“Danas glazbu više konzumiramo nego što je slušamo” – upozorava doktor sociologije koji već 20 godina svira rock’n’roll.

Nakon povratka diskografiji i objave EP-a Par stvari, Jurlina posljednjih godina bilježi sve zapaženiju prisutnost na radijskim top-listama i digitalnim platformama. Novi singl donosi priču o prevari, prekidu i emocionalnom trenutku u kojem odnos dolazi do svoje završne točke. Kako sam ističe, riječ je o pjesmi koja je „u svakom smislu blues“ – po emociji, atmosferi, sviranju i priči koju nosi.

Iako se profesionalno bavi istraživanjem društvenih procesa, modernizacije i utjecaja novih tehnologija na svakodnevni život, Jurlina ne vidi granicu između znanosti i umjetnosti. Naprotiv, smatra da se sociologija i glazba susreću upravo u pokušaju razumijevanja čovjeka.

„I sociologija i glazba kojom se bavim pokušavaju objasniti motivacije ljudskog ponašanja i odnosa. Ljudi, njihove odluke, emocije i životne priče neiscrpan su izvor inspiracije i za istraživača i za autora pjesama“, ističe.

Njegov autorski razvoj zanimljiv je i zbog postupnog pomaka od fantasy motiva iz ranijih radova prema stvarnim životnim pričama i odnosima. Danas ga najviše inspiriraju upravo ljudi oko njega, njihove sudbine, svakodnevne dileme i univerzalne emocije u kojima se publika može prepoznati.

Paralelno s akademskom karijerom, Jurlina aktivno nastupa sa svojim rock triom The Riffers, u solo akustičnoj formi te kao akustični duo sa suprugom Josipom Jurlinom, koja je ujedno autorica vizualnog identiteta njegovih izdanja. Njihova kreativna suradnja rezultirala je i zajedničkom pjesmom „Naša stvar“, a upravo Josipu kroz šalu navodi kao osobu koja ga najčešće uspije nagovoriti da preispita vlastite stavove.

Posebno mjesto u njegovu životu danas zauzimaju obitelj i roditeljstvo. Kao suprug i otac trogodišnjeg dječaka, priznaje da su upravo te životne uloge promijenile njegov pogled na svijet, ali i na stvaranje glazbe. Nove pjesme sve češće nastaju iz iskustava koja dolaze s očinstvom, a neke od njih publika će tek imati priliku čuti.

Nakon godina provedenih u Zagrebu, Jurlina se vratio u rodni kraj i danas život gradi u Osijeku, gradu koji povezuje s osjećajem ispunjenosti, ravnoteže i pripadnosti. Za njega uspjeh nije vezan uz mjesto stanovanja, nego uz mogućnost da radi ono što voli, pritom ostajući blizak obitelji i ljudima koji ga okružuju.

Kroz gotovo dva desetljeća stvaranja ostao je vjeran rock’n’rollu, ali i uvjerenju da dobra pjesma može živjeti vlastiti život nakon što napusti autora. Upravo zato posebno cijeni reakcije publike koja u njegovim pjesmama pronalazi vlastita značenja, iskustva i emocije.

„Ako je neka moja pjesma nekome nešto značila ili je neki moj znanstveni rad nekome bio od koristi, mislim da je to sasvim dovoljno“, zaključuje Juraj Jurlina.

Novi singl „Opet po tvome“ dostupan je na svim digitalnim platformama, a publika će ga uživo moći čuti i na nadolazećim koncertnim nastupima kojima Jurlina nastavlja graditi svoju jedinstvenu priču na sjecištu znanosti i rock’n’rolla.

Da možete pročitati sociološku analizu vlastitih pjesama koju je napisao netko drugi, što mislite da bi o vama zaključio kao o autoru?

Vjerojatno bih ga dobrano zbunio. U mojim pjesmama mogu se pronaći najrazličitiji motivi, od fantasy elemenata u najranijim radovima pa sve do sasvim običnih ljudskih priča i svakodnevnih životnih situacija. Možda bi ipak primijetio jedan zanimljiv obrazac, a to je postupan pomak od zamišljenih svjetova prema stvarnosti. Pretpostavljam da je to dijelom posljedica odrastanja, jer sam uz glazbu zapravo i sam odrastao. Kada pogledam svoje pjesme kroz vrijeme, one na neki način prate moj vlastiti životni put, interese i način na koji sam promatrao svijet u različitim fazama života.

