Dva desetljeća u glavi, a sada na policama: Zašto se Dalibor Kovačec nije htio prilagoditi tržištu?

Riječ je o književnom projektu koji se ne temelji isključivo na uzbudljivoj radnji, nego na pažljivo razvijenom worldbuildingu u kojem svaki lik, svaka civilizacija, svaki povijesni događaj i svaka odluka imaju svoje mjesto unutar jedinstvene i dosljedno izgrađene cjeline. Upravo takav pristup svrstava Petog Boga među rijetke domaće fantasy projekte koji čitateljima nude potpuno originalan književni univerzum nastao iz autorove mašte, ali izgrađen prema pravilima koja karakteriziraju najveće svjetske primjere epske fantastike.

Iza tog književnog svijeta nalazi se autor koji je tijekom više od dva desetljeća strpljivo razvijao priču, stvarao detaljne karte, razrađivao povijest naroda i država, oblikovao magijski sustav te razvijao likove čije osobne sudbine čine okosnicu mnogo većih političkih, društvenih i civilizacijskih sukoba. Tijekom rada na serijalu nastalo je znatno više materijala nego što je u konačnici pronašlo mjesto u objavljenim knjigama, jer je autor smatrao kako svaki važan lik mora imati vlastitu prošlost, motive, strahove i unutarnju logiku kako bi njegove odluke bile uvjerljive, čak i onda kada čitatelj nikada neće upoznati sve pojedinosti koje stoje iza njih.

U razgovoru koji slijedi Dalibor Kovačec otkriva kako izgleda proces stvaranja velikog fantasy serijala, koliko je zahtjevno godinama održavati dosljednost jednog književnog univerzuma te na koji način nastaju priče koje se postupno razvijaju iz početne ideje u složene narative isprepletene brojnim likovima, različitim kulturama i velikim povijesnim događajima. Govori o izazovima višegodišnjeg rada na jednoj književnoj viziji, odnosu između kreativnosti i discipline, važnosti istraživanja, planiranja i neprestanog uređivanja rukopisa, ali i o činjenici da završetak posljednje stranice ne označava kraj procesa, nego početak jednako zahtjevnog razdoblja koje uključuje redakturu, lekturu, prijelom, pripremu za tisak, promociju i predstavljanje knjige publici.

Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na autorov pogled na stvaranje likova, koji tijekom godina rada često prerastu početne zamisli i razviju vlastite osobnosti, odnose i životne putove, zbog čega pisanje postaje proces u kojem priča prirodno pronalazi svoj smjer umjesto da slijepo prati unaprijed zadani plan. Kovačec govori i o tome kako je završetak  višegodišnjeg rada na sagi donio osjećaj ispunjenja, ali i spoznaju da svijet L’vena još uvijek skriva brojne neispričane priče koje jednoga dana mogu postati temelj novih romana i novih istraživanja istoga književnog univerzuma.

Intervju donosi detaljan uvid u autorovu filozofiju pisanja, njegov odnos prema fantastici kao ozbiljnom književnom žanru te proces nastanka djela koje potvrđuje kako izgradnja velikog fantasy svijeta zahtijeva jednaku razinu istraživanja, organizacije, kreativnosti i autorske discipline kao i svaki drugi ambiciozan književni projekt. Kroz iskrene odgovore Dalibor Kovačec otkriva što znači više od dvadeset godina živjeti s istom pričom, kako izgleda trenutak kada izmišljeni svijet prvi put postane stvarna knjiga u rukama čitatelja te zašto vjeruje da najvrijednije priče nastaju onda kada autor ostane vjeran vlastitoj viziji, bez obzira na trendove i očekivanja tržišta.

Kada biste se morali vratiti u onaj prvi trenutak kada se rodila ideja za Peti Bog, koja je bila prva slika, scena, rečenica ili emocija koja vam je prošla kroz glavu, je li to bio neki lik, mitsko biće, krajolik ili osjećaj da postoji cijeli jedan svijet koji čeka da bude otkriven?

Prva scena s kojom je sve krenulo bila je prizor moćne čarobnice koja stoji na stijenama svijeta razorenog kataklizmama i vulkanima. Oko nje je krajolik pun pepela, lave i ruševina, a ona u tišini slaže plan kako se vratiti u svoj izvorni svijet. Upravo sam tu scenu napisao prvu i ona je danas prolog prve knjige sage Peti Bog. Zanimljivo je da u tom trenutku nisam znao gotovo ništa o svijetu u kojem se radnja odvija, niti o njegovoj prošlosti ili budućnosti. Znao sam samo da ispred sebe imam lik koji nosi golem teret i čvrstu odluku da se vrati kući, bez obzira na cijenu. Iz tog jednog prizora počela se razvijati njezina motivacija, zatim njezina prošlost, a potom i cijela povijest svijeta iz kojeg dolazi.

Shvatio sam da nije riječ o klasičnoj negativki, nego o osobi koja je prognana u potpuno strani svijet, okružen bogovima koje ne razumije i pravilima koja nisu njezina. Njezina najveća želja bila je vratiti se kući i osvetiti se onima koji su joj oduzeli vlastiti život i vlastiti svijet. Upravo su me ta pitanja, tko ju je protjerao, zašto je prognana i što je izgubila, vodila prema stvaranju sve složenije mitologije i sve većeg broja likova. Tek kasnije sam shvatio da ta jedna scena zapravo skriva temelje cijele sage. Sve što se dogodilo poslije, od političkih sukoba i božanskih spletki do sudbina glavnih junaka, na neki je način izraslo iz tog prvog prizora i emocije čežnje za izgubljenim domom.

Prije nego što je nastao svijet L’vena, kakav je bio vaš osobni odnos prema fantasyju, jeste li od djetinjstva bili fascinirani mitovima, čudovištima, bogovima i izmišljenim svjetovima ili se ta ljubav razvijala postupno kroz godine?

Od djetinjstva sam bio okružen pričama koje su poticale maštu. Volio sam čitati bajke i mitologiju, a posebno su me privlačile grčka, rimska, egipatska, nordijska, germanska i indijska mitologija. Fasciniralo me kako je svaki narod stvarao vlastita božanstva, junake i objašnjenja nastanka svijeta, pa sam vrlo rano počeo uočavati koliko su različite kulture bogate svojim legendama. Ipak, uvijek mi je nedostajalo više priča temeljenih na slavenskoj mitologiji. Osim rijetkih autora, poput Ivane Brlić-Mažuranić, gotovo da nije bilo književnosti koja bi ozbiljnije obrađivala taj bogati mitološki svijet. Zbog toga sam imao osjećaj da postoji golemi neiskorišteni prostor koji tek čeka da ga netko istraži.

Kroz jedno razdoblje potpuno sam se posvetio znanstvenoj fantastici i godinama sam gotovo isključivo čitao taj žanr. Privlačile su me velike ideje, istraživanje svemira i pitanja o budućnosti čovječanstva. Kasnije sam se ponovno vratio fantasyju, ali ovaj put kroz djela autora poput J. R. R. Tolkiena, Ursule K. Le Guin, Tracyja Hickmana i mnogih drugih velikana fantasy književnosti, osobito onih koji su obilježili osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća. Njihovi svjetovi pokazali su mi koliko fantasy može biti složen, uvjerljiv i bogat vlastitom poviješću, jezicima i mitologijom.

Primijetio sam da je većina fantasyja koji sam čitao bila snažno utemeljena na germanskoj i nordijskoj mitološkoj tradiciji. To je dugo bilo svojevrsni standard žanra i mnogi su autori gradili svoje svjetove upravo na tim temeljima. Međutim, veliko otkriće za mene bio je roman Noćna straža Sergeja Lukjanjenka. Tada sam shvatio koliko slavenska mitologija može biti zanimljiva i koliko je zapravo rijetko zastupljena u modernoj fantasy književnosti. Nakon toga prirodno sam posegnuo i za serijalom Witcher Andrzeja Sapkowskog, koji je dodatno potvrdio koliko su slavenski mitovi, legende i narodni motivi snažna inspiracija za stvaranje originalnih priča.

Sve te knjige, zajedno s mitologijama koje sam proučavao od djetinjstva, postupno su se spojile u mojoj mašti. Nisam želio kopirati postojeće autore, nego stvoriti vlastiti svijet koji će imati prepoznatljiv identitet i vlastitu mitološku logiku. Upravo je iz te dugogodišnje ljubavi prema mitovima, legendama i fantasy književnosti nastao svijet L’vena i cijela saga Peti Bog. Moglo bi se reći da ta ljubav nije nastala odjednom, nego se gradila desetljećima, sa svakom pročitanom knjigom i svakom novom pričom koja je širila granice moje mašte.

Koliko je vremena prošlo od prve ideje za Peti Bog do trenutka kada ste napisali prve ozbiljne stranice rukopisa i što se sve u toj priči promijenilo tijekom tog razdoblja?

Prvi grubi nacrt nekoliko početnih poglavlja napisao sam još 2002. godine. U tom trenutku imao sam osnovnu ideju, nekoliko ključnih likova i prilično jasnu sliku svijeta koji sam želio stvoriti. Međutim, nakon tog početnog entuzijazma pisanje je stalo. Život je krenuo svojim tijekom, pojavile su se druge obveze i jednostavno nije bilo dovoljno vremena ni prilike da se ozbiljnije posvetim tako velikom projektu. Ipak, priča nikada nije nestala. Svijet L’vena nastavio je živjeti u mojoj mašti, razvijati se i mijenjati, čak i onda kada nisam zapisivao ni jednu novu rečenicu.

Tijekom tih dvadesetak godina pročitao sam velik broj fantasy romana, ali i mnogo drugih knjiga koje nisu pripadale tom žanru. Svaka od njih ostavila je neki trag na moj način razmišljanja o pisanju, izgradnji likova i stvaranju uvjerljivih svjetova. S vremenom su se mijenjale i moje vlastite životne perspektive, pa su zajedno s njima sazrijevali i likovi koje sam stvorio. Neki su postali složeniji, neki su dobili potpuno novu pozadinu, a pojedine ideje koje su mi se nekada činile odličnima jednostavno sam odbacio jer više nisu odgovarale priči koju sam želio ispričati.

Kada su se životne okolnosti napokon posložile, gotovo dvadeset godina kasnije, ponovno sam otvorio stare bilješke i rukopise. Umjesto da krenem ispočetka, iskoristio sam ih kao temelj na kojem sam počeo graditi puno bogatiju i zreliju priču. Vrlo brzo shvatio sam da je svijet koji sam godinama nosio u glavi postao mnogo veći nego što je bio 2002. godine. Imao je vlastitu povijest, mitologiju, narode, bogove i sukobe koji su čekali da budu ispričani. Danas čak mislim da je toj priči koristilo to dugo razdoblje sazrijevanja. Da sam je napisao odmah nakon prve ideje, vjerojatno bi bila znatno jednostavnija i siromašnija. Ovako je Peti Bog imao dovoljno vremena da zajedno sa mnom raste i postane upravo onakva saga kakvu sam oduvijek želio napisati.

Kada ste shvatili da ne stvarate samo jednu fantasy knjigu, nego cijeli veliki univerzum s vlastitom poviješću, religijom, geografijom, narodima, bogovima i pravilima magije?

U samom početku bio sam uvjeren da pišem jednu knjigu. Mislio sam da će imati možda petstotinjak stranica, možda nešto više, ali nisam planirao cijeli serijal. Međutim, kako je priča rasla, tako su rasli i likovi, njihovi međusobni odnosi te svijet u kojem žive. U jednom trenutku postalo mi je jasno da priču više nije moguće ispričati unutar jedne knjige, a da pritom ne izgubim ono što joj daje dubinu. Tada sam shvatio da zapravo pišem epsku fantastiku, a taj podžanr ima određena pravila i očekivanja koja proizlaze iz same prirode takvih priča.

Jedno od najvažnijih obilježja epske fantastike jest postojanje više paralelnih linija radnje koje se razvijaju neovisno jedna o drugoj, da bi se u nekom trenutku spojile u jednu cjelinu. To znači da svaki važniji lik mora imati vlastitu prošlost, motive, ciljeve i razvojni put. Kako su se pojavljivali novi likovi, tako su nastajali i novi narodi, gradovi, kraljevstva i kulture. Svaki od njih morao je imati vlastitu povijest, običaje, vjerovanja i mjesto u svijetu. Ubrzo sam shvatio da nije dovoljno osmisliti samo kartu svijeta ili nekoliko zanimljivih gradova. Morao sam razmišljati o tome kako funkcioniraju trgovina, politika, religija, gospodarstvo, odnosi među narodima i pravila magije. Sve je to izravno utjecalo na odluke likova i na događaje koji oblikuju njihovu sudbinu.

Kada kao pisac dovoljno dugo boravite u takvom svijetu, on počinje živjeti prema vlastitoj unutarnjoj logici. Više ne možete proizvoljno mijenjati pravila jer svaka promjena ima posljedice na sve ostalo. Upravo zato bilo mi je važno da mitologija, bogovi, magija i povijest budu međusobno usklađeni i dosljedni. Smatram da čitatelj možda neće uvijek svjesno primijetiti svu tu pozadinu, ali će osjetiti kada svijet djeluje uvjerljivo i kada ima vlastita pravila koja se dosljedno poštuju.

Ipak, koliko god gradnja svijeta bila važna, ona nikada nije bila moj krajnji cilj. Sve što sam stvarao: geografija, povijest, religija, narodi i sustav magije, postoji prije svega zato da bi likovi imali uvjerljivo okruženje u kojem mogu živjeti, donositi odluke i mijenjati se. Pozadina je temelj priče, ali sama priča uvijek pripada ljudima koji je nose. Upravo je razvoj glavnih likova na kraju prerastao okvire jedne knjige i pokazao mi da njihova priča zahtijeva tri romana kako bi bila ispričana onako kako sam je zamislio.

Što je bilo ono unutarnje zbog čega ste odlučili napisati upravo ovakvu priču, priču o bogovima, zmajevima, magiji i sudbini, umjesto neke potpuno drugačije književne forme?

Mislim da postoji vrlo dobra spisateljska izreka koja kaže: „Piši o onome što voliš.” Vjerujem da je upravo u tome njezina snaga. Ako godinama živite s jednom pričom, razmišljate o njezinim likovima i svijetu, onda je prirodno da ćete joj se jednog dana poželjeti potpuno posvetiti. Upravo se to dogodilo i meni. Priča o Petom Bogu nije nastala preko noći, nego je godinama živjela u mojoj mašti. Mijenjala se, rasla i sazrijevala zajedno sa mnom, puno prije nego što sam napisao njezine prve ozbiljne stranice.

Dok pišem, rijetko sam zadovoljan prvom verzijom. Svako poglavlje pročitam više puta, mijenjam rečenice, tražim bolje riječi i ritam, a ponekad bez puno razmišljanja izbrišem i cijela poglavlja ako osjetim da ne služe priči. Pisanje za mene nije samo zapisivanje ideja, nego dug proces preispitivanja i usavršavanja. Upravo zato nisam želio pisati priču koja će slijediti trenutačne trendove, nego onu koju bih i sam želio čitati.

Svjestan sam da je fantasy danas vrlo bogat i da je tržište prepuno izvrsnih autora. Isto tako, posljednjih godina velik dio pozornosti privukao je romantasy, koji je postao jedan od najpopularnijih pravaca unutar žanra. Nemam ništa protiv toga, ali to jednostavno nije priča koju sam želio ispričati. Mene su oduvijek privlačile velike epske priče o bogovima, drevnim silama, zmajevima, magiji i ljudima koji se suočavaju sa sudbinom većom od njih samih. Upravo takve knjige oblikovale su moj čitateljski ukus i probudile želju da jednoga dana napišem vlastitu.

Na kraju, nisam birao žanr zato što je bio popularan ili zato što sam mislio da će biti lakši put do čitatelja. Izabrao sam ga zato što je to svijet u kojem se osjećam kao kod kuće. To je priča koja me prati godinama i koju sam nosio u sebi mnogo prije nego što je dobila oblik romana. U jednom trenutku osjetio sam da više nije dovoljno da postoji samo u mojoj mašti. Želio sam je staviti na papir i podijeliti je s čitateljima, upravo onakvu kakvu sam je godinama zamišljao.

Odakle ste crpili najveću inspiraciju za Peti Bog, iz knjiga koje ste čitali, mitologije, povijesti, osobnih iskustava, snova ili nekih životnih pitanja koja su vas dugo pratila?

Najveći izvor inspiracije za Peti Bog ipak su bile knjige koje sam tijekom života pročitao. Sve ono što sam čitao: od mitologije, fantastike i znanstvene fantastike pa do povijesnih knjiga i drugih književnih djela, ostavilo je neki trag u načinu na koji razmišljam o pričama i svjetovima. Ne mislim pritom na izravno preuzimanje ideja, nego na osjećaj koji određene knjige ostave nakon čitanja. Neke vas nauče kako graditi svijet, neke kako stvarati likove, a neke vas potaknu da razmišljate o velikim pitanjima poput moći, sudbine, vjere ili odnosa čovjeka prema silama koje ga nadilaze.

Iako se u pojedinim dijelovima knjiga ljudi koji me dobro poznaju možda mogu prepoznati neke događaje, situacije ili osjećaje iz stvarnog života, oni nisu bili izravni poticaj za nastanak priče. Nisam pisao o vlastitom životu niti sam stvarne događaje pretvarao u fantasy. Ono što stvarno iskustvo daje jest određena razina razumijevanja ljudskog ponašanja. Životna iskustva pomažu mi da bolje opišem emocije, reakcije i odluke mojih likova, ali sam svijet Petog Boga, njegovi događaji i sudbine likova u potpunosti su plod mašte.

Od samog početka bilo mi je važno izbjeći stvaranje još jednog fantasy svijeta koji bi se oslanjao gotovo isključivo na nordijsku i germansku mitologiju. Naravno, ta tradicija ima golemu vrijednost i dala je neke od najvažnijih temelja modernoj fantasy književnosti, ali smatrao sam da je taj pristup već vrlo često korišten. Želio sam pronaći nešto drugačije, nešto što će imati vlastiti identitet i atmosferu.

Zbog toga sam mnogo vremena proveo istražujući slavensku mitologiju, narodne predaje i motive koji nisu toliko zastupljeni u suvremenoj fantasy književnosti. Zanimala me njezina posebna simbolika, odnos prema prirodi, duhovima, božanstvima i silama koje nisu uvijek jednostavno podijeljene na dobro i zlo. Nisam želio samo preslikati postojeće mitove, nego iz njih izvući osjećaj i duh te stvoriti nešto novo. Upravo je ta kombinacija pročitanih knjiga, različitih mitoloških tradicija i vlastite mašte postala temelj na kojem je nastao svijet Petog Boga.

Koliko su na stvaranje vašeg svijeta utjecali slavenski mitovi i tradicija te što vas je posebno privuklo upravo tom dijelu mitološke baštine?

Slavenski mitovi su mnogo prisutniji u našem svakodnevnom životu nego što toga budemo svjesni. Oni nisu samo nešto što pripada davnoj prošlosti ili starim zapisima, nego su na različite načine ostali utkani u jezik, običaje, nazive mjesta i način na koji doživljavamo svijet oko sebe. Mnogi izrazi koje danas koristimo imaju korijene u starim slavenskim predodžbama svijeta. Primjerice, riječ „java”, u značenju stvarnosti i svijeta živih, dolazi iz slavenskog koncepta Jav, jednog od slojeva postojanja. Slično tome, mnogi nazivi mjesta na ovim prostorima nose tragove starih vjerovanja i predaja, poput planine Klek, koja je kroz povijest bila povezana s različitim legendama i mitološkim predodžbama.

