Film o kojem će se pričati: Hrvatski povijesni spektakl o Dioklecijanu imao je svečanu premijeru, a sada stiže u kina

Povijest rimskog cara Dioklecijana, vladara čije su odluke promijenile način upravljanja Rimskim Carstvom i ostavile dubok trag na prostoru današnje Hrvatske, ponovno dolazi pred publiku kroz domaći povijesni spektakl „Posljednji rimski bog“. Film redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića svečano je predstavljen zagrebačkoj publici u CineStaru Branimir Mingle Mall, gdje su četiri ispunjene kinodvorane okupile gledatelje, članove filmske ekipe te predstavnike hrvatskog kulturnog i javnog života. Riječ je o projektu Hrvatske radiotelevizije koji se bavi jednim od najsloženijih razdoblja rimske povijesti, vremenom političkih previranja, vojnih sukoba i vjerskih progona, ali i osobnom sudbinom čovjeka koji se iz vojničkih redova uspio uzdići do najvišeg položaja u tadašnjem svijetu.

Svečana zagrebačka premijera okupila je dio glumačke postave, među kojima su bili Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić. U filmu sudjeluju i Krešimir Mikić te Dragan Despot, dok su među uzvanicima premijere bili Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Bojana Gregorić Vejzović, glazbenici Luka Nižetić i Mladen Badovinac te brojni drugi gosti. Događaju su nazočili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije Dražen Miočić. Nakon zagrebačkog predstavljanja najavljena je premijera u Splitu 28. listopada, dok redovita kinodistribucija diljem Hrvatske počinje 29. listopada.

U središtu filmske priče nalazi se Dioklecijan, rimski car koji je vladao od 284. do 305. godine i čije je razdoblje obilježilo pokušaj obnove političke stabilnosti nakon desetljeća unutarnjih sukoba. Njegov uspon na vlast dogodio se u trenutku kada je Rimsko Carstvo bilo iscrpljeno čestim promjenama vladara, gospodarskim teškoćama i pritiscima na granicama. Tijekom trećeg stoljeća brojni su carevi dolazili na prijestolje uz potporu vojske, a mnogi su završavali nasilnom smrću. Takve okolnosti stvorile su sustav u kojem vojna snaga često nije služila samo obrani države, nego je odlučivala i o tome tko će njome upravljati.

Dioklecijanovo podrijetlo tradicionalno se povezuje s rimskom provincijom Dalmacijom, a povijesni izvori upućuju na njegovu povezanost sa salonitanskim područjem. Salona, smještena na prostoru današnjeg Solina, bila je jedno od najvećih urbanih središta istočne jadranske obale i administrativno središte provincije. Iako pojedinosti o Dioklecijanovu ranom životu nisu potpuno razjašnjene, poznato je da je napredovao kroz vojnu službu te postupno stekao položaj koji mu je omogućio dolazak na carsko prijestolje. Upravo taj put, od mladog časnika povezanog sa Salonom do čovjeka koji upravlja golemim carstvom, čini jednu od temeljnih pripovjednih linija Burićeva filma.

Filmska radnja istodobno prati posljednju godinu Dioklecijanove vladavine, kada su se posljedice njegovih političkih odluka i vjerske politike posebno snažno osjećale. Takav način pripovijedanja omogućuje usporedno promatranje careva uspona i završnog razdoblja njegove vlasti. Dioklecijan se pritom pojavljuje kao vladar čija se osobna ambicija isprepleće s odgovornošću za državu, ali i s postupcima koji su iza sebe ostavili velik broj žrtava. Njegov povijesni položaj teško je svesti na jednostavnu podjelu između uspješnog reformatora i okrutnog progonitelja jer su oba obilježja prisutna u zapisima o njegovoj vladavini.

Nakon preuzimanja vlasti Dioklecijan je započeo reorganizaciju carskog sustava. Shvatio je da prostranim teritorijem, koji se protezao od Britanije do Bliskog istoka i sjeverne Afrike, jedan vladar teško može učinkovito upravljati. Postupno je uspostavio tetrarhiju, sustav četvorice vladara u kojem su dva starija cara nosila naslov augusta, a dvojica mlađih naslov cezara. Uz Dioklecijana su u tom sustavu sudjelovali Maksimijan, Galerije i Konstancije Klor. Podjela odgovornosti trebala je omogućiti brže vojne reakcije, učinkovitiju upravu i uređenije nasljeđivanje carske vlasti. Premda tetrarhija nakon Dioklecijanova povlačenja nije dugoročno spriječila nove sukobe za prijestolje, predstavljala je pokušaj promjene političkog sustava koji je desetljećima ovisio o osobnoj moći pojedinih vojskovođa.

