Kustosica Irena Bekić i povjesničarka i teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač u petak su u dijaloškoj formi provele publiku u zagrebačkom Etnografskom muzeju kroz izložbu „Šestuzoraka katastrofe“.
Polazeći od radova šestero umjetnica i umjetnika predstavljenih na izložbi, Hannesa Boecka, Marjolijn Dijkman, Jassema Hindija & Sine Seifeea, Davora Konjikušića, Ane Torfs i Mine Bachmann, govorile su o opresivnim politikama u povijesti koje su ostavile i još uvijek ostavljaju svoj razorni trag na pejzaže i ljude. Povukle su transverzalne veze od imperijalnog podčinjavanja provincija u starom Rimu, kolonijalnih osvajanja u 17. i 19 st., ekstraktivizama i eksploatacija, robovskog rada i genocida pokazujući da je svijet u kojem živimo premrežen nasiljem koje je normalizirano i institucionalizirano bazirajući se često na paradigmama iz 19. stoljeća.
Jedan od povoda ovom vodstvu kroz izložbu bila je kustoska intervencija, unošenje novog rada na izložbu. Radi se o slikarskom pejzažu Šumski krajolik, posuđenom iz Muzeja za umjetnost i obrt, datiranom oko 1850. godine, u vrijeme patentiranja prve sintetske boje, ljubičaste mauve. Ovu je boju slučajno dobio engleski student kemije William Henry Perkin, destilacijom ugljena tražeći kinin u borbi protiv malarije. Autorica slike Šumski krajolik zavedena je u muzejskoj bazi pod inicijalom M. Bachmann. Kustosice su u istraživanju došle do podatka da se radi o slabo poznatoj slikarici Mini Bachmann te su u subverzivnoj gesti korigirale muzejske podatak navodeći puno ime slikarice. Tom su je gestom upisale u povijest umjetnosti.
Izložba „Šest uzoraka katastrofe“ rezultat je suradnje između belgijskih i hrvatskih muzejskih ustanova: Uz partnerstvo Umjetničkog paviljona i Prostora za suvremenu umjetnost Out of Sight iz Antwerpena suradnja je ostvarena s Etnografski muzejom u Zagrebu te belgijskim Mu.ZEE iz Ostendeea. Projekt su podržali: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske; Grad Zagreb, Gradski ured za kulturu i civilno društvo; Turistička zajednica grada Zagreba; Flandrija — State of the Art, Austrijski kulturni forum Zagreb; MU.Zee Oostende; Performing Arts Hub – Norway; Norwegian Ministry og Foreign Affairs.
Nakon vodstva po izložbi, Irena Bekić, ravnateljica Umjetničkog paviljona predstavila je program za 2025. godinu koji je i dalje obilježen izmještanjem. On se odvija u suradnjama s drugim muzejskim ustanovama pa će tako u 2025. uspostavljati partnerstva s Muzejom za suvremenu umjetnost i Arheološkim muzejom. Naglasila je i da je i dalje ishodište programske koncepcije 2023. – 2026. istraživanje konteksta vezanih uz Umjetnički paviljon i međusobno prepletanje programskih linija. Na taj način program proizlazi iz arhitektonskih i kontekstualnih specifičnosti Paviljona i njime je i podržan.
Osmog veljače otvara se izložba umjetnice SofijaSilvije„Transmissions“ u pariškom Atelieru 11, Cité Falguière, a bit će otvorena do 12.ožujka. Kustosica izložbe je Irena Bekić, a radi se o iteraciji izložbe „Pendulum“ održane 2023. u Botaničkom vrtu Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu, u organizaciji i produkciji Umjetničkog paviljona u Zagrebu.
Atelier 11 je povijesni atelje u kojemu su boravili i radili slikari Amedeo Modigliani, Chaïm Soutine, Tsuguharu Foujita, Constantin Brancusi, Paul Gauguin… U tom se povijesnom prostoru održavaju izložbe i kulturni programi u okviru rezidencija organizacije L’AiR Arts, a nova iteracija označava vraćanje izložbe na mjesto svog ishodišta i namjera joj je proniknuti u mogućnosti premošćenja udaljenosti i prostornih različitosti, povezati arhitekturu i prirodu, interijer i eksterijer. Radi se o misaonim procesima koji tematiziraju koncepte poput konačnosti, preobrazbe, neizvjesnosti, kreacije, cikličke regeneracije. Osim toga ova fotografska izložba istražuje načine i puteve stvaranja i oblikovanja novih znanja kroz emocije i senzoriku. Kako emotivni transfer ostvaruje nove veze, koji se aspekti realnosti i imaginacija zahvaćaju, koja se polja značenja i osjetilnosti otvaraju, mogu li ti procesi ponuditi nove alate za percepciju svijeta oko sebe neka su pitanja koja postavlja.
