Perfekcionizam u društvu je lažni prijatelj koji već dugo živi pod iluzornim plaštom podizanja standarda.
To je često izgovorena “slabost” na razgovorima za posao diljem svijeta, s neslužbenim shvaćanjem da su nerealni standardi zapravo tajno poželjni.
Stvarnost je udaljena od istine. Oboljenje od pedantnih ideala zapravo pridonosi većem broju izgaranja, lošijem mentalnom zdravlju i guši kreativnost.
Zašto onda, unatoč tome, društvo postaje sve više opsjednuto nerealnim standardima? Zašto su ljudi opsjednuti savršenstvom? Što se događa kada društvo previše ozbiljno shvaća savršenstvo?
Perfekcionizam – kako nam može naštetiti?
Korijen perfekcionizma leži u vjerovanju da je vlastita vrijednost temeljena isključivo na postignućima. Pokreće ga želja za zadovoljenjem i dobivanjem odobrenja.
Problem je u tome što perfekcionizam također hrani glas u vašoj glavi koji vam govori da niste dovoljno dobri.
Također može biti izuzetno izolirajuće kada nas sprječava da priznamo i prihvatimo naše sasvim prirodne mane te tražimo vanjsku pomoć, vodstvo i podršku.
Istraživanja su istaknula stvarno štetan utjecaj nerealnih standarda. Autori studije o perfekcionizmu napominju:
“Nove generacije mladih ljudi zahtijevaju više od sebe, percipiraju da drugi traže više od njih i sami postavljaju veće zahtjeve prema drugima.”
Sakupljajući podatke o više od 40 000 studenata u Velikoj Britaniji, SAD-u i Kanadi od 1989. do 2016., istraživači su proučavali je li perfekcionizam u porastu među studentima. To je prvo istraživanje koje uspoređuje perfekcionizam kroz generacije i došlo je do nekih zabrinjavajućih zaključaka.
Nisu samo otkrili da perfekcionizam raste, već su također utvrdili da bi on mogao biti odgovoran za povećane stope anksioznosti i depresije među mladima.
“Postoji rastući dokaz da porast psihičkog lošeg zdravlja mladih ljudi može proizići iz pretjeranih standarda koje postavljaju sebi i iz strogog samo-kažnjavanja u kojem redovito sudjeluju. Sve više, mladi ljudi imaju iracionalne ideale za sebe, ideale koji se manifestiraju u nerealnim očekivanjima u akademskim i profesionalnim postignućima, u tome kako bi trebali izgledati i što bi trebali posjedovati. Mladi ljudi očigledno internaliziraju suvremeni mit da stvari, uključujući njih same, trebaju biti savršene.”
Perfekcionizam nije generički i zapravo dolazi u različitim oblicima. Istraživanje je otkrilo zabrinjavajući trend porasta jednog od najštetnijih oblika perfekcionizma, nazvanog društveno propisani perfekcionizam. To je kada mislite da vas drugi drže za nerealna očekivanja kojima ne možete udovoljiti.
“To je također oblik perfekcionizma koji pokazuje najveću povezanost sa svim dimenzijama mentalnih problema, uključujući anksioznost, depresiju, socijalnu fobiju i suicidalne misli. Porast društveno propisanog perfekcionizma stvara snažnu pozadinu za gotovo epidemiju ozbiljnih mentalnih bolesti među mladima.”
Zašto sve više težimo nerealnim standardima?
Ako su nerealni standardi prilično loši, zašto su toliki ljudi perfekcionisti?
Toliko ih je, zapravo, da Katie Rasmussen, istraživačica dječjeg razvoja i perfekcionizma na Sveučilištu West Virginia, kaže da njihov broj doseže opasne razine.
“Čak dvoje od petoro djece i adolescenata su perfekcionisti. Počinjemo razgovarati o tome kako to ide prema epidemiji i da će postati pitanje javnog zdravstva.”
Razlog za takvo stanje vjerojatno nije samo jedan. Stručnjaci ukazuju na mješavinu čimbenika koji uključuju zahtjevna tržišta rada, nestabilne ekonomije, porast utjecaja i broja društvenih medija i standardizirano testiranje u školama od rane dobi.
Kulturne promjene stvaraju plodno tlo za stalno postavljanje viših standarda. Jedan od vjerojatnih kulturnih krivaca koje stručnjaci ističu je neoliberalizam.
Relativno nova ideologija koja se sve više prihvaća od 1970-ih promiče slobodno tržišno natjecanje, istovremeno potičući nadmetanje.