Još je zanimljivije što su neki običaji preživjeli do danas, iako je njihovo izvorno značenje gotovo zaboravljeno (ostavljanje jedne stolice ispred ulaznih vrata, Radogostovo). Ljudi ih često provode nesvjesno, ne znajući da imaju korijene u starim vjerovanjima. Takvi mali tragovi prošlosti pokazuju koliko su duboko mitologija i tradicija ugrađene u kulturu jednog naroda. Problem je u tome što je velik dio slavenske mitološke baštine izgubljen, jer se stoljećima prenosila uglavnom usmenom predajom. Za razliku od nekih drugih mitoloških sustava koji su ostavili brojne pisane izvore, slavenska mitologija do nas je često došla fragmentirano, kroz zapise kasnijih autora, običaje i narodne priče.

Upravo me ta izgubljena i nedovoljno istražena dimenzija slavenske mitologije posebno privukla. Smatram da je to iznimno bogat izvor za književnost jer sadrži mnoštvo zanimljivih bića, božanstava, simbola i priča koje još uvijek nisu dovoljno iskorištene. Za razliku od nekih mitologija koje su u popularnoj kulturi već mnogo puta obrađene, slavenska baština još uvijek ima golem prostor za nova tumačenja i nove priče.

Naravno, posljednjih godina pojavljuje se sve više autora koji istražuju slavenske motive i koriste ih u svojim djelima, što je vrlo pozitivno. Ipak, još uvijek postoji velika razlika u prepoznatljivosti slavenskih bogova u odnosu na neke druge mitološke figure. Perun, Veles, Morana ili Svarog još uvijek nisu ni približno poznati širokoj publici kao Zeus, Odin ili Thor. Upravo zato smatram da slavenska mitologija ima ogroman potencijal za književnost, filmove i druge oblike umjetnosti.

Kod stvaranja svijeta Petog Boga nisam želio samo preuzeti postojeće mitološke elemente, nego istražiti duh te tradicije i iz nje stvoriti nešto vlastito. Privukla me njezina povezanost s prirodom, ciklusima života i smrti, odnosom ljudi prema nevidljivim silama te ideja da svijet nije jednostavno podijeljen na dobro i zlo. Slavenska mitološka baština pružila mi je bogat temelj na kojem sam mogao graditi vlastiti univerzum, a istovremeno dati prostor motivima koji su nam kulturno bliski, ali još uvijek nedovoljno istraženi u suvremenoj fantastici.

Slavenska mitologija nije toliko sustavno sačuvana kao nordijska ili grčka. Je li vam ta činjenica predstavljala problem ili vam je upravo omogućila veću slobodu da izgradite nešto potpuno originalno?

U početku mi je činjenica da slavenska mitologija nije sačuvana tako sustavno kao grčka ili nordijska predstavljala velik problem. Kada istražujete neku od velikih poznatih mitologija, relativno brzo možete pronaći jasnu strukturu: tko su glavni bogovi, kakvi su njihovi odnosi, tko je kome roditelj, koje su njihove moći i kakvo mjesto zauzimaju u hijerarhiji svijeta. Kod grčke ili nordijske mitologije postoji velik broj sačuvanih zapisa koji omogućuju da se složi prilično jasna slika cijelog sustava.

Kod slavenske mitologije situacija je potpuno drugačija. Često nema jednoznačnog odgovora na čak i osnovna pitanja. Je li Perun bio vrhovni bog? Ako nije, tko je onda zauzimao to mjesto? Kako su međusobno bili povezani bogovi? Koja je bila njihova točna uloga u svijetu? Odgovori na ta pitanja često ovise o tome tko je neki zapis napravio, kada je zapis nastao i kako je autor protumačio ono što se prije toga stoljećima prenosilo usmenim putem.

Dodatni problem predstavlja činjenica da nije izgubljena samo hijerarhija bogova, nego i velik dio svijeta drugih mitskih bića. Danas poznajemo neka bića jer su ih određeni istraživači ili zapisivači sustavno obradili i sačuvali u predajama, poput domaćih, macića, vivera, vila šumnjača i drugih. Međutim, gotovo sigurno je postojao mnogo veći broj bića i legendi koje su jednostavno nestale kroz vrijeme. Mnoga od tih stvorenja kasnije su u narodnim predajama preoblikovana u općenite „vražje” likove, osobito zato što su velik dio starih priča zapisivali kršćanski redovnici. Oni su često promatrali starija vjerovanja kroz vlastitu religijsku perspektivu, pa se izvorni poganski kontekst mnogih bića izgubio ili promijenio.

Međutim, ono što mi je u početku izgledalo kao prepreka kasnije se pretvorilo u veliku prednost. Shvatio sam da mi upravo ta nedorečenost daje nevjerojatnu slobodu. Nisam morao slijepo slijediti strogo definiranu mitološku strukturu, nego sam mogao istražiti postojeće izvore, proučiti što pojedini bogovi predstavljaju, kakve su osobine pripisane određenim bićima i zatim od svega toga izgraditi vlastiti sustav.

Tako je nastao svijet Petog Boga. Nisam želio rekonstruirati slavensku mitologiju onako kako bi možda izgledala prije tisuću godina, jer to danas više nije moguće napraviti s potpunom sigurnošću. Umjesto toga, želio sam uzeti njezine temelje, njezine simbole i njezin duh te ih pretvoriti u originalni fantasy svijet. Upravo zato smatram da je nedostatak potpunih zapisa istovremeno bio i izazov i dar. Natjerao me na istraživanje, ali mi je također omogućio da stvorim nešto novo, a opet ukorijenjeno u tradiciji koja mi je kulturno bliska.

Kada stvarate novo božanstvo, zmaja ili mitsko biće, odakle počinjete, od izgleda, karaktera, povijesti, moći ili njihove simbolike?

Kada stvaram novo božanstvo, zmaja ili neko drugo mitsko biće, ne počinjem od izgleda. Iako je vizualni dojam važan i često je ono što prvo privuče pažnju čitatelja, meni on dolazi tek na kraju procesa. Prvo se pitam koja je svrha tog bića u svijetu koji stvaram. Zašto ono postoji? Koju ulogu ima u povijesti svijeta, u životima ljudi i u samoj priči? Smatram da svako biće koje postoji u jednom fantasy svijetu mora imati razlog za svoje postojanje, a ne biti samo zanimljiv ukras.

Nakon toga razmišljam o njegovim osobinama i moćima, ako ih uopće ima. Ne mora svako mitsko biće biti najmoćnije ili imati spektakularne sposobnosti. Ponekad je puno zanimljivije kada njegova snaga proizlazi iz znanja, utjecaja, simbolike ili načina na koji mijenja ljude oko sebe. Kod božanstava posebno razmišljam o tome što predstavljaju: koju ideju, prirodnu silu, ljudsku osobinu ili strah. Bog nije samo biće velike moći, nego i odraz načina na koji ljudi razumiju svijet oko sebe.

Nakon toga dolazi pitanje odnosa s ljudima. Zanimljivo mi je razmišljati kako bi neko takvo biće živjelo među smrtnicima. Bi li ga ljudi štovali, bojali ga se, pokušavali pridobiti njegovu naklonost ili bi ga potpuno pogrešno razumjeli? Kako bi izgledala religija koja se razvila oko njega? Kako bi njegova prisutnost promijenila kulturu, običaje i povijest naroda? Upravo ti elementi daju biću dubinu i čine ga dijelom svijeta, a ne samo elementom radnje.

Tek kada su svi ti temelji postavljeni, dolazim do izgleda. Tada izgled više nije nešto proizvoljno, nego prirodan rezultat svega što je prije zamišljeno. Njegov oblik, veličina, način kretanja ili detalji po kojima ga ljudi prepoznaju proizlaze iz njegove uloge, karaktera i povijesti. Na primjer, drugačije ćete zamisliti drevno biće koje predstavlja mudrost i sjećanje svijeta od onoga koje predstavlja uništenje i kaos.

Na taj način pokušavam pristupiti svim mitskim bićima u svijetu Petog Boga. Najvažnije mi je da iza svakog od njih postoji ideja i priča. Izgled može biti dojmljiv, ali ono što biće čini zanimljivim nije samo ono što čitatelj vidi, nego ono što stoji iza njega, njegova prošlost, motivi i mjesto koje zauzima u velikoj slici svijeta.

Postoji li neka ideja iz stvarnog života, neko ljudsko iskustvo ili emocija koja je skrivena u temeljima svijeta Petog Boga?

Prilikom pisanja Petog Boga nisam koristio neki konkretan događaj iz vlastitog života kao izravnu inspiraciju za određeni dio priče. Svijet koji sam stvorio, njegovi bogovi, bića, sukobi i povijesni događaji nisu preslikavanje stvarnosti niti pokušaj da kroz fantasy ispričam vlastitu biografiju. Od početka sam želio da to bude potpuno izmišljeni svijet koji ima vlastitu logiku, vlastitu povijest i vlastite zakonitosti.

Međutim, mislim da nijedan autor ne može potpuno odvojiti svoje životno iskustvo od onoga što stvara. Sve što čovjek doživi na neki način ostaje u njemu: ljudi koje upozna, razgovori koje vodi, odluke koje donosi, gubici, uspjesi, razočaranja i trenutci sreće. Sve te stvari oblikuju način na koji razumijemo ljude i svijet oko sebe. Kada kasnije pišemo o izmišljenim likovima, nesvjesno koristimo upravo to razumijevanje ljudske prirode.

Zato je moguće da će ljudi koji me dobro poznaju u nekim situacijama, odnosima među likovima ili određenim emocijama prepoznati nešto što ih podsjeća na stvarni život. To nije zato što sam određenu osobu ili događaj jednostavno prenio u knjigu, nego zato što iskustva stvaraju osjećaje i spoznaje koje svaki autor koristi u svom radu. Ako pišem o izdaji, gubitku, prijateljstvu, odanosti, strahu ili nadi, onda se oslanjam na vlastito razumijevanje tih emocija, kao što to čini svaki pisac.

Možda upravo tu stvarni život najviše utječe na fantasy. Iako su svjetovi izmišljeni, njihovi stanovnici moraju imati stvarne emocije i reakcije kako bi čitatelj mogao povezati s njima. Bogovi, zmajevi i magija mogu biti potpuno fantastični, ali ono što pokreće priču uvijek su ljudske odluke, želje i slabosti.

Zbog toga smatram da su stvarna iskustva prisutna u Petom Bogu, ali više kao temelj razumijevanja likova nego kao izvor konkretnih događaja. Fantastika omogućuje da se istražuju velike teme i nevjerojatni svjetovi, ali u središtu svake dobre priče ipak ostaje nešto vrlo stvarno, pitanje tko smo, što želimo postići i koliko smo spremni žrtvovati za ono što nam je važno.

Koliko ste detaljno prije pisanja razvili svijet L’vena, jeste li imali izrađene karte, kronologije događaja, obiteljska stabla, povijest naroda i vlastite bilješke koje nikada nisu došle do čitatelja?

Kada sam počeo pisati Peti Bog, nisam imao razvijene baš sve detalje svijeta L’vena. U početku sam imao glavne ideje, osnovnu sliku svijeta i ono što je bilo potrebno da priča krene. Međutim, kako je pisanje napredovalo, postalo mi je jasno da za ovako velik svijet nije dovoljno imati samo glavnu radnju i nekoliko osnovnih podataka. Ako želim da svijet djeluje stvarno, morao sam razumjeti kako funkcionira i ono što se možda nikada neće izravno pojaviti na stranicama knjige.

Tako su s vremenom nastale karte regija i čitavih kontinenata. Geografija nije bila samo pitanje izgleda svijeta, nego je utjecala na sve ostalo: na način života naroda, njihove odnose, trgovinu, ratove i kulturu. Razradio sam područja u kojima pojedini narodi žive, jer nije isto odrastati na obali mora, u tropskim šumama, u velikim ravnicama ili u hladnom planinskom gorju. Okruženje oblikuje ljude, njihove navike, njihove strahove i ono što smatraju normalnim.

Posebnu pažnju posvetio sam plemićkim obiteljima i kućama koje se pojavljuju u priči. Razradio sam njihove povijesti, odnose i grbove, jer grb nije samo ukras. On predstavlja nasljeđe, vrijednosti i prošlost jedne obitelji. Iza svakog simbola, boje ili motiva može stajati neka priča, pobjeda, tragedija ili odluka predaka koja i dalje utječe na sadašnje generacije.

Razradio sam i detalje poput kalendara i mjesečevih mijena za oba mjeseca L’vena. Na prvi pogled takvi detalji možda izgledaju nepotrebni, ali vrijeme u jednom svijetu utječe na način na koji ljudi žive. Blagdani, običaji, poljoprivreda, putovanja i različiti rituali mogu biti povezani s kretanjem nebeskih tijela. Ako svijet ima vlastitu prirodu i vlastite zakonitosti, onda i njegovi stanovnici moraju živjeti prema njima.

Veliku pažnju posvetio sam i različitim narodima koji nastanjuju taj svijet. Nisu svi isti i nisu nastali iz iste povijesti. Njihov način života oblikovan je mjestom gdje žive, resursima koje imaju, opasnostima s kojima se suočavaju i vjerovanjima koja slijede. Svaki narod ima i svog omiljenog boga ili božanstvo kojem je posebno privržen, a to se zatim odražava na njihove običaje, moralne vrijednosti i način na koji gledaju na svijet.

Velik dio tih bilješki možda nikada neće izravno doći do čitatelja, ali meni su bile iznimno važne. One su poput temelja kuće: ne vide se uvijek, ali bez njih cijela građevina ne bi mogla stajati. Upravo ti detalji omogućuju da likovi djeluju kao stvarni stanovnici nekog svijeta, a ne samo kao osobe koje postoje unutar radnje. Kada pisac poznaje svoj svijet dovoljno duboko, tada i male odluke likova postaju prirodne jer proizlaze iz mjesta, kulture i povijesti iz koje dolaze.

Kako izgleda proces stvaranja potpuno novog svijeta koji mora djelovati kao da je postojao tisućama godina prije nego što ga čitatelj upozna?

Mislim da svaki autor ima svoj način stvaranja svijeta, jer ne postoji jedan univerzalni recept za izgradnju fantasy univerzuma. Netko možda počinje od mitologije, netko od karte svijeta, netko od jednog lika ili velike povijesne katastrofe. Moj pristup krenuo je od jednog konkretnog mjesta: kraljevstva Kardige. Htio sam prvo razumjeti kako funkcionira jedno društvo prije nego što proširim pogled na cijeli svijet.

Krenuo sam od plemićkih obitelji, jer one u velikoj mjeri određuju političku strukturu kraljevstva. Razradio sam tko nosi krunu, kakav je odnos vladara prema velikim obiteljima, tko su saveznici, a tko najveća prijetnja prijestolju. Čim imate više centara moći, pojavljuje se napetost, a upravo iz tih odnosa nastaju sukobi koji pokreću povijest. Nije dovoljno samo znati tko je kralj, potrebno je znati zašto ga drugi slušaju, tko ga želi zamijeniti i koje interese različite strane pokušavaju ostvariti.

Nakon toga pažnju sam posvetio drugim moćnim obiteljima i njihovoj povijesti. Svaka od njih mora imati vlastite razloge za svoje postupke. Razradio sam njihovo podrijetlo, njihove posjede, izvore bogatstva i način na koji održavaju svoju moć. Gospodarstvo je posebno važno jer političke odluke često nisu vođene samo čašću ili ambicijom, nego vrlo praktičnim stvarima poput zemlje, trgovine, resursa i kontrole važnih područja. Obitelj koja ima rudnike, brodogradnju ili plodne zemlje imat će potpuno drugačije interese od one koja ovisi o trgovini ili vojnoj moći.

Kada se unutarnja struktura jednog kraljevstva počela oblikovati, prirodno se otvorilo pitanje odnosa s okolnim područjima. Tako se svijet počeo širiti prema drugim kraljevstvima, plemenima i organizacijama koje mogu biti saveznici, neprijatelji ili nepredvidivi čimbenici. U jednom trenutku gradnja svijeta postaje gotovo poput proučavanja stvarne povijesti: politika, diplomacija, ratovi i savezi nastaju iz interesa različitih skupina.

Nakon društvene strukture dolaze svakodnevni temelji života. Potrebno je razmisliti o razini tehnologije koja postoji u svijetu: kako se obrađuje metal, kako funkcioniraju kovačnice i ljevaonice, postoje li rudnici, kakav je način prijevoza, kako ljudi proizvode hranu i kako izgleda poljoprivreda. Takvi detalji možda nisu uvijek u prvom planu, ali određuju granice mogućeg. Određuju vam kako izgledaju prenočišta, što se jede i pije, koliko i kakve hrane se može ponijeti ako putujete. Ne može svako društvo izgledati isto ako se nalazi u različitim uvjetima i raspolaže različitim znanjem.

Tek nakon toga dolazi jedan od najvažnijih elemenata fantasyja: magija i nadnaravna bića. Kada u svijet uvedete moćne sile poput magije ili zmajeva, one moraju imati posljedice. One ne mogu postojati kao nešto što samo povremeno pomaže junacima, nego moraju utjecati na društvo, politiku i način razmišljanja ljudi. Međutim, te promjene često ne zahvaćaju sve jednako. Ako je pristup magiji ograničen, najveći utjecaj imat će oni koji je posjeduju, plemstvo, moćne obitelji ili posebne skupine.

Za običan narod život često ostaje mnogo jednostavniji. Bez obzira na to postoje li zmajevi, drevni bogovi ili veliki čarobnjaci, većina ljudi i dalje mora obrađivati zemlju, loviti, trgovati i brinuti o svakodnevnom preživljavanju. Upravo taj kontrast između velikih sila koje oblikuju povijest i običnih ljudi koji pokušavaju živjeti svoje živote daje svijetu osjećaj stvarnosti. A te prizemne potrebe ljudi utječu i na plemstvo. Svijet mora izgledati kao da je postojao tisućama godina prije nego što je čitatelj otvorio prvu stranicu, a to se postiže upravo kroz mnoštvo međusobno povezanih slojeva: politiku, gospodarstvo, kulturu, tehnologiju, vjerovanja i magiju.

Koliko vam je bilo važno da L’ven ne bude samo kulisa za radnju, nego gotovo ravnopravan “lik” koji ima svoju atmosferu, prošlost i karakter?

Bilo mi je izuzetno važno da L’ven ne bude samo pozornica na kojoj se odvija radnja, nego svijet koji postoji sam za sebe. Za mene dobar fantasy svijet ne smije biti samo kulisa iza likova, nego gotovo ravnopravan sudionik priče. Mora imati vlastitu atmosferu, povijest, zakone, probleme i svakodnevni život koji se nastavlja čak i kada glavni junaci nisu prisutni. Ako svijet djeluje kao da postoji samo zato da bi se u njemu dogodila avantura protagonista, tada čitatelj vrlo brzo osjeti da nešto nedostaje.

Posebno mi smetaju situacije u nekim djelima gdje autor ne razmišlja o praktičnim detaljima koji proizlaze iz svijeta koji je sam stvorio. Primjerice, kada likovi krenu na put koji bi prema udaljenosti i brzini hoda ili kretanja konja trebao trajati nekoliko tjedana, a sa sobom nose zalihe hrane dovoljne za samo nekoliko dana. Takve stvari možda na prvi pogled izgledaju kao sitnice, ali upravo one određuju kako ljudi žive, koliko su ovisni jedni o drugima i kakve odluke moraju donositi. Putovanje nije samo prijelaz s jedne lokacije na drugu, ono znači umor, vremenske uvjete, opskrbu, opasnosti i ograničenja.

Takvi detalji zanimljivi su mi jer iz njih prirodno nastaju priče. Uzmimo, primjerice, selo u kojem postoji bogati mlinar koji posjeduje jedini kameni mlin u okolici. Svi seljaci ovise o njemu jer bez njegovog mlina ne mogu učinkovito preraditi žito. On zbog toga dobro zarađuje i postaje važna osoba u zajednici. Ali upravo ta važnost stvara nove probleme. Koliko će dugo proći prije nego što postane zanimljiv razbojnicima? Hoće li morati plaćati zaštitu? Hoće li lokalni plemić stati iza njega ili će pokušati iskoristiti njegovu moć? Iz jedne male gospodarske činjenice mogu nastati čitavi društveni odnosi.

