Izložba o kojoj će se govoriti cijelo ljeto: Rijeka donosi umjetnički susret koji mijenja pogled na tijelo, identitet i slobodu
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovoga će ljeta publika imati priliku upoznati dvije umjetnice koje su obilježile europsku avangardnu scenu i svojim radom trajno promijenile način na koji promatramo odnos između jezika, tijela i identiteta. Izložba Radikalna subjektivnost, koja se otvara 3. srpnja i ostaje otvorena do 27. rujna, okuplja opsežan izbor radova koje su napravile Katalin Ladik i Tomaso Binga, autorice čije su umjetničke prakse tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća postale sinonim za eksperiment, umjetničku slobodu i propitivanje društvenih konvencija. Riječ je o jednoj od najvažnijih izložbi ljetnog programa riječkog muzeja, koja hrvatskoj publici donosi priliku da na jednom mjestu sagleda stvaralaštvo dviju pionirki vizualne poezije i performansa čiji je utjecaj odavno prešao nacionalne granice.
Iako dolaze iz različitih kulturnih sredina i umjetničkih tradicija, umjetnice Katalin Ladik i Tomaso Binga povezuje zajedničko istraživanje mogućnosti jezika kao umjetničkog medija te uvjerenje da tijelo nije samo sredstvo izražavanja nego i prostor u kojem nastaju nova značenja. Njihovi radovi razvijali su se tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, razdoblja obilježenog snažnim društvenim promjenama, novim umjetničkim praksama i intenzivnim preispitivanjem ustaljenih vrijednosti. Upravo je u takvom povijesnom trenutku njihovo stvaralaštvo ponudilo drugačiji pogled na identitet, rod i komunikaciju, stvarajući umjetnički jezik koji ni danas nije izgubio svoju aktualnost.
Posebnost ove izložbe leži u činjenici da ne promatra dvije autorice odvojeno, nego njihove radove dovodi u dijalog kroz zajedničke teme, motive i umjetničke strategije. Posjetitelji tako mogu pratiti kako obje umjetnice istražuju granice između riječi i slike, između govora i šutnje, između fizičke prisutnosti tijela i njegovih simboličkih značenja. Umjesto tradicionalnog razumijevanja jezika kao sredstva prijenosa informacija, njihove umjetničke prakse pokazuju da riječi mogu postati vizualni element, zvuk može postati materijal, a tijelo može preuzeti funkciju teksta.
Katalin Ladik tijekom svoje je bogate karijere razvila jedinstven umjetnički izraz u kojem glas, pokret i fotografija djeluju kao ravnopravni elementi stvaranja. U njezinim performansima govor se postupno oslobađa uobičajenih gramatičkih pravila te se pretvara u ritam, disanje, slogove i zvučne strukture koje djeluju jednako snažno kao i izgovorene riječi. Takav pristup otvara prostor novom razumijevanju komunikacije u kojem značenje više nije vezano isključivo uz sadržaj izgovorenog teksta nego nastaje kroz fizičku prisutnost izvođačice, njezino tijelo i glas koji postaju sastavni dio umjetničkog djela.
Važno mjesto na izložbi zauzimaju i njezine fotografske serije u kojima vlastito tijelo koristi kao sredstvo propitivanja društvenih očekivanja i ustaljenih predodžbi o ženstvenosti. U radovima poput serija Poemim i Androgyn umjetnica razgrađuje stereotipe povezane sa ženskim identitetom te pokazuje kako rodne uloge nisu nepromjenjive kategorije nego društvene konstrukcije koje se mogu preispitivati, mijenjati i reinterpretirati. Fotografija pritom nije dokument stvarnosti nego prostor umjetničkog eksperimenta u kojem identitet postaje fluidan i otvoren različitim mogućnostima čitanja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Jednako važan segment njezina opusa predstavljaju kolaži nastali na papirima za krojenje preuzetima iz ženskih modnih časopisa. Materijali koji su izvorno služili oblikovanju odjeće i potvrđivanju tradicionalnih ženskih uloga u njezinim rukama dobivaju sasvim novo značenje te postaju sredstvo kritičkog promišljanja odnosa između svakodnevice, rada i društvenih očekivanja. Na taj način obični predmeti izlaze iz svoje praktične funkcije i ulaze u područje umjetnosti, gdje postaju nositelji novih simboličkih poruka.