Koliko je teško ostati emotivno iskren u pjesmama kada profesionalno svakodnevno analizirate društvo racionalnim i znanstvenim alatima?

Nije mi to posebno teško. Slikovito rečeno, u mojoj glavi to su posebne ladice, nastojim ne opterećivati se previše racionalnošću kad se bavim glazbom i izražavam se kroz nju, a kad se bavim znanošću sasvim mi je prirodno promijeniti paradigmu i gledati svijet iz perspektive znanstvenika i istraživača. Oba zanimanja pružaju mi alate kako da bolje razumijem sebe i svoje mjesto u svijetu i naučim nešto o drugim ljudima pa tako i o društvu u cjelini.

Postoji li neka ljudska navika ili obrazac ponašanja koji vas kao sociologa fascinira, a kao glazbenika frustrira?

Kao sociologa fascinira me sve izraženija potreba za instantnom gratifikacijom, odnosno očekivanje da se želje i potrebe zadovolje odmah, uz što manje uloženog vremena, truda i strpljenja. To je dio širih društvenih promjena povezanih s digitalnim tehnologijama, društvenim mrežama i procesima individualizacije. Kao sociološki fenomen to mi je vrlo zanimljivo promatrati, ali kao glazbeniku ponekad bude pomalo žao zbog posljedica koje ostavlja na način na koji ljudi konzumiraju glazbu. Glazba na kojoj sam odrastao i koju i danas najviše volim često je bila zamišljena kao cjelovito iskustvo slušanja albuma. Album nije bio samo skup pjesama, nego zaokružena priča ili presjek jednog razdoblja stvaranja nekog izvođača. Danas su u fokusu uglavnom singlovi, što je sasvim razumljivo u svijetu brzog protoka sadržaja, ali zbog toga se pomalo gubi ona kohezija koju su albumi nekada imali. Upravo zato smo i sami odlučili objaviti EP. To nam se učinilo kao dobar kompromis između pojedinačnih singlova i velikog albuma – dovoljno kratak za današnje navike slušanja, a opet dovoljno zaokružen da prenese jednu cjelinu.

Kad biste morali izabrati jednu pjesmu koja najbolje objašnjava današnje društvo i jednu koja najbolje objašnjava vas osobno, koje bi to pjesme bile?

Za pjesmu koja najbolje opisuje današnje društvo izabrao bih “The Times They Are a-Changin'” Boba Dylana. Iako je napisana prije više od šezdeset godina, njezina poruka i danas je veoma aktualna. Živimo u vremenu brzih tehnoloških, političkih i kulturnih promjena koje više nego ikad diraju u naše privatne živote, a Dylan upravo podsjeća na to da se društvo neprestano mijenja. Za pjesmu koja najbolje opisuje mene teško mi je odabrati jednu ali na pamet mi pada “Piano Man” Billyja Joela. Kao glazbenik, mogu se poistovjetiti s perspektivom pripovjedača u toj pjesmi. Na nastupima često promatram ljude, njihove reakcije i različite životne priče koje donose sa sobom. Svi su tamo iz svojih razloga, ali ih na trenutak povezuje glazba. Osim toga, riječ je o pjesmi kojoj se uvijek rado vraćam i koja me nikada ne dosadi.

Je li vam povratak u Osijek promijenio način na koji promatrate uspjeh?

Iskreno, povratak u Osijek nije bitno promijenio moj način gledanja na uspjeh jer je uspjeh za mene oduvijek bio vezan uz osobnu sreću i sreću mojih najbližih, a ne uz mjesto stanovanja ili karijeru. Međutim, upravo sam u Osijeku pronašao ono što smatram svojim najvećim uspjehom. Ovdje sam zasnovao obitelj, izgradio život kojim sam zadovoljan i pronašao dobar balans između privatnog i poslovnog života. Zato Osijek povezujem s osjećajem ispunjenosti i zadovoljstva. Grad jako volim i trenutno ne planiramo nikamo seliti jer nam pruža sve što nam je potrebno. Osijek nam je dobra baza za život, obitelj i sve projekte kojima se bavimo.

Mislite li da ljudi danas više slušaju glazbu ili je samo konzumiraju?