Zbog toga mi je bilo važno da pozadina priče funkcionira i bez mojih glavnih junaka. L’ven mora postojati neovisno o njima. Ljudi moraju raditi, trgovati, sklapati brakove, ratovati, stvarati obitelji i suočavati se sa svojim problemima bez obzira na to odvija li se negdje veliki rat ili se događa nešto što će promijeniti sudbinu svijeta. Veliki događaji ne zaustavljaju svakodnevni život, nego ga mijenjaju.

Upravo ta neovisnost svijeta omogućuje i zanimljivije sukobe. Negativci ne moraju djelovati samo kroz izravne napade na heroje. Ponekad mogu iskoristiti okolnosti koje već postoje. Što ako velika oluja uništi trgovačku flotu i kraljevstvo ostane bez važnog izvora prihoda? Što ako dugotrajne kiše izazovu blatne lavine koje unište velik grad? Što ako prirodna katastrofa oslabi jednu plemićku kuću upravo u trenutku kada treba poslati vojsku u rat? Tada odluke više nisu jednostavne, možda plemstvo mora birati između vojne pobjede i spašavanja vlastitog stanovništva.

Takvi događaji stvaraju osjećaj da svijet nije napravljen samo za potrebe radnje, nego da ima vlastitu povijest koja se neprestano razvija. Moji junaci nisu jedini koji žive u L’venu, oni su samo dio mnogo veće slike. Upravo zato mi je bilo važno da svaki dio tog svijeta ima svoju logiku, jer tek tada njihove odluke, pobjede i porazi dobivaju stvarnu težinu.

Kada biste čitatelju koji nikada nije otvorio Peti Bog morali opisati L’ven kao stvarno mjesto koje može posjetiti, kako bi izgledao taj prvi korak u taj svijet?

Kada bih nekome tko nikada nije otvorio Peti Bog morao opisati L’ven kao stvarno mjesto koje može posjetiti, rekao bih mu da zamisli područje koje podsjeća na Hrvatsku ranog feudalnog doba. Zamislite krajolik kojim upravljaju plemići iz svojih kamenih utvrda, gdje se moć mjeri snagom obitelji, veličinom posjeda i utjecajem koji netko ima nad ljudima koji žive na njegovoj zemlji. Gradovi su središta trgovine, obrta i politike, dok se između njih prostiru goleme šume, planine, rijeke i skrivena mjesta koja ljudi još uvijek nisu u potpunosti upoznali.

Šume L’vena nisu samo lijepi krajolici. One su živa mjesta puna tajni i opasnosti. U njima možete naići na obične prijetnje poput vukova, medvjeda i drugih divljih životinja, ali i na bića koja pripadaju svijetu legendi. U tim šumama žive predivne vile koje mogu očarati putnika, ali njihova ljepota skriva vlastite opasnosti. Postoje i mnogo mračnija bića, ona koja ne prijete samo tijelu nego i duši, stvorenja koja vrebaju izgubljene, neoprezne ili one koji zalutaju predaleko od poznatih putova.

U gradovima biste mogli vidjeti prizore koji bi vam bili potpuno neobični, ali stanovnicima L’vena sasvim normalni. Možda biste na tržnici ili u nekoj plemićkoj kući susreli čarobnjaka, osobu koja proučava drevne sile i pokušava razumjeti zakone magije. Možda biste otkrili da i sami imate dar za magiju. Ako pokažete dovoljno talenta i ako vas netko prepozna, možda biste mogli postati jedan od onih koji uče koristiti moći koje većina ljudi samo promatra sa strahopoštovanjem ili strahom.

Vjera također ima vrlo važnu ulogu u tom svijetu. Svećenici nisu samo čuvari običaja i rituala, nego ljudi koji mogu djelovati kroz božansku moć. Ako je njihova vjera snažna, a namjere iskrene, mogu izliječiti čak i teške rane i bolesti. Međutim, ta moć nije nešto što se uzima zdravo za gotovo, ona je povezana s vjerom, odnosom prema bogovima i osobnim uvjerenjima.

Postoje i oni koji razumiju prirodu na drugačiji način: druidi, koji mogu komunicirati sa životinjama, utjecati na biljke i koristiti sile prirode. Oni poznaju šume, rijeke i planine bolje nego itko drugi, ali njihovo znanje često ih udaljava od običnih ljudi. Za jedne su mudraci i zaštitnici prirode, a za druge tajanstveni pojedinci čije moći izazivaju nelagodu.

Prvi korak u L’ven zato ne bi bio samo ulazak u svijet mačeva, čarolija i velikih bitaka. Bio bi to ulazak u svijet u kojem se svakodnevni život i nadnaravno neprestano isprepliću. Svijet u kojem čovjek može krenuti iz malog sela, a završiti pred drevnim bogovima, zaboravljenim silama i tajnama koje su postojale mnogo prije nego što je rođen. L’ven je mjesto gdje se iza svakog brda, šume ili stare ruševine može skrivati priča koja čeka da bude otkrivena.

Koji dio izgradnje svijeta vam je bio najzahtjevniji, stvaranje povijesti, političkih odnosa, magije, religije ili samih likova?

Izgradnju svijeta i izgradnju likova ipak bih odvojio, iako su one međusobno vrlo povezane. Svijet u kojem likovi žive ne može biti samo pozadina njihovih života, ali isto tako ni likovi ne mogu postojati odvojeno od okolnosti koje su ih oblikovale. Njihov karakter, uvjerenja i odluke uvijek su barem djelomično rezultat društva, povijesti i vremena u kojem su odrasli.

Kada govorim o samoj izgradnji svijeta, najzahtjevnijim dijelom pokazala se upravo politika i stvaranje političkih odnosa između različitih sila. Na prvi pogled politika se može činiti jednostavnijom od stvaranja magijskog sustava ili mitologije, ali zapravo je mnogo složenija jer se temelji na ljudskom ponašanju. Magija, religija i geografija mogu imati jasno definirana pravila, ali politički odnosi stalno se mijenjaju ovisno o interesima, strahovima, ambicijama i osobnostima ljudi koji donose odluke.

Jedno od pitanja koje mi je bilo zanimljivo istraživati jest što zapravo oblikuje političke odnose. Jesu li oni rezultat karaktera pojedinaca koji vode određene narode i kraljevstva? Ili su ti ljudi postali takvi zato što su odrasli u svijetu stalnih sukoba, prijetnji i borbe za opstanak? Je li vladar nepovjerljiv zato što je po prirodi takav ili zato što je njegova obitelj stoljećima bila okružena neprijateljima? Je li neki narod ratoboran zato što to proizlazi iz njihove kulture ili zato što su ih okolnosti natjerale da se tako ponašaju? Takva pitanja stvaraju dubinu jer nijedan narod ni pojedinac ne nastaje u praznini.

Kod stvaranja svijeta postoje određene zakonitosti koje se mogu definirati. Magija ima svoja ograničenja, religija ima svoje principe, geografija određuje mogućnosti i prepreke, a povijest ostavlja tragove na sadašnjost. Politika, međutim, spaja sve te elemente zajedno. Ona je mjesto gdje se sudaraju interesi različitih skupina i gdje odluke pojedinaca mogu promijeniti sudbinu cijelih naroda.

Posebno je izazovno kada priča zahtijeva promjenu odnosa između sila koje su stoljećima bile neprijatelji. Ako dva kraljevstva ili naroda generacijama vode sukobe, nije dovoljno samo reći da su sada saveznici. Potrebno je objasniti kako je došlo do te promjene, tko joj se protivi, tko je vidi kao priliku, a tko kao izdaju svega u što je vjerovao. Stari neprijatelji ne zaboravljaju lako prošlost, čak ni kada se pojavi zajednička prijetnja.

Upravo zbog toga politika u svijetu Petog Boga nije samo pitanje vladara i ratova, nego rezultat svega što jedan svijet čini živim, povijesti, kulture, straha, ponosa, interesa i osobnih odluka. Možda je upravo zato bila jedan od najzahtjevnijih dijelova za izgraditi, ali i jedan od najzanimljivijih, jer kroz politiku svijet pokazuje kako stvarno funkcionira.

Kako ste osmislili sustav magije u svijetu Petog Boga i koliko vam je bilo važno da magija ima jasna pravila i određenu cijenu?

Sustav magije u Petom Bogu nije nastao iz želje da bude potpuno originalan pod svaku cijenu. Mislim da je danas vrlo teško osmisliti nešto što nema nikakve dodirne točke s djelima drugih autora. Mnogo mi je važnije bilo da sustav bude dosljedan, logičan i da funkcionira unutar svijeta koji sam stvorio. Dobar sustav magije ne mora biti revolucionaran, ali mora biti uvjerljiv i mora imati jasna pravila kojih se pridržava tijekom cijele priče.

Često primjećujem da čitatelji, ali ponekad i sami autori, magiju doživljavaju kao silu koja može riješiti baš svaki problem. Dogodi se da autor svoje likove dovede u bezizlaznu situaciju, a zatim se pojavi neka nova čarolija koja jednostavno ukloni prepreku. Takav pristup meni nije zanimljiv jer smanjuje napetost. Ako magija može učiniti sve, onda zapravo ništa nema stvarnu težinu. Čitatelj više nema osjećaj opasnosti jer očekuje da će se u posljednjem trenutku pojaviti neko čudesno rješenje.

Zbog toga sam od samog početka odlučio postaviti vrlo stroga pravila. Htio sam da magija funkcionira gotovo poput prirodnog zakona. Mora se znati odakle dolazi, što je potrebno da bi se koristila, koje su njezine granice i koju cijenu korisnik mora platiti. Upravo ta ograničenja određuju koliko je neki čarobnjak moćan, što može učiniti, a što nikada neće moći, bez obzira na svoju želju ili iskustvo. Na neki način pristupio sam joj gotovo matematički, svaka sposobnost ima svoje uvjete, posljedice i granice.

Kako se svijet razvijao, magiju sam podijelio na četiri različite vrste, od kojih svaka ima vlastita pravila, mogućnosti i ograničenja. Time je magija prestala biti samo skup čarolija i postala još jedan sustav koji upravlja svijetom, jednako važan kao politika, religija ili gospodarstvo. Ljudi koji razumiju različite oblike magije drukčije gledaju na svijet, a društvo se prilagođava njihovom postojanju.

Naravno, kada jednom uspostavite čvrsta pravila, pojavljuje se novo zanimljivo pitanje: što se događa ako se pojavi netko tko ih može prekršiti? Upravo zato sam u priču uveo lika koji naizgled narušava sva pravila koja sam dotad pažljivo gradio. Međutim, cilj nije bio poništiti sustav magije, nego otvoriti novu razinu misterija. Ako svi znaju kako magija funkcionira, a odjednom se pojavi netko tko prkosi tim zakonima, prirodno je da se postavi pitanje zašto je to moguće i kakve će posljedice imati.

Upravo taj skriveni sloj postaje jedan od važnih pokretača radnje. Dok se na površini odvijaju veliki sukobi između kraljevstava, bogova i različitih sila, u pozadini se polako razvija još jedna priča koja dovodi u pitanje samo razumijevanje magije. Mislim da upravo takve stvari čine fantasy zanimljivim, ne samo spektakularne čarolije, nego osjećaj da čak i ono što se smatra nepromjenjivim pravilom može skrivati još dublju istinu koja tek čeka da bude otkrivena.

Zašto vam je bilo važno prikazati magiju ne samo kao moć, nego kao nešto što mijenja ljude, njihove odnose i njihove odluke?

Mislim da je najveća pogreška promatrati magiju samo kao sredstvo za bacanje spektakularnih čarolija ili pobjeđivanje u bitkama. U stvarnom životu svaka nova tehnologija, znanje ili moć mijenjaju društvo. Zašto bi s magijom bilo drugačije? Ako u nekom svijetu postoji sila koja ljudima omogućuje ono što je drugima nemoguće, onda će ona prije ili kasnije promijeniti gospodarstvo, politiku, religiju, odnose među ljudima i način na koji društvo funkcionira. Upravo zato mi je bilo važno da magija u Petom Bogu ne bude samo oružje, nego sila koja oblikuje cijeli svijet.

Najjednostavniji primjer je jedna naizgled beznačajna čarolija. Zamislimo da postoji čarolija koju možemo nazvati „Blagoslov svježine”. Ona ne baca vatru, ne ruši gradove i ne priziva zmajeve. Radi samo jednu stvar: pokvarenu hranu ponovno učini svježom i čistom, a zagađenu vodu pitkom. Na prvi pogled mnogi bi rekli da je takva čarolija gotovo beskorisna u jednom fantasy svijetu. Međutim, upravo je suprotno.

U društvu koje nema hladnjake, pasterizaciju, konzervanse ni suvremenu medicinu, kvarenje hrane i zagađena voda među najvećim su neprijateljima preživljavanja. Osoba koja poznaje samo tu jednu čaroliju mogla bi kupovati pokvarenu hranu za sitan novac, potajno je pročistiti i zatim prodavati kao potpuno svježu. Mogla bi očistiti vodu iz zapuštenih bunara i prodavati je kao rijetku ili čak svetu vodu. Ne mora biti veliki čarobnjak niti ratnik. Dovoljno je da bude trgovac ili iscjelitelj koji posjeduje nešto što nitko drugi nema.

Takva osoba vrlo brzo stječe bogatstvo. Dok se drugim trgovcima roba pokvari nakon nekoliko dana puta, njegova ostaje svježa. Može organizirati trgovačke karavane koje prevoze svježu morsku ribu, rijetko voće ili kvalitetno meso stotinama kilometara u unutrašnjost, gdje takva roba postiže ogromnu cijenu. Može osnovati trgovački ceh koji konkurencija ne može pratiti jer nitko drugi nema pristup istoj mogućnosti. Naizgled beznačajna čarolija odjednom mijenja gospodarstvo cijele regije.

Ali tada nastaje mnogo zanimljivije pitanje. Što takva moć učini čovjeku koji je posjeduje? Hoće li ostati pošten ili će početi iskorištavati svoj položaj? Hoće li pomagati ljudima ili će umjetno stvarati nestašice kako bi još više zaradio? Hoće li ga drugi početi štovati kao čudotvorca ili ga se bojati kao nekoga tko ima nepravednu prednost? Magija tada više nije samo sposobnost, ona postaje izvor društvene nejednakosti, političkog utjecaja i moralnih iskušenja.

Upravo zato mi je bilo važno da magija uvijek ima svoja ograničenja. Ako čaroliju može izvesti samo dvaput dnevno, ili ako za svako korištenje mora potrošiti nešto iznimno vrijedno, primjerice grumen zlata ili drugi rijedak resurs, tada se cijela priča mijenja. Odjednom njezina uporaba postaje pitanje izbora, procjene i odgovornosti. Ograničenja sprječavaju da magija postane svemoćno rješenje i prisiljavaju likove da razmišljaju o tome kada je vrijedi upotrijebiti.

Na kraju, magiju promatram gotovo jednako kao novac ili političku moć. Sama po sebi nije ni dobra ni zla. Ona samo daje mogućnost, a karakter čovjeka određuje kako će tu mogućnost iskoristiti. Zato me nikada nisu zanimale samo čarolije, nego ljudi koji ih koriste. Njihove odluke, njihove slabosti i način na koji ih moć mijenja uvijek su mi bili mnogo zanimljiviji od same magije.

Koliko ste vremena posvetili razmišljanju o tome što magija u vašem svijetu može učiniti, ali još važnije, što nikada ne smije moći?

Puno sam vremena proveo razmišljajući ne samo o tome što magija može učiniti, nego još više o tome što nikada ne smije moći. Smatram da upravo ta ograničenja određuju kvalitetu jednog sustava magije. Nije teško osmisliti čaroliju koja može uništiti grad ili promijeniti tijek rijeke. Mnogo je teže odrediti granicu preko koje magija više ne može ići. Upravo te granice stvaraju napetost i daju težinu odlukama likova.

U pojedinim trenucima magija u svijetu Petog Boga doista izgleda gotovo svemoguće. Postoje čarolije koje mogu podignuti golemi otok iz mora i premjestiti ga na drugo mjesto. Mogu zazvati strašna bića iz drugih planova postojanja, izazvati razorne oluje, potrese ili uništiti čitave gradove. Postoje načini da se utječe na samu dušu čovjeka. Takve moći djeluju gotovo božanski i pokazuju koliko daleko pojedini čarobnjaci mogu otići.

Ali upravo tu dolazi ono najvažnije. Unatoč svemu tome, postoje granice koje nije moguće jednostavno prijeći. Jedna od njih jest smrt. U mnogim fantasy djelima smrt s vremenom izgubi svoju težinu jer uvijek postoji neka čarolija ili artefakt koji može vratiti pokojnika među žive. Ja to nisam želio. U mom svijetu moguće je pokušati prkositi smrti, ali posljedice su goleme, a uspjeh nikada nije zajamčen. Smrt mora ostati sila koju nije moguće olako pobijediti, jer bi u suprotnom izgubila svako značenje.

To nije samo moje pravilo, nego i motiv koji se pojavljuje u gotovo svim svjetskim mitologijama. Bez obzira govorimo li o grčkim, nordijskim, egipatskim ili slavenskim predajama, uvijek postoji ista ljudska želja: pobijediti smrt i živjeti vječno. To je možda najstariji san čovječanstva. U pričama su upravo čarobnjaci, vračevi i vještice često oni koji pokušavaju pronaći put do besmrtnosti, a spremni su platiti gotovo svaku cijenu kako bi ostvarili taj cilj.

I u svijetu Petog Boga postoji osoba koja je uspjela učiniti upravo to. Međutim, njezina besmrtnost nije dar niti nagrada. Ona je rezultat nečega što je zahtijevalo nezamislivu žrtvu. Namjerno u prve tri knjige nisam otkrio što je ta osoba morala učiniti kako bi postigla takvu moć. Čitatelj zna da je cijena bila golema, ali ne zna koja je. Smatrao sam da je upravo ta tajna važan dio misterija koji lebdi nad cijelom pričom.

Jedan od mojih planova za budućnost jest napisati prednastavak sage koji će se baviti upravo tim razdobljem. Volio bih istražiti što čovjeka može dovesti do toga da poželi pobijediti smrt, koliko je daleko spreman otići i što se događa kada na kraju doista ostvari svoj cilj. Jer pravo pitanje nije može li netko postati besmrtan. Puno je zanimljivije pitanje što mora izgubiti da bi to postigao i je li nakon toga uopće još uvijek ista osoba. Upravo zato vjerujem da je ono što magija ne može učiniti često mnogo važnije od svega što može.

Bogovi u fantasyju često predstavljaju savršena bića. Zašto ste odlučili stvarati bogove koji imaju vlastite motive, slabosti, sukobe i posljedice svojih odluka?

Nikada mi nije bilo posebno zanimljivo prikazivati bogove kao potpuno savršena, nepogrešiva i nedodirljiva bića. Takvi bogovi mogu izazivati divljenje, ali vrlo teško mogu biti zanimljivi kao sudionici priče. Mnogo su mi bliža božanstva kakva nalazimo u starim mitologijama, osobito u slavenskoj, gdje bogovi imaju vlastite osobnosti, motive, vrline i mane. Oni nisu samo simboli određenih sila prirode, nego bića koja donose odluke, ulaze u sukobe i snose posljedice svojih postupaka.

To nije nešto što sam izmislio radi same priče. Mnogi narodi antropomorfizirali su svoja božanstva. Drugim riječima, bogovima su dali ljudske osobine jer su kroz njih pokušavali objasniti vlastiti svijet. Ako su ljudi osjećali ljubomoru, ponos, bijes ili milosrđe, iste su osobine pripisivali i svojim bogovima. Upravo zato mitologije djeluju tako živo i uvjerljivo. Božanstva nisu savršeni strojevi koji uvijek donose ispravne odluke, nego odražavaju vrline i slabosti društava koja su ih stvorila.

