Igor Jurilj za HELLO!: ”Napustio sam zbornicu da bih ostao vjeran sebi i bio ilustrator, a to je bio najteži i najvažniji ispit. Uspješno položen.“

Pod pseudonimom Yellow Yuri stvara ilustracije koje su spoj ironije, nostalgije i društvenog komentara, često s prepoznatljivim pop-kulturnim motivima, ali nitko ih ne vidi kao on. Britney Spears razapeta na križu od dolara, Lady Gaga kao suvremena ikona integriteta, Parni valjak pretvoren u šarenu turnejsku razglednicu. Sve su to slike koje izazivaju i osmijeh i pitanje. Njegov rad nije ni politički ni površno pop, nego ono između: zona u kojoj boje nose značenje, a linije argumentiraju stavove.

Svijet prečesto zamjenjuje emociju algoritmom, ali Yellow Yuri ostaje vjeran djetetu u sebi. Crta s istom znatiželjom s kojom su djeca nekoć crtala u bilježnice bez linija, slobodno, bez ideje o „uspjehu“. Simptom vremena je strah od pogreške, no on je se ne boji. Dapače, smatra je dijelom svog potpisa. Njegovi „mliječni obrisi“ i boje koje titraju nostalgijom nose onaj osjećaj sentimenta i nježne ironije koji se ne da isprogramirati.

Godinama promatra pop kulturu iz blizine, kao da proučava povijest u nastajanju. Nekima prolazna zabava, njemu razvoj društva, načine na koje dijelimo emocije i trenutke u kojima se prepoznajemo. Gaga, Britney, Krleža, Ujević, Josipa Lisac, retro motivi – sve su to figure koje u njegovom radu postaju nositelji priča o ranjivosti, humoru i identitetu.

U procesu nema žurbe. Crta da bi razumio vlastite misli, postavio pitanje i možda, ako se dogodi, pronašao sebi smislen odgovor. Svaki rad nosi dodatni sloj: ponekad društveni, ponekad intiman, često isprepleten blagom ironijom i suosjećanjem. Dok se krug njegovih suradnji širi, on ostaje prizemljen u načinu na koji pristupa radu.

Priča o Posca flomasterima već je postala dio njegove osobne mitologije: lockdown, tišina, stol, nekoliko markera i potreba da se zabilježi svima poznata neizvjesnost. Iz toga je nastao kompenzirani svijet pun boje, humora i blage melankolije. Danas ga dijeli s publikom, ali i s djecom na radionicama, gdje podsjeća da kreacija treba biti razigrana, a istinita.

Yurijeve ilustracije često ostavljaju dojam iskrenosti. Iza svake se krije misao, kao i namjera. Crteži su mali upiti upućeni ljudskosti, prilika da zastanemo i promotrimo ono što možda inače promakne.

Kako je tekla tvoja transformacija iz profesora u umjetnika? Koja je bila ključna točka kada si shvatio da želiš živjeti umjetnost a ne se samo baviti njome kao hobijem?

Titule nikada nisam volio niti volim razmišljati o značenju te riječi ‘umjetnik’, banaliziranoj često kreativnim impulsima ili porivima urođenima svima nama. Neki će od nas potrebu za stvaranjem imati izraženiju pa će ona takvima biti pitanje postojanja. Ne vjerujem da se meni dogodio prelazak preko nekog praga, ali sjećam se točno trenutka shvaćanja gubitka smisla rada u prosvjeti za koju sam živio svim srcem jedanaest godina. Mislim da je to trenutak kada sam bio primoran čitati naglas lektiru srednjoškolcima na satu ne bi li njima proces čitanja bio „olakšan“. Naravno, tome je prethodio koloplet dotad neuobičajenih situacija po mom sudu nekonstruktivnih za rad i obrazovni proces. Osobno se više nisam mogao orijentirati u vlastitoj struci, a paralelno su se događale lijepe stvari u ilustraciji gdje je sve više ljudi tražilo nekakav moj vizualni potpis.