Mislim da se glazba i dalje sluša, ali se način na koji joj pristupamo doista promijenio. Nestankom fizičkih medija i prelaskom na digitalne platforme glazba je postala dostupnija nego ikad prije, što je svakako pozitivno. Istovremeno se, sociološki gledano, još više približila robi i procesima komodifikacije. Naravno, ne treba bježati od činjenice da ljudi oduvijek zarađuju od glazbe i djelatnosti povezanih s njom, i u tome ne vidim ništa sporno. Međutim, čini mi se da je glazba danas često svedena na popratnu pojavu ili pozadinski zvuk koji nas prati dok radimo nešto drugo. Nekada je slušanje glazbe češće bilo aktivnost sama za sebe, dok je danas često samo jedna od brojnih stvari koje se istovremeno odvijaju. Ne uvijek, naravno, ali mislim da je to sve češći slučaj.

Koliko su društvene mreže promijenile odnos između autora i publike u odnosu na vrijeme kada ste počinjali?

Jako, jako puno. Ja se još sjećam vremena kada smo kao bend imali blog, MySpace profil i kada su se pojavili prvi dani Facebooka. U to vrijeme dosta etabliranih glazbenika društvene mreže nije doživljavalo osobito ozbiljno, više kao neku prolaznu internetsku zanimljivost. Danas, nakon svih ovih godina, jasno je da se bez njih praktički ne može. One su postale jedan od glavnih kanala komunikacije između autora i publike, ali i važan alat za promociju, organizaciju nastupa i predstavljanje novog materijala. Nastojim biti aktivan na društvenim mrežama i pratiti trendove, ali iskreno, ni to nije uvijek jednostavno. Čim se naviknete na jednu platformu, publika počne migrirati na drugu. Mojoj je generaciji Facebook dugo bio glavna društvena mreža, a kasnije je tu ulogu preuzeo Instagram. Danas sve više mladih vremena provodi na TikToku i sličnim platformama, što zahtijeva stalnu prilagodbu. S vedrije strane, društvene mreže omogućile su puno neposredniji odnos s publikom nego što je to nekada bilo moguće. Danas možete izravno komunicirati s ljudima koji prate vaš rad, dobiti povratne informacije i podijeliti sadržaj u nekoliko sekundi. Naravno, koliko će ljudi to doista vidjeti ipak uvelike ovisi o „svetom“ algoritmu, ali to je već neka druga priča.

Koju ste životnu lekciju naučili iz nastupa pred deset ljudi, a koju iz nastupa pred punom dvoranom?

Možda zvuči neobično, ali najveća životna lekcija koju sam naučio kroz nastupe jest da više nije uvijek bolje. To vrijedi za glazbu, ali i za život općenito. Naravno da treba imati ambicije, postavljati ciljeve i težiti uspjehu – u tome ne vidim ništa loše. I meni je drago kada bend napreduje, kada sviramo pred većim brojem ljudi i kada naše pjesme dopiru do sve šire publike. Međutim, iskustvo me naučilo da vrijednost nekog iskustva ne određuju uvijek brojke.

Isto je i s nastupima. Mnogi pretpostavljaju da je nastup pred punom dvoranom automatski veći izazov i veći uspjeh, ali nastupi pred manjom publikom često su puno zahtjevniji. Tada vidiš lica, reakcije i emocije svakog pojedinca, a publika više nije anonimna masa nego skup ljudi s kojima ostvaruješ izravan kontakt. Na manjim pozornicama i u manjim klubovima često ostaneš razgovarati s ljudima nakon nastupa, čuješ njihove priče i dojmove te osjetiš jednu posebnu vrstu povezanosti. Zato bih rekao da me glazba naučila kako je dobro težiti većim stvarima, ali pritom ne zaboraviti cijeniti one manje. Nekad deset ljudi koji te pažljivo slušaju može značiti više od stotina onih koji su tamo usput. Uspjeh je lijepa stvar, ali nije sve u veličini pozornice – nešto je i u kvaliteti trenutka koji podijeliš s publikom.

Postoji li neka vaša pjesma koju danas više ne biste napisali na isti način?