U svijetu Petog Boga svaki bog ima svoje područje djelovanja. Upravo iz tog područja proizlaze njegove moći. Netko vlada olujama, netko smrću, netko životom ili nekim drugim aspektom svijeta. Unutar svoje domene pojedini bog može izgledati gotovo svemoguće. Međutim, to ne znači da je svemoćan u svakom smislu. Uvijek postoji drugi bog čije su moći drukčije i koji u određenim okolnostima može imati prednost. Takva ravnoteža čini panteon zanimljivijim jer nijedno božanstvo nije apsolutni gospodar svega.

Osim toga, smatrao sam važnim da i bogovi imaju pravila kojih se moraju pridržavati. Posebno kada djeluju među smrtnicima. Kada bi mogli bez ograničenja koristiti svu svoju moć, svijet ljudi vrlo brzo više ne bi mogao postojati. Njihovi sukobi uništili bi kraljevstva, promijenili prirodne zakone ili potpuno izbrisali civilizacije. Zato postoje granice koje ni oni ne mogu olako prijeći. Te granice nisu znak njihove slabosti, nego način na koji svijet održava ravnotežu.

Kada imate panteon bogova, ograničenja postaju nužna. Bez njih bi se njihove domene neprestano preklapale, svaki bi mogao raditi što god poželi, a to bi vrlo brzo dovelo do potpunog kaosa. Upravo zato svaki bog ima svoje mjesto, svoje odgovornosti i područje u kojem njegova riječ ima najveću težinu. Naravno, to ne znači da među njima nema sukoba. Naprotiv, upravo iz tih dodirnih točaka često nastaju najveći problemi i najzanimljivije priče.

Na kraju, želio sam da bogovi u Petom Bogu budu moćni, ali ne i nedodirljivi. Oni oblikuju sudbine naroda i mogu promijeniti tijek povijesti, ali i sami donose odluke koje imaju posljedice. Ponekad pogriješe, ponekad podcijene protivnika, a ponekad ih vlastiti motivi odvedu u smjeru koji nisu očekivali. Mislim da upravo tada prestaju biti samo daleka božanstva i postaju stvarni sudionici priče, jednako zanimljivi kao i smrtnici čije živote mijenjaju.

Što vas više privlači kao autora, stvaranje heroja koji pokušavaju spasiti svijet ili stvaranje sila koje ga mogu uništiti?

Stvaranje heroja koji pokušavaju spasiti svijet i stvaranje sila koje ga žele uništiti za mene su dva potpuno različita, ali jednako zanimljiva autorska izazova. Jedno ne može postojati bez drugoga. Heroji postaju zanimljivi tek kada se suoče s protivnikom koji ih može doista poraziti, a veliki negativci imaju smisla samo ako postoji netko tko im se može suprotstaviti. Upravo ta ravnoteža između dviju strana pokreće priču.

Kod Petog Boga zapravo nisam počeo od heroja. Prvo sam razmišljao o tome kako bi izgledao plan uništenja svijeta. Pitao sam se što bi netko morao učiniti da bi doista srušio jedan svijet koji postoji tisućama godina. Koje bi korake morao poduzeti? Koje bi saveznike trebao pronaći? Kakve bi prepreke morao ukloniti? Tako je nastajao plan Hagale. Nije mi bilo dovoljno da bude jednostavno „zla”. Želio sam da njezini postupci imaju unutarnju logiku i da svaki njezin potez vodi prema jasno postavljenom cilju.

Tek kada sam razradio njezin plan, okrenuo sam priču na drugu stranu. Počeo sam razmišljati tko bi uopće mogao zaustaviti nekoga tko djeluje tako sustavno. Koje ljude treba okupiti? Kako natjerati kraljevstva koja se međusobno ne podnose da surađuju? Što moraju žrtvovati kako bi imali ikakvu šansu? Tada su nastali heroji, ne kao nepobjedivi ratnici, nego kao ljudi koji pokušavaju odgovoriti na prijetnju koja je mnogo veća od njih samih.

Nakon toga u priču su prirodno ušli i bogovi. Ako su oni stvorili svijet, logično je da neće mirno promatrati njegovo uništenje. Međutim, ni oni nisu jednodimenzionalni zaštitnici koji će jednostavno sići među ljude i riješiti problem. Svaki od njih ima vlastite interese, vlastiti pogled na svijet i vlastitu ideju kako bi trebalo spriječiti katastrofu. A te se ideje ne podudaraju uvijek. Ponekad se bogovi međusobno sukobljavaju upravo zato što svi žele spasiti isti svijet, ali svaki na svoj način.

To mi je bilo posebno zanimljivo jer pokazuje da ni dobra namjera sama po sebi nije dovoljna. Dvoje ljudi, ili dvoje bogova, mogu željeti isti cilj, ali potpuno različitim metodama. Iz takvih razlika nastaju novi sukobi, savezništva i moralne dileme koje priču čine složenijom.

Možda upravo zato ne mogu reći da me više privlače heroji ili sile koje žele uništiti svijet. Mene privlači njihov međusobni odnos. Volim osmisliti protivnika koji djeluje dovoljno uvjerljivo da čitatelj može razumjeti njegov plan, čak i ako se s njim ne slaže. Jednako tako volim stvarati junake koji nisu heroji zato što su najjači, nego zato što unatoč strahu, pogreškama i vlastitim slabostima odluče učiniti ono što smatraju ispravnim.

Na kraju, mislim da dobra epska fantastika ne nastaje ni iz velikog heroja ni iz velikog negativca pojedinačno. Nastaje iz sudara njihovih ideja, ciljeva i uvjerenja. Upravo u tom sudaru nastaju priče koje ostaju s čitateljem dugo nakon što zatvori posljednju stranicu.

Prva knjiga sage nosi naslov Crni zmajevi. Što za vas osobno simboliziraju crni zmajevi i zašto ste upravo njima dali tako važno mjesto u priči?

Crni zmajevi u prvoj knjizi sage, Crni zmajevi, predstavljaju mnogo više od običnih moćnih bića koja dolaze uništavati i sijati strah. Oni su prije svega rješenje za problem koji Hagala sama ne može riješiti. Kada ih dovede iz drugog svijeta na L’ven, ona ne traži samo dodatnu vojnu snagu, nego traži način da ukloni najveću prepreku koja joj stoji na putu prema ostvarenju njezina plana.

Hagala je netko tko vrlo pažljivo planira svoje poteze. Ona ne djeluje impulzivno i ne oslanja se na slučajnost. Međutim, čak i najbolji plan može naići na problem koji se ne može riješiti postojećim sredstvima. To je situacija koju možemo usporediti s velikim projektom u nekoj kompaniji. Možete imati savršeno razrađen plan, određene ljude, njihove sposobnosti, rokove i sve potrebne korake za realizaciju. Ali tada se pojavi vanjski problem koji niste mogli jednostavno ukloniti, primjerice zakonska prepreka, tehničko ograničenje ili zahtjev koji zahtijeva potpuno novo znanje. U tom trenutku morate pronaći stručnjake koji mogu riješiti upravo taj problem kako bi se projekt mogao nastaviti.

U svijetu Petog Boga taj problem za Hagalu predstavljaju zmajevi koji već postoje na L’venu. Oni nisu obična bića koja se mogu jednostavno ukloniti s puta. To su drevna, iznimno moćna stvorenja s vlastitom poviješću, iskustvom i razumijevanjem svijeta. Oni predstavljaju silu koja bi mogla poremetiti njezin plan upravo zato što su dovoljno moćni da se suprotstave onome što ona pokušava učiniti. Kada bi se zmajevi aktivno umiješali, cijela bi se ravnoteža snaga promijenila.

Zbog toga Hagala dovodi crne zmajeve. Oni su odgovor na prijetnju koju ne može ignorirati. Njihova uloga nije samo u tome da budu jači protivnici postojećim zmajevima, nego da uklone prepreku koja bi njezin plan mogla zaustaviti prije nego što uopće dođe do završne faze. Oni su element koji omogućuje da se događaji počnu kretati u smjeru koji je ona zamislila.

Posebno mi je bilo zanimljivo razmišljati o sukobu između različitih vrsta zmajeva jer oni nisu samo golema bića koja se bore snagom. Zmajevi na L’venu imaju vlastitu povijest i razumijevanje svijeta, a njihova starost znači da posjeduju znanje koje mnogi drugi nemaju. Malo koji čarobnjak može se ravnopravno suprotstaviti samo jednom takvom biću, a kamoli cijeloj sili koja ih ugrožava.

Zato crni zmajevi simboliziraju dolazak nečega što mijenja postojeću ravnotežu. Oni su znak da sukob više nije ograničen na poznate granice L’vena, nego da se u njega uključuju sile izvan tog svijeta. Oni su alat u Hagalinom planu, ali istovremeno i podsjetnik da svako moćno rješenje može otvoriti nove probleme. Kada jednom uvedete novu silu u postojeći poredak, ona više ne djeluje samo protiv jednog neprijatelja, ona mijenja cijeli svijet.

Upravo zato su crni zmajevi dobili tako važno mjesto u priči. Oni nisu samo prijetnja, nego ključni trenutak kada čitatelj shvaća razmjere sukoba. Oni pokazuju koliko je Hagalin plan velik, koliko su stare sile na L’venu važne i koliko daleko je netko spreman otići kako bi ostvario ono što je zamislio.

Kako je nastao lik Hagale? Jeste li je od početka zamišljali kao antagonisticu ili se tijekom pisanja razvila u nešto mnogo složenije i tragičnije?

Hagala je od samog početka bila zamišljena kao moćna žena koja nosi snažnu želju za osvetom. Prva slika iz koje je nastao cijeli svijet Petog Boga upravo je bila ona, čarobnica koja stoji na ostacima uništenog svijeta i razmišlja kako se vratiti tamo gdje pripada. Već tada je bilo jasno da ona nije lik koji djeluje bez razloga. Iza njezinih postupaka postoji povijest, gubitak i osjećaj nepravde koji je oblikovao sve odluke koje donosi.

Nikada je nisam želio stvarati kao jednostavnu antagonisticu koja postoji samo zato da bi junaci imali protiv koga boriti se. Takvi likovi mogu biti učinkoviti za pokretanje radnje, ali često ostaju površni. Mnogo su mi zanimljiviji likovi kod kojih se može razumjeti zašto rade ono što rade, čak i kada se s njihovim postupcima ne možemo složiti. Hagala nije osoba koja želi uništiti svijet samo zato što uživa u uništenju. Ona ima vlastiti cilj, vlastitu logiku i vlastito opravdanje za ono što radi.

Za nju je najvažnije pitanje povratka. Ona je prognana u potpuno strani svijet, odvojena od svega što je poznavala i prisiljena živjeti među bićima, bogovima i pravilima koja nisu njezina. Iz njezine perspektive, ona nije netko tko bez razloga donosi kaos, nego netko tko pokušava vratiti ono što joj je oduzeto. Naravno, problem nastaje u tome što ostvarenje njezina cilja može imati posljedice za mnoge druge koji nisu odgovorni za njezinu patnju.

Upravo tu dolazi pitanje njezina karaktera. Je li Hagala zla ili je osoba koju su okolnosti, gubitak i želja za osvetom odveli predaleko? Mislim da je to pitanje koje svaki čitatelj mora sam odgovoriti. Ono što jedan lik vidi kao pravdu, drugi može vidjeti kao uništenje. Ono što za nekoga predstavlja povratak doma, za nekoga drugoga može značiti gubitak svega što poznaje.

Zanimljivo mi je bilo istraživati tu granicu između žrtve i prijetnje. Povijest je puna primjera gdje su ljudi koji su doživjeli nepravdu kasnije sami postali izvor nove nepravde. Bol i gubitak mogu objasniti nečije postupke, ali ne moraju ih nužno opravdati. Upravo ta razlika bila mi je važna kod Hagale.

Zato bih rekao da je Hagala od početka bila zamišljena kao sila koja će pokrenuti sukob, ali ne nužno kao jednodimenzionalna negativka. Ona je osoba s golemom moći, snažnom voljom i jasnim ciljem, ali i netko tko nosi teret prošlosti. Čitatelju ostaje odluka hoće li je vidjeti kao zlu čarobnicu koja prijeti svijetu, kao tragičnu figuru koja je izgubila sve, ili možda kao nešto između toga. Upravo ta složenost čini je zanimljivom.

Koliko je teško napisati negativnog lika koji nije samo zao, nego čitatelj može razumjeti njegove motive, bol i razloge zbog kojih je postao ono što jest?

Mislim da je to jedan od najtežih dijelova pisanja, jer je vrlo jednostavno napisati lika koji je zao. Dovoljno je dati mu moć, želju za uništenjem i nekoliko loših osobina. Ali takav lik često ostane samo prepreka koju junaci moraju savladati. Mnogo je zanimljivije napisati negativca koji ima svoje razloge, čije odluke možda nisu ispravne, ali ih čitatelj može razumjeti.

Kod Hagale mi je bilo važno da ona ne bude osoba koja želi uništiti svijet samo zato što je zla. Ona ima svoju povijest, svoju bol i svoj osjećaj nepravde. Ona je izgubila svoj svijet, prognana je u potpuno nepoznato okruženje i njezin cilj nije nastao iz želje za kaosom, nego iz želje da vrati ono što joj je oduzeto. Problem je u tome što ostvarenje njezina cilja zahtijeva postupke koji će ugroziti živote drugih ljudi, a oni nisu odgovorni za ono što se njoj dogodilo.

Tu zapravo nastaje najzanimljiviji dio pisanja takvog lika. Potrebno je pokazati njegovu prošlost i razloge zbog kojih je postao takav, ali istovremeno ne opravdavati sve što radi. Razumjeti nečije motive ne znači automatski smatrati njegove postupke ispravnima. Mislim da je upravo ta granica ono što odvaja složenog negativca od običnog zlog lika.

Kod stvaranja Hagale razmišljao sam o tome kako se osoba mijenja pod utjecajem okolnosti. Je li netko rođen kao neprijatelj ili ga određeni događaji oblikuju u ono što postane? Koliko gubitka, izdaje ili nepravde čovjek može podnijeti prije nego što počne donositi odluke koje bi nekada smatrao nezamislivima? Takva pitanja su mi bila mnogo zanimljivija od jednostavne podjele na dobre i loše.

Mislim da najbolji negativci često u nečemu imaju pravo. Možda vide problem koji drugi ignoriraju, možda imaju cilj koji bi mnogi razumjeli, ali način na koji ga pokušavaju ostvariti postaje neprihvatljiv. Upravo iz tog sukoba nastaje napetost, jer čitatelj može u jednom trenutku razumjeti lik, a u drugom se zgroziti nad njegovim postupcima.

Zato mi nije cilj bio da čitatelj samo mrzi Hagalu. Htio sam da se zapita što bi se dogodilo kada bi netko prošao kroz ono što je ona prošla. Bi li donio iste odluke? Bi li ostao isti čovjek? Ili bi ga vlastita bol promijenila toliko da više ne može vidjeti granicu između pravde i osvete?

Na kraju, mislim da je pisanje takvog lika teško upravo zato što mora postojati ravnoteža. Negativac mora imati dovoljno razumljive motive da djeluje stvarno, ali njegove odluke moraju imati posljedice. Jer u svijetu Petog Boga nije najzanimljivije pitanje postoji li netko tko može uništiti svijet. Mnogo je zanimljivije pitanje zašto bi netko uopće odlučio da je to jedini način.

Koja je bila najveća emocionalna ili kreativna poteškoća tijekom pisanja Crnih zmajeva?

Najveća kreativna poteškoća tijekom pisanja Crnih zmajeva bila je razviti Hagalu, njezinu motivaciju i unutarnji svijet, ali i ostale ženske likove koji se pojavljuju u priči. Stvoriti muške likove za mene je bilo relativno jednostavno. Postavite im određene karakterne osobine, njihovu prošlost, iskustva koja su ih oblikovala i traume koje nose, a zatim je lakše predvidjeti kako će reagirati u određenim situacijama. Naravno, svaki lik ima svoje nijanse, ali njihov način razmišljanja često se može pratiti kroz njihove ciljeve i logiku kojom donose odluke.

Kod ženskih likova proces mi je bio zahtjevniji. Ne zato što su manje logični, nego zato što sam želio prikazati drugačiji način razmišljanja i drugačiji odnos prema problemima. Ponekad njihove odluke nisu bile ono što bih ja očekivao kao najizravnije ili najracionalnije rješenje. Reagirale su iz emocija, osobnih iskustava, odnosa s drugim ljudima i stvari koje su za njih imale posebno značenje. Upravo ta kombinacija osjećaja, intuicije i vlastite unutarnje logike bila mi je izazovna za napisati.

Bilo je scena u kojima sam potpuno zastao jer nisam znao koja bi reakcija bila prirodna za određeni lik. U takvim situacijama nisam želio jednostavno odabrati prvu ideju koja mi padne na pamet. Umjesto toga, pokušao sam napisati nekoliko mogućih scenarija. Što bi se dogodilo da reagira impulzivno? Što ako potisne emocije i pokuša djelovati hladno? Što ako napravi nešto što drugi likovi ne očekuju? Tek kroz nekoliko različitih mogućnosti pokušavao sam pronaći reakciju koja najbolje odgovara njezinoj osobnosti i iskustvu.

Posebno je to bilo važno kod Hagale jer ona nije lik koji se može objasniti samo jednom osobinom. Ona je moćna čarobnica, ali istovremeno i osoba koja nosi posljedice svoje prošlosti. Njezine odluke proizlaze iz mješavine snage, ponosa, boli, ljutnje i želje da ispravi ono što smatra nepravdom. Kada imate takav lik, nije dovoljno znati što želi postići, morate razumjeti i zašto joj je to toliko važno.

Naravno, jesam li u tome uspio, najbolje će procijeniti čitatelji, a posebno čitateljice. Svaki autor u svoje likove unosi vlastiti pogled i iskustvo, ali konačna procjena uvijek pripada onima koji priču čitaju. Netko će određenu reakciju smatrati potpuno prirodnom, dok će netko drugi možda reagirati drugačije.

Meni je najvažnije bilo da ženski likovi ne budu samo druga verzija muških likova s drugačijim imenima. Htio sam da imaju vlastite motive, vlastite načine razmišljanja i vlastite unutarnje sukobe. Upravo zato su mi bili izazovniji za pisanje, ali istovremeno su donijeli i neke od najzanimljivijih dijelova priče.

Postoji li neka scena iz prve knjige koju ste posebno teško napisali jer je zahtijevala puno emocionalnog ulaganja?

Scena koju mi je bilo posebno teško napisati bila je ona u kojoj Silvio prvi put susreće Alinu. To je trenutak u kojem se susreću dvije osobe koje u tom trenutku nose potpuno različita iskustva, ali obje na neki način dolaze u tu situaciju opterećene vlastitim strahovima i nepoznanicama.

S jedne strane imamo mladog čarobnjaka koji dolazi na mjesto događaja i vidi prizor koji ne razumije. On ne zna što se dogodilo, ne zna tko je napao ljude koje pronalazi i ne zna kakvu je ulogu Alina imala u svemu tome. Pred njim nije samo preživjela osoba, nego netko tko se nalazi usred strašne tragedije. Dodatni problem je što su svi napadači već mrtvi, i to ubijeni na vrlo brutalan način. Silvio mora pokušati shvatiti situaciju bez ikakvih informacija, samo na temelju onoga što vidi.

