Identitet Jacka Trbosjeka oduvijek je bio misterij s kojim su se policija, a kasnije i obožavatelji istinitih kriminalističkih priča, neprestano suočavali.
Tijekom godina pojavili su se razni navodi, uključujući sumnju da bi mogao biti unuk kraljice Viktorije ili poznati francuski slikar. Mnoge su osobe imenovane kao mogući osumnjičenici za pravi identitet ovog zlog serijskog ubojice, no tko god on bio, sada je već davno preminuo.
Većina onoga što znamo o Trbosjeku odnosi se na pet njegovih potvrđenih žrtava, a dokazi o jednoj od njih naveli su autora da tvrdi kako je konačno ‘otkrio’ čovjeka iza ovih zločina.
Jedan čovjek tvrdi da je ovo Jack Trbosjek
Četvrta Trbosjekova žrtva bila je žena po imenu Catherine Eddowes, koja je pronađena mrtva 30. rujna 1888. godine, iste noći kada je Trbosjek ubio i Elizabeth Stride.
Na mjestu Eddowesina ubojstva pronađen je šal koji je jedan od policajaca uzeo i odnio kući, a taj je šal kasnije završio na aukciji. Kupio ga je Russell Edwards. Edwards je proveo DNK test na šalu i pronašao mrlje krvi i sjemena, pri čemu je krv odgovarala potomku pokojne Eddowes.
Prema informacijama iz lista Mirror, Edwards tvrdi da su mrlje sjemena DNK pokazuju podudaranje s daljnjim rođakom jednog od najistaknutijih osumnjičenika za Trbosjeka, Aarona Kosminskog.
Edwards je napisao knjigu pod naslovom Naming Jack the Ripper u kojoj je Kosminskog identificirao kao zloglasnog serijskog ubojicu, a sada je objavio novu knjigu pod nazivom Naming Jack the Ripper: The Definitive Reveal.
U svojoj knjizi ponovno pokazuje prstom na Kosminskog, pišući kako su policajci vjerovali da on gaji ‘veliku mržnju prema ženama, posebno prema prostitutkama, i da ima jake ubilačke sklonosti’.
Neki misle da Poljak ipak nije bio Jack Trbosjek
Međutim, tvrdnje o DNK dokazima sa šala tijekom godina su osporavane. Godine 2014., stručnjak za Trbosjeka Andrew Smith izjavio je kako za rješavanje ovog slučaja ‘trebamo forenzičke dokaze, a njih nema’, te da je ‘vrlo malo vjerojatno’ da DNK dokazi na šalu nisu bili kontaminirani tijekom godina.
Mick Reed sa Sveučilišta Novog Engleska napisao je u The Conversation da je autentičnost šala pod sumnjom i da je ovaj slučaj još uvijek otvoren. Edwards je angažirao dr. Jarija Louhelainena s Liverpool John Moores University da izvrši forenzičku analizu šala, no u vrijeme prvog DNK testa, The Independent je izvijestio da su brojni stručnjaci naveli da je došlo do ‘serijske DNK pogreške’.
Tvrdili su da je napravio ‘pogrešku u nomenklaturi’, koja bi, da je ispravljena, DNK povezala s ‘više od 99 posto ljudi europskog podrijetla’.
Mislite li da je slučaj Trbosjeka konačno riješen, ili vam se čini da pravi identitet Jacka i dalje ostaje misterij?
Zagreb će od 8. do 11. listopada ponovno biti domaćin velikog međunarodnog susreta ritmičke gimnastike. Jubilarno, deseto izdanje FIG Aura Cup Croatia održat će se u KC Dražen Petrović, a prema broju prijavljenih sportašica bit će najveće dosad. Tijekom četiri dana zagrebačkom će dvoranom proći više od 500 ritmičarki iz 27 zemalja, među kojima će biti reprezentativke i sportašice koje pripadaju samom vrhu svjetske ritmičke gimnastike.
Na Morpurgovoj poljani 1, u neposrednoj blizini splitske Pjace, otvoren je So Much Sun, wellness bar koji ponudu temelji na smoothiejima, svježim salatama, hladno prešanim sokovima, hidratacijskim napitcima i drugim proizvodima namijenjenima gostima koji tijekom dana traže laganiji obrok ili brzo osvježenje. Iako se koncept oslanja na suvremene trendove zdrave i funkcionalne prehrane, njegova poslovna i komunikacijska logika od početka je postavljena tako da izbjegava strogoću koja često prati wellness industriju te zdraviju prehranu predstavlja kao dio svakodnevnog gradskog života, a ne kao režim koji od gosta traži posebna pravila i odricanja.
Julius Meinl nas je odveo u Beč na tri nezaboravna dana, u grad u kojem se kava nikada nije pila samo zbog kofeina, nego zbog razgovora, susreta, rituala i onog posebnog osjećaja da vrijeme barem na trenutak može usporiti. U gradu u kojem je kavana odavno više od mjesta na kojem se naručuje espresso, ovog se rujna dogodio susret koji je toj tradiciji dao potpuno novo, moderno lice. Beč je od 3. do 5. rujna živio u ritmu kave, barista, mirisa svježe mljevenih zrna, preciznih ekstrakcija, savršeno teksturiranog mlijeka i kreativnih napitaka, a središnje mjesto svega bio je Julius Meinl Barista Cup 2026, međunarodno natjecanje koje je u austrijsku prijestolnicu dovelo najbolje bariste iz petnaest zemalja.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
Pjesma „Kao stranac“, koju je Josipa Lisac prvi put objavila 1973. godine na albumu „Dnevnik jedne ljubavi“, nakon 53 godine dobila je novu studijsku verziju u suradnji sa Zoran Čalić Bandom. Nova snimka donosi suvremeniji rock aranžman Zorana Čalića i Damira Trkulje, dok je Josipa Lisac za ovu verziju ponovno snimila vokal. Singl je objavljen pod imenom Zoran Čalić Band feat. Josipa Lisac, a prati ga videospot u režiji Radislava Jovanova Gonza.
U prvoj objavi pojavila se u potpuno opuštenom izdanju, bez šminke i s raspuštenom kosom, a svoju odluku da se pridruži Instagramu objasnila je uz dozu karakterističnog humora.