Ovaj sustav zasnovan na zaslugama nagrađuje nas za izvođenje koje je bolje od drugih. Više ocjene, bolji rezultati i uspon na ljestvici poslova postaju prednosti u životu. Istovremeno, nedostatak konkurencije izgleda da se kažnjava, uz uklanjanje zaštita od neuspjeha.
Ocjenjivani smo i rangirani od vrlo mlade dobi, a oni koji ne uspijevaju osjećaju se nedovoljno adekvatnima i ugroženima.
Studije su sugerirale da kontrolirajući roditelji ne pomažu stvarima. Visoki standardi prenose se na djecu i čine prekritičnima prema sebi – što se dodatno pogoršava s godinama.
Kulturna priča sve više nas uvodi u lažno vjerovanje da je uspjeh posljedica zasluga i da nema veze sa srećom.
Unutar tog okvira, napredovanje u životu određeno je vrijednošću, a nedostaci se smatraju isključivo vašom vlastitom krivicom.
Što pokreće perfekcionizam?
Prema PsychCentralu, perfekcionizam može biti potaknut različitim čimbenicima:
Rigidna i visoka očekivanja roditelja
Visoko kritični, ponižavajući ili zlostavljajući roditelji
Prekomjerno hvaljenje za postignuća
Nisko samopouzdanje ili osjećaj nedostatka
Vjerovanje da se vaša vrijednost određuje postignućima
Crno-bijelo razmišljanje
Napori da se osjetite pod kontrolom
Kulturna očekivanja
Kako društvene mreže potiču nerealne standarde?
Istraživanja su otkrila da ljudi koji puno vremena troše na usavršavanje selfija vjerojatnije imaju problema s nezadovoljstvom vezanim uz tijelo.
Drugo istraživanje je otkrilo da što više selfija snimate i objavljujete online, vjerojatno se osjećate manje privlačno i manje samopouzdano, kako objašnjava profesorica Jennifer Mills:
“Iako mogu učiniti da krajnji rezultat izgleda ‘bolje’, i dalje su usredotočeni na aspekte koje ne vole kod svog izgleda… Tu je ovaj rolerkoster osjećaja anksioznosti, a zatim dobivanje potvrde od drugih ljudi da izgledate dobro… Ali to vjerojatno ne traje zauvijek, pa onda snimite još jedan selfie.”
Platforme koje ne uspijevaju točno prikazati stvarnost svakodnevno nas bombardiraju standardima idealnog, bilo da se radi o ljepoti, uspjehu, tjelesnoj formi ili moralu.
Brzih 5 minuta pregledavanja može nam predstaviti mnogo fotošopiranih slavnih osoba, modela s malom konfekcijskom veličinom i zavidnih utjecajnih osoba s navodno savršenim životom.
Nije li iznenađujuće da mnogi od nas smatraju nemogućim mjeriti se s fantazijom? Možda i nije.
Unatoč tome što je zabavan i praktičan alat za povezivanje, društvene mreže su također pokazale negativan utjecaj na mentalno zdravlje (posebno kod tinejdžera) te su povezane s problemima s tjelesnom slikom.
Za one koji su već ranjivi, online svijet može biti nemilosrdno mjesto.
Zašto je perfekcionizam tako štetan?
Daleko od toga da potiče napredak, perfekcionizam ima običaj ometati ga.
Ako strah od neuspjeha i pogrešaka postane vaš primarni problem, tada je primamljivo odgađati i odugovlačiti dok sve ne bude “savršeno”.
Možda nije iznenađujuće da je uspostavljena veza između perfekcionizma i odgađanja.
Nerealni standardi dovode do povećanja anksioznosti, što može potaknuti odgađanje i gušenje kreativnosti, ključnog elementa inovacija.
Problem s perfekcionizmom je taj što je ciljano usmjeren prema krajnjem rezultatu i stvarno zabrinut samo za ishod, a ne za proces.
Kada djelujete prema nerealnim standardima, tražite najbolje rezultate, ali motivirani ste više kao sredstvo izbjegavanja neuspjeha nego stvaranja nečega od vrijednosti.
Perfekcionizam ostavlja naše doprinose svijetu živeći pod strahom od prosudbe, kritike i odbacivanja.
Najvažniji problem s perfekcionizmom je što svi oblici rasta zahtijevaju neuspjeh.
Unapređenje zahtijeva neuspjeh, napredovanje zahtijeva neuspjeh, a postizanje bilo čega vrijednog u životu zahtijeva neuspjeh.