Postoji više takvih pjesama. Vjerovali ili ne, velik dio pjesama s prvog albuma “Neki drugi svijet” nastao je još u osnovnoj školi ili u razdoblju između osnovne i srednje škole. Zbog toga bih ih danas gotovo sigurno napisao drugačije. U međuvremenu sam stekao nova iskustva, promijenio neke poglede na život i kao osoba sazrio. Vjerojatno bih neke stihove oblikovao drukčije ili bih određenim temama pristupio iz druge perspektive. Međutim, ne osjećam potrebu vraćati se i mijenjati ih. Te su pjesme autentičan zapis vremena u kojem su nastale i osobe kakva sam tada bio. Na neki način doživljavam ih kao stranice dnevnika koje vjerno čuvaju jedan period života. Upravo zato mi je drago da postoje u izvornom obliku. Danas imam neke nove priče za ispričati, ali mislim da je važno sačuvati i tragove onih starih.

Što vas najviše iznenađuje kod reakcija publike na vaše autorske pjesme?

Za mene je apsolutna magija to kako nešto što sam napisao sjedeći na kauču s akustičnom gitarom nakon nekog vremena pronađe put do slušatelja. Još mi je fascinantnije kada mi ljudi ispričaju kako su doživjeli neku pjesmu i što im ona osobno znači. Nedavno mi je jedna dobra prijateljica rekla da joj je pjesma “Opet po tvome”, nakon nekoliko preslušavanja, pomogla da neke stvari bolje razumije, prihvati i pomiri se s njima. Takve su mi reakcije zaista posebne jer pokazuju da pjesma počinje živjeti svoj život neovisno o autoru. Posebno me veseli kada na svirkama dobijemo zahtjeve za našim autorskim pjesmama, jer su upravo one bendu i meni najdraže za izvođenje.

Osim toga, drago mi je što su ljudi prepoznali određeni zaokret u mom autorskom radu i promjenu glazbenog izraza. Sve češće čujem komentare da se kroz nove pjesme jasnije prepoznaje i moj gitaristički rukopis te da sam pronašao neki svoj, prepoznatljiv zvuk. Ono što me možda najviše iznenađuje jest količina stvarno promišljenih i sadržajnih reakcija koje dobivamo. Nisu to samo kratki komentari poput “super stvar” ili “baš dobro”, nego ljudi često vrlo konkretno govore o tekstovima, aranžmanima i emocijama koje su u pjesmama prepoznali. Takve povratne informacije autoru znače više nego što se možda na prvi pogled čini.

Koliko vam je važno da slušatelji pjesmu interpretiraju drukčije od onoga što ste vi zamislili?

Mislim da pjesma, onog trenutka kada je napišem, snimim i objavim, više nije samo moja. Od tada ona na neki način pripada i svakom slušatelju koji u njoj pronađe nešto svoje. Zato nemam problem s tim da ljudi pjesme interpretiraju drukčije od onoga što sam možda prvotno zamislio. Dapače, često mi je baš zanimljivo čuti tumačenja koja mi nikada ne bi pala na pamet dok sam pisao tekst. To mi je znak da pjesma ima vlastiti život i da je uspjela uspostaviti vezu s nekim na osobnoj razini. Uostalom, i sam to radim kao slušatelj. Siguran sam da sam mnoge pjesme koje volim tijekom godina interpretirao potpuno drukčije od onoga što su njihovi autori imali na umu. Ali mislim da je upravo u tome čar glazbe. Dobra pjesma ne mora imati samo jedno značenje niti jedan ispravan način čitanja. Ona može povezati ljude različitih iskustava, stavova i svjetonazora, a da pritom svatko u njoj pronađe nešto svoje. To mi je puno zanimljivije nego da svi nužno vide i osjećaju potpuno istu stvar.

Da niste završili u glazbi i sociologiji, u kojem biste se potpuno neočekivanom zanimanju mogli zamisliti?

