Imate osjećaj da do tridesete morate imati sve? Ova pjesma savršeno opisuje kaos jedne generacije

U središtu pjesme nalazi se generacija koja je odrasla uz poruku da je uspjeh prvenstveno pitanje osobnog truda. Ako dovoljno radiš, dovoljno želiš i donosiš dobre odluke, rezultat bi prije ili kasnije trebao doći. Iz takvog pogleda lako proizlazi i njegova neugodnija strana. Kada stvari ne idu prema planu, neuspjeh se počinje doživljavati kao osobni problem. Umjesto pitanja o okolnostima u kojima netko živi, početnoj poziciji, mogućnostima ili običnoj nepredvidivosti života, ostaje jednostavno pitanje što si napravio pogrešno.

„Kaos“ ulazi upravo u taj prostor između očekivanog i stvarnog života. Rečenica „Sve ti je to self made, život mi je nered“ sažima proturječje oko kojeg je pjesma izgrađena. Ideja samostalno stvorenog uspjeha zvuči uredno dok se promatra izvana, ali svakodnevica rijetko izgleda tako. Ljudi mijenjaju poslove, vraćaju se roditeljima, prekidaju veze, odustaju od planova, počinju ispočetka ili jednostavno godinama pokušavaju doći do razine sigurnosti koja im se predstavlja kao nešto što su već trebali imati.

Autor Gabriel Janković pjesmu opisuje kao spoj emocija koje mlada osoba prolazi kada se suoči sa strahom od neuspjeha. U tom strahu prepoznaje pritisak da treba pokrenuti vlastiti posao, postići financijsku neovisnost, živjeti lagodno i stalno napredovati. Problem nije u tome da netko želi bilo koju od tih stvari. Problem nastaje kada želja postane mjerilo osobne vrijednosti i kada se zastoj počne doživljavati kao dokaz da osoba vrijedi manje.

Takav odnos prema uspjehu posljednjih je godina dobio i vlastiti rječnik. Govori se o produktivnosti, osobnom brendu, radu na sebi, dodatnim izvorima prihoda i potrebi da se slobodno vrijeme također iskoristi korisno. Posao više nije nužno samo posao, nego još jedan dokaz ambicije. Hobi se lako pretvara u potencijalni projekt, znanje u nešto što treba unovčiti, a odmor u vrijeme tijekom kojeg bi se moglo napraviti još nešto. U takvom ritmu uspoređivanje s drugima postaje gotovo neizbježno, posebno kada se tuđi život promatra kroz njegove najuspješnije dijelove.

Janković pritom polazi od jednostavne činjenice da ljudi nemaju iste okolnosti ni istu početnu poziciju. Zbog toga ni ideja da svi moraju stići do istih ciljeva u približno isto vrijeme nema mnogo veze sa stvarnim životom. Netko će se financijski osamostaliti s dvadeset i nekoliko godina, netko mnogo kasnije. Netko će vrlo rano znati čime se želi baviti, dok će drugi nekoliko puta potpuno promijeniti smjer. Isti rokovi nemaju isto značenje za ljude koji nisu krenuli s istog mjesta.

Glazba prati nemir o kojem tekst govori. „Kaos“ kombinira industrial metal, metalcore i elektroniku, pa pjesma ne pokušava osjećaj pritiska prikazati mirno ili distancirano. Težina metal zvuka i elektronički elementi odgovaraju stanju u kojem se misli gomilaju, očekivanja međusobno sudaraju, a osoba pokušava uskladiti ono što želi sa svime što misli da bi već trebala imati.

Slična ideja prenesena je i u videospot. Radnja se vraća u dječju sobu, prostor u kojem su budućnost i odrasli život nekada postojali prvenstveno kao zamišljene mogućnosti. Odrasla osoba ondje se susreće sa svojom mlađom verzijom, čime se nekadašnja očekivanja stavljaju uz ono što se u međuvremenu stvarno dogodilo. Dječja soba zato nije samo kulisa. Ona omogućuje vrlo konkretan susret dviju verzija iste osobe, one koja je zamišljala budućnost i one koja sada mora živjeti s rezultatima, promjenama i stvarima koje nisu ispale prema planu.

Spot ujedno predstavlja novu postavu Gustava Stitcha. Projekt se od sada pojavljuje kao četveročlani sastav u kojem su, uz Gabriela Jankovića, Helena Ernoić na basu, Imran Duraj na gitari i Ozren Janković na bubnjevima.

„Kaos“ se tematski nastavlja na područja kojima se Gustavo Stitch već bavio kroz glazbu, među kojima su tjeskoba, očekivanja, mentalno zdravlje i osobni sukobi. Ovaj put fokus je postavljen na vrlo prepoznatljiv oblik pritiska: osjećaj da postoji zamišljeni raspored života prema kojem stalno provjeravamo kasnimo li.

Pitanje pjesme zato nije treba li odustati od ambicije ili prestati planirati budućnost. Radi se o tome što se događa kada plan prestane biti osobna želja i postane rok prema kojem čovjek procjenjuje vlastitu vrijednost. „Kaos“ taj osjećaj ne pokušava urediti niti ponuditi jednostavan odgovor. Ostaje u neredu iz kojeg je pjesma i nastala, između želje za uspjehom, straha da vrijeme prolazi i spoznaje da život vrlo rijetko ide redoslijedom koji smo mu unaprijed zadali.