Tvoj identitet Yellow Yuri uključuje vrlo snažne vizualne metafore (npr. Britney na križu od dolara). Kako biraš balans između šoka / provokacije i poruke koju želiš prenijeti?

Ilustracije su oblik vizualnog komuniciranja, njima možete nekoga zaintrigirati, argumentirati svoje vrijednosti, stavove, a ako imaju smisla i uporište u etici, pravdi i istini, možda i uvjeriti sugovornika u neku drugu stranu. Nema nikad biranja ni kalkuliranja jer proračunatost mi nije prirodna osobina pa tako ni nekakvo pretjerano planiranje vizualnih elemenata ne urodi uvjerljivim plodom. Najčešće mi dobre ideje padnu napamet nakon dugog kritičkog promišljanja kakvog problema ili fenomena sagledanog osobno, iz svih mogućih kuteva. I onda dolazi stav, pogled na cijelu priču koji se prevodi u crtež.

U kojem trenutku si osjetio da tvoj rad “izlazi iz galerije”? Kad ilustracija postane viralna, kad dođe do velikog priznanja (kao od Eltona Johna), kako to promijeni tvoj rad i utječe na tvoj pogled na umjetnost?

Uvijek je to nekako bilo oko ilustriranja Britney Spears, popkulturnog fenomena prilično bogate životne priče, a kako me od prvog susreta s njom na Hit Depou s „Baby One More Time“ negdje točno u ovo doba godine 1998. fascinirala, njoj sam se približavao crtežom. Opsesivnim crtanjem od osnovnoškolskih dana. Nisu trenuci prepoznatljivosti mojih radova promijenili ni rad ni stil, ali su bez imalo sumnje bili potvrda da je crtanje moj kasno osviješteni životni poziv.

Koliko ti je važna autentičnost stila? Kako reagiraš kad vidiš ilustracije drugih umjetnika koje su slične stilu Yellow Yurija? Je li to kompliment ili izazov?

Autentičnost je jedna od onih riječi, npr. uz „beskompromisno“, koje organski ne podnosim jer ništa nismo stvorili iz vakuuma, neke nebeske intervencije – svi mi pod direktnim ili indirektnim utjecajima dalje stvaramo. Tako da vjerujem da nas oblikuje ono što nas fascinira i privlači. Čak ni kopiranje nečijeg stila, koliko god da se svjesno odmičem od toga, nije moguće jer svačiji je potpis unikatan kako svatko od nas unosi neke svoje finese u rad. Najbolja usporedba bila bi tu s kuhanjem po receptu: čak ni ako pratimo slijepo svaku uputu, normative, neće to biti isto kod dvije osobe. I u tome je ljepota svega. Nije ni da sam baš vidio da netko kopira moj rad. Ne bih rekao ni da sam toliko rasprostranjen ni prepoznatljiv. Ako to netko misli, onda iskreno zahvaljujem, a potencijalni kreativac koji radi po tom modelu je također kompliment. Neću glumiti pa reći da mi ne bi imponiralo biti nekome inspiracija. U svakom slučaju, samo naprijed ako dođe do toga (smijeh).

Puno radiš s Posca flomasterima (oni su hit brend kod artista, ali i ljudi koji vole crtati).