Program Umjetničkog paviljona u Zagrebu u 2025. i dalje obilježava izmještanje. Promjena lokacija i izmjenjivi gabarit djelovanja osnova je za ponovno promišljanje simboličkog karaktera i identiteta Umjetničkog paviljona te za istraživanje novih i drukčijih praksi izlaganja. Ideju o isprepletanju programskih linija kroz problemske aspekte o kojima se govori i autorske namjere radikalizirat će se u trodijelnoj izložbi „Tko je Elsa Fluid?“ koja će se održati od ožujka do lipnja, a čiji će se sukcesivni elementi sastojati od otvorenog studija Nicole Hewitt, Vide Guzmić i Ivana Slipčevića, izložbe SandreSterle te Silvija Vujičića. Ovu će se izložba postaviti u novom prostoru u Tomašićevoj 12 koji će se zaposjednuti na godinu dana.
Za jesen u istom prostoru pripremaju se dvije istraživačke izložbe kao dio šireg projekta kojim se istražuje, predstavila, propituje, afirmira udio ženskih autorica u nastajanju moderne kulturne povijesti kroz prizmu povijesti izložbi povezanih s djelovanjem Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Jedna od njih je prva hrvatska dizajnerica Antoinette (Antonija) Krasnik na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće čiji je izvanredni opus i životne oklonosti istraživala povjesničarka umjetnosti i profesorica na Filozofskom fakultetu dr.sc. Jasna Galjer koja je i kustosica ove izložbe. Drugo istraživanje i izložba odnose se na slikaricu Linu Virant Crnčić predsjednicu i jednu od osnivačica Kluba umjetnica kao i prve umjetničke škole za djevojke u Zagrebu 1933. Povijest umjetnosti je, međutim, uglavnom pamti kao suprugu slikara Mencija Clementa Crnčića. Istraživačica i kustosica ovog projekta je Aneta Barišić. U podsloju, ove se izložbe bave istraživanjem prezentacijskih mogućnosti arhivskog materijala.
Krajem godine, u studenom očekuje nas izložba irske umjetnice Dorothy Cross. Njezina izložba „Kinship/Srodstvo“ nastavak je višegodišnjeg diskurzivno izložbenog projekta „Krajolici simultanih vremena“ autorice dr.sc. Leonide Kovač. Okosnicu izložbe i pratećeg masterclassa namijenjenog prvenstveno studenticama i studentima umjetničkih studija i studija humanističkih znanosti, definiraju dva rada nastala kroz dugogodišnja umjetničina istraživanja. Prvi rad „Heartship“ posvećen je bezbrojnim i bezimenim ljudima koji su izgubili živote u Sredozemnom moru pokušavajući od bliskoistočnih ratnih strahota pobjeći u Europu. Drugi je „Kinship“. Radi se o procesu “povratka kući”, u Egipat, tijela muškarca mumificiranog prije nekoliko tisuća godina, a koje je u 19. stoljeću dospjelo u posjed University Colege Cork. Ova dva izvedbeno zahtjevna i značenjski kompleksna umjetničina rada moguće je shvatiti kao kritiku povijesnih i aktualnih devastirajućih kolonijalnih praksi i imanentnog antropocentrizma te kao zahtjev za jednom drugačijom epistemologijom utemeljenoj na empatiji i solidarnosti.
Uz ove glavne izložbe razvija se i višegodišnji istraživačko umjetnički projekt Slučaj paviljon koji se redovno predstavlja krajem godine, program Kustoski praktikum suradnju s Filozofskim fakultetom, bogati edukativni i diskurzivni program te niz međunarodnih suradnji.
