Ako ovo ne uspije, problem je ozbiljan: Roman koji je čekao svoje vrijeme, glumica koja ne griješi i platforma koja često radi probleme
Postoje projekti koji već u najavi zvuče kao sigurna karta za uspjeh, ali postoje i oni rjeđi, intrigantniji, koji djeluju kao sudar različitih svjetova – književnog, glumačkog i produkcijskog – i upravo u toj napetosti kriju svoj potencijal. Serija The Corrections pripada ovoj drugoj kategoriji. Jer kada se u istoj rečenici nađu ime jedne od najvećih glumica današnjice, roman koji se desetljećima smatra referentnom točkom suvremene američke književnosti i platforma koja oblikuje način na koji gledamo serije, tada očekivanja prirodno rastu izvan uobičajenih okvira.
U središtu svega nalazi se priča o obitelji, ali ne o bilo kakvoj obitelji, nego o onoj koja nosi sve ono što obiteljski odnosi mogu biti – i utočište i izvor dubokih pukotina. Upravo takvu priču napisao je Jonathan Franzen početkom dvijetisućitih, u romanu koji nije samo osvojio nagrade, nego i status gotovo nezaobilaznog štiva za razumijevanje modernog američkog društva. Korekcije nisu roman brzog ritma niti jednostavnih rješenja; to je tekst koji traži strpljenje i pažnju, ali zauzvrat pruža slojevitu sliku emocionalnih lomova, razočaranja i pokušaja pomirenja koji često dolaze prekasno.
Obitelj Lambert, oko koje se sve vrti, na prvi pogled djeluje kao tipična američka obitelj srednje klase, no već nakon nekoliko stranica postaje jasno da je riječ o duboko narušenim odnosima. Otac, obilježen bolešću koja postupno briše njegove sposobnosti i dostojanstvo, postaje tiho središte oko kojeg se sve raspada. Majka, opsjednuta idejom reda i slike koju ostavlja prema van, pokušava zadržati kontrolu nad nečim što joj neumitno izmiče. Djeca, rasuta između vlastitih ambicija, neuspjeha i emocionalnih rana, vraćaju se u obiteljski prostor s osjećajem dužnosti, ali i otpora.
Upravo ta emocionalna kompleksnost čini ovaj roman izazovnim za ekranizaciju. Nije riječ o priči koja se oslanja na spektakl ili nagle obrate, nego o suptilnim promjenama u odnosima, o pogledima, tišinama i neizgovorenim riječima. Zato izbor glumačke postave postaje ključan, a angažman Meryl Streep djeluje kao jasan znak da se projektu pristupa s ozbiljnošću kakvu takav materijal zahtijeva. Njezina sposobnost da utjelovi likove koji istodobno izazivaju empatiju i nelagodu mogla bi biti presudna za uspjeh ove adaptacije.
S druge strane, Netflix kao produkcijska kuća i distributer donosi dimenziju koja nadilazi samu umjetničku ambiciju. U svijetu u kojem sadržaj nastaje i nestaje brže nego ikad prije, upravo ovakvi projekti imaju priliku postati globalni fenomeni, dostupni publici koja inače možda nikada ne bi posegnula za Franzenovim romanom. To je i najveća snaga, ali i potencijalna zamka – kako zadržati kompleksnost izvornika, a istovremeno ga učiniti pristupačnim širokom gledateljstvu.
Zanimljivo je da ovo nije prvi pokušaj da se Korekcije prenesu na ekran. Tijekom godina projekt je više puta bio na korak do realizacije, uz impresivna glumačka imena i ugledne autore, ali svaki put bi nešto stalo na put konačnoj izvedbi. Upravo ta povijest neuspjelih pokušaja dodatno pojačava dojam da se sada nalazimo pred svojevrsnim „trećim činom“ – onim u kojem bi priča napokon trebala pronaći svoj vizualni oblik.
U kontekstu današnje televizijske produkcije, koja često naginje pojednostavljivanju i brzini, The Corrections ima priliku ponuditi nešto drukčije: sporiju, promišljeniju naraciju koja ne podilazi gledatelju, nego od njega traži angažman. Ako uspije zadržati tu ravnotežu između vjernosti izvorniku i zahtjeva medija, serija bi mogla postati referentna točka za buduće adaptacije književnih djela.
Na kraju, ostaje pitanje koje se nameće samo od sebe: može li ovakav projekt zaista ispuniti visoka očekivanja koja ga prate od samog početka? Odgovor zasad ne postoji, ali jedno je sigurno – rijetko kada su svi preduvjeti za nešto veliko bili ovako jasno posloženi. I upravo zato, ako ovaj put stvari ne uspiju, problem više neće biti u materijalu, nego u njegovoj izvedbi.
Više od tri desetljeća nakon što su Winifred, Mary i Sarah Sanderson prvi put uskrsnule u Salemu, Disney priprema njihov novi povratak. Hocus Pocus 3 više nije samo ideja o kojoj povremeno govore glumice ili nastavak koji postoji zahvaljujući željama obožavatelja, nego projekt koji se nalazi u razvoju u Disneyju. Put do trećeg filma ipak traje mnogo dulje nego što se moglo očekivati nakon velikog interesa koji je izazvao Hocus Pocus 2. Disney je razvoj trećeg nastavka potvrdio još 2023. godine, tijekom sljedećih nekoliko godina stizale su tek povremene informacije o scenariju i razgovorima s glumačkom postavom, a konkretniji pomak dogodio se 2026. godine, kada je potvrđeno da se Bette Midler, Sarah Jessica Parker i Kathy Najimy planiraju ponovno okupiti kao tri sestre Sanderson.