Ako ćemo potpuno iskreno, prvi odgovor bio bi – paleontolog. Kao klinac bio sam opčinjen dinosaurima i mogao sam beskrajno gledati filmove iz serijala Jurassic Park. Međutim, kad malo bolje razmislim, imam osjećaj da bih prije ili kasnije ipak završio u prosvjeti. Dolazim iz obitelji u kojoj je obrazovanje svojevrsna obiteljska tradicija. Djed i baka s mamine strane bili su nastavnici, moja mama i njezina sestra također su cijeli život u prosvjeti, a danas sam i sam dio te priče. Zato mi se čini da bih, bez obzira na sve druge interese, na ovaj ili onaj način završio radeći s ljudima i prenoseći znanje. Što se glazbe tiče, teško mogu zamisliti život bez nje. Čak i da se njome nisam aktivno bavio, siguran sam da bih ostao strastveni slušatelj. Za to je velikim dijelom zaslužan moj otac koji mi je otkrio prve bendove i uveo me u svijet rock’n’rolla. Zanimljivo je da je i sam u srednjoškolskim danima pjevao u bendu, pa pretpostavljam da sam dio tog glazbenog interesa naslijedio upravo od njega.

Koji je najveći mit o životu glazbenika koji biste voljeli zauvijek razbiti?

Vjerojatno bih razbio mit da je život glazbenika nekakav neprekidni niz glamura, luksuza i velikih honorara. U stvarnosti, za ogromnu većinu glazbenika to nema previše veze sa stvarnim životom. Iza svakog nastupa stoji puno rada, vježbanja, proba, putovanja, organizacije i nošenja opreme. Tu su i razni nepredviđeni problemi, nepovoljni uvjeti, duga putovanja i sve ono što publika uglavnom ne vidi. Većina vremena zapravo se provodi radeći stvari koje nemaju puno veze s onom romantičnom slikom života na pozornici.Naravno, postoje oni rijetki koji žive život kakav ljudi najčešće zamišljaju kada kažu “rock zvijezda”, ali to je vrlo mali postotak glazbenika. Za većinu nas glazba je kombinacija strasti, rada, upornosti i ljubavi prema onome što radimo. To ne znači da nije lijep posao – dapače, mislim da je jedan od najljepših poziva na svijetu. Ima puno odricanja, ali ima i puno trenutaka koje ne bih mijenjao ni za što. Zato bih rekao da u glazbi ima puno manje glamura nego što ljudi misle, ali puno više rada nego što pretpostavljaju.

Kako izgleda trenutak kada prepoznate da je ideja dovoljno dobra da postane pjesma?

Mislim da zapravo ne postoji jedan konkretan trenutak u kojem prepoznam da je ideja dovoljno dobra da postane pjesma. Uglavnom radiš, istražuješ i nadaš se najboljem. Tijekom procesa pisanja i razvijanja ideje dođeš do točke kada osjetiš da više nemaš što dodati, da si rekao ono što si želio reći i da si stigao do kraja tog kreativnog puta. Tek tada počinjem razmišljati o tome je li to nešto što želim podijeliti s drugima. Inače, stalno smišljam nove riffove, melodije i razne glazbene ideje. Velika većina njih nikada ne preraste u pjesmu jer ih vrlo brzo odbacim ili ostanu samo zanimljive skice. Zato je put od početne ideje do gotove pjesme zapravo dosta selektivan. Ako nekoj ideji posvetim više vremena i počnem ozbiljnije raditi na njoj, onda su šanse prilično velike da će jednog dana ugledati svjetlo dana. Drugim riječima, pjesma ne nastaje zato što sam od početka siguran da je odlična, nego zato što je tijekom rada uspjela zadržati moju pažnju dovoljno dugo da je poželim dovesti do kraja.

Može li se ljubav danas promatrati drukčije nego prije dvadeset godina ili su se promijenili samo alati kojima komuniciramo?

Mislim da su se promijenili i način na koji komuniciramo i način na koji doživljavamo ljubav i intimne odnose. Ako pogledamo povijest, sam koncept ljubavi mijenjao se kroz različita razdoblja, baš kao i društva u kojima je postojao. Danas su nam digitalne tehnologije i društvene mreže promijenile način upoznavanja, komunikacije i održavanja odnosa, ali promjene idu i dublje od samih alata. Čini mi se da ljudi danas više pažnje posvećuju vlastitoj dobrobiti, vlastitim potrebama i kvaliteti odnosa u kojima se nalaze. Sociološki gledano, to je povezano s porastom individualizacije u suvremenim zapadnim društvima. Taj proces često se kritizira, ponekad i s razlogom, ali donio je i neke pozitivne pomake. Danas ljudi rjeđe ostaju u odnosima koji ih ne ispunjavaju samo zato što se to od njih očekuje. Manje se toleriraju nepravde, a prekid veze ili braka nosi znatno manju društvenu stigmu nego prije nekoliko desetljeća. Zbog toga se može argumentirati da je ljubav danas u određenom smislu čak i “čišća” nego nekada, jer je manje uvjetovana tradicionalnim normama, ekonomskim razlozima ili društvenim pritiscima. Naravno, svaki period nosi svoje izazove, ali mislim da je vrijedno to što se danas sve više vodimo vlastitim izborima i osjećajima, a manje očekivanjima koja nam dolaze izvana.

