Izložba o kojoj će se govoriti cijelo ljeto: Rijeka donosi umjetnički susret koji mijenja pogled na tijelo, identitet i slobodu

Iako dolaze iz različitih kulturnih sredina i umjetničkih tradicija, Katalin Ladik i Tomaso Binga povezuje zajedničko istraživanje mogućnosti jezika kao umjetničkog medija te uvjerenje da tijelo nije samo sredstvo izražavanja nego i prostor u kojem nastaju nova značenja. Njihovi radovi razvijali su se tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, razdoblja obilježenog snažnim društvenim promjenama, novim umjetničkim praksama i intenzivnim preispitivanjem ustaljenih vrijednosti. Upravo je u takvom povijesnom trenutku njihovo stvaralaštvo ponudilo drugačiji pogled na identitet, rod i komunikaciju, stvarajući umjetnički jezik koji ni danas nije izgubio svoju aktualnost.

Posebnost ove izložbe leži u činjenici da ne promatra dvije autorice odvojeno, nego njihove radove dovodi u dijalog kroz zajedničke teme, motive i umjetničke strategije. Posjetitelji tako mogu pratiti kako obje umjetnice istražuju granice između riječi i slike, između govora i šutnje, između fizičke prisutnosti tijela i njegovih simboličkih značenja. Umjesto tradicionalnog razumijevanja jezika kao sredstva prijenosa informacija, njihove umjetničke prakse pokazuju da riječi mogu postati vizualni element, zvuk može postati materijal, a tijelo može preuzeti funkciju teksta.

Katalin Ladik tijekom svoje je bogate karijere razvila jedinstven umjetnički izraz u kojem glas, pokret i fotografija djeluju kao ravnopravni elementi stvaranja. U njezinim performansima govor se postupno oslobađa uobičajenih gramatičkih pravila te se pretvara u ritam, disanje, slogove i zvučne strukture koje djeluju jednako snažno kao i izgovorene riječi. Takav pristup otvara prostor novom razumijevanju komunikacije u kojem značenje više nije vezano isključivo uz sadržaj izgovorenog teksta nego nastaje kroz fizičku prisutnost izvođačice, njezino tijelo i glas koji postaju sastavni dio umjetničkog djela.

Važno mjesto na izložbi zauzimaju i njezine fotografske serije u kojima vlastito tijelo koristi kao sredstvo propitivanja društvenih očekivanja i ustaljenih predodžbi o ženstvenosti. U radovima poput serija Poemim i Androgyn umjetnica razgrađuje stereotipe povezane sa ženskim identitetom te pokazuje kako rodne uloge nisu nepromjenjive kategorije nego društvene konstrukcije koje se mogu preispitivati, mijenjati i reinterpretirati. Fotografija pritom nije dokument stvarnosti nego prostor umjetničkog eksperimenta u kojem identitet postaje fluidan i otvoren različitim mogućnostima čitanja.

Jednako važan segment njezina opusa predstavljaju kolaži nastali na papirima za krojenje preuzetima iz ženskih modnih časopisa. Materijali koji su izvorno služili oblikovanju odjeće i potvrđivanju tradicionalnih ženskih uloga u njezinim rukama dobivaju sasvim novo značenje te postaju sredstvo kritičkog promišljanja odnosa između svakodnevice, rada i društvenih očekivanja. Na taj način obični predmeti izlaze iz svoje praktične funkcije i ulaze u područje umjetnosti, gdje postaju nositelji novih simboličkih poruka.

S druge strane, Tomaso Binga od samoga je početka svoje umjetničke karijere vlastiti identitet pretvorila u umjetnički čin. Odluka da djeluje pod muškim pseudonimom nije bila slučajna, nego promišljena strategija kojom je željela ukazati na neravnopravan položaj umjetnica unutar tadašnjeg umjetničkog sustava. Već samim odabirom imena otvorila je pitanje vidljivosti žena u umjetnosti te pokazala kako identitet može postati snažno sredstvo umjetničke kritike i društvenog komentara.

U njezinim radovima tijelo poprima ulogu pisma, a ljudska figura postaje sastavni dio abecede. Oblikujući vlastitim tijelom pojedina slova ili pretvarajući rukopis u vizualnu strukturu koja više ne služi komunikaciji nego umjetničkom izrazu, Tomaso Binga briše granice između književnosti, likovne umjetnosti i performansa. Tekst prestaje biti isključivo nositelj značenja i postaje oblik, ritam i kompozicija koja se promatra jednako kao slika ili skulptura.

Izložba posebno naglašava kako obje autorice koriste različite umjetničke medije kako bi istražile slična pitanja, premda do odgovora dolaze različitim putovima. Kolaž, fotografija, video, performans, zvuk i vizualna poezija ovdje nisu odvojene discipline nego međusobno povezani elementi koji zajedno grade složenu umjetničku cjelinu. Upravo u toj međusobnoj povezanosti otvara se prostor za razumijevanje njihove radikalne subjektivnosti, odnosno umjetničke pozicije koja odbacuje unaprijed zadane obrasce i inzistira na individualnom iskustvu kao polazištu stvaranja.

Posebnu vrijednost riječkoj izložbi daje činjenica da će velik dio predstavljenih radova hrvatska publika imati priliku vidjeti po prvi put. Među njima se posebno ističe jedinstvena serija fotografija performansa koji je Katalin Ladik održala u Rijeci još 1970. godine, a koje je snimio fotograf Ranko Smokvina. Ovi dosad rijetko predstavljeni materijali predstavljaju vrijedan dokument umjetničke povijesti grada te dodatno potvrđuju dugogodišnje veze između međunarodne avangardne scene i riječkog kulturnog prostora.

Iako su radovi nastajali prije nekoliko desetljeća, teme kojima se bave danas djeluju iznimno suvremeno. Pitanja slobode izražavanja, prava na vlastiti identitet, društvenih očekivanja, rodnih uloga i mogućnosti umjetnosti da propituje ustaljene obrasce ponovno su u središtu javnih rasprava diljem svijeta. Upravo zato izložba ne funkcionira samo kao povijesni pregled dvaju iznimnih umjetničkih opusa nego i kao poziv na promišljanje društva u kojem živimo, pokazujući kako umjetnost nastala prije više od pola stoljeća i danas može potaknuti jednako snažne reakcije, otvoriti nova pitanja i ponuditi drugačije načine razumijevanja suvremenog svijeta.

Kustoski koncept potpisuje Branka Benčić, koja kroz pažljivo osmišljene odnose između radova stvara izložbu u kojoj se prepoznaju dodirne točke dviju autorica, ali i njihove individualne umjetničke posebnosti. Rezultat je cjelina koja posjetiteljima omogućuje dublje razumijevanje razvoja vizualne poezije i performansa te istodobno pokazuje koliko su umjetničke prakse Katalin Ladik i Tomaso Binga ostale relevantne u vremenu koje i dalje traži nove načine promišljanja jezika, tijela, slobode i identiteta.