time je Sarajevo još jednom pokazalo da dokumentarni film ne mora birati između političkog svjedočanstva i umjetničke forme, jer najbolja ostvarenja mogu istodobno biti i jedno i drugo.

Ovogodišnji festival pokazao je kamo ide regionalni film

Kada se svi dobitnici pogledaju zajedno, postaje jasno da 32. Sarajevo Film Festival nije nagrađivao samo tehničku izvrsnost ili velike produkcije, nego prije svega autorski glas, hrabrost i sposobnost da se kroz film govori o svijetu koji je istodobno intiman i političan.

To je vidljivo i iz same strukture ovogodišnjeg natjecateljskog programa. Festival je u četiri glavne natjecateljske kategorije imao 51 film, a njegov je cilj, kao i prethodnih godina, bio povezati regionalnu kinematografiju s međunarodnim filmskim prostorom. Natjecateljski program namijenjen je filmovima iz šire regije jugoistočne Europe, a Sarajevo ga pozicionira kao mjesto susreta regionalnih autora i međunarodne filmske industrije.

Posebno je zanimljivo da se u ovogodišnjem programu velik broj filmova bavio temama koje nadilaze nacionalne granice, od obiteljskih trauma i naslijeđa prošlosti preko položaja žena i mladih do rata, migracija, siromaštva, društvenih podjela i pitanja pripadnosti. Dokumentarni program pritom je prema riječima selektorice Rade Šešić pokazao izrazitu vitalnost regionalne dokumentarne scene, s više od polovice odabranih filmova koje su režirale ili producirale žene.

Upravo zbog toga nagrade ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala djeluju kao više od pukog popisa laureata. One stvaraju svojevrsnu sliku suvremenog filma regije, u kojemu sve manje postoji potreba za velikim objašnjenjima, a sve više prostora dobivaju tišina, nelagoda, osobno iskustvo, ženska perspektiva, mladost, trauma, sjećanje i pitanje kako pojedinac opstaje unutar društva koje ga često pokušava oblikovati prema vlastitim pravilima.

Sarajevo se oprostilo filmom koji je obilježio jednu eru

Nakon dodjele nagrada festival je zatvoren projekcijom restaurirane verzije filma „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića, Oscarom® nagrađenog bosanskohercegovačkog klasika. Time je završnica dobila gotovo simboličan oblik, jer je festival koji je tijekom osam dana predstavio novu generaciju regionalnih i međunarodnih autora posljednju večer posvetio filmu koji je već odavno postao dio kolektivnog filmskog pamćenja prostora bivše Jugoslavije.

„Ničija zemlja“ tako nije poslužio samo kao završna projekcija, nego i kao podsjetnik na ono što Sarajevo Film Festival već više od tri desetljeća pokušava biti, mjesto na kojemu se filmska umjetnost promatra kao prostor susreta, sjećanja, razgovora i kulturne razmjene. Festival je nastao iz specifičnog povijesnog iskustva Sarajeva, ali je tijekom desetljeća prerastao lokalne okvire i postao jedno od najvažnijih mjesta za predstavljanje kinematografije jugoistočne Europe međunarodnoj publici.

I možda je upravo zato završetak 32. izdanja važniji od same liste pobjednika. Dok su se u Narodnom pozorištu dijelila Srca Sarajeva, iza svake nagrade stajala je priča o autorima koji su odlučili nešto ispričati, o glumcima koji su tuđe živote učinili stvarnima, o redateljima koji su pokušali pronaći novi filmski jezik i o publici koja je tih dana spremno ulazila u njihove svjetove.

Sarajevo je tako i ove godine završilo festival bez potrebe da glasno dokazuje zašto je važno filmsko mjesto. Dovoljno je pogledati filmove koji su nagrađeni. U njima se nalaze rat i mir, obitelj i trauma, mladost i tradicija, ženska solidarnost, krivnja, gubitak, sjećanje i nada, odnosno gotovo sve ono što suvremeni čovjek pokušava razumjeti o sebi i vremenu u kojem živi.