Ljubav s Poscom se dogodila u vrijeme prvog lockdowna. Neću lagati, meni je taj period bio odličan jer volim svoju samoću bez vanjskoga šuma i stimulansa gdje se onda doista mogu igrati različitim kreativnim materijalima. I tako sam u tom periodu u jednoj maloj zaboravljenoj crnoj bilježnici počeo ilustrirati svoju izolacijsku svakodnevicu gdje sam balansirao depresivnu društveno-zdravstvenu nepogodu s toplim, šarenim, uvijek to volim reći, mliječnim obrisima zbog kojih sam potpuno napustio dotadašnje alate za rad s kakvima sam prethodnih pet godina radio dok sam živio u Turskoj. Volim Poscu jer ima popartističku dimenziju, vječnu vedrinu, šarenilo i jednostavnost za rad, zbog čega mogu reći da je to sad dugogodišnja veza u kojoj istražujem vlastite mogućnosti. Nekako me najviše veseli da sam uz njih osvijestio dječji pristup crtanju, prvenstveno kroz panorame hrvatskih gradova, bez pretjeranog razmišljanja o izvrsnosti koja nas odrasle sputava. Divan je dio da uz pomoć njih održavam odnos sa svojom strukom pa često i s djecom i mladima različitih uzrasta izvodim radionice s Posca flomasterima. Oni budu nesputani, veseli, a onda pritom i ja jer ne sputavam dijete u sebi da pogriješi. Posce su mi magični instrument za čuvanje djeteta u sebi.

Sad je aktualna suradnja s Parnim valjkom, politička karikatura, Lady Gaga ti je čest motiv (još 2010. si imao izložbu o njoj), radiš naslovnice glazbenih albuma… Kako biraš što ćeš ilustrirati i zašto te određeni motivi privlače?

Parni valjak je divan za suradnju. Većinu ideja prepuste meni na volju i mislim da se stvorio lijep odnos povjerenja kroz turneju ’50’ za koju smo predstavili velike gradove kroz nježne, tople ilustracije pune treperavosti i titravosti, kroz boje i pješčane teksture. Želja je bila prizvati štih retro dizajna, a onda se jako zaigrati sa simbolima pojedinih gradova gdje nastupaju. Uglavnom dogovor ide tako da istražim simbole gradova, motive s kojima su stanovnici emotivno vezani pa ih reinterpretiram u neki pomalo sanjiv crtež. A to mi nije nimalo mrzak zadatak jer obožavam šarolikost, kulturu i tradiciju naše zemlje pa se uglavnom bavim motivima koji i mene samoga vesele. Još sam k tome povjesničar po struci pa i ta dimenzija proradi. Eto, uvijek se nekako u crtanju provuče ono što sam možda službeno napustio, ali ono što nikad neće napustiti mene.

Postoji li rizik da publika počne gubiti osjetljivost na vizuale jer ih je previše, previše su slični jedni drugima?

Uf, time se ne zamaram jer crtam ono što želim, kada i kako želim, kao i za narudžbe od kojih živim. Sve to dolazi bez očekivanja da netko fokusirano ili kontinuirano prati moj rad. S druge strane, moji najbliži prijatelji znaju da mi je najveći kamen spoticanja frustracija oko činjenice da u crtanju stalno istražujem drukčije forme, stilove, motive, pa se bojim pretjerane raznolikosti prikazivanja. Ali ja sam prokleto znatiželjan pa, kako u životu tako ni u crtanju, nisam sklon rutini. Ukratko, uopće se ne brinem oko toga. Niti sam do ovog pitanja pomišljao na to (smijeh).

Kako štitiš svoje autorsko pravo i svoj stil, kad digitalni radovi lako mogu biti kopirani, preinačeni ili korišteni bez dopuštenja?

Teško je u digitalno doba potpuno zaštiti autorstvo i stil, pogotovo uz AI. Imao sam nedavno situaciju da je veliki brend telefona za promociju eventa koristio lošu AI reinterpretaciju moje slikovnice gdje je to ispalo nakaradno. Frustriralo me neko vrijeme, a onda sam otpustio jer se s takvim stvarima teško boriti, a i znaš da preinake ne predstavljaju tebe nego nečiji manjak kapaciteta pa ti postane smiješno. No, svakako sam sretan što imam vrlo dobar pravni savjet oko neetičkih praksi kojih zna biti pa se to i tim putem rješavalo. To su uvijek stresne situacije, ali postoje procesi.

