Pranje traperica u perilici nije dobra opcija. Izvršni direktor jedne slavne tvrtke ponovno je naglasio da nikada u njoj ne biste trebali prati svoje traperice.
Izvršni direktor Levi’sa tvrdi da ne biste trebali stavljati svoje traperice u perilicu rublja. “Pravi zaljubljenici u traperice” navodno znaju da to ne bi trebali raditi. Nedavno je Charles Bergh ponovno govorio na temu pranja traperica kako bi pojasnio svoj stav, rekavši CNBC-u da je više protiv perilica rublja nego pranja općenito.
Pranje traperica u perilici nije preporučljivo
“Nikada nisam rekao da ne perete svoje traperice”, objasnio je izvršni direktor Levi’sa, prije nego što je otkrio što pravi zaljubljenici u traperice trebaju raditi.
“Pravi zaljubljenici u traperice, ljudi koji zaista vole svoje traperice, reći će vam da nikada ne stavljate svoje traperice u perilicu rublja. Ja ih nikada ne perem u perilici rublja.”
“Ako svoje traperice zamažem curryjem, očistit ću to. Ali očistit ću samo tu mrlju. Ako traperice postanu zaista prljave, ako sam bio vani i znojio se u njima ili nešto slično, pa traperice postanu zaista prljave, oprat ću ih pod tušem.”
Kad je riječ o pranju traperica pod tušem, trebali biste ih nositi u tušu i ribati ih sapunom dok su još na vama.
Pranje traperica u perilici šteti okolišu – perite ih pod tušem
Nije sve to neka zavjera ‘velikih proizvođača traperica’, Bergh smatra da je stavljanje odjeće u perilicu rublja ono što stvara veliki dio ugljičnog otiska svakog odjevnog predmeta, budući da industrija traperica troši mnogo vode u proizvodnji, ali i ljudi koji ih peru troše mnogo vode. Bez obzira na to jeste li traperice stavili u perilicu nakon što ste ih nosili samo jednom ili ste tip osobe koja ih stavlja u perilicu nakon nekoliko nošenja ili ako su zaprljane, potrošit ćete određenu količinu resursa i štetiti okolišu.
Prema Oxfamu, izrada jednog para traperica košta 33,4 kg ugljičnog dioksida, pri čemu je ugljični trošak traperica u Velikoj Britaniji ekvivalentan trošku aviona koji leti oko svijeta 2 372 puta.
I dok izvršni direktor Levi’sa kaže da ne stavljate traperice u perilicu rublja, suosnivač ekološkog brenda za čišćenje predlaže alternativni način.
Kelly Love iz tvrtke Branch Basics preporučuje da traperice izložite suncu nekoliko dana jer će toplina, svjetlo i zrak navodno razgraditi mikrobe i očistiti ih.
Zagreb će od 8. do 11. listopada ponovno biti domaćin velikog međunarodnog susreta ritmičke gimnastike. Jubilarno, deseto izdanje FIG Aura Cup Croatia održat će se u KC Dražen Petrović, a prema broju prijavljenih sportašica bit će najveće dosad. Tijekom četiri dana zagrebačkom će dvoranom proći više od 500 ritmičarki iz 27 zemalja, među kojima će biti reprezentativke i sportašice koje pripadaju samom vrhu svjetske ritmičke gimnastike.
Na Morpurgovoj poljani 1, u neposrednoj blizini splitske Pjace, otvoren je So Much Sun, wellness bar koji ponudu temelji na smoothiejima, svježim salatama, hladno prešanim sokovima, hidratacijskim napitcima i drugim proizvodima namijenjenima gostima koji tijekom dana traže laganiji obrok ili brzo osvježenje. Iako se koncept oslanja na suvremene trendove zdrave i funkcionalne prehrane, njegova poslovna i komunikacijska logika od početka je postavljena tako da izbjegava strogoću koja često prati wellness industriju te zdraviju prehranu predstavlja kao dio svakodnevnog gradskog života, a ne kao režim koji od gosta traži posebna pravila i odricanja.
Julius Meinl nas je odveo u Beč na tri nezaboravna dana, u grad u kojem se kava nikada nije pila samo zbog kofeina, nego zbog razgovora, susreta, rituala i onog posebnog osjećaja da vrijeme barem na trenutak može usporiti. U gradu u kojem je kavana odavno više od mjesta na kojem se naručuje espresso, ovog se rujna dogodio susret koji je toj tradiciji dao potpuno novo, moderno lice. Beč je od 3. do 5. rujna živio u ritmu kave, barista, mirisa svježe mljevenih zrna, preciznih ekstrakcija, savršeno teksturiranog mlijeka i kreativnih napitaka, a središnje mjesto svega bio je Julius Meinl Barista Cup 2026, međunarodno natjecanje koje je u austrijsku prijestolnicu dovelo najbolje bariste iz petnaest zemalja.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
Anamaria Raič za vjenčanje s Bornom Ćorićem odabrala je raskošnu bijelu vjenčanicu s hrvatskim potpisom. Iza kreacije koja je privukla veliku pažnju na prvim fotografijama s vjenčanja stoji Matija Vuica.