S druge strane, Tomaso Binga od samoga je početka svoje umjetničke karijere vlastiti identitet pretvorila u umjetnički čin. Odluka da djeluje pod muškim pseudonimom nije bila slučajna, nego promišljena strategija kojom je željela ukazati na neravnopravan položaj umjetnica unutar tadašnjeg umjetničkog sustava. Već samim odabirom imena otvorila je pitanje vidljivosti žena u umjetnosti te pokazala kako identitet može postati snažno sredstvo umjetničke kritike i društvenog komentara.
Nastavite čitati nakon oglasa
U njezinim radovima tijelo poprima ulogu pisma, a ljudska figura postaje sastavni dio abecede. Oblikujući vlastitim tijelom pojedina slova ili pretvarajući rukopis u vizualnu strukturu koja više ne služi komunikaciji nego umjetničkom izrazu, Tomaso Binga briše granice između književnosti, likovne umjetnosti i performansa. Tekst prestaje biti isključivo nositelj značenja i postaje oblik, ritam i kompozicija koja se promatra jednako kao slika ili skulptura.
Izložba posebno naglašava da obje autorice koriste različite umjetničke medije kako bi istražile slična pitanja, premda do odgovora dolaze različitim putovima. Kolaž, fotografija, video, performans, zvuk i vizualna poezija ovdje nisu odvojene discipline nego međusobno povezani elementi koji zajedno grade složenu umjetničku cjelinu. Upravo u toj međusobnoj povezanosti otvara se prostor za razumijevanje njihove radikalne subjektivnosti, odnosno umjetničke pozicije koja odbacuje unaprijed zadane obrasce i inzistira na individualnom iskustvu kao polazištu stvaranja.
Posebnu vrijednost riječkoj izložbi daje činjenica da će velik dio predstavljenih radova hrvatska publika imati priliku vidjeti prvi put. Među njima se posebno ističe jedinstvena serija fotografija performansa koji je Katalin Ladik održala u Rijeci još 1970. godine, a koje je snimio fotograf Ranko Smokvina. Ovi dosad rijetko predstavljeni materijali predstavljaju vrijedan dokument umjetničke povijesti grada te dodatno potvrđuju dugogodišnje veze između međunarodne avangardne scene i riječkog kulturnog prostora.
Nastavite čitati nakon oglasa
Iako su radovi nastajali prije nekoliko desetljeća, teme kojima se bave danas djeluju iznimno suvremeno. Pitanja slobode izražavanja, prava na vlastiti identitet, društvenih očekivanja, rodnih uloga i mogućnosti umjetnosti da propituje ustaljene obrasce ponovno su u središtu javnih rasprava diljem svijeta. Upravo zato izložba ne funkcionira samo kao povijesni pregled dvaju iznimnih umjetničkih opusa nego i kao poziv na promišljanje društva u kojem živimo, pokazujući kako umjetnost nastala prije više od pola stoljeća i danas može potaknuti jednako snažne reakcije, otvoriti nova pitanja i ponuditi drugačije načine razumijevanja suvremenog svijeta.