Zagrebačka galerija Trotoar od 27. studenoga 2026. ugostit će međunarodnu skupnu izložbu It’s Only a Rehearsal, koja okuplja šestero suvremenih umjetnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Rumunjske i Moldavije. Izložba će biti otvorena u petak u 19 sati, u galerijskom prostoru na adresi Mesnička 7, a posjetitelji će je moći razgledati do 30. siječnja 2027. godine. Riječ je o dosad najopsežnijem međunarodnom izložbenom projektu galerije Trotoar, čiju koncepciju potpisuje slovenski kustos Tevž Logar. Odabrani radovi obuhvaćaju skulpturu, slikarstvo, fotografiju, performans i intervencije u galerijskom prostoru, a povezuje ih istraživanje osobnog i kolektivnog pamćenja, pripadnosti, međuljudskih odnosa te načina na koje prošla iskustva oblikuju naš odnos prema sadašnjosti.
Što se krije iza velikih umjetničkih djela i slavnih arhitektonskih vizija? Dvanaest dokumentaraca vodi nas iza kulisa umjetnosti, arhitekture i dizajna
Hrvatska umjetnica s londonskom adresom Maja Vržina 22. listopada u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu otvara The Tree Knew, prostornu instalaciju čiji se razvoj proteže kroz gotovo dva desetljeća. Projekt je nastao iz dugotrajnog odnosa umjetnice prema jednom konkretnom mjestu u Londonu, Bunhill Fieldsu, i stablu kojemu se vraćala tijekom devetnaest godina. Umjesto klasičnog izložbenog postava sastavljenog od niza zasebnih radova, The Tree Knew zamišljen je kao cjelovito prostorno iskustvo u kojem se crtež, rukopis, objekt, svjetlo, tišina i kretanje posjetitelja spajaju u jedan rad.
U Gundulićevoj ulici 9, na nekoliko minuta hoda od glavnih zagrebačkih kulturnih institucija i užeg gradskog središta, otvorena je Artmax galerija, novi prostor posvećen hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Galerija je usmjerena na odabrane autore i djela koja imaju svoje mjesto u povijesti domaće umjetnosti, ali i na radove suvremenih umjetnika koji nastavljaju oblikovati hrvatsku likovnu scenu. Koncept nije zamišljen kao predstavljanje što većeg broja umjetnina, nego kao pažljivo oblikovana ponuda u kojoj svako djelo prolazi selekciju prema autorstvu, umjetničkoj vrijednosti i mjestu koje zauzima unutar pojedinog razdoblja.
Od međunarodne nagrade ZGDW AWARD i izložbi iz više zemalja do talijanskog dizajna, mode, grafičkog dizajna, umjetne inteligencije, radionica i koncerata, Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna pretvara obnovljenu Akademiju likovnih umjetnosti u središte svog ovogodišnjeg programa.
Izložba povezuje fotografije Dubrovnika snimljene 1995. godine s radovima nastalima trideset godina poslije te kroz iste gradske lokacije prati promjene prostora, njegove namjene i dostupnosti.
Fotoklub Zagreb ove godine obilježava 134 godine djelovanja programom „Živjela fotografija!“, a u središtu proslave bit će izložba „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“. Otvorenje je zakazano za subotu, 19. rujna 2026. u 19:30 sati u prostoru Fotokluba Zagreb, Ilica 29/III, dok će izložba biti dostupna publici do 7. listopada.
Prošlogodišnji Advent u Zagrebu umjetnik Saša Šekoranja obilježio je instalacijom „Prvi snijeg”, kojom je prostor nekadašnje Prve gradske štedionice u prolazu Oktogon pretvorio u mjesto susreta likovne umjetnosti, glazbe i uspomena na stari Zagreb. Središnji dio instalacije činio je gotovo deset metara visok božićni bor oblikovan od svjetlom ispisanih stihova pjesme „Prvi snijeg”, koju je izvodila Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača i glazbu Nikice Kalogjere. Prostorom se širila njezina izvedba pjesme, a oko svjetlosnog bora bilo je raspoređeno pedesetak Šekoranjinih crteža i skica izrađenih perom i tušem. Na njima su se nizali prizori zagrebačkih krovova, dimnjaka, krošnji, glazbenog paviljona, stare uspinjače i drugih gradskih motiva koji su podsjećali na zimski Zagreb. Instalacija je otvorena 19. prosinca 2025. godine, a bila je zamišljena kao umjetnikov dar gradu i posveta Gabi Novak. Šekoranja je tada poznatu pjesmu pretvorio u prostornu kompoziciju u kojoj su se svjetlost, rukom nacrtani prizori i glazba povezali u osobnu priču o gradu.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.