Njegova vladavina obuhvatila je i administrativne, porezne te vojne reforme kojima je nastojao osigurati stabilnije funkcioniranje države. Povećana je uloga državne uprave, mijenjan je način organizacije provincija, a carska vlast dobila je izraženiji ceremonijalni karakter. Dioklecijan je pokušao ograničiti i gospodarske poremećaje, među ostalim donošenjem edikta o najvišim cijenama 301. godine. Tim se propisom nastojalo zaustaviti pretjerano povećanje cijena robe i usluga, no njegova provedba bila je otežana gospodarskim okolnostima i razlikama među dijelovima Carstva. Takve reforme pokazuju razmjere problema s kojima se rimska država suočavala na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće.

Jedno od najmračnijih poglavlja Dioklecijanove vladavine ostao je Veliki progon kršćana, započet 303. godine. Kršćanske zajednice do tada su već bile prisutne u brojnim rimskim gradovima, uključujući Salonu, ali njihov odnos prema tradicionalnim rimskim kultovima i obredima povezanim s carskom vlašću izazivao je napetosti. Dioklecijanova vlast donijela je niz edikata kojima su ograničavana prava kršćana, naređivano uništavanje crkvenih objekata i svetih knjiga te provođena uhićenja i kažnjavanja onih koji nisu pristajali na zahtjeve državnih vlasti. Intenzitet progona razlikovao se među pojedinim dijelovima Carstva, ali posljedice su bile osobito teške u područjima u kojima su se naredbe strogo provodile.

Na prostoru rimske Dalmacije s tim se razdobljem povezuju stradanja ranokršćanskih mučenika, među kojima posebno mjesto zauzimaju sveti Dujam i sveti Anastazije, odnosno Staš. Njihova je uspomena stoljećima ostala prisutna u vjerskoj i kulturnoj povijesti Splita i okolice. Salona je u kasnoj antici bila snažno kršćansko središte, a arheološki ostaci ranokršćanskih bazilika, groblja i drugih građevina danas svjedoče o razvoju zajednice koja je preživjela progone i postupno postala jednim od nositelja kasnoantičkog društvenog života. Upravo zbog takve povezanosti lokalne povijesti s Dioklecijanovom vladavinom filmska priča ima posebno značenje za dalmatinski prostor.

Dioklecijan je 305. godine dobrovoljno odstupio s carskog prijestolja, što je u rimskoj povijesti bio neuobičajen potez. Povukao se u svoju palaču na jadranskoj obali, na prostoru današnjeg Splita, gdje je proveo posljednje godine života. Monumentalni građevinski kompleks, podignut u blizini Salone, objedinjavao je obilježja carske rezidencije, utvrđenog prostora i reprezentativne arhitekture kasnorimskog razdoblja. Tijekom stoljeća njegove su se građevine postupno prilagođavale potrebama stanovništva, a unutar nekadašnjih zidina razvijala se urbana jezgra Splita. Palača je tako postala prostor u kojem se antička arhitektura sačuvala kroz svakodnevni život grada, a ne samo kao izdvojeni arheološki ostatak.

Posebno je zanimljiva sudbina Dioklecijanova mauzoleja, koji je tijekom kasnijih stoljeća pretvoren u kršćansku katedralu posvećenu svetom Dujmu. Nekadašnji prostor namijenjen pokopu rimskog cara postao je središnje mjesto štovanja kršćanskog mučenika čija se predaja povezuje s progonima za Dioklecijanove vlasti. Ta povijesna promjena jedan je od najupečatljivijih primjera načina na koji su se antički spomenici prilagođavali novim društvenim i vjerskim okolnostima. Današnja splitska katedrala zbog toga u svojoj arhitekturi čuva slojeve povijesti koji obuhvaćaju rimsko carsko razdoblje, kasnu antiku i kasnija stoljeća.

Povezanost Dioklecijanove biografije sa Splitom daje dodatnu dimenziju odluci da se druga svečana premijera filma „Posljednji rimski bog“ održi upravo u tom gradu. Splitska publika film će imati priliku pogledati 28. listopada u CineStaru Mall of Split, neposredno prije početka redovite distribucije. Za razliku od brojnih povijesnih tema koje su domaćoj publici poznate prvenstveno iz knjiga, Dioklecijanova ostavština u Splitu je neposredno prisutna u gradskom prostoru. Njegovo ime nose ulice i ustanove, a arhitektonski ostaci njegove rezidencije svakodnevno su okruženje stanovnika i posjetitelja grada.