Ako postoji nešto što perfekcionisti ne vole, to je neuspjeh. Paradoks je da najveći uspjeh obično zahtijeva najveći neuspjeh.
Čak i ako cijeli život pokušavamo izbjeći neuspjeh, sve će nas rute povremeno dovesti do određenog neuspjeha, bili toga svjesni ili ne.
Istraživanja su sugerirala da čak i imati vrlo visoke osobne standarde može malo učiniti za nas.
U meta-analizi 43 istraživanja o perfekcionizmu i izgaranju, utvrđeno je da sportaši, zaposlenici i studenti imaju ili vrlo malu korist ili nikakvu korist od vrlo visokih standarda.
Liječenje nerealnih standarda
Ako želimo osloboditi sebe od bremena nerealnih standarda, sve počinje prepoznavanjem da perfekcionizam nije naš prijatelj. Zapravo nas pretvara u vlastitog najgoreg neprijatelja.
Kao istraživač perfekcionizma, Andrew Hill, kaže: “Perfekcionizam nije ponašanje. To je način razmišljanja o sebi.”
Moramo shvatiti da marljiv rad, predanost i revnost predstavljaju nešto sasvim drugačije.
Savjeti za suočavanje s nerealnim standardima:
Postavite pitanje svom kritičnom glasu
Kao i većina stvari u životu, pozitivna promjena počinje svjesnošću. Naučiti primijetiti negativan glas koji vas kritizira ili uspoređuje s drugima omogućuje vam da počnete postavljati pitanja.
Natjerajte se da tražite pozitivno
Ako imate tendenciju fokusiranja na svoje percipirane neuspjehe, počnite aktivno tražiti pozitivne stvari. Negativno razmišljanje često postaje nesvjesna navika koja može imati strašne posljedice po vaše mentalno zdravlje. Kada nešto pođe po krivu, umjesto da budete strogi prema sebi, shvatite da se pogreške i neuspjesi događaju u životu. “Razočaran sam, ali u redu je, ovo me ne definira, imam mnogo dobrih kvaliteta.”
Pokušajte se usredotočiti na proces, a ne na rezultat
Kada se osjećanje dobrobiti o sebi temelji na konačnom rezultatu, postavljate sebe za razočaranje. Premještanje fokusa s krajnjeg rezultata na proces učenja i ulaganje entuzijastične energije u proces može vam pomoći da se osjećate ponosnijima, bez obzira na ishod. Radi se o njegovanju mentaliteta rasta. To pomaže smanjiti pritisak jer je poanta u “činjenju”, a ne u rezultatu.
Radite na svom samopouzdanju
Nerealni standardi mogu biti znak niskog samopouzdanja. Perfekcionisti često teško podnose kritike jer su već sami prema sebi vrlo strogi. Vjerojatnije je da ćemo se negativno uspoređivati s drugima (bilo da se radi o uspjehu, izgledu, težini itd.) kada nemamo snažan osjećaj samopouzdanja i ljubavi prema sebi.
Nakon dana ispunjenih druženjima, neredovitim snom, teškom hranom i stalnim izmjenama emocija, povratak u svakodnevicu često djeluje naglo, gotovo nasilno. Alarm ponovno zvoni prerano, obaveze se gomilaju, a tijelo i um još uvijek zaostaju negdje između posljednjeg druženja i želje za tišinom. Taj prijelaz iz blagdanskog kaosa u realnost mnogima predstavlja veći izazov od samih slavlja, jer zahtijeva istovremenu fizičku stabilizaciju i mentalno prizemljenje.
Obiteljske proslave često su jedinstvena kombinacija radosti, tradicije, zajedništva, ali i stresa, napetosti i neočekivanih situacija. Bilo da je riječ o Božiću, rođendanu, godišnjici ili novogodišnjoj večeri, okupljanje članova obitelji može brzo eskalirati u niz izazova – od neugodnih pitanja, preko suptilnih sukoba, do kaotične atmosfere koja prijeti da pokvari veselje. Za one koji žele preživjeti ovakve situacije, postoje učinkovite strategije koje kombiniraju diplomaciju, smirenost i osobnu taktiku, a koje vam omogućuju da proslava prođe mirno i bez nepotrebnog stresa.
Nakon razdoblja intenzivnih druženja, kasnih večeri i pretjerivanja u hrani i piću, tijelo i um često šalju jasne signale da im je potreban predah. Dani poslije fešte nisu samo fizički oporavak, već i prilika za vraćanje ravnoteže, usporavanje tempa i ponovno povezivanje sa sobom. Iako se često doživljavaju kao gubitak vremena ili lijenost, upravo su ti trenuci ključni za regeneraciju i dugoročno očuvanje energije.