Jeste li ikada tijekom istraživanja ili rada na fakultetu naišli na podatak koji je promijenio vaš pogled na međuljudske odnose?

Da, bilo je nekoliko takvih trenutaka, ali jedan mi je posebno ostao u sjećanju jer je povezan i s rezultatima moje doktorske disertacije. Intuitivno mnogi pretpostavljaju da će društva u kojima ljudi više naglašavaju individualnost biti manje povezana, manje solidarna i usmjerenija isključivo na osobne interese. Međutim, podaci često pokazuju nešto složeniju sliku. U razvijenijim društvima veća razina individualnosti, odnosno veći naglasak na vlastitom životnom putu i slobodnom izboru, nerijetko ide ruku pod ruku s višim razinama društvene solidarnosti, povjerenja i altruizma. To mi je bilo posebno zanimljivo jer na prvi pogled djeluje paradoksalno. Često individualizam promatramo kao suprotnost zajedništvu, ali izgleda da stvari nisu tako jednostavne. Društva koja ljudima omogućuju veću slobodu izbora i veću autonomiju često uspijevaju razviti i snažne oblike međusobnog povjerenja i suradnje. Kada bih iz toga izvukao jednu širu pouku, rekao bih da slobodna volja, slobodan izbor i društvena različitost ne moraju biti prijetnja zajedništvu. Dapače, mogu biti vrlo plodno tlo za razvoj solidarnosti, suradnje i društvenog napretka. To je spoznaja koja je svakako utjecala na način na koji promatram međuljudske odnose i funkcioniranje suvremenih društava.

Koliko roditeljstvo utječe na način na koji danas pišete tekstove?

Roditeljstvo je definitivno utjecalo na način na koji danas pišem, a vjerujem da će taj utjecaj s vremenom biti još i veći. Neke novije pjesme koje sam napisao izravno su povezane s mojom ulogom oca i iskustvima koja su došla s tom životnom promjenom, iako još nisu objavljene, zapravo upravo radimo na jednoj od njih. Biti tata svom djetetu za mene je najvažnija stvar na svijetu i nešto što me promijenilo u samoj srži. Sasvim je prirodno da se to odražava i na moju kreativnost. Osim toga, moj sin je vjerojatno i najveći poznavatelj mojih pjesama. Otkako je naučio pričati, pjeva ih po kući i često me iznenadi koliko tekstova zapravo zna.

Što vas više inspirira – tuđe priče ili vlastite dileme?

Rekao bih da je istina negdje između, ali ipak malo više naginje prema pričama drugih ljudi. Iskreno, sam sebi sam često manje zanimljiv od onoga što čujem i primjećujem kod drugih. Oduvijek su me fascinirali tuđi životi, odluke, odnosi i načini na koje ljudi prolaze kroz različite situacije. Možda je to danas djelomično i profesionalna deformacija sociologa, ali mislim da je tako bilo i puno prije nego što sam se počeo baviti sociologijom. Naravno, nijedna pjesma ne nastaje potpuno odvojeno od vlastitih iskustava i emocija pa u svoje tekstove uvijek ugrađujem dio sebe, svojih razmišljanja i doživljaja. Međutim, vrlo često kombiniram te dvije dimenzije – nešto što sam osobno osjetio s nečim što sam vidio, čuo ili primijetio kod drugih ljudi. Upravo u tom spoju vlastitog i tuđeg najčešće nastaju priče koje želim pretvoriti u pjesme. Mislim da su najbolji tekstovi oni u kojima se osobna emocija susretne s nečim što je univerzalno i u čemu se mogu prepoznati i drugi ljudi.

Kad biste morali opisati Slavoniju jednom emocijom, koja bi to emocija bila?