Burićev film nastoji rekonstruirati rimski svijet kroz scenografiju, kostime, povijesne predmete i jezik kojim govore glumci. Jedna od produkcijskih posebnosti jest odluka da se film snimi na latinskom jeziku. Takav pristup zahtijevao je dodatnu pripremu glumačke ekipe jer izgovor, ritam i način oblikovanja dijaloga na jeziku koji se više ne koristi kao svakodnevni govorni jezik predstavljaju drukčiji glumački zadatak. Latinski je bio službeni jezik rimske uprave i vojske u zapadnim dijelovima Carstva, premda je jezična stvarnost tadašnjeg rimskog svijeta bila složenija, osobito u istočnim provincijama gdje je grčki imao široku primjenu. Odluka o latinskim dijalozima zato je prije svega umjetnički i produkcijski izbor kojim se gledateljima nastoji približiti povijesno razdoblje.

Produkcijski proces trajao je približno dvije i pol godine, tijekom kojih su izrađivani i pripremani brojni povijesni rekviziti, scenografski elementi i tisuće kostima. Rekonstrukcija kasnorimskog razdoblja podrazumijeva rad na različitim vizualnim pojedinostima, od vojničke opreme i odjeće do prostora u kojima se odvijao politički i privatni život tadašnje elite. Za film koji obuhvaća vojne sukobe, carski dvor i društvene odnose potrebno je uskladiti različite dijelove produkcije kako bi prikazani svijet djelovao uvjerljivo. Prema podacima iz najave, „Posljednji rimski bog“ ubraja se među produkcijski najambicioznije projekte Hrvatske radiotelevizije, koja je ujedno producent filma, dok je za kinodistribuciju zadužen Duplicato, odnosno Blitz.

Zanimanje publike za film pojavilo se i prije njegova službenog dolaska na kinorepertoar. Prema informacijama objavljenima u povodu zagrebačke premijere, najavni video i sadržaji povezani s filmom ostvarili su više od dva milijuna pregleda na društvenim mrežama. Reakcije su pristizale iz Hrvatske i inozemstva, a pozornost gledatelja privukli su prikaz rimskog razdoblja, kostimografija i korištenje latinskog jezika. Broj pregleda govori o dosegu promotivnih sadržaja, dok će stvarni interes kinopublike biti moguće preciznije procijeniti nakon početka redovite distribucije.

Povijesni filmovi koji se bave antičkim razdobljem suočavaju se s pitanjem odnosa između dokumentiranih događaja i umjetničke interpretacije. O Dioklecijanovoj vladavini postoje pisani izvori, arheološki nalazi i kasnije povijesne analize, ali mnoge pojedinosti njegova privatnog života, razgovora i osobnih odnosa nisu sačuvane. Filmsko pripovijedanje zato nužno uključuje dramatizaciju događaja i oblikovanje likova unutar poznatog povijesnog okvira. U slučaju „Posljednjeg rimskog boga“ radnja se, prema službenom opisu, oslanja na političke spletke, ratove, osobne sukobe, ljubav, izdaju i odluke koje određuju sudbinu vladara i ljudi oko njega. Takav pristup Dioklecijanovu biografiju promatra kroz osobne odnose i sukobe koji prate njegov dolazak na vlast i završetak vladavine.

Dioklecijanova povijesna ostavština i danas izaziva različita tumačenja. Njegove reforme pomogle su obnoviti funkcioniranje rimske države nakon dugotrajnog razdoblja nestabilnosti, ali su istodobno učvrstile autoritarni oblik carske vlasti. Sustav tetrarhije nije nadživio političke sukobe njegovih nasljednika, dok su progoni kršćana ostali trajno povezani s njegovim imenom. Samo nekoliko godina nakon njegova povlačenja počeo je uspon Konstantina Velikog, čija je vladavina donijela promjenu državne politike prema kršćanstvu. Milanskim dogovorom iz 313. godine, povezanim s Konstantinom i Licinijem, kršćanima je omogućena sloboda vjeroispovijesti, čime je započelo novo razdoblje u odnosima između rimske države i kršćanskih zajednica.

Dioklecijan je tako živio na prijelazu između dvaju povijesnih razdoblja. Njegova je vlast nastojala očuvati tradicionalni rimski poredak, dok su se istodobno razvijale političke i vjerske promjene koje će tijekom četvrtog stoljeća postupno preoblikovati Carstvo. Upravo u tom proturječju nalazi se povijesna podloga filma „Posljednji rimski bog“, čiji naslov priziva razdoblje u kojem se carska vlast još snažno povezivala s tradicionalnim rimskim božanstvima, premda se kršćanstvo sve više širilo među stanovništvom.

Nakon svečane zagrebačke premijere i najavljenog predstavljanja u Splitu, „Posljednji rimski bog“ od 29. listopada stiže u hrvatska kina. Publika će tada moći vidjeti kako je Božidar Domagoj Burić filmski oblikovao život vladara koji je pokušao obnoviti Rimsko Carstvo, a posljednje godine proveo u palači čiji su zidovi gotovo sedamnaest stoljeća poslije i dalje dio svakodnevice jednog hrvatskog grada.