Vampiri se na filmu pojavljuju dulje od jednog stoljeća, ali malo je filmskih figura koje su se tijekom tog vremena toliko puta mijenjale, a ipak ostale odmah prepoznatljive. Nekada su bili zastrašujuća bića skrivena u dvorcima i mračnim prostorijama, zatim elegantni aristokrati, zavodnici, usamljenici i tragični besmrtnici, a poslije su postali tinejdžeri, ljubavnici, akcijski junaci, stanovnici velikih gradova i protagonisti filmova koji s klasičnim gotičkim hororom na prvi pogled imaju vrlo malo zajedničkog. Upravo taj put, od nijemog filma i njemačkog ekspresionizma do suvremenih autorskih i komercijalnih interpretacija vampirskog mita, donosi listopadski ciklus Vampirizam na filmu u sklopu programa Tuškanac u gostima.
Priča o Toši Proeskom svima je poznata, no film o njegovu životu još nije ispričan. Upravo je pitanje kako napraviti film o čovjeku o kojem publika već ima vlastitu sliku bilo u središtu razgovora „Next Big Thing - Toše Proeski film“, održanog na Weekend.19 u Rovinju. Projekt su predstavili producent Pece Taleski, autor projekta Igor Stoimenov, scenaristi Milana Vlaović i Andrej Volkashin, govoreći o njegovu nastanku, istraživanju života i osobnosti jednog od najvoljenijih glazbenika u regiji te izazovu pretvaranja brojnih osobnih sjećanja u jednu filmsku priču.
Postoje dizajneri koje pamtimo po haljinama, postoje oni koji ostanu vezani uz jednu modnu kuću, a postoje i rijetki pojedinci čija osobnost s vremenom postane jednako prepoznatljiva kao njihov rad. Karl Lagerfeld pripadao je ovoj posljednjoj skupini. Čak i ljudi koji nikada nisu pratili modu mogli su prepoznati njegovu siluetu. Bijela kosa skupljena u rep, tamne naočale, visoki bijeli ovratnik, crno odijelo, rukavice bez prstiju i prstenje s vremenom su postali svojevrsna uniforma. Iza nje se nalazio čovjek koji je desetljećima radio za Chloé, Fendi i Chanel, vodio vlastiti brend, fotografirao kampanje, izdavao knjige, skupljao umjetnost i namještaj, pratio glazbu i popularnu kulturu te gotovo do smrti odbijao živjeti od vlastite prošlosti. Upravo je taj čovjek tema dokumentarca Karl redatelja Nicka Hookera, filma koji ne pokušava samo ispričati kako je Lagerfeld postao slavan, nego pronaći osobu iza slike koju je sam toliko pažljivo napravio.
Postoje putovanja na kojima pokušavamo vidjeti što više, a postoje i ona na kojima jedno stablo, stari zid, vrt iza zatvorenih vrata ili stol postavljen za večeru ostanu u sjećanju dulje od svih znamenitosti koje smo toga dana obišli. Upravo takav način putovanja nalazi se u središtu nove dokumentarne serije „Savršena mjesta sa Sašom Šekoranjom“, koja u ponedjeljak, 28. rujna, u 20:15 sati počinje s prikazivanjem na Prvom programu Hrvatske televizije. Serija ima sedam epizoda, a svaka traje oko 45 minuta.
Postoje serije koje nas osvoje pričom, postoje one kojima se vraćamo zbog likova, a ponekad se dogodi i ona jednostavnija televizijska čarolija u kojoj je dovoljno da se u pravom trenutku na ekranu pojavi pravo lice. Nova TV ove je jeseni, čini se, odlučila pokriti sve mogućnosti. Nova domaća serija „Slučajna obitelj“ krenula je 6. rujna, donijela priču o troje potpunih stranaca koji će spletom okolnosti početi glumiti obitelj, okupila niz poznatih domaćih glumaca, a jednu od glavnih uloga povjerila Filipu Juričiću.
U Zagrebu je 2. rujna 2026. godine završeno snimanje dugometražnog igranog filma „Eva nakon pada“, redateljskog i scenarističkog prvijenca Lane Barić. Film je sniman tijekom 24 dana, a riječ je o projektu koji u središte postavlja priču o identitetu, gubitku i pokušaju stvaranja novog života nakon iskustva koje nepovratno mijenja čovjekovu svakodnevicu. Produkciju potpisuje hrvatski Propeler Film, dok na projektu kao koproducenti sudjeluju srpska produkcijska kuća Baš Čelik te hrvatske kuće Focus Media i Passion Project.
Nakon više od desetljeća čekanja Harry Potter se vraća na ekran, ali ovaj put ne kao novi film, nego kao velika televizijska adaptacija koja ima ambiciju ispričati cijelu priču iz knjiga mnogo detaljnije nego što je to bilo moguće u filmskom formatu. HBO je posljednjih mjeseci postupno otkrivao izgled novih likova, scenografiju, kostime i dijelove priče, a novi materijali pokazuju da ova verzija neće pokušavati jednostavno kopirati filmove s drugim glumcima. Umjesto toga, čini se da produkcija želi izgraditi vlastitu verziju čarobnjačkog svijeta, istodobno ostajući vrlo blizu izvornom književnom predlošku.
Glumac, koji je odrastao uz slavnog oca Kirka Douglasa i izgradio vlastitu karijeru s dva osvojena Oscara, u gotovo 500 stranica knjige prisjetio se ljubavnih veza, problema s kokainom i alkoholom, odnosa sa sinom Cameronom te braka s Catherine Zeta-Jones.
Tarik se u objavi osvrnuo na ljubav koju, kako je napisao, nije lako opisati riječima, a Lejli je zahvalio što svojim osmijehom, ljepotom, dostojanstvom i dušom uljepšava svijet.