S druge strane je Alina, koja je upravo prošla kroz nešto što joj je promijenilo život. Doživjela je nasilje, možda i intimno, izgubila cijelu svoju pratnju i ostala sama u šumi koju ne poznaje. U tom trenutku njezina reakcija ne može biti jednostavna ni predvidljiva. Ona ne zna tko je Silvio, ne zna njegove namjere i ne može odmah razlikovati prijetnju od pomoći. Nakon iskustva koje je upravo prošla, potpuno je razumljivo da joj je teško vjerovati bilo kome.

Najveći izazov kod pisanja te scene bio je upravo u tome što nijedan od njih dvoje nema potpunu sliku onoga što se dogodilo. Silvio ne zna kroz što je Alina prošla, a Alina ne zna može li mu vjerovati. Oboje reagiraju na temelju vlastitih informacija, ali i vlastitih strahova. Kao autor morao sam paziti da njihove reakcije budu vjerodostojne i da ne pokušam prebrzo riješiti nešto što bi u stvarnom životu ostavilo duboke posljedice.

Posebno mi je bilo važno izbjeći jednostavnu situaciju u kojoj junak dolazi, spašava žrtvu i sve se nastavlja dalje. Takve stvari možda funkcioniraju u nekim pričama, ali ljudske reakcije nakon traume nisu tako jednostavne. Povjerenje se ne vraća u jednom trenutku, a osjećaj sigurnosti ne dolazi samo zato što se pojavio netko tko želi pomoći.

Morao sam razmišljati i o tome kako će njihova buduća interakcija uopće izgledati. Može li Alina odmah razgovarati sa Silvijom? Može li mu vjerovati? Može li on razumjeti njezinu reakciju ako ne zna što joj se dogodilo? Kako pomoći nekome tko istovremeno treba pomoć, ali se možda boji upravo osobe koja mu je pokušava pružiti?

Takve scene su teške za pisanje jer ne ovise samo o radnji, nego prvenstveno o emocijama likova. Nema velike bitke, spektakularne magije ili velikog preokreta, ali postoji nešto puno osjetljivije, trenutak kada se dvoje ljudi prvi put susreće nakon tragedije i kada njihova buduća povezanost ovisi o tome kako će reagirati u tom jednom trenutku.

Upravo zato mi je ta scena bila jedna od zahtjevnijih u prvoj knjizi. Ne zbog same radnje, nego zbog potrebe da budem pošten prema likovima i njihovim iskustvima. Silvio i Alina nisu samo likovi koji trebaju nastaviti priču, oni su ljudi koji u tom trenutku nose vlastite strahove, a njihov prvi susret određuje temelj svega što će kasnije nastati između njih.

Četiri protagonista nalaze se u središtu velikih događaja. Zašto ste odlučili da upravo oni budu nositelji sudbine, a ne klasični heroji koji su od početka spremni za tu ulogu?

Mislim da je previše fantasy priča napisano po vrlo sličnom obrascu, mladi junak pronađe neki drevni predmet, najčešće čarobni mač, sazna da ima posebnu sudbinu i iz običnog života ulazi u ulogu spasitelja svijeta. Takve priče mogu biti vrlo dobre kada su kvalitetno napisane, ali mene je više zanimalo što se događa kada ljudi koji nisu spremni za tu ulogu ipak budu prisiljeni preuzeti odgovornost.

Istina je da se jedan od mojih protagonista na prvi pogled može opisati upravo tim klasičnim opisom. On je siroče koje u jednom trenutku dobiva čarobni mač i postaje heroj. Međutim, to je samo površinski dio njegove priče. On nije jedini nositelj radnje i njegova sudbina ne postoji odvojeno od drugih likova. Želio sam izbjeći ideju da jedna osoba, bez obzira koliko bila moćna ili posebna, može sama riješiti sve probleme svijeta.

Zato sam odlučio stvoriti skupinu protagonista. Svaka osoba ima svoje granice. Čak i najveći heroj ima nešto što ne može napraviti, nešto što ne razumije ili neku slabost koju protivnici mogu iskoristiti. Kada imate više protagonista, tada svatko od njih donosi nešto što drugima nedostaje. Jedan možda ima znanje, drugi sposobnost pregovaranja, treći borbenu snagu, četvrti razumijevanje magije ili svijeta koji ih okružuje. Njihove sposobnosti se nadopunjuju, ali isto tako njihove slabosti stvaraju nove probleme.

Bilo mi je važno da oni nisu od početka svjesni da su heroji. Oni nisu ljudi koji ustaju jednog jutra i odluče spasiti svijet. Oni imaju vlastite živote, vlastite probleme i vlastite ciljeve. Veliki događaji ih jednostavno prisile da reagiraju. Upravo mi je taj pristup bio zanimljiviji jer pokazuje kako obični ljudi mogu napraviti izvanredne stvari kada okolnosti to zahtijevaju.

Svaki od njih ima vlastitu povijest, a ta povijest utječe na način na koji donose odluke. Netko će reagirati iz osjećaja dužnosti, netko iz potrebe za osvetom, netko zbog želje da zaštiti druge, a netko možda zato što ne vidi drugi izbor. Kada imate više takvih likova, priča se može razvijati u različitim smjerovima jer svaki od njih donosi vlastiti pogled na ono što se događa.

Posebno mi je bilo zanimljivo što se njihovi odnosi ne stvaraju samo kroz zajedničku borbu, nego kroz zajedničku prošlost. Kada više protagonista povezuje djetinjstvo, tada njihova povezanost postaje puno dublja. Oni nisu samo saveznici koji su se slučajno našli na istoj strani. Njihove odluke imaju posljedice na ljude koje poznaju cijeli život, a sukobi među njima postaju osobni.

To dodatno komplicira i političku stranu priče. Kada imate jednog junaka, neprijatelji se mogu usredotočiti samo na njega. Ali kada imate više ljudi koji su povezani, napad na jednog od njih znači sukob sa svima ostalima. Njihovi neprijatelji moraju razmišljati puno pažljivije jer svaki potez može pokrenuti širu reakciju.

Zato su moji protagonisti ljudi koji nisu rođeni kao heroji, nego to postaju kroz odluke koje donose. Za mene je upravo taj put zanimljiviji od same konačne titule heroja. Nije najvažnije tko ima najveću moć, nego tko je spreman preuzeti odgovornost kada je najteže.

Kako ste gradili osobnosti glavnih likova, krećete li od njihove prošlosti, trauma, želja, strahova ili od njihove uloge u velikoj priči?

Kada sam stvarao protagoniste, prvo sam razmišljao o njihovoj ulozi u priči. Morao sam znati zašto je baš taj lik potreban, što donosi glavnom zapletu i na koji način utječe na razvoj događaja. Ali uloga u velikoj priči nije dovoljna da bi lik djelovao stvarno. Nakon toga sam za svakoga od njih posebno razvijao pozadinsku priču, njihovu prošlost, odnose s drugim ljudima i događaje koji su ih oblikovali.

To mi je bilo važno jer likovi ne mogu reagirati samo prema potrebama radnje. Oni moraju reagirati prema onome što jesu. Ako znam kroz što je neki lik prošao, što je izgubio, čega se boji i što želi postići, onda mogu predvidjeti kako će se ponašati u različitim situacijama. Njihova prošlost postaje temelj njihovih odluka u sadašnjosti.

Svaki od protagonista ima svoje želje, strahove i traume. Neki žele dokazati svoju vrijednost, neki traže odgovore, neki pokušavaju zaštititi druge, a neki se bore s vlastitom prošlošću. Njihova motivacija je ono što ih pokreće i ono što određuje njihove izbore. Dva lika mogu se naći u istoj situaciji, ali reagirati potpuno različito jer ne nose ista iskustva.

Posebno mi je zanimljivo kako se karakter može promijeniti pod pritiskom. Netko može cijelo vrijeme djelovati smireno, razumno i kontrolirano, ali tada se pojavi situacija koja ga podsjeti na neku traumu iz djetinjstva i odjednom reagira impulzivno. Drugi lik može izgledati kao netko tko uvijek sve promišlja, ali kada se nađe u situaciji u kojoj nema vremena za razmišljanje, reagira instinktivno. Takve reakcije možda iznenade druge likove u priči, ali meni su upravo zato zanimljive.

Mislim da ljudi često zaboravljaju da ni stvarni ljudi nisu potpuno predvidljivi. Netko tko je inače miran može u jednom trenutku izgubiti kontrolu. Netko tko izgleda hrabro može imati duboko skrivene strahove. Netko tko cijeli život donosi racionalne odluke može napraviti nešto potpuno emocionalno kada se dotakne nečega što mu je osobno važno. Likovi koji se uvijek ponašaju na isti način često djeluju umjetno.

Zbog toga mi se ponekad dogodi da čitatelji ne razumiju odmah neku reakciju lika. Možda nakon nekoliko stotina stranica očekuju da će određeni lik postupiti na jedan način, a on napravi nešto potpuno drugačije. Međutim, to ne znači nužno da je lik promijenio karakter ili da je reakcija nelogična. Ponekad upravo ta neočekivana reakcija pokazuje nešto što je cijelo vrijeme bilo skriveno ispod površine.

Naravno, izazov je čitatelju dati dovoljno tragova da kasnije može razumjeti zašto je lik postupio tako kako jest. Nije cilj napraviti iznenađenje samo radi iznenađenja, nego pokazati da lik ima dubinu koju možda nije odmah pokazao. Ljudi nisu skup jednostavnih osobina, nego kombinacija iskustava, sjećanja, strahova i želja.

Zato kod stvaranja likova ne krećem samo od toga što oni moraju napraviti u priči, nego i od pitanja tko su oni kada ih nitko ne promatra. Jer upravo u tim skrivenim dijelovima osobnosti nastaju njihove najvažnije odluke.

Postoji li neki lik koji vas je tijekom pisanja iznenadio jer je napravio nešto što niste prvotno planirali?

Da, postoji takav lik, ali neću otkriti o kome se radi jer bi to čitateljima oduzelo dio iskustva. Mogu samo reći da je to bio lik za kojeg sam na početku imao vrlo jasnu sliku. Bio je beskrupulozan, naviknut preživljavati na svoj način i uglavnom nije mario za druge ljude. Njegove odluke često su bile vođene osobnim interesom, a nije bio osoba koju biste lako povezali s nježnošću ili ranjivošću.

Međutim, tijekom pisanja dogodilo se nešto što nisam planirao. Kroz razvoj priče, odnose s drugim likovima i situacije kroz koje je prolazio, počeo se mijenjati na način koji nisam očekivao. Razvio je osjećaje prema jednoj osobi i ta povezanost nije bila nešto što sam unaprijed zamislio kao dio njegova razvoja. Jednostavno se prirodno pojavila kroz samu priču.

Najzanimljiviji dio bio mi je to što se nije promijenio zato što je netko odlučio da ga treba “popraviti”. Nije postao druga osoba preko noći. I dalje je nosio sve ono što ga je prije oblikovalo, svoje pogreške, odluke i način razmišljanja. Ali prvi put je dopustio nekome da vidi ono što je cijeli život skrivao od drugih.

Za nekoga tko je navikao kontrolirati situacije, pokazivanje ranjivosti može biti puno teže nego bilo koja fizička borba. Taj lik, koji u većini situacija nije pokazivao slabost, odjednom je bio spreman podijeliti svoju prošlost, svoje traume i stvari koje nikome prije nije rekao. Upravo taj trenutak mi je bio zanimljiv jer je pokazao da čak i osoba koja izgleda potpuno hladno može imati dio sebe koji skriva od cijelog svijeta.

Kao autor, često imate osjećaj da vi upravljate svim likovima i znate točno kamo idu. Ali ponekad se dogodi da likovi, kada ih dovoljno dugo pišete, počnu djelovati kao stvarne osobe sa svojim vlastitim reakcijama. Njihove odluke proizlaze iz svega što ste ranije napisali o njima, čak i ako vi sami niste planirali taj smjer.

Ovo je bio jedan od takvih slučajeva. Nisam sjeo i odlučio: ovaj lik će se zaljubiti i pokazati svoju ranjivu stranu. Priča se jednostavno razvila tako da je taj odnos postao logična posljedica svega što se prije dogodilo. Kada se to dogodi, kao autoru mi je najzanimljivije upravo to što priča ponekad pronađe vlastiti put.

Mislim da su takvi trenuci jedan od najljepših dijelova pisanja. Planiranje je nužno, posebno kod ovako velikog svijeta kao što je Peti Bog, ali kada lik napravi nešto što niste očekivali, a istovremeno savršeno odgovara onome što ste o njemu ranije napisali, tada znate da ste stvorili nešto što ima vlastiti život.

Koji vam je lik iz cijelog serijala najbliži i postoji li dio vašeg osobnog iskustva ili pogleda na svijet skriven u njemu?

Ne mogu reći da postoji jedan lik koji mi je posebno bliži od ostalih, jer su na neki način svi oni dijelovi mene. Kada stvaram likove, ne mogu ih potpuno odvojiti od vlastitih iskustava, pogleda na svijet i načina na koji promatram ljude. Naravno, oni nisu autobiografski likovi i njihove priče nisu moje priče, ali u svakom od njih postoji neki dio mojih razmišljanja, stavova ili pitanja koja su me kroz život zanimala.

Zapravo su mnogi moji pogledi na svijet podijeljeni kroz glavne protagoniste. Netko tko me dobro poznaje možda će prepoznati neke moje osobine u Silviju. Netko drugi možda će vidjeti nešto moje u Marcijanu, a netko u Herbertu. Svaki od njih na svoj način promatra svijet, donosi odluke i reagira na probleme, a kroz njih sam mogao istraživati različite načine razmišljanja.

Silvio, Marcijan i Herbert nisu isti tipovi ljudi i upravo mi je to bilo važno. Kada biste sve svoje stavove stavili u jednog lika, on bi vrlo brzo postao samo produžetak autora. Meni je bilo zanimljivije podijeliti različite dijelove vlastitog pogleda na svijet među više likova, čak i kada se njihovi stavovi međusobno razlikuju. Tako svaki od njih postaje zasebna osoba, a ne samo glas pisca.

Vjerojatno najmanje mojih osobnih razmišljanja i stavova ima u Janošu. On je drugačiji tip lika i više je oblikovan vlastitim iskustvima, okolnostima i načinom života koji nije isti kao moj. Naravno, i kod njega sam morao razumjeti njegovu motivaciju i način razmišljanja, ali ne mogu reći da je on lik kroz kojeg sam najviše prenosio vlastite stavove.

Kod svakog protagonista bilo mi je važno prvo razumjeti tko su oni kao osobe. Morao sam razviti njihovu prošlost, njihove strahove, želje i razloge zbog kojih donose određene odluke. Tek kada sam ih dovoljno dobro poznavao, mogao sam ih staviti u različite situacije i vidjeti kako će reagirati. Upravo zato se mogu pronaći u svakome od njih, jer svaki nosi neku svoju istinu.

Mislim da je to i razlog zašto ne mogu izdvojiti samo jednog lika. Svaki od njih predstavlja drugačiji dio svijeta koji sam stvarao, ali i drugačiji dio načina na koji promatram ljude. Jedan može biti bliži po načinu razmišljanja, drugi po određenim životnim iskustvima, a treći po pitanjima koja postavlja.

Na kraju, možda je upravo to najveća poveznica između mene i mojih protagonista. Nisam ih stvarao samo da bi izvršili neku ulogu u velikoj priči, nego sam pokušao razumjeti ljude iza te uloge. A kada pokušavate razumjeti lik, neizbježno u njega unesete i dio sebe.

Postoji li neki lik kojeg ste tijekom pisanja posebno zavoljeli, iako možda u početku nije imao tako važnu ulogu?

Da, postoji jedan takav lik, ali neću otkriti o kome se radi jer bi to čitateljima oduzelo dio iznenađenja tijekom čitanja. Mogu samo reći da je to lik koji je u početnoj zamisli trebao imati potpuno sporednu ulogu. Bio je zamišljen kao netko tko će se pojaviti, odraditi svoju funkciju u priči i zatim ostati negdje u pozadini.

Međutim, tijekom pisanja dogodilo se nešto što nisam planirao. Lik je počeo dobivati vlastitu težinu. Kroz interakcije s drugim likovima, kroz situacije u kojima se našao i kroz posljedice svojih odluka, postao je mnogo važniji nego što je prvotno bilo zamišljeno. Njegova uloga nije narasla zato što sam unaprijed odlučio promijeniti plan, nego zato što se prirodno pokazalo da priča traži više od njega.

To mi je jedan od najzanimljivijih dijelova pisanja. Ponekad krenete s jasnom idejom o tome koji su likovi važni, a zatim vas sami događaji i razvoj odnosa među likovima odvedu u drugom smjeru. Neki lik koji je trebao biti samo dio pozadine odjednom postane osoba koja utječe na druge, mijenja njihove odluke i ostavlja trag na cijeloj priči.

Kod tog lika posebno mi je zanimljivo što je iz mene izvukao puno više emocija nego što sam očekivao. Kada sam stvarao tu osobu, nisam planirao da će mi postati toliko važna. Ali kako sam razvijao njezinu priču, počeo sam sve više razmišljati o motivima tog lika, njegovim izborima i onome što ga je oblikovalo. U jednom trenutku više nije bio samo alat za radnju, nego osoba s vlastitom pričom.

Mislim da upravo takvi likovi često ostanu čitateljima u sjećanju. Ne moraju uvijek biti oni koji se pojavljuju od prve stranice ili oni koji nose najveći dio radnje. Ponekad nas najviše iznenade likovi koji se pojave tiho, gotovo neprimjetno, a zatim se pokaže da su bili važan dio šire slike.

I meni su kao čitatelju uvijek bili zanimljivi takvi primjeri, kada se lik koji je u početku izgledao nevažan kasnije pokaže ključnim za cijelu priču. Volim kada priča ne daje odmah sve odgovore i kada čitatelj tek kasnije shvati da su neki detalji ili neki ljudi imali mnogo veće značenje nego što je na početku izgledalo.

Isto se dogodilo i u Petom Bogu. Lik koji je trebao biti samo sporedna uloga postao je netko tko je važan za mnoge druge likove i za njihov razvoj. Ne zato što je tako bilo planirano od početka, nego zato što je priča prirodno krenula tim putem. A upravo su ti neplanirani trenuci često oni koji pisanju daju osjećaj da svijet i likovi doista imaju vlastiti život.

Druga knjiga nosi naslov Magija duše. Što za vas znači taj naslov i ideja da magija može biti povezana s unutarnjim bićem čovjeka?

Naslov Magija duše došao je iz same priče. Nije nastao kao neka vanjska ideja koja je kasnije uklopljena u knjigu, nego je povezan s jednim od najvažnijih elemenata svijeta koji se razvija u drugoj knjizi. To je naziv za vrstu magije koja se razlikuje od svega što je do tada poznato u L’venu.

U svijetu Petog Boga sva magija ima svoja pravila. Postoje određeni zakoni, ograničenja i načini na koje magija djeluje. Čarobnjaci mogu proučavati magiju, razvijati svoje sposobnosti i razumjeti njezine zakonitosti upravo zato što ona nije kaotična sila, nego sustav koji ima određenu strukturu. Međutim, unutar magijske teorije postoji mogućnost postojanja nečega drugačijeg: magije koja ne slijedi uobičajena pravila.

Upravo iz te ideje nastaje koncept magije duše. Prema teoriji koja postoji u svijetu L’vena, to je oblik magije koji ne zaobilazi samo granice poznatih čarolija, nego potencijalno može nadmašiti sve što konvencionalna magija može postići. Ako je obična magija nešto što čovjek uči, proučava i kontrolira kroz određene metode, tada se postavlja pitanje što se događa kada izvor moći nije nešto izvan čovjeka, nego nešto što je povezano s njegovim vlastitim bićem.

Upravo zato mi je ta ideja bila zanimljiva. Magija tada više nije samo alat koji netko koristi, nego postaje nešto puno osobnije. Ako je povezana s unutarnjim bićem čovjeka, tada ona nije samo pitanje znanja ili sposobnosti, nego i pitanje identiteta. Postavlja se pitanje koliko čovjek može razumjeti sebe, koliko može utjecati na vlastitu prirodu i kakvu cijenu takva moć može imati.