Kako publika reagira kad tvoj rad “kritički komentira” društvene ili pop-kulturne fenomene? Jesi li se susreo s negodovanjima?

Hahahah, naravno da jesam, ali moram priznati ne previše i ništa zabrinjavajuće. Uglavnom to bude kod političkih karikatura kao primjerice kod one Milana Bandića ili recimo aktualnih političara. Karikature radim rjeđe, ali kao oblik satire one moraju biti snažan komentar, komičan, pretjeran, maštovit i provokativan. Inače nisu dobre. Volio bih se malo više okuražiti u tome, ali me iskreno deprimira svako crtanje političke karikature pa ih je znatno manje. Više mi je bilo zanimljivo gledati reakcije Amerikanaca tijekom #FREEBRITNEY kada sam, neskromno ću to reći, bio u sedmoj brzini i vrlo dobro koordinirao glavu i ruku pa tijekom njezinih sudskih procesa ispucavao ilustracije koje su izazivale snažne emotivne reakcije fanova. Naravno, bilo je tu i negativnih kritika, ali i ta strana ima pravo na svoje reakcije. Bilo bi besmisleno očekivati da me svi tapšaju po ramenu i to je zadnje što si želim.

Koje su najveće razlike u sferi ilustracije i pop kulture danas u odnosu na prije 10–15 godina? Jesu li mogućnosti veće, ali i izazovi drastično drugačiji?

Prije 15 godina nisam aktivno crtao, ali je pop-kultura bila jedno izmaknutije iskustvo koje se kasnije promijenilo kroz društvene mreže i sve se nekako demistificiralo. Manje intrigira, manje fascinira, ali zahvaljujući činjenici da se pop kultura itekako preselila na mreže kojima je imperativ stimulacija, ima uvijek materijala za rad. Nekad žalim što nisam aktivno ilustrirao u vremenu kada je sve bilo nekako nevinije, a divnije. Kada je pop kultura bila fenomen većeg dijela društva nego danas kada je puno toga raspršeno po nišama interesa i svatko je od nas kreator nekog svog doživljaja. Malo je dosadno, a istovremeno pretjerano stimulirano.

Kako se financijski isplati biti umjetnik poput tebe u Hrvatskoj danas? Jesu li knjižare, galerije, izdavači, streaming i društveni mediji stvorili održiv model?

Često me to pitaju pa me često i nasmije. „Isplati li se?“ Definitivno od ovoga što radim ne mogu živjeti kao saborski zastupnik, ministar, direktor građevinske firme ili obrta za keramiku. Ali ne mislim ni kukati jer su svi moji vrlo umjereni životni troškovi podmireni, a velikih apetita nemam ni doslovno ni preneseno. Mirno spavam, bez stresa nakon što odradim svoj dan kao freelancer – što sam odabrao biti prije tri godine. Nisam stremio nerealnim idejama takvoga života, a u konačnici sam zadovoljniji od početnoga očekivanja. To se apsolutno isplati. Jer tad radiš iz pozicije istine, iz emocije, iz onog unutarnjeg svijeta koji ne voli kompromise pa sve to postaje smisleno. Ja ne stvaram da bih bio “održiv” u financijskom smislu, nego da bih bio živ. A ako si dovoljno uporan, i ako gradiš svoj mali ekosustav, publiku, zajednicu, online prisutnost, suradnje, onda to polako postaje i održivo. Mislim da sam u tome uspio.

Galerije i izdavači su važni, ali nisu više jedini put. Društvene mreže, digitalni printovi, suradnje s glazbenicima… to su sada neki slojevi stvarnosti u kojoj se može opstati bez odricanja svog mira. Uostalom, crtanje mi nije jedina radna djelatnost: divno radim s izdavačkom kućom Menart koji ima najdraži mi kolektiv u dosadašnjem radnome vijeku, novinar sam, prevodim i klijentima vodim nemali broj profila na društvenim mrežama. Tako da je moguće, ali ne u klasičnom smislu “karijere”.