Nije svatko ljubitelj velikih proslava, glasne glazbe i prenatrpanih prostora. Za mnoge, ideja da ostatak večeri provode kod kuće može zvučati dosadno, no zapravo to može postati prilika za stvaranje istinskog luksuznog iskustva za sebe. Samotna večer ne mora značiti prazninu ili izolaciju – ona može biti prostor opuštanja, introspektivnog užitka i male, osobne ceremonije koju rijetko imamo priliku prakticirati u užurbanom životu.
Dok se vani izmjenjuju pozivi na tulume, glasne večeri i društvena očekivanja, sve je više onih koji svjesno biraju ostati sami i pritom se osjećati dobro. Solitarna zabava odavno više nije znak povlačenja ili nedostatka društvenog života, već svjestan izbor koji omogućuje mir, kontrolu nad vlastitim vremenom i dublje povezivanje sa sobom. Kada se pravilno osmisli, večer provedena u samoći može biti jednako ispunjavajuća, zabavna i regenerirajuća kao i najuzbudljiviji izlazak.
Tulum kao društveni događaj često dolazi s nepisanim pravilima ponašanja, a jedno od najglasnijih je očekivanje da ćeš u nekom trenutku završiti na plesnom podiju. Glazba je glasna, svjetla su prigušena, atmosfera je užarena, a pritisak da se „opustiš“ i zaplešeš nerijetko stvara nelagodu kod onih koji tulume doživljavaju drukčije. Ne vole svi ples, ne osjećaju se svi ugodno u gomili i ne pronalaze svi zadovoljstvo u istoj vrsti zabave, no to ne znači da ne mogu uživati u večeri ili da su na pogrešnom mjestu.
Svi smo barem jednom osjetili posljedice previše proslave, čaša i dobro raspoloženje koje se pretvorilo u jutro koje želimo što prije zaboraviti. Mamurluk je ne samo fizički izazov, već i mentalni, jer utječe na koncentraciju, raspoloženje i sposobnost da normalno funkcioniramo tijekom dana. No, postoji niz praktičnih trikova, jednostavnih recepata i mini rituala koji mogu značajno ublažiti neugodne simptome i omogućiti vam da preživite dan poslije gotovo bez drame.
Svaka nova godina donosi val očekivanja, a s njom i neizbježna tema – novogodišnje odluke. Dok društvene mreže, kolege i prijatelji s entuzijazmom planiraju svoje ciljeve, mnogi se osjećaju pod pritiskom da i sami krenu u transformaciju, čak i kada im to u trenutku života nije prioritet. Za one koji žele sačuvati mir i vlastiti ritam, a ne biti preplavljeni vanjskim pritiscima, postoji niz strategija kako preživjeti ovu sezonsku „obavezu“ bez osjećaja krivnje ili stresa.
Dalibor Petko je ime koje je već godinama sinonim za hrvatsku medijsku scenu, osobito za radijske i televizijske emisije koje spajaju glazbu i zabavu. Njegova karijera započela je još u srednjoj školi, kada je prvi put preuzeo voditeljsku ulogu i otkrio da ga scena ispunjava na način koji nijedan školski predmet nije mogao. Kao dijete introverta koji je u sebi nosio glasnog ekstroverta, Dalibor je pronašao svoj put kroz improvizaciju i prisutnost pred publikom.
U trenutku kada je objavljeno da je među 24 odabrana izvođača Dore 2026, Karolina Ilić doživjela je ono što mnogi mladi glazbenici sanjaju godinama. Za nju to nije bio tek prolazak na nacionalni izbor, nego potvrda da njezin autorski rad, identitet i glazbena vizija imaju svoje mjesto na velikoj pozornici. Radost i uzbuđenje ubrzo su, međutim, zamijenjeni neočekivanim obratom.
Nakon uspješnih singlova „Led“ i „Fantazija“, dvojac Grše i Miach vraća se na glazbenu scenu novim zajedničkim projektom – pjesmom „Sante“, praćenom videospotom koji je danas službeno objavljen. Ova treća suradnja potvrđuje status dvojca kao jednog od najprepoznatljivijih i najuspješnijih tandema domaće glazbene scene, spajajući prepoznatljivu zvučnu estetiku s upečatljivim vizualnim identitetom.