Naravno, kada se govori o magiji koja je povezana s dušom, odmah se otvaraju i mnoga druga pitanja. Što je zapravo duša? Gdje završavaju granice čovjeka, a počinju granice magije? Može li netko koristiti takvu moć bez posljedica? Može li se unutarnja snaga čovjeka pretvoriti u nešto opasno? To su pitanja koja su mi bila zanimljiva upravo zato što nisu samo tehnička, nego zadiru u samu prirodu likova.

Ne bih više ulazio u detalje jer bih otkrio previše o radnji i nekim važnim dijelovima druge knjige. Dio čari Magije duše upravo je u tome da se neke stvari otkrivaju postupno, zajedno s likovima. Ono što na početku izgleda samo kao teorija ili legenda, kasnije dobiva puno veće značenje.

Za mene taj naslov zato ne predstavlja samo novu vrstu magije, nego i pitanje koliko daleko čovjek može otići kada njegova najveća snaga dolazi iz njega samoga. Jer najveće moći u fantasy svijetu često nisu one koje dolaze izvana, nego one koje otkrivaju nešto što je cijelo vrijeme bilo skriveno unutar samog čovjeka.

Je li pisanje druge knjige bilo teže od prve jer ste morali proširiti već postojeći svijet i istovremeno zadržati povezanost čitatelja s likovima?

Pisanje druge knjige nije mi bilo posebno teže od pisanja prve, prvenstveno zato što Magija duše nije zasebna priča koja počinje ispočetka. Ona je prirodan nastavak Crnih zmajeva. Kada se obje knjige promatraju zajedno, mogu se gotovo smatrati jednom velikom cjelinom jer se priča nastavlja gotovo bez prekida. Likovi nastavljaju svoje puteve tamo gdje su stali, problemi iz prve knjige ne nestaju, nego se razvijaju u nešto veće.

Kod prve knjige najveći izazov bio je predstaviti svijet, pravila, likove i sve ono što čitatelj mora razumjeti kako bi mogao ući u priču. Kod druge knjige taj temelj već postoji. Nisam više morao ponovno objašnjavati kako L’ven funkcionira, tko su određeni likovi i kakvi su odnosi među njima. Umjesto toga, mogao sam se više posvetiti posljedicama svega što se dogodilo u prvoj knjizi.

Ono što je bilo zahtjevnije jest otvoriti i razviti temelje za događaje koji će svoj puni smisao dobiti tek u trećoj knjizi. Druga knjiga je na neki način most između onoga što se dogodilo i onoga što tek dolazi. Potrebno je postaviti određene elemente, uvesti nove probleme i pripremiti situacije koje možda čitatelju u tom trenutku izgledaju kao sporedne, ali kasnije postaju važne.

U ovoj knjizi se također događaju velike promjene za glavne likove. Oni više nisu isti ljudi koji su krenuli na svoje putovanje u prvoj knjizi. Iskustva kroz koja su prošli promijenila su ih, a s novim saznanjima dolaze i nove odgovornosti. Počinju shvaćati da ono u što su se upleli nije samo njihov osobni problem, nego dio mnogo većih događaja koji utječu na cijeli svijet.

Posebno mi je bilo zanimljivo pratiti trenutak kada likovi postaju svjesni da više ne mogu jednostavno okrenuti leđa svemu tome. Oni nisu birali tu ulogu, nisu od početka znali što ih čeka, ali sada moraju prihvatiti činjenicu da su postali dio nečega mnogo većeg od njih samih. Velike odgovornosti često dolaze ljudima koji ih nisu tražili.

Druga knjiga također donosi širenje svijeta L’vena. Pojavljuje se cijeli novi narod, potpuno drugačiji od svih naroda koji su do tada prikazani na tom kontinentu. Kada uvodite novi narod, ne radi se samo o izgledu ili drugačijim običajima. Potrebno je razmišljati o njihovoj povijesti, načinu života, odnosu prema drugim narodima, vjerovanjima i svemu što ih je oblikovalo kao društvo.

Upravo ti novi elementi donose dodatnu složenost priči. Svijet više nije ograničen samo na ono što su likovi do tada poznavali. Kao i u stvarnom svijetu, susret različitih kultura donosi pitanja, nesporazume, sukobe, ali i mogućnosti za savezništva.

Zato bih rekao da druga knjiga nije bila teža u smislu samog pisanja, ali je zahtijevala više planiranja. Prva knjiga postavlja temelje, a druga pokazuje koliko je taj svijet zapravo velik i koliko još toga postoji izvan onoga što su likovi do tada znali. Najveći izazov bio je održati ravnotežu između razvoja likova, širenja svijeta i pripreme svega što će kulminirati u trećoj knjizi.

Kako ste odlučivali koje tajne svijeta otkriti u drugoj knjizi, a koje još uvijek ostaviti skrivene?

U Magiji duše pitanje otkrivanja tajni nije bilo samo pitanje toga što čitatelj treba saznati, nego i što sami likovi trebaju saznati u određenom trenutku. Svaka tajna ima svoju svrhu u priči. Ako nešto otkrijete prerano, može izgubiti svoje značenje, a ako se nešto predugo skriva, može djelovati kao da postoji samo zato da bi se umjetno održavala misterija.

U drugoj knjizi mnogi od likova više nisu iste osobe kao na početku priče. Oni su prošli kroz određene događaje, stekli iskustvo i postali ljudi koji imaju stvarnu moć i odgovornost. Neki od njih dolaze na politički važne pozicije, gdje njihove odluke više nisu samo njihove osobne odluke. Ono što naprave može utjecati na cijele regije, gradove, trgovačke puteve i živote velikog broja ljudi.

Zbog toga se i način na koji se otkrivaju njihove prošlosti mijenja. Neke stvari iz njihove povijesti postaju važne tek kada utječu na odluke koje moraju donijeti. Nije dovoljno znati samo što se dogodilo u prošlosti, nego je važno razumjeti kako ta prošlost oblikuje osobu koja danas donosi odluke. Ponekad nešto što je izgledalo kao nevažan dio nečijeg života odjednom postane presudno kada se taj lik nađe pred velikim izborom.

A ti izbori u drugoj knjizi više nisu jednostavni. Likovi se više ne bore samo protiv neprijatelja koje mogu pobijediti mačem ili magijom. Ponekad moraju birati između dvije loše mogućnosti. Odluka da pomognu jednom narodu može značiti sukob s drugom nacijom s kojom su njihovi ljudi stoljećima trgovali i održavali mir. Odluka koja spašava jedan grad može ugroziti cijelu regiju.

Posebno mi je bilo zanimljivo istraživati kako se ljudi ponašaju kada više nemaju mogućnost donijeti savršenu odluku. Kada ste odgovorni samo za sebe, izbori su već teški. Ali kada vaša odluka utječe na tisuće drugih ljudi, svaka mogućnost nosi posljedice. U tom trenutku likovi više ne mogu razmišljati samo kao pojedinci, nego moraju prihvatiti uloge koje možda nikada nisu željeli.

Slično je i s magijom. Neke tajne vezane uz magiju nisu otkrivene samo zato da bi čitatelj saznao više o sustavu, nego zato što određena saznanja mijenjaju način na koji likovi donose odluke. Korištenje određene moći može riješiti jedan problem, ali istovremeno otvoriti potpuno novi. Jedna čarolija može biti rješenje u jednom trenutku, ali istovremeno odvesti osobu prema nečemu iz čega se više neće moći vratiti.

Jedan od važnih elemenata druge knjige je i to da neki likovi otkrivaju dijelove vlastite povijesti koje sami nisu poznavali. Mislim da je to često zanimljivije od otkrivanja tajni koje samo čitatelj zna. Kada lik otkrije nešto novo o sebi, tada se ne mijenja samo njegovo znanje, nego i njegova slika o samome sebi.

Zato sam tajne svijeta pokušavao otkrivati u trenutku kada one imaju najveći utjecaj na priču i likove. Svaka informacija mora imati posljedicu. Nije dovoljno samo reći čitatelju nešto novo o svijetu L’vena, važno je pokazati kako to znanje mijenja ljude koji u tom svijetu žive.

Je li se vaše razumijevanje likova promijenilo tijekom pisanja druge knjige, jesu li vam neki likovi postali drugačiji nego što ste ih prvotno zamišljali?

Tijekom pisanja druge knjige moji likovi se nisu toliko promijenili u smislu toga tko su oni, koliko su se promijenili u smislu onoga što ih okružuje i odgovornosti koje nose. U Crnim zmajevima njihove odluke su uglavnom bile povezane s njihovom vlastitom sudbinom. Borili su se za preživljavanje, pokušavali razumjeti što se događa oko njih i pronaći svoje mjesto u događajima koji su ih nadilazili.

U Magiji duše situacija je drugačija. Oni više nisu samo ljudi kojima se događaju velike stvari, nego postaju ljudi koji svojim odlukama mijenjaju ono što će se dogoditi drugima. Njihovi izbori više nisu samo osobni. Kada odluče nešto napraviti, posljedice mogu osjetiti cijele regije, gradovi, vojske ili narodi. Odjednom više nije dovoljno pitati se što je najbolje za njih, nego moraju razmišljati što je najbolje za mnoge druge ljude.

Zbog toga se i njihovo razumijevanje svijeta mijenja. Postaju svjesni da moć i odgovornost dolaze zajedno. Nije teško donijeti odluku kada posljedice pogađaju samo vas. Mnogo je teže donijeti odluku kada znate da će zbog nje netko drugi izgubiti dom, trgovinu, sigurnost ili život. Upravo taj prijelaz iz osobne borbe u odgovornost prema drugima bio mi je jedan od važnijih elemenata razvoja likova.

Od početka nisam želio stvarati djetinjaste likove koji iznenada moraju donositi zrele odluke. U mnogim fantasy pričama mladi likovi, često tinejdžeri, vrlo brzo preuzmu uloge velikih vođa, ratnika ili spasitelja svijeta, ali pritom često razmišljaju i reagiraju kao djeca. To mi nije bilo uvjerljivo. Zato su moji likovi od početka bili napisani kao zreliji nego što je uobičajeno za tu dob.

Ali čak i kada su na početku bili zreliji od svojih vršnjaka, događaji kroz koje prolaze dodatno ih mijenjaju. Postoji razlika između toga da razumijete odgovornost u teoriji i da je stvarno morate nositi. Možete misliti da znate što znači biti vođa, ali tek kada morate donijeti odluku od koje ovise životi drugih ljudi, shvatite koliko je to teško.

U drugoj knjizi postaju mnogo zreliji upravo zato što više nemaju luksuz razmišljanja samo o sebi. Moraju prihvatiti političke posljedice svojih odluka, razumjeti odnose među narodima i shvatiti da čak i dobra namjera može dovesti do neželjenih posljedica. Ponekad ne postoji izbor između dobra i zla, nego samo izbor između dvije mogućnosti koje obje imaju svoju cijenu.

Zanimljivo mi je bilo pratiti kako se njihova osobnost pokazuje pod tim novim pritiskom. Netko tko je ranije bio siguran u svoje odluke može početi sumnjati. Netko tko je izbjegavao odgovornost može je morati prihvatiti. Netko tko je mislio da poznaje sebe može otkriti da još uvijek postoje dijelovi njega koje ne razumije.

Zato bih rekao da su mi likovi u drugoj knjizi postali dublji, ali ne zato što su postali potpuno drugačije osobe. Oni su i dalje isti ljudi s istim strahovima, željama i slabostima. Samo su se okolnosti promijenile, a velike odgovornosti otkrile su nove dijelove njihove osobnosti.

Treći dio sage nosi naslov Vrata. Što ta vrata predstavljaju na simboličkoj razini, prijelaz, spoznaju, opasnost, završetak ili novi početak?

Vrata primarno gotovo svim likovima predstavljaju potencijalni kraj svega. Njihovih života i svijeta kojeg poznaju. Sama pomisao da ona postoje mijenja način na koji promatraju stvarnost i budućnost. Hagala i njezini sljedbenici Vrata vide kao novi početak, kao trenutak u kojem će sve loše ponovno postati dobro. Za njih su ona ispunjenje obećanja i ostvarenje cilja kojem teže cijeli život, dok ih svi ostali doživljavaju kao prijetnju koju pod svaku cijenu treba spriječiti. Upravo zato ista stvar u priči može predstavljati potpuno suprotna značenja, ovisno o tome iz čije se perspektive promatra. A čak i sama činjenica da se Vrata uopće pojave predstavlja prijelaz iz života prije znanja o postojanju Vrata u život poslije toga. Nije isto živjeti sa znanjem da postoji prolaz kroz koji nešto strašno može doći svaki tren. Nakon tog saznanja više nema povratka na staro jer likovi gube osjećaj sigurnosti koji su do tada imali. Na neki način Vrata simboliziraju i spoznaju, onu vrstu spoznaje koja čovjeku ne donosi mir nego ga prisiljava da preispita sve što je do tada smatrao istinom. A hoće li ona na kraju značiti završetak ili novi početak, ovisi isključivo o tome tko ih na kraju otvori i što se s druge strane zapravo nalazi.

Kako izgleda osjećaj autora koji završava priču koju je nosio godinama u sebi? Je li završetak više osjećaj oslobođenja, tuge ili praznine?

Završiti priču koju nosite u sebi godinama vrlo je neobičan osjećaj. Kada sam završio Peti Bog, prvo što sam osjetio bilo je veliko olakšanje. Ta priča bila je sa mnom jako dugo. Toliko dugo da je postala dio moje svakodnevice. Mnoge večeri, prije nego što bih zaspao, u glavi su mi se vrtjeli dijalozi, scene, sukobi među likovima i razni mogući raspleti. Čak i kada nisam aktivno pisao, priča je nastavila živjeti u mislima.

Imao sam osjećaj kao da stalno nosim nešto što želi biti zapisano. Ponekad bi mi na pamet pala samo jedna rečenica, nekada cijelo poglavlje, a nekada rješenje problema s kojim sam se mučio tjednima. Sve to stvaralo je tihi pritisak da priču konačno završim i stavim na papir. Tek kada je posljednja knjiga bila dovršena i objavljena, taj je osjećaj nestao.

Zato bih rekao da je završetak prije svega bio osjećaj oslobođenja. Ne zato što mi je pisanje dosadilo, nego zato što sam napokon ispunio obećanje koje sam godinama davao samome sebi. Priča koja je toliko dugo čekala svoj trenutak konačno je postala knjiga koju netko može uzeti u ruke i pročitati.

Naravno, postoji i određena doza nostalgije. Kada godinama živite s istim likovima, upoznate ih gotovo kao stvarne ljude. Znate njihove vrline, mane, strahove i želje. Nije neobično da vam nakon završetka nedostaju svakodnevni razgovori koje ste vodili s njima u vlastitoj mašti. Ali kod mene taj osjećaj nije bio toliko izražen koliko osjećaj da je jedan veliki posao napokon dovršen.

S druge strane, završetak Petog Boga ne znači da je L’ven nestao iz moje glave. Naprotiv, taj svijet je i dalje golem. Postoje mnogi narodi, regije, povijesni događaji i likovi čije priče još nisu ispričane. Dok sam radio na glavnom serijalu, često su mi se pojavljivale ideje koje nisu pripadale toj priči, ali su pripadale istom svijetu.

Neke od tih ideja već sam zapisao u obliku vrlo grubih bilježaka. To nisu gotovi rukopisi, nego kratke skice, prizori ili ideje koje možda jednoga dana prerastu u novu knjigu. Hoće li se to dogoditi ili neće, u ovom trenutku ne mogu reći. Zato mi se trenutačno ne žuri. Nakon toliko godina rada lijepo je imati osjećaj da je jedna velika cjelina završena. Ako se jednog dana ponovno vratim tom svijetu, to će biti zato što će me neka nova priča ponovno početi pratiti na isti način kao što me nekada pratila priča o Petom Bogu.

Jeste li tijekom pisanja završnice imali trenutak kada ste pomislili da je ova priča veća od vas i da je teško zatvoriti sve niti koje ste otvorili?

Da, mnogo puta. Što je priča postajala veća, to sam češće imao osjećaj da sam pred sebe postavio zadatak koji možda neću uspjeti završiti. Sve je počelo s jednom osnovnom pričom o Hagali i njezinoj želji da se vrati u svoj izvorni svijet. U tom trenutku činilo se da imam prilično jasan zaplet i nekoliko glavnih likova. Međutim, kako je svijet L’vena rastao, tako su rasli i ljudi koji su u njemu živjeli.

Odjednom više nisam pratio samo jednu priču. Nastala je cijela tapiserija likova, političkih odnosa, savezništava, izdaja i osobnih sudbina koje su se neprestano ispreplitale. Svaki novi važan lik donosio je svoju prošlost, svoje motive i svoje ciljeve, a sve je to trebalo povezati u jednu smislenu cjelinu. U jednom trenutku postalo je izazovno pratiti sve niti koje sam sam otvorio.

Najteže je bilo odlučiti što zatvoriti, a što ostaviti da još neko vrijeme živi. U velikim pričama nije dovoljno samo odgovoriti na svako pitanje. Ponekad je važnije odgovoriti na pravo pitanje u pravom trenutku. Ako prerano zatvorite neku priču, možete oslabiti ono što dolazi poslije. Ako je ostavite otvorenom predugo, čitatelj može imati osjećaj da ste je zaboravili.

Zbog toga sam u jednom trenutku promijenio način rada. Umjesto da razmišljam o cijelom završetku odjednom, počeo sam promatrati svaku priču zasebno. Pisao sam jednu po jednu nit i pokušavao svakoj dati završetak koji proizlazi iz svega što se prije dogodilo. Tek kada bih bio zadovoljan jednom cjelinom, prelazio bih na sljedeću. Takav pristup mi je pomogao da veliki i složeni završetak pretvorim u niz manjih problema koje je bilo moguće riješiti.

Naravno, nisu sve niti potpuno zatvorene. Neke su takve ostale namjerno. L’ven je živ svijet i ne vjerujem da baš svaka priča mora završiti istoga dana kada završi glavni zaplet. Ljudi nastavljaju živjeti, države se i dalje razvijaju, a posljedice velikih događaja osjećaju se još godinama. Upravo zato neke stvari ostaju otvorene, ne zato što sam na njih zaboravio, nego zato što za njih još nije došlo pravo vrijeme.

Moguće je i da će neke od tih otvorenih niti jednog dana postati temelj neke nove priče. Već sada postoje ideje i bilješke za razdoblja koja se događaju prije ili poslije glavne radnje Petog Boga. Hoće li od njih nastati nove knjige, još ne znam, ali ostavio sam si prostor da se u taj svijet mogu vratiti ako pronađem priču koja to zaslužuje.

Koliko je teško pronaći pravi kraj za veliku fantasy sagu, kraj koji će zadovoljiti čitatelja, ali ostati vjeran svijetu koji ste stvarali?

Vrlo je teško pronaći pravi završetak za veliku fantasy sagu. Ne samo zato što čitatelji imaju velika očekivanja, nego zato što završetak mora biti pošten prema svemu što ste gradili stotinama, pa i tisućama stranica. Svaka važna odluka, svaki odnos među likovima i svako pravilo svijeta na kraju moraju imati smislen zaključak.

Kod mene je to bilo dodatno zahtjevno jer nisam pisao na način na koji rade neki autori. Postoje pisci koji prvo napišu ili vrlo precizno isplaniraju završnu scenu, a zatim cijelu priču grade prema tom unaprijed određenom kraju. Ja nisam radio tako. Imao sam okvirnu ideju kamo želim doći, ali nisam želio prisiljavati likove da donose odluke samo zato što ih određeni završetak čeka.