Kustoski koncept potpisuje Branka Benčić, koja kroz pažljivo osmišljene odnose između radova stvara izložbu u kojoj se prepoznaju dodirne točke dviju autorica, ali i njihove individualne umjetničke posebnosti. Rezultat je cjelina koja posjetiteljima omogućuje dublje razumijevanje razvoja vizualne poezije i performansa te istodobno pokazuje koliko su umjetničke prakse Katalin Ladik i Tomaso Binga ostale relevantne u vremenu koje i dalje traži nove načine promišljanja jezika, tijela, slobode i identiteta.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
U Laubi je otvorena izložba Atlantida, treća u ciklusu Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba, kojom ova zagrebačka kuća za ljude i umjetnost obilježava 15 godina djelovanja. Izložbu je otvorio kustos prof. dr. sc. Krešimir Purgar, koji je istaknuo da Atlantida istražuje umjetnost kao neprestano promjenjiv i začudan organizam koji potiče nova promišljanja i različite interpretacije. Među najistaknutijim djelima nalaze se monumentalna slika Lovre Artukovića, skulptura Crvena stijena Siniše Majkusa i instalacija Dvoboj Ivana Fijolića, uz radove brojnih drugih suvremenih hrvatskih umjetnika. Izložba je privukla velik broj ljubitelja umjetnosti i znatiželjnika, a večer otvorenja nastavila se u opuštenoj atmosferi uz gallery party i zajedničko praćenje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.
U subotu, 27. lipnja u 19 sati, u Laubi – kući za ljude i umjetnost, otvara se izložba “Atlantida”, treća u nizu ciklusa Kartografije – putovanje kroz zbirku Laube. Riječ je o novom izložbenom poglavlju koje okuplja radove iz fundusa Laubine kolekcije te ih promatra kroz prizmu imaginacije, transformacije i promjenjivih svjetova suvremene umjetnosti.
Galerija Mona Lisa u Zagrebu 10. lipnja otvara vrata izložbi „Vječna ljepota crteža“, reprezentativnom projektu koji okuplja 79 djela hrvatskih umjetničkih velikana nastalih od kraja 19. do druge polovice 20. stoljeća. Riječ je o pažljivo oblikovanom izboru radova koji kroz različite crtačke i slikarske tehnike na papiru donose pregled razvoja hrvatske likovne umjetnosti te istodobno potvrđuju trajnu vrijednost crteža kao jednog od najvažnijih medija umjetničkog izraza.
Hrvatska umjetnica Neli Ružić sudjeluje u međunarodnom umjetničkom projektu kroz izložbu Horizon Ablaze koja je otvorena 15. svibnja u Taichung Art Museumu u tajvanskom gradu Taichungu, čime njezin rad ulazi u kontekst globalne institucionalne prezentacije suvremene umjetnosti u jednom od ključnih kulturnih centara istočne Azije, gdje se kroz kustoski koncept promišljaju aktualne društvene i ekološke teme u transnacionalnom okviru.
Godine 2025. Prada Beauty predstavio je Prada Paradigme Eau de Parfum, miris koji je od samog početka zamišljen kao svojevrsni poziv na preispitivanje ustaljenih pravila muškosti, samopouzdanja i osobnog izražavanja, sažet u jednostavnom, ali snažnom pitanju „What if there’s another way?“, odnosno „Što ako postoji drugi način?“. Umjesto tradicionalnog shvaćanja snage kao potrebe za dominacijom i nametljivosti, Prada Paradigme otvorio je prostor za drugačiju vrstu muškog samopouzdanja, onu koja proizlazi iz radoznalosti, profinjenosti i slobode da čovjek vlastiti identitet ne promatra kao nešto unaprijed određeno, nego kao priču koju neprestano može iznova stvarati.
Ljetna fotografija Meri Banovac iz Dalmacije ne djeluje kao pokušaj stvaranja savršene razglednice, nego upravo suprotno – kao vrlo izravan prikaz žene koja je svjesna svojeg tijela i nema potrebu prilagođavati ga aktualnim pravilima estetike. Na ručniku uz more, u ljubičastom bikiniju, sunčanim naočalama i s kosom opušteno skupljenom iza glave, Meri je pokazala figuru koju karakteriziraju izražene ženstvene linije, naglašen struk i obline koje se ne pokušavaju vizualno smanjiti.
