„Tri sestre, ja“: Predstava koja ruši zid između publike i glumaca. Tko smo kada skinemo sve maske?

Ovdje se Čehov susreće s osobnim pričama, životom koji pulsira ispod kože izvođača. Intendantica Dubravka Vrgoč naglasila je da klasika ostaje temelj, ali da kazalište živi tek kada ga umjetnici prevedu u svoj jezik i svoje vrijeme. Publiku zato očekuje intimno kazališno iskustvo kojim će se klasična drama pretočiti u nešto iznenađujuće suvremeno i duboko ljudsko.

„Tražimo osobni odjek Čehova u nama, kako danas rezonira, što izaziva“, kaže redatelj Boris Liješević. Naslovno „ja“ ne skriva se niti srami. Poziva na putovanje prema unutra, prema vlastitim asocijacijama, sjećanjima i ranjivostima koje više nemamo luksuz skrivati. Na sceni nastaje nova stvarnost koja se ne boji dirnuti tamo gdje najviše boli.

Taj proces nisu prošli samo glumci. Damir Urban, autor glazbe, priznaje da je i sam morao pronaći svoje mjesto u ovoj priči. Glazba, kao i gluma, ovdje postaje osobna ispovijed koja se pretače u zajednički osjećaj. Svaki sudionik predstave zapravo je koautor, jer na sceni ostavlja dio sebe.

Tri glumice u ulogama slavnih sestara – Jelena Lopatić, Ana Marija Brđanović i Nika Grbelja – otkrivaju da ih je upravo dijeljenje osobnih priča pretvorilo u dramaturški i ljudski kompaktno tijelo. U predstavi će se čuti tek djelić onoga što su jedna drugoj povjerile iza zatvorenih vrata. No taj djelić trebao bi biti dovoljno snažan da probudi nešto i u gledateljima.

„Trenutak kada glumac u sebi dotakne prostor iskrenosti i ranjivosti otvara prostor suosjećanja. A iz toga se rađa kazalište koje spaja“, ističe Brđanović. Ta rečenica možda najbolje opisuje ono što nas čeka: kazalište kao prostor povjerenja, ne glume; prostor u kojem publika možda prvi put vidi stvarne ljude iza likova.

Uz spomenuti trio, predstavu nose i Olivera Baljak, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Sabina Salamon, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Deni Sanković i Mario Jovev. Autorski tim uvjeren je da će moderni odmak od klasike otvoriti kazalište novim generacijama, ali i zadržati vjernu publiku koja u HNK dolazi po svoje emocionalno utočište.

„Tri sestre, ja“ nije puka adaptacija. To je poziv na preispitivanje: tko smo kada otpustimo sav naučeni teatar života? Možda odgovor daje upravo subota navečer, tamo gdje scena i život napokon progovaraju istim jezikom.