Kad bih Slavoniju morao opisati jednom emocijom, rekao bih ponos. Unatoč svim izazovima, ljudi ovdje imaju snažan osjećaj pripadnosti svom kraju, a taj se ponos često vidi i u njihovoj upornosti, a taj se ponos često vidi u upornosti, ponekad i inatu, ali i spremnosti da se ne odustaje lako i da se pomogne kad se može.

Postoji li pitanje koje si kao autor često postavljate, a na koje još uvijek nemate odgovor?

Često razmišljam o tome jesmo li o svemu već pjevali. Jesu li sve pjesme već napisane i je li sve što se moglo opjevati već odavno opjevano. To je pitanje na koje zapravo nemam odgovor. Koliko god se ponekad činilo da je sve već rečeno, stalno izlaze nove pjesme i novi zvukovi koji uspiju zvučati svježe i originalno. Jedan moj dobar prijatelj glazbenik i ja znali smo se šaliti da je cijeli rock’n’roll zapravo jedna velika pjesma i da je čast biti mali dio te pjesme, ako se to uopće može tako reći. Dakle, riječ je o klasičnom pitanju originalnosti gdje mi logika i racionalnost govore jedno, a emocija i osjećaj nešto sasvim drugo. Jer čak i pjesma koju ste čuli stotinu puta može vam pri sto prvom slušanju otkriti neki novi sloj kojeg prije niste bili svjesni. Zato mi se čini da u glazbi uvijek postoji prostor za nešto novo, čak i kada mislimo da smo već sve čuli.

Kako biste objasnili razliku između samoće koja pomaže stvaranju i samoće koja čovjeka udaljava od drugih?

Mislim da je razlika prvenstveno u tome što je jedna izbor, a druga stanje u kojem se čovjek zatekne. Za kreativnost je samoća često potrebna i dobra stvar, ali kad samoća postane trajno udaljavanje od ljudi i gubitak potrebe ili načina za povezivanjem, onda ona postaje pravi problem. Nedavno sam izbacio pjesmu „Njihov glas“ koja upravo podsjeća na te tihe i usamljene ljude.

Je li vam ikada neka pjesma pomogla razumjeti nešto o sebi što prije niste primjećivali?

Rekao bih da je to “You Can’t Always Get What You Want” Rolling Stonesa. Znam biti dosta tvrdoglav i kada si nešto zamislim, nije mi uvijek lako prihvatiti da se stvari odvijaju drugačije od planiranog. Upravo zato mi je glavna poruka te pjesme tijekom godina postala sve bliža. Ponekad se previše fokusiramo na ono što želimo, a premalo primjećujemo ono što već imamo ili što nam je doista potrebno. Zanimljivo je da sam tu pjesmu slušao bezbroj puta, ali njezino značenje danas doživljavam drukčije nego prije deset ili petnaest godina. Možda je to jedna od onih pjesama koje rastu zajedno sa slušateljem. U svakom slučaju, njezin naslov i glavna poruka nešto su što bih si vjerojatno trebao češće ponavljati kao malu životnu mantru.

Koji vam je najvrijedniji savjet dao netko tko nije imao nikakve veze s glazbom?

Možda moj otac. Kad sam bio mlađi, često mi je znao reći: „Ono što si radio jučer – to si danas, a ono što radiš danas – to ćeš biti sutra.“ Na prvi pogled to zvuči vrlo jednostavno, ali što sam stariji, sve više shvaćam koliko je u toj rečenici mudrosti. Podsjeća me da se ne smijem uljuljkati u ono što sam već postigao, nego da se trebam nastaviti razvijati, učiti i raditi na sebi. Taj savjet nema izravne veze s glazbom, ali je utjecao na sve što radim, pa tako i na moj glazbeni put. Uvijek me vraća na ideju da se rezultati ne događaju preko noći i da je važno ostati znatiželjan, uporan i otvoren za nova iskustva. Ukratko, radi, uči i ne odustaj. 24. Da možete organizirati večeru s troje ljudi iz bilo kojeg razdoblja povijesti, koga biste pozvali i zašto?

Koliko je u današnjem svijetu hrabro biti spor, temeljit i strpljiv – bilo u znanosti ili u glazbi?