Jedan od najvećih izazova bio je to što sam od početka želio da priča teče potpuno kronološki. Osobno ne volim knjige i serije koje započnu spektakularnom scenom iz završnice, a zatim vas odmah vrate šest mjeseci ili godinu dana unatrag kako bi objasnile kako je do toga došlo. Znam da je to vrlo popularan način pripovijedanja i da često dobro funkcionira, ali meni kao čitatelju nikada nije odgovarao. Uvijek sam imao osjećaj da mi je unaprijed oduzet dio napetosti.

Zbog toga sam odlučio da u Petom Bogu događaji idu redom, onako kako se stvarno događaju. Čitatelj otkriva svijet istim tempom kojim ga otkrivaju i likovi. Nema preskakanja u budućnost niti velikih scena koje unaprijed otkrivaju kamo priča vodi. To znači da na početku nemam takozvani “hook” kojim odmah privučem čitatelja velikim raspletom. Umjesto toga, priča se polako gradi. U početku možda nije sasvim jasno što se događa ni koliko su događaji međusobno povezani, ali kako stranice prolaze, sve više dijelova slagalice dolazi na svoje mjesto.

Svjestan sam da takav način pripovijedanja traži malo više strpljenja od čitatelja. Međutim, vjerujem da zato završnica ima veću težinu. Kada dođete do kraja, ne osjećate da ste do njega dovedeni prečacem, nego da ste zajedno s likovima prošli cijeli njihov put.

Upravo zbog toga kraj koji sam možda zamišljao na početku pisanja nije ostao isti. Likovi su se tijekom priče razvijali, sazrijevali i mijenjali. Svako iskustvo koje su proživjeli utjecalo je na njihove odluke. Da sam ih na kraju prisilio da naprave ono što sam zamislio dvadeset godina ranije, vjerojatno više ne bi bili isti ljudi koje je čitatelj upoznao.

Kada čitatelj zatvori posljednju stranicu Petog Boga, koju biste emociju najviše željeli da ponese sa sobom?

Ne bih želio na to pitanje odgovarati pretenciozno niti tvrditi da moje knjige nose neku veliku životnu poruku. Ne mislim da je Peti Bog djelo koje će nekome promijeniti pogled na svijet. To je prije svega fantasy roman. Fikcija. Priča koja je nastala zato što volim ovakav žanr i zato što sam želio ispričati jednu veliku pustolovinu.

Ako moje knjige kod nekoga probude razmišljanje o prijateljstvu, odgovornosti, moći ili žrtvi, bit će mi drago. Ali nisam ih pisao s namjerom da čitateljima objašnjavam kako trebaju živjeti ili što trebaju misliti. To prepuštam njima. Svaki čitatelj iz knjige ponese nešto svoje, a to je jedna od ljepota književnosti.

Ono što bih najviše volio jest da se čitatelj, nakon što pročita posljednju stranicu, na trenutak zadrži u tom svijetu. Da zatvori knjigu i pomisli kako bi još malo želio ostati u L’venu. Da mu likovi nedostaju i da ga zanima što će se s njima dogoditi dalje.

Mislim da je to najveći kompliment koji autor može dobiti. Ne broj prodanih primjeraka, ne odlična recenzija, nego trenutak kada čitatelj poželi provesti još vremena u svijetu koji ste stvorili. Tada znate da su likovi postali stvarni barem na nekoliko sati ili dana, koliko je trajalo čitanje.

Naravno, svjestan sam da neće svi reagirati jednako. Nekome će se svidjeti svijet, nekome likovi, nekome sustav magije, a nekome možda knjiga uopće neće odgovarati. To je potpuno normalno. Knjige, kao i glazba ili filmovi, nisu iste za svakoga.

Ali ako bih morao izdvojiti jednu jedinu emociju ili misao koju bih volio ostaviti čitatelju, onda bi ona bila vrlo jednostavna. Volio bih da zatvori posljednju stranicu i kaže: “Kada izlazi sljedeći nastavak?”

Koja je najveća razlika između autora koji ste bili kada ste počeli pisati Peti Bog i autora koji ste danas nakon svega što ste prošli?

Najveća razlika između mene kada sam počeo pisati Peti Bog i mene danas jest to što danas puno bolje razumijem što zapravo znači napisati knjigu. Kada sam počinjao, mislio sam da je pisanje upravo to: sjednete za računalo, napišete priču i knjiga je gotova. Danas znam da je to tek prvi korak u jednom mnogo većem procesu.

Tijekom rada na serijalu naučio sam jako mnogo, ne samo o pisanju nego i o svijetu koji okružuje svakog autora. Pisanje nije linearno kako ga ljudi često zamišljaju. Ne sjednem uvijek i napišem prvo, drugo pa treće poglavlje. Ideje dolaze kada žele. Ponekad mi prvo padne na pamet važan dijalog koji će se dogoditi stotinama stranica kasnije. Nekada napišem završetak nekog poglavlja prije nego njegov početak. Nekada dobijem samo jednu rečenicu ili kratku scenu koju moram zapisati da je ne izgubim.

Tek kasnije sve te dijelove treba spojiti u jednu smislenu cjelinu. To je proces koji traje dugo i zahtijeva mnogo strpljenja. Mislim da je ljudima koji nikada nisu pisali teško zamisliti da autor u glavi nosi stotine stranica priče koje još nisu zapisane. Likovi razgovaraju, scene se razvijaju, novi zapleti nastaju, a vi ih pokušavate zadržati u pamćenju dok ne pronađete vrijeme da ih stavite na papir.

Ponekad to zna biti i stresno. Duboko u sebi želite sjesti i pisati jer osjećate da priča želi izaći iz vas, ali život ima svoje prioritete. Posao, obitelj, svakodnevne obveze, promet i sve ostale sitnice često zauzmu vrijeme koje biste najradije posvetili pisanju. Tada samo bilježite ideje i nadate se da će vas čekati kada im se ponovno vratite.

A kada konačno završite rukopis, shvatite da posao nije ni približno gotov. Slijedi uređivanje, redaktura, lektura i ponovno čitanje. Uređivanje rukopisa nije jedan prolazak kroz tekst. To je niz različitih razina na kojima svaki put primijetite nešto novo. Dogodi se da dođete do sedamnaeste verzije rukopisa i još uvijek razmišljate može li neka rečenica biti bolja ili neko poglavlje jasnije.

Nakon toga dolazi još jedan svijet o kojem na početku nisam znao gotovo ništa: izdavaštvo. Priprema knjige za tisak, prijelom, naslovnica, promocija, distribucija i sve ono što čitatelj vidi tek kada knjiga dođe na policu. Tek tada shvatite da je pisanje samo jedan dio cijelog procesa nastanka knjige.

Možda je upravo to najveća lekcija koju sam naučio. Pisanje knjige ne treba promatrati samo kao umjetnički proces, nego i kao ozbiljan projekt. Priča je njegovo srce, ali oko nje postoji mnogo drugih poslova koji su jednako važni ako želite da knjiga dođe do svojih čitatelja.

Zbog svega toga danas sam mnogo organiziraniji nego što sam bio kada sam počinjao. Bolje planiram vrijeme, bolje vodim bilješke i unaprijed razmišljam o stvarima koje će doći nakon pisanja. Iskustvo rada na Petom Bogu naučilo me da završiti rukopis nije kraj puta, nego tek početak jednog novog dijela cijelog projekta. Upravo zbog toga vjerujem da će mi pisanje budućih priča iz L’vena biti organiziranije, ali nadam se da neće izgubiti onu istu strast s kojom je sve prije više od dvadeset godina i počelo.

Kako izgleda vaš proces pisanja, imate li određenu rutinu, vrijeme kada pišete, mjesto koje vas inspirira ili posebne rituale prije ulaska u svijet L’vena?

Mnogi autori imaju svoje rituale prije pisanja. Netko piše isključivo ujutro uz prvu kavu, netko mora imati potpunu tišinu, a netko određenu glazbu koja ga uvodi u priču. Kod mene toga zapravo nema. Moj proces pisanja prilično je jednostavan i u potpunosti prilagođen svakodnevnom životu.

Najčešće pišem kada uhvatim malo slobodnog vremena, a to je uglavnom kasno navečer. Tijekom dana posao i obitelj imaju prednost, pa tek kada se sve smiri mogu sjesti za računalo i vratiti se u L’ven. Tada jednostavno otvorim rukopis i nastavim tamo gdje sam prethodni put stao. Ne trebaju mi posebne pripreme niti neki osjećaj da je došao “pravi trenutak”. Ako imam vremena, pišem.

Naravno, ne znači to da uvijek pišem poglavlja redom. Ponekad mi se dogodi da za neko poglavlje još nemam pravo rješenje ili nisam zadovoljan kako bi se određena scena trebala razviti. Tada ga jednostavno preskočim i napišem neko kasnije poglavlje za koje u tom trenutku imam jasnu ideju. Znam da ću se vratiti na ono što nedostaje kada priča prirodno dođe do tog mjesta.

Ima dana kada riječi jednostavno teku i stranice nastaju vrlo brzo. Ali ima i dana kada samo sjedim ispred teksta, čitam ono što sam već napisao i razmišljam kako priču povesti dalje. I to je dio pisanja. Mislim da mnogi zamišljaju kako autor stalno piše, ali ponekad je razmišljanje jednako važan dio procesa kao i samo tipkanje.

Dok pišem, često na drugom monitoru držim otvorene karte L’vena. To mi pomaže da zadržim osjećaj prostora, udaljenosti i vremena. Ako likovi putuju iz jednog grada u drugi, želim znati koliko im to stvarno traje, kakav teren prolaze i što sve mogu susresti putem. Takve sitnice možda čitatelj neće uvijek primijetiti, ali meni pomažu da svijet ostane dosljedan.

Ponekad otvorim i ilustracije likova iz knjige. Nije mi važno samo kako izgledaju, nego mi slike pomažu da ih lakše zamislim dok razgovaraju. Kada pred sobom imam njihovo lice, izraze ili držanje, dijalozi mi često dolaze prirodnije nego kada gledam samo prazan tekst na ekranu.

Zapravo, najveća prednost koju imam jest to što L’ven već jako dugo živi u mojoj glavi. Taj svijet nije nastao preko noći. Razmišljao sam o njemu godinama, mijenjao ga, nadograđivao i upoznavao njegove ljude mnogo prije nego što sam ozbiljno počeo pisati knjige. Zbog toga mi nisu potrebni posebni rituali da bih ušao u taj svijet. Dovoljno je otvoriti rukopis i nakon nekoliko minuta ponovno sam tamo.

Možda moj način pisanja nije romantičan kao priče o piscima koji imaju posebne radne sobe, stare pisaće strojeve ili svakodnevne rituale, ali meni odgovara. Pišem onda kada mogu, koristim vrijeme koje imam i trudim se da svaka nova stranica bude bolja od prethodne. Na kraju je ipak najvažnije da priča napreduje, bez obzira na to pišem li ujutro, navečer ili duboko iza ponoći.

Koliko je teško uskladiti kreativni dio pisanja s tehničkim dijelom stvaranja velikog fantasy svijeta gdje svaka sitnica mora imati smisla?

To nije jednostavno pitanje, jer kreativni i tehnički dio pisanja često idu u različitim smjerovima. Kreativni dio traži slobodu, dopušta ideje koje se razvijaju i mijenjaju tijekom pisanja, dok tehnički dio zahtijeva dosljednost, pravila i stalnu kontrolu detalja. Kada gradite veliki fantasy svijet, ne možete se osloniti samo na maštu. Svaki element koji uvedete prije ili kasnije mora imati svoje posljedice.

Mogu zamisliti da je nekim piscima taj tehnički dio vrlo težak. Zbog toga mnogi autori odluče određene detalje iz pozadine ne objašnjavati previše, nego ih jednostavno ostave izvan priče. Ponekad je to i najbolji izbor jer čitatelj ne mora znati svaki detalj svijeta koji autor zna. Međutim, čak i kada se nešto ne napiše izravno, autor mora imati osjećaj da to postoji i da svijet funkcionira. U suprotnom se vrlo lako pojave nedosljednosti koje pažljivi čitatelji mogu primijetiti.

Čak i velika fantasy djela poznatih autora imaju određene tehničke nedosljednosti. Kada stvarate tako velike svjetove, s toliko likova, povijesti, pravila i događaja, gotovo je nemoguće da baš svaki detalj bude savršeno usklađen. To je dio izazova stvaranja nečega toliko opsežnog.

Meni u tome puno pomaže kombinacija mojih različitih stručnosti. Po struci sam copywriter i programer, a uz to imam više od sedamnaest godina iskustva u edukaciji odraslih na području tehnologija. Na prvi pogled to možda izgleda kao neobična kombinacija, ali upravo mi je taj spoj znanja koristan u pisanju.

Programiranje me naučilo razmišljati o sustavima, pravilima i posljedicama. Kada stvarate program, svaka naredba mora imati smisla i svaki dio sustava mora funkcionirati zajedno s ostalima. Ako jedan dio nije dobro postavljen, prije ili kasnije pojavi se problem. Sličan princip postoji i kod izgradnje fantasy svijeta. Magija, politika, ekonomija, religija i povijest nisu odvojeni elementi, nego sustavi koji međusobno utječu jedni na druge.

S druge strane, iskustvo copywritinga i edukacije pomaže mi da te tehničke elemente pretvorim u nešto što služi priči, a ne obrnuto. Nije cilj čitatelju pokazati koliko sam detaljno razradio kalendar, ekonomiju ili pravila magije. Ti detalji postoje zato da svijet djeluje stvarno i da odluke likova imaju smisla.

Mislim da je najveći izazov pronaći ravnotežu. Ako imate samo kreativnost bez ikakvih pravila, svijet može postati kaotičan i čitatelj može izgubiti osjećaj da je ono što se događa važno. Ako imate samo tehničku strukturu, priča može postati hladna i djelovati kao priručnik umjesto kao roman.

Kada se ta dva dijela usklade, tada se događa nešto zanimljivo. Tehnička ograničenja zapravo mogu potaknuti kreativnost, jer vas prisile da tražite rješenja unutar određenih pravila. Isto kao što lik ne postaje zanimljiv zato što može sve, nego zato što mora donositi odluke unutar svojih mogućnosti i ograničenja.

Zato mi ta kombinacija kreativnog i tehničkog razmišljanja nije prepreka, nego prednost. Nije uvijek lako održavati ravnotežu, posebno kod svijeta veličine L’vena, ali kada jednom pronađete način da ta dva dijela rade zajedno, rezultat može biti mnogo bogatiji i uvjerljiviji.

Jeste li ikada tijekom rada na serijalu imali trenutak kada ste pomislili da je projekt prevelik i da možda nikada neće biti završen?

Da, takvih trenutaka bilo je mnogo puta. Zapravo, mislim da je to gotovo neizbježan dio rada na ovako velikom projektu. Kada sam prvi put zamislio Peti Bog, nisam u potpunosti razumio koliko će taj svijet narasti. U početku je to bila jedna priča, jedan sukob i nekoliko likova, ali s vremenom je svijet postao mnogo veći nego što sam ikada očekivao.

Vjerojatno je upravo zato prošlo više od dvadeset godina od prvih nacrta do završetka ozbiljnog rada na serijalu. Ideja je cijelo to vrijeme živjela, mijenjala se i razvijala. Likovi su dobivali dublju povijest, svijet je dobivao svoja pravila, a priča se širila u smjerovima koje na početku nisam mogao predvidjeti. U jednom trenutku više nije izgledalo kao da pišem samo jednu knjigu, nego kao da pokušavam izgraditi cijeli jedan svijet.

Bilo je trenutaka kada se taj projekt činio prevelikim. Posebno kada shvatite količinu posla koja dolazi nakon samog pisanja. Nije dovoljno samo napisati priču. Tek tada počinje drugi dio posla, ponovno čitanje, ispravljanje pogrešaka, provjera logike svijeta, usklađivanje detalja, promjene rečenica i cijelih dijelova teksta. Kada imate treću knjigu koja ima gotovo sedamsto stranica, a svaka stranica mora više puta proći kroz pregled, lako je zapitati se jeste li si postavili zadatak koji je prevelik.

Osim same količine teksta, postojao je i drugi problem, iskustvo. Kao netko tko nije već imao iza sebe objavljene knjige i mjesto u književnom svijetu, često sam se pitao što ja uopće radim. Pogledate autore koji su desetljećima stvarali svoje svjetove, koji imaju milijune čitatelja i prepoznatljiva imena, i prirodno je pomisliti da se s njima ne možete uspoređivati.

Ali onda sam se morao podsjetiti na jednu jednostavnu stvar, i oni su jednom bili početnici. I oni su nekada napisali prve stranice svojih priča. Nisu postali poznati prije nego što su počeli pisati. Prvo su morali stvoriti nešto u što su vjerovali, završiti svoje priče i tek onda pronaći svoje čitatelje.

To mi je pomoglo nastaviti. Nije cilj bio odmah uspoređivati se s piscima koji iza sebe imaju desetljeća iskustva, nego završiti priču koju sam počeo. Svaki veliki projekt izgleda nemoguće kada ga gledate kao jednu ogromnu cjelinu. Ali kada ga podijelite na manje dijelove, jednu scenu, jedno poglavlje, jednu knjigu, tada postaje nešto što se može napraviti.

Mislim da je najvažnije kod ovakvih projekata imati dovoljno upornosti da nastavite i kada početno oduševljenje prođe. Ideje su lake, ali završiti ih je ono što zahtijeva vrijeme i strpljenje. Peti Bog je projekt koji je dugo rastao, i bilo je mnogo trenutaka kada sam se pitao hoću li ga ikada završiti.

Ali na kraju se uvijek vraćam na isto, ta priča je toliko dugo bila dio mene da je nisam mogao jednostavno ostaviti. Morao sam vidjeti kamo će svi ti likovi i taj svijet doći. I upravo zato je, nakon svih tih godina, najvažniji trenutak bio onaj kada sam mogao reći: priča je završena.

Koji je bio najveći izazov na cijelom putu, završiti rukopis, pronaći način objavljivanja, predstaviti knjigu publici ili nešto sasvim drugo?

Kada sam počinjao pisati, bio sam uvjeren da će najveći izazov biti završiti rukopis. To je tada izgledalo kao golema planina koju treba osvojiti. Ili, kada ostanemo u svijetu fantasyja, kao ogroman zmaj koji stoji na putu i ne dopušta vam proći. Godinama sam mislio da će sve biti mnogo lakše kada jednom napišem posljednju rečenicu.

Pokazalo se da sam bio u krivu. Završetak rukopisa nije kraj puta, nego tek početak jednog sasvim novog niza izazova. Nakon pisanja slijedi uređivanje, a to je posao koji mnogi čitatelji uopće ne vide. Tek tada počinje višestruko čitanje, ispravljanje, prepravljanje, skraćivanje i dotjerivanje teksta. Svaki novi prolazak kroz rukopis otkrije nešto što se može napisati bolje.

Nakon toga dolazi izdavanje knjige, a to je potpuno drugačiji svijet. Posebno ako ste samostalni autor i iza vas ne stoji velika izdavačka kuća. Tada odjednom više niste samo pisac. Morate razmišljati o prijelomu knjige, naslovnici, tisku, distribuciji, prodaji i svemu ostalom što je potrebno da bi knjiga uopće stigla do čitatelja.

U Hrvatskoj je najčešći model samostalnog izdavanja da autor vlastitim novcem plati tisak, primjerice tisuću primjeraka knjige, a zatim pokušava pronaći način kako ih prodati. To nosi velik financijski rizik, jer nitko ne može jamčiti da će se svi ti primjerci prodati. Nije teško zamisliti garažu ili podrum pun kutija knjiga koje čekaju svoje čitatelje.

Ja sam zato odabrao drugačiji put: print-on-demand. To znači da nemam unaprijed otisnutu zalihu knjiga. Knjiga se tiska tek kada je netko naruči i zatim se šalje na adresu kupca. Takav model uklanja rizik velikih zaliha, ali otvara neke druge izazove.