Slikovnica „Baby Lasagna i mačak Stipe“ spojila je Eurosong, pop kulturu i motiv kućnog ljubimca. Naizgled jednostavna formula, ali si joj dao osobnu vizualnu i emotivnu razinu. Kako si pristupio tom projektu da ne bude samo “marketinški proizvod”?

Pa Lasagna je odigrao najvažniju ulogu u tome, dajući mi predivne priče o sebi i svoje tri mačke koje su se našle u toj slikovnici. Ja sam samo pokušao predočiti toplinu njegovih anegdota, pristup životinjama i životu, a vjerujem da je to na kraju uspjelo. Prije svega jer je on na nju emotivno reagirao, a tek onda publika. Mislim, jasno je da smo htjeli u ‘žiži’ događanja plasirati slikovnicu, ali doista iz dubine duše mogu reći da se radilo o nekalkuliranom pristupu. Nismo znali kakve će reakcije izazvati, ali htjeli smo tim predivnim macama dati dimenziju koje mislim da doista imaju: privrženost, karakternu jedinstvenost, razigranost i nježnost. Kao cat dadu mi je to sve poznato. Mislim da smo se prije svega tu Marko i ja razumjeli.

Kako mediji i društvene mreže mijenjaju ulogu ilustratora i vizualnog umjetnika — je li nekad umjetnik bio manje “brand”, manje persona, a sada moraš razmišljati i o osobnom marketingu?

Da, danas kreativac više nije samo autor nego i vlastiti medij. Nekad je rad govorio sam za sebe, sad moraš govoriti i ti. Društvene mreže su donijele slobodu, ali i pritisak stalne vidljivosti o kojoj ovisi i angažman. Ne potpuno, ali moraš biti prisutan, zanimljiv, “prepoznatljiv”, i to zna pojesti tišinu u kojoj nastaje kreativnost. Ne volim riječ “brand”, više volim misliti da gradiš svijet koji ljudi mogu prepoznati kao tvoj. Najveći izazov danas nije kako se prodati, nego kako ostati stvaran dok se pokazuješ svijetu.

Koja vizija pop kulture danas te najviše inspirira i koja te najviše zabrinjava?

Inspirira me što je pop kultura danas sve poroznija. Granice se brišu, rubno, alternativno i ranjivo ulazi u mainstream. Više ne moraš skrivati emociju da bi bio “cool”. To je ogroman pomak. Vidim umjetnike koji spajaju pop i intimu, komercijalno i osobno, a to mi daje dojam (možda i nadu) da publika postaje osjetljivija, empatičnija.

Mene površnost koja se često maskira kao “autentičnost” frustrira. Brzina, algoritam, instant prepoznatljivost znaju proždrijeti pojesti dubinu. Pop kultura istovremeno ima moć iscjeljenja, ali i moć praznine. Sve ovisi o tome koristiš li je da izraziš istinu ili da je prikriješ.

IMG_9389 copy

Koliko ti je važno da publika “debatira” nakon rada, da ilustracija pokrene dijalog, kontroverzije ili pitanje samog zadovoljstva estetikom?

Već sam rekao da volim kada ta dva segmenta idu ruku pod ruku. Mislim da bez reakcije ništa vizualno što radim nema smisla. Želim potaknuti osobu na tisuće pitanja, protuargumenata, na kritičko razmišljanje, donošenje vlastitog suda jer sam demoraliziran i demotiviran općim prihvaćanjem svega onakvim kako jest. Ne mogu razumjeti sadašnji trenutak toksične pozitivnosti gdje se bojimo dati povratnu informaciju u strahu od odbijanja, odbacivanja ili neslaganja. Dapače, mislim da su pojedinci bez vlastitih stavova, vrijednosti i identiteta najopasniji.

Da možeš birati između toga da tvoj rad dođe do 10 puta više publike, ali da moraš kompromitirati dio svojih vrijednosti ili zadržati integritet, ali imati manju publiku – što bi odabrao i zašto?

Mislim da već prakticiram ono što je odgovor na to pitanje. Uvijek, zauvijek i jedino: zadržati integritet. Ne radim ništa zato da bih se nekome dopao, ali mi istovremeno podrška puno znači. Ali iznevjeriti sebe niti mogu niti smijem, jer samo s onim što jesam ujutro ustajem i navečer liježem u krevet. Ne bih se žalio kada bih od ovog što sada radim imao veće prihode, ali moja motivacija ne leži u tome. S obzirom na čvrstoću tih vrijednosti, prije svega civilizacijskih, siguran sam da se neće radikalno mijenjati ni kroz ostatak života. Ego mi ne titra na taj način.

Koji su ti omiljeni mladi umjetnici koji koriste digitalne alate, ali zadržavaju snažan vizualni identitet?

Sad ću kao missica zahvaliti na ovom pitanju, ali fakat mi je drago da se to pita jer imamo mnogo fantastičnih mladih umjetnika. Mlada karlovačka dizajnerica i ilustratorica Anđela Žapčić svojim me okom oduševljava, a onda ono što stavi na ekran ima snažnu pripovjedačku razinu. Nadrealistička slikarica Emanuela Lekić jedna mi je od omiljenih umjetnica s pomaknutim prikazima. Maja Biondić ima ilustracije i slikovnice koje djeluju nježno i toplo, kao da su nacrtane sjećanjem, jednostavne, ali pune duše i tihih priča – što grije srce. Mislav Lesić je moj favorit za glazbene naslovnice i plakate. I, naravno, Sandro Perović s jedinstvenim reinterpretacijama mitologije i antike. Zbilja puno mladih vizualnih umjetnika pratim i cijenim.

Jesi li ikad koristio AI alate u radu, npr. za inspiraciju ili skicu, i kako to izgleda u praksi?

Jesam, ali vrlo skeptično. Da mi služi kao orijentir, ne da crta umjesto mene, nego da mi pokaže kako moja skica može biti primjerice drukčije komponirana. To zna biti zanimljivo, ponekad čak i uznemirujuće. I onda opet odstupim jer želim izraziti sebe, a ne prepustiti to nekome ili nečemu drugome. Istraživao sam ga kao alat za kompozicije, svjetla, odnosa boja. Kao da radiš probnu skicu u nekom paralelnom prostoru. Ali nikad ne želim da AI govori umjesto mene. Emocija mora ostati iskrena, nesavršena, s greškom. Uvijek imam grešaka u radu i to je dio mog potpisa kojeg se ne sramim.

Jesi li ikad razmišljao o korištenju digitalnih alata za restauraciju, reinterpretaciju starih slika, arhiva ili prikaz nepostojećih scena iz prošlosti? Bi li to mogao smatrati legitimnim umjetničkim radom?

Moram priznati da sam, iako ne volim generativnu umjetnu inteligenciju, u nekoliko navrata stare crno-bijele fotografije bakine mladosti tako kolorizirao. Jako me emotivno dirnulo vidjeti pokojnu baku kao mladu ženu u narodnoj nošnji u boji. Restauracija u tom smislu mi je prihvatljiva jer ne stvara ništa novo nego samo dopunjuje izostavljene informacije. I to na način koji je brži negoli proces kolorizacije u Photoshopu. Ali ne vidim u tome išta umjetničko koliko sentimentalno.

Gdje vidiš Yellow Yurija za deset godina? Kakav će biti tvoj rad, tvoj utjecaj, koje teme ćeš istraživati?

Nadam se da ću i dalje biti znatiželjan; možda mirniji, ali ne i ciničan. Volio bih da moj rad ostane emotivan, ali da raste u dubinu, da ne ponavlja iste geste nego da pronalazi nove načine kako govoriti o bliskosti, o identitetu koji se stalno mijenja.