Istina je da se svijet u posljednjih dvadesetak godina značajno ubrzao i da smo navikli očekivati brze rezultate u gotovo svim područjima života. Međutim, neke stvari jednostavno ne možete požurivati, bez obzira na to koliko biste to željeli. Znanost ima svoje metode, pravila i postupke koje moramo poštovati jer inače više ne bi ispunjavala kriterije da bude znanost. Do kvalitetnih istraživanja, provjera i zaključaka jednostavno se ne dolazi preko noći. Slično je i s glazbom. Naravno da danas postoji pritisak da se stalno objavljuje novi sadržaj, ali neke pjesme trebaju vrijeme da sazriju. Ne možete na silu ubrzati kreativni proces i očekivati isti rezultat. Uostalom, pokušajte pustiti omiljenu pjesmu na trostrukoj brzini pa ćete brzo shvatiti o čemu govorim.  Šalu na stranu, mislim da su strpljenje, temeljitost danas možda čak i važniji nego prije i mislim da će ono što se stvori na takvim temeljima definitivno odskakati od prosjeka.

Što vas danas može natjerati da promijenite mišljenje o nekoj temi koju ste dugo smatrali riješenom?

Moja supruga Josipa.  Šalu na stranu, s godinama sam shvatio da što više učiš i stječeš nova iskustva, to si zapravo spremniji promijeniti mišljenje. Na prvi pogled to zvuči nelogično jer bismo očekivali da nas znanje i iskustvo učvršćuju u vlastitim stavovima. Međutim, često je upravo suprotno. Što više znaš, to si svjesniji koliko su stvari složene i koliko rijetko postoje jednostavni odgovori.

Koja je najveća razlika između Juraja koji je prije dvadeset godina počeo graditi glazbenu priču i Juraja danas?

Najveća razlika je vjerojatno u tome što sam u međuvremenu dobio mnogo novih životnih uloga. Prije dvadeset godina bio sam prvenstveno klinac koji je želio svirati, pisati pjesme i graditi svoju glazbenu priču. Danas sam, osim glazbenika, i suprug, otac te nastavnik na fakultetu. Sve te uloge oblikovale su me kao osobu i donijele mi neka nova iskustva, odgovornosti i perspektive koje tada nisam mogao ni zamisliti. S druge strane, mislim da sam danas puno hrabriji kada je riječ o tome da slijedim vlastitu priču i donosim vlastite odluke. Manje se opterećujem očekivanjima drugih ljudi, a više vjerujem vlastitom osjećaju, kako u glazbi tako i u životu općenito. Pretpostavljam da je to nešto što dolazi s godinama i iskustvom. U međuvremenu ih se skupilo sasvim dovoljno da shvatim kako ne moram svima biti sve, nego prije svega ostati vjeran sebi i onome što radim

Kada biste jednog dana napisali knjigu, bi li ona više nalikovala znanstvenom radu, romanu ili zbirci pjesama?

Trenutno mi se čini da bi to ipak bila znanstvena knjiga. Zapravo već neko vrijeme razmišljam o nekoliko ideja za koje se nadam da ću ih u dogledno vrijeme uspjeti razviti i realizirati. S obzirom na to da su sociologija i istraživački rad važan dio mog života, prirodno je da mi je to trenutačno najbliža opcija. Ipak, dug je život…

Postoji li nešto što vas publika još uvijek nije pitala, a voljeli biste da jest?

Iskreno, ne. Tijekom godina dobio sam puno zanimljivih pitanja i ljudi me često iznenade temama kojih se sam ne bih ni sjetio. Umjesto toga, iskoristio bih priliku da zahvalim svojoj publici, koliko god brojna bila i gdje god se nalazila, na podršci tijekom ovih prvih dvadeset godina. To što netko odvoji svoje vrijeme kako bi poslušao pjesmu, došao na koncert ili pratio ono što radimo nikada ne uzimam zdravo za gotovo. Zato jedno veliko hvala svima koji su bili dio tog puta.

Ako bi netko za pedeset godina pronašao samo jednu vašu pjesmu i jedan vaš znanstveni rad, kakvu biste voljeli da sliku o vama stekne?

Posudit ću odgovor od Harrisona Forda i reći: „Bio je koristan.“ Ne mislim da čovjek može ostaviti puno više od toga. Ako je neka moja pjesma nekome nešto značila ili je neki moj znanstveni rad nekome bio od koristi, mislim da je to sasvim dovoljno.