Ono što me posebno iznenadilo bilo je koliko je, u nekim aspektima, jednostavnije objaviti knjigu međunarodno nego organizirati sve na hrvatskom tržištu. To je pomalo poražavajuća činjenica, posebno za nove autore koji tek ulaze u svijet izdavaštva. Očekivao bih da će domaće tržište biti jednostavnije, ali moje iskustvo pokazalo potpuno obrnutu situaciju.

Ipak, ni izdavanje nije najveći izazov. Nakon što je knjiga dostupna, dolazi ono čega se, vjerujem, pribojava gotovo svaki samostalni autor: marketing. Kako predstaviti svoju knjigu ljudima koji nikada nisu čuli za vas? Kako privući pažnju na tržištu na kojem se svakoga dana objavljuju stotine novih naslova? Kako doprijeti do čitatelja putem društvenih mreža kada vas algoritmi često uopće ne prikazuju ljudima koji bi možda voljeli vašu knjigu?

To su pitanja na koja ne postoji jednostavan odgovor. Možete napisati najbolju knjigu koju ste sposobni napisati, ali ako nitko ne zna da ona postoji, vrlo teško će pronaći svoj put do čitatelja. Upravo zato danas mislim da je predstavljanje knjige publici najveći izazov cijelog procesa.

Pisanje je zahtjevno, uređivanje traži strpljenje, a izdavanje donosi mnogo tehničkih i organizacijskih problema. Ali sve to ima smisla samo ako knjiga na kraju pronađe svoje čitatelje. Zato bih rekao da je marketing, koliko god ga mnogi autori ne vole, danas možda i najteži dio cijelog puta jednog samostalnog pisca.

Što biste danas poručili sebi iz vremena kada ste tek počeli pisati prve stranice Petog Boga?

Da mogu danas razgovarati sa sobom iz vremena kada sam napisao prve stranice Petog Boga, poruka bi bila vrlo jednostavna: “Samo završi priču. O naknadnim zahtjevima razmišljat ćeš kasnije.”

Mislim da je to nešto što mnogi autori početnici trebaju čuti. Kada tek počnete pisati, vrlo brzo se pojave brojna pitanja. Je li priča dovoljno dobra? Hoće li se nekome svidjeti? Ima li smisla pokušavati izdati knjigu? Hoće li je netko uopće željeti čitati? Sve su to legitimna pitanja, ali često dođu prerano.

Najvažniji zadatak na početku je jednostavno završiti priču. Bez završene priče nema ni knjige. Možete imati najbolju ideju na svijetu, savršeno razrađen svijet i stotine bilješki, ali dok priča ne postoji u obliku rukopisa, ona je još uvijek samo mogućnost.

Kada sam počeo pisati Peti Bog, nisam mogao znati koliko će se taj projekt proširiti. Nisam znao koliko će vremena trebati, koliko će se toga promijeniti niti koliko će drugih izazova doći nakon prve napisane rečenice. Da sam tada razmišljao o svemu što dolazi poslije: uređivanju, izdavanju, promociji i marketingu, vjerojatno bih se još više opteretio veličinom cijelog projekta.

Ponekad je najveća prepreka upravo pokušaj da unaprijed riješite probleme koji još ne postoje. Prvo morate napisati knjigu. Tek kada imate završenu priču, možete razmišljati kako je poboljšati, kako je objaviti i kako je predstaviti čitateljima.

Naravno, danas znam mnogo više nego tada. Znam da pisanje nije samo trenutak inspiracije, nego dugotrajan proces koji zahtijeva organizaciju, disciplinu i mnogo rada. Znam da prvi nacrt gotovo nikada nije konačna verzija i da prava knjiga nastaje kroz brojne izmjene.

Ali unatoč svemu što sam naučio, mislim da je osnovna poruka ista. Ne dopustiti da vas strah od svega što dolazi poslije spriječi da napravite prvi korak. Svaki veliki projekt izgleda prevelik dok ga gledate kao jednu ogromnu cjelinu.

Zato bih sebi iz tog vremena rekao da se ne opterećuje previše budućim problemima. Neka napiše priču koju želi ispričati. Neka završi prvi rukopis. Sve ostalo može se rješavati kasnije.

Jer na kraju, najvažnija razlika između ideje i knjige je samo jedna stvar: netko je morao sjesti i završiti je.

Kako ste doživjeli trenutak kada je vaš izmišljeni svijet prvi put postao stvarna knjiga koju drugi ljudi mogu držati u rukama i čitati?

Osjećaj kada prvi put uzmete u ruke svoju tiskanu knjigu gotovo je nemoguće potpuno opisati riječima. Postoji velika razlika između rukopisa na računalu i stvarne knjige koju možete držati u rukama. Godinama gledate tekst na ekranu, mijenjate rečenice, ispravljate pogreške i uređujete stranice, ali tek kada knjiga fizički postoji, shvatite da je nešto što je dugo postojalo samo u vašoj glavi i na vašem računalu postalo stvarno.

U tom trenutku zapravo držite svoje intelektualno djelo. Nešto što je nastalo iz vaših ideja, vaše mašte i ogromne količine vremena uloženog u stvaranje. U toj knjizi nisu samo riječi. U njoj su godine razmišljanja o svijetu, likovima, njihovim životima i svim odlukama koje su ih dovele do trenutka kada priča počinje.

Poseban je osjećaj znati da će tu istu knjigu netko drugi uzeti u ruke i otvoriti. Do tog trenutka L’ven je bio samo moj svijet. Postojao je u mojoj glavi, u bilješkama, kartama i rukopisima. Ali kada knjiga izađe, taj svijet više nije samo moj. On postaje dostupan drugim ljudima koji ga mogu doživjeti na svoj način.

Naravno, postoji i određena doza nevjerice. Godinama radite na nečemu što većina ljudi oko vas ne može u potpunosti vidjeti. Oni vide samo trenutak kada knjiga izađe, ali ne vide sve one večeri pisanja, razmišljanja, mijenjanja i popravljanja. Ne vide sve verzije rukopisa koje nikada neće biti objavljene. Zato je trenutak kada držite gotovu knjigu u rukama poseban, ona predstavlja završetak svega toga.

Postoji i jedan osjećaj trajnosti. Datoteka na računalu može se izgubiti, promijeniti ili nestati, ali knjiga je fizički predmet. Možete je staviti na policu i znati da nešto što ste stvorili postoji izvan vas. Jednog dana netko je može ponovno uzeti u ruke, čak i kada vi više ne razmišljate svakodnevno o toj priči.

Mislim da je upravo zbog toga taj trenutak toliko snažan. Nije stvar samo u tome da ste završili knjigu, nego u osjećaju da ste ostavili mali trag iza sebe. Ne mislim to na neki veliki ili pretenciozan način, nego jednostavno kao činjenicu da ste stvorili nešto što prije nije postojalo.

Jedna ideja koja je godinama bila samo u mojoj glavi postala je predmet koji drugi ljudi mogu čitati, komentirati i doživjeti. Netko će možda prepoznati omiljenog lika, neku scenu ili dio svijeta koji mu se posebno svidi. Netko će možda imati potpuno drugačiji doživljaj od onoga koji sam ja imao dok sam pisao.

Koja vam je reakcija čitatelja na Peti Bog ostala najviše u sjećanju i pokazala vam da je vaša priča pronašla put do ljudi?

Jedna reakcija čitatelja posebno mi je ostala u sjećanju, a odnosi se na Hagalu. Jedna čitateljica ju je prepoznala upravo onako kako sam je ja zamislio dok sam stvarao taj lik. To mi je bio neočekivano snažan doživljaj, jer kao autor nikada ne možete biti potpuno sigurni hoće li ono što ste vi imali u glavi uspjeti prijeći na papir i zatim doći do druge osobe.

Kada stvarate lika poput Hagale, nije dovoljno samo napisati što ona radi. Važno je da čitatelj razumije zašto to radi. Antagonist često ima najteži zadatak u priči, jer ne smije biti samo prepreka koju junaci moraju savladati. Mora imati svoju logiku, svoju povijest i razloge zbog kojih donosi odluke koje donosi. Čitatelj ne mora odobravati njezine postupke, ali bi trebao moći razumjeti kako je do njih došla.

Upravo to je bio cilj kod Hagale. Nisam želio stvoriti jednostavno “zlu” osobu koja uništava svijet samo zato što je zla. Ona ima vlastitu priču, vlastite traume i vlastiti pogled na ono što smatra ispravnim. Naravno, njezine odluke imaju strašne posljedice, ali iz njezine perspektive one imaju smisla.

Zato mi je bilo posebno kada je čitateljica uspjela vidjeti upravo taj sloj lika. To znači da se nešto što je postojalo samo u mojoj glavi tijekom pisanja prenijelo na nekoga tko nikada nije vidio moje bilješke, moje razmišljanje niti sve verzije kroz koje je lik prošao.

Kod Petog Boga dodatni je izazov bio to što priča nema samo jednog ili dva glavna lika. Postoji više protagonista, više važnih sporednih likova i više paralelnih priča. Svaki od njih ima svoju povijest, svoje motive i svoj razvoj. Svjestan sam da to čitatelju može biti zahtjevno, posebno u početku, jer treba pratiti mnogo različitih osoba i razumjeti njihove međusobne odnose.

Ali upravo zato su mi takve reakcije posebno vrijedne. Kada netko uspije proći kroz sve te slojeve i pronađe ono što sam pokušao prenijeti, to pokazuje da je priča ostvarila ono što sam želio. Nije važno samo da čitatelj zna što se dogodilo, nego da razumije ljude koji stoje iza tih događaja.

Mislim da je za svakog autora jedan od najljepših trenutaka kada shvati da čitatelj nije samo pročitao riječi, nego je vidio ono što se nalazi iza njih. Kada netko prepozna karakter lika, njegovu motivaciju ili emociju koju ste pokušali prenijeti, tada znate da priča više nije samo vaša.

Kada biste imali neograničene mogućnosti, biste li voljeli vidjeti Peti Bog kao film, televizijsku seriju, videoigru ili neki drugi oblik umjetnosti i kako biste zamišljali vizualni prikaz L’vena?

Razmišljati o tome da Peti Bog jednog dana postane film, serija ili neki drugi oblik umjetnosti za mene je još uvijek nešto iz vrlo daleke budućnosti. Nisam autor koji ima iza sebe desetke knjiga i veliku međunarodnu publiku zbog koje bi netko već sada razmišljao o ekranizaciji. Trenutno je to više zanimljiva mogućnost nego nešto što je stvarno pred vratima.

Ali naravno, kao i svaki autor, mogu zamisliti kako bi izgledalo kada bi svijet koji sam godinama stvarao dobio neki novi oblik. Možda jednog dana knjige postanu dovoljno poznate da takva mogućnost postane stvarna. To bi bio poseban trenutak, jer bi svijet koji je do sada postojao samo kroz riječi dobio vizualni oblik.

Od svih mogućnosti, najviše bih volio vidjeti Peti Bog kao televizijsku seriju. Mislim da je format serije najprikladniji za ovakav tip priče. Fantasy svjetovi s velikim brojem likova, političkim odnosima, različitim narodima i paralelnim pričama teško se mogu prikazati u jednom filmu. Film često zahtijeva da se mnogo toga skrati i pojednostavi, a kod Petog Boga upravo su ti detalji važni za doživljaj svijeta.

Serija bi omogućila da se likovi razvijaju postupno. Čitatelji su upoznali njihove osobnosti, prošlosti, strahove i motive kroz mnogo stranica, i volio bih da se taj proces zadrži i na ekranu. Važno mi je da likovi ne budu samo ljudi koji izvršavaju radnju, nego osobe koje gledatelj upoznaje i razumije.

Vizualni prikaz L’vena zamišljao bih kao spoj ranog feudalnog svijeta, bogate prirode i elemenata koji pokazuju da ovo nije samo povijesni svijet. Gusta šuma, drevne planine, moćne utvrde, različiti krajolici i gradovi koji su oblikovani kulturama naroda koji u njima žive. Ali uz sve to postoje i stvari koje odmah daju do znanja da je riječ o fantasy svijetu: magija, zmajevi, bogovi i bića koja ne pripadaju običnom svijetu.

Posebno bi mi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se prikazali zmajevi. U svijetu L’vena oni nisu samo velika čudovišta koja postoje radi spektakla. Oni imaju svoju povijest, inteligenciju i mjesto u svijetu. Isto vrijedi i za magiju. Ne bih želio da ona izgleda samo kao niz vizualno impresivnih efekata, nego kao sila koja ima pravila, posljedice i utjecaj na društvo.

Naravno, svaka ekranizacija bi donijela i određene promjene. Knjiga i ekran nisu isti mediji i ono što funkcionira na papiru ne mora uvijek funkcionirati na ekranu. Ali mislim da bi najvažnije bilo sačuvati ono što čini L’ven posebnim: likove, njihove odnose i činjenicu da se veliki događaji uvijek promatraju kroz osobne priče ljudi koji u njima sudjeluju.

Za sada je to samo lijepa zamisao. Prvi i najvažniji korak bio je napisati knjige i pronaći čitatelje. Sve ostalo dolazi tek poslije. Ali naravno, bilo bi izuzetno zanimljivo jednog dana vidjeti kako netko drugi kroz svoju umjetnost prikazuje svijet koji je toliko dugo postojao samo u mojoj mašti.

Postoje li još neispričane priče iz svijeta Petog Boga, sporedni likovi, prošli događaji, drevna razdoblja ili nove prijetnje koje biste jednog dana željeli istražiti?

Da, iz svijeta Petog Boga postoji još mnogo priča koje nisu ispričane. Tijekom stvaranja sage nastalo je puno više materijala nego što se na kraju pojavilo u knjigama. Kada stvarate veliki svijet, posebno svijet koji ima dugu povijest, nije dovoljno znati samo ono što se događa glavnim likovima. Morate razumjeti što ih je oblikovalo, odakle dolaze njihovi strahovi, zašto donose određene odluke i koji su događaji iz prošlosti utjecali na njih.

Velik dio tog materijala nastao je dok sam pripremao pozadine za pojedine likove. Za neke od njih morao sam zapisati vrlo grube skice njihove povijesti: najvažnije trenutke koji su ih definirali kao osobe. Nisu svi ti događaji bili potrebni za glavnu radnju, ali meni kao autoru bili su važni kako bih razumio njihove reakcije i način razmišljanja.

Ponekad upravo ti događaji iz pozadine stvaraju najzanimljivije priče. Trenutak koji se nikada izravno ne pojavi u knjizi može biti razlog zašto se neki lik ponaša na određeni način stotinama stranica kasnije. Ako želite da likovi djeluju stvarno, morate znati njihovu prošlost, čak i kada čitatelj nikada neće vidjeti sve detalje.

Osim toga, tijekom pisanja sage nisu sve priče potpuno završene. Neke niti namjerno su ostale otvorene jer sam smatrao da još nije došlo pravo vrijeme za njihov završetak. Neke su se nove ideje pojavile čak i pred sam kraj pisanja, kada su se određeni događaji i likovi razvili u smjerovima koje nisam prvotno planirao.

Naravno, postoji mogućnost da se jednog dana vratim u L’ven i napišem nastavke. Postoje razdoblja povijesti tog svijeta koja bi bilo zanimljivo istražiti, kao i likovi čije priče još nisu završene. Možda bi to bili nastavci glavne sage, a možda bi to bile potpuno nove priče smještene u druga vremena i na druga mjesta unutar istog svijeta.

U ovom trenutku još nisam odlučio što će biti sljedeće. Neki autori nastavljaju pisati samo ako njihove knjige postignu određeni komercijalni uspjeh, ali ja na pisanje ne gledam prvenstveno kao na izvor prihoda. Za mene je pisanje prije svega stvaranje. To je potreba da neku ideju, neki svijet ili neku priču koja postoji u glavi pretvorim u nešto stvarno.

Ako se jednog dana pojavi nova priča koja će me dovoljno dugo pratiti, kao što je to bio slučaj s Petim Bogom, onda ću je vjerojatno zapisati. Ne zato što moram, nego zato što će postojati osjećaj da ta priča želi biti ispričana.

Ono što me posebno privlači jest mogućnost da nastavim istraživati slavenske bogove, mitove i bića kroz nove priče. Smatram da je taj dio mitološke baštine još uvijek nevjerojatno bogat i da postoji mnogo prostora za stvaranje potpuno novih svjetova i pustolovina.

Zato Peti Bog za mene nije nužno kraj L’vena, nego završetak jedne velike priče. Svijet koji sam stvorio još uvijek ima mnogo mjesta koja se mogu istražiti, mnogo ljudi čije se sudbine mogu ispričati i mnogo priča koje možda tek čekaju svoj trenutak.

Kada pogledate prema budućnosti, koji je vaš najveći autorski san, nastavak rada u fantasyju, stvaranje potpuno novog svijeta ili neki književni projekt koji bi čak i vaše sadašnje čitatelje iznenadio?

Za sada mogu reći da sam ispunio svoj prvi i najveći autorski san: završiti trilogiju Peti Bog. Kada sam prije mnogo godina počeo stvarati taj svijet, nisam znao koliko će dug put biti do trenutka kada ću moći reći da je priča završena. Bilo je mnogo faza kada se činilo da je projekt prevelik, ali završetak trilogije je dokaz da se i vrlo veliki projekti mogu privesti kraju ako im se dovoljno dugo posvetite.

Naravno, to ne znači da su ideje za L’ven nestale. Taj svijet je dovoljno velik da u njemu postoji još mnogo prostora za nove priče. Postoje likovi čije prošlosti nisu potpuno ispričane, događaji koji su se dogodili prije glavne sage, kao i mogućnosti za nastavke nakon završetka trilogije. Međutim, trenutno nemam potrebu odmah nastaviti samo zato da bih nastavio. Nakon tako dugog projekta želim neko vrijeme pustiti da se ta priča slegne.

Mislim da je važno da se nova priča napiše zato što postoji nešto što želim ispričati, a ne zato što postoji očekivanje da se mora nastaviti. Ako se ponovno pojavi ideja koja će me dovoljno zaokupiti, kao što se dogodilo s Petim Bogom, onda ću se vjerojatno vratiti tom svijetu ili stvoriti nešto potpuno novo.

Osim sage Peti Bog, radio sam i na jednom manjem projektu koji je nastao više iz znatiželje nego iz nekog velikog plana. Htio sam isprobati drugačiji način pisanja i žanr koji mi nije prirodan kao fantasy. Zanimljivo mi je bilo vidjeti mogu li se prilagoditi drugačijem tipu priče i drugačijem načinu stvaranja likova i atmosfere.

Taj eksperiment je završio kao grubi nacrt potpuno drugačije priče. Još uvijek postoji dosta posla na njemu, ali upravo mi je taj projekt pokazao koliko različiti pristupi pisanju mogu biti zanimljivi. Ako odlučim završiti ga, to neće biti nastavak Petog Boga, nego nešto potpuno drugačije, priča iz područja suvremene urbane fantastike.

Možda će nekoga iznenaditi ako se nakon svijeta bogova, zmajeva i drevnih sila okrenem modernom svijetu, ali meni je upravo taj izazov zanimljiv. Fantasy ne mora uvijek značiti srednjovjekovne utvrde i drevne mitove. Nadnaravno može postojati i u svijetu koji poznajemo, među ljudima i problemima suvremenog života.

Što god bude sljedeće, najvažnije mi je da ponovno imam priču koju želim ispričati. Ne želim stvarati samo zato da bih objavio novu knjigu. Želim da iza svake nove priče postoji razlog zbog kojeg je ona nastala.

Možda će to biti povratak u L’ven, možda potpuno novi fantasy svijet, a možda nešto što danas još ni ne očekujem. Upravo je to jedan od najzanimljivijih dijelova pisanja, nikada ne znate koja će vas ideja dovoljno dugo pratiti da na kraju